DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3/1937 str. 41 <-- 41 --> PDF |
SAOPĆENJA POPULARISANJE ŠUMARSTVA. Popularan ne znači samo »poznat«, znači također i »obljubljen«. Popularisati jednu stvar, jednu ideju, jedan pokret znači -upoznati s njima narod i probuditi u narodu razumijevanje i ljubav prema toj stvari, ideji, pokretu. Ono što je poznato, pogotovu ako je poznato sa svojih dobrih i pozitivnih strana, ne treba ni! popularisati. Ali ni ono, što je već decenijima omraženo u širim slojevima naroda, ne možemo popularisati u običnom značenju te riječi. Moramo ili promijeniti samu stvar (ideju, pokret), prilagoditi je bar donekle narodnim shvaćanjima i simpatijama ili ... promijeniti metodu i način, kojim se to želi proturiti u narod, latiti se srestava, koja na prvi pogled imaju vrlo malo zajedničkog sa akcijom popularizovanja. Da li je potrebno i da li je moguće popularizovati šumarstvo onakvo, kakvo je sada, i sredstvima onakvim, kako je to započeto prije svojih 5 godina? U stalnom prisnom i neprekidnom dodiru sa šumom planinski seljak i poznaje i voli šumu. U tom stečenom (mučnim iskustvima generacija) znanju nema poezije; u toj ljubavi nema romantike. I suvišno je seljaka podsjećati na činjenice poznate mu odvajkada: »ja sam toplota tvoga ognjišta, prijateljski hlad po ljetnom sunou ... držaiica tvoje motike«. Možda to seljak ne zna? Ne zna, da mu je drvo potrebno za držalice njegovog alata? Ne samo zna, nego i pouzdano pogađa, koje će mu drvo bolje služiti za jedan, koje za drugi, a koje za treći alat. Jedan, da ga manje žulja; drugi, da ga lakše nosi; treći, da mu dulje traje. I kad ga pitate, zašto uzima klenovu držalicu za jedan alat, a grabovu za drugi, objasniće vam to pametno i ubjedljivo, samo ako nađe za vrijedno da s vama o tome govori (u protivnom će vam odgovoriti: »naučili smo mi to tako, ko prost, neškolovan svijet«). Seljak i voli šumu. Istina, ta je ljubav relativno novijeg datuma. Negdje jedno, a negdje i dva stoljeća prošlo je, otkako je zaključeno primirje između dva neprijateljska tabora: čovjeka i šume. Hiljade i hiljade godina bila je šuma jača. Osvajala je zemljište, otimala stoku, izlagala opasnosti vlastiti život čovjekov. Ovo već spada u domenu prošlosti. Sad je čovjeku jasno, da je on jači, nadmoćniji. Koristi, koje ima od šume, u mnogom prelaze štetu, koju mu šuma nanosi. Šuma mu je potrebna. On je voli. Njezinim darovima — izdašnim i obilnim — služi se onako, kako ga poučava instinkt, tradicije, iskustva starijih i njegova vlastita: uzima ih, gdje su mu bliži i pristupačniji. Ali u zemljama, gdje je kultura starija, gdje su opće prilike povoljnije, razvila se u svijesti pojedinaca (svakako kulturnijih i naprednijih) prije relativno kratkog vremena (opet stoljeće — dva) neka protuteža tom prirodnom instinktu svakog živog, pa i razumnog bića, da ide uvijek pravcem najmanjeg otpora. Pojavila se s jedine strane težnja, da čovjek uloži u šumu i nešto truda, pa event. i novaca, samo da s vremenom dođe do povoljnijih rezultata. S druge strane da bar donekle saobrazi tem,PO iskorišćavanja sa mogućnostima nove proizvodnje, jer šuma ne raste za dan i noć. Evo, iz kakvih se nastojanja razvilo šumarstvo , nešto što je širim slojevima naroda nerazumljivo i mrsko ili — kako bismo rekli — nepopularno. I popularizovati šumarstvo u onom njegovom obliku, u kom se ono razvilo u toku dvaju stoljeća — to je jedan Sizifov posao, uzaludan i nezahvalan. Promijeniti misaonu osnovicu i idejni sadržaj šumarstva nije ni lako ni jednostavno. A pitanje je i da li je potrebno. U glavnom su ta osnova i taj1 sadržaj dobri. Velim »u glavnom«, jer nesumnjivo ima i nedostataka. Nedostataka u toliko, u koliko se šumarstvo generalizira, u koliko se iz jednog rasadnika šumarskih ideja presađuje 145 |
| ŠUMARSKI LIST 3/1937 str. 42 <-- 42 --> PDF |
u sasvim druge prilike ne vodeći o tim prilikama ni najmanje računa ili u koliko su pojedine norme zastarjele i ne odgovaraju duhu vremena, a i obrnuto. Dakle ako ne možemo (a donekle i nećemo i ne smijemo) mijenjati suštinu i sadržaj ideja, za koje smatramo da su dobre i korisne, ne preostaje nam ništa drugo, nego da promjenimo način, na koji mislimo ostvariti tu popularizaciju. Analiziramo li sve dosadauje metode propagande šumarstva u okviru opće naše šumarske politike i privrede, moramo priznati, da su se sve te metode pokazale u prvom redu nedovoljnima. Sve je to jedna kap u. moru. Ali nameće se odmah pitanje: kad bi se ta kap povećala, pretvorila (da se tako izrazim)´ u jedan manji mla z šumarske propagande, bi li se stvari mnogo poboljšale? Nesumnjivo bi! Kad bi se štampale ne hiljade već milijuni primjeraka »´Molitve šume«, kad bi se i svi ostali plakati štampali i širili sa istom intenzivnošću — uspjeh bi bio svakako veći.. Ali da li bi to bilo u srazmjeru sa učinjenim izdacima? Nema li možda kakvog jeftinijeg načina propagande, jer i tu treba da važi ono poznato: u što kraće vrijeme i sa što manje troška postići što veći efekat. Gornju metodu propagande plakatima g. S t a ni mi r o vi ć ironički zove »metodom 10 božjih zapovjesti« i poriče joj svaku efikasnost. Slažem se sa g. Dr. N e i dhardtom : birokratizirane administra tivnosti u toj propagandi nema i taj prigovor nije na mjestu. Ali ostale zamjerke g. St. zaslužuju da im se posveti puna pažnja i to ne samo u toliko »u koliko je time tangirano J. Š. U«, nego u još širem okviru, jer je i sam problem od većeg značenja i važnosti od svega ostalog, pa čak i od samog autoriteta i ugleda staleškog udruženja, oko kojeg se već 60 godina kupe sve šumarske Stručne sile slavenskog Balkana. Da li se zbilja nitko ne obzire na 10 božjih zapovjesti, na te »najjednostavnije i razmjerno najsavršenije životne norme, koje ... postoje već kroz nekoliko1 hiljada godina i koje svi zakoni svih država direktno ili indirektno sa više ili manje riječi permutiraju«.* Uibjedljivo i logično (brani g. Dr. N e i d h a r d t zapovjesti Gospoda Boga našega, ali smetnuo je s uma jednu važnu činjenicu. Ni onda, kada je 99% »naroda izabranog« vjerovalo, da te zapovjesti uistinu potječu neposredno od Boga, t. j . na način, kako ga je Mojsije napisao, ni onda isto tako kao ni danas nisu se te zapovjedi mogle održati bez obaveznih kaznenih sankcija. Da se uvjerimo u to, dovoljno je prelistati Sveto pismo starog zavjeta. Na gradove, koji nisu poštivali te zapovijesti, »pusti Gospod (na Sodomu i na Gomoru) od Gospoda s neba dažd od sumpora i ognja« (I, 19, 14). Na Egipćane poslije manjih opomena, za koje nisu vjerovali da »ovo je prst Božji« (II, 8, 19), pustio je Gospod »sva zla na srca njihova i na sluge njihove i na narod njihov« i »propade lan i ječam, jer ječam bješe klasao, a lan se glavičao«, jer Gospod »reče Mojsiju: pruži ruku svoju u nebo, neka udari grad« (II, 9, 22). A prema svom narodu izabranom bio je Gospod još stroži i neumitniji; kazneni iMojsijev zakon i postupak nisu trebali osobitih komentara i tumačenja. »Ko udari oca svojeg ili mater svoju, neka se pogubi« (II, 21, 15). »Ko potre njivu ili vinograd pustivši stoku svoju da pase po tuđoj njivi ili vinogradu, nek naknadi najboljim sa svoje njive i najboljim iz svog vinograda« (22, 5). »Ko rani bližnjeg svog, kako učini tako mu nek bude« (III, 24, 19). »I izvedoše ga napolje i zasuše kamenjem ... kako Gospod zapovjedi Mojsiji«. Tako je učio narod izabrani »poznavati karanje Gospoda Boga svojega, veličanstvo njegovo, krepku ruku njegovu i mišicu njegovu podignutu«. Uvijek podignutu, jer je to zahtijevala grješna priroda čovjekova. I zadnju knjigu svoju (»zakoni ponovljeni«) Mojsije završuje slikovitim ponavljanjem: »ako dobro uzaslišaš glas Gospoda Boga svojega, uzvisiće te Gospod Bog...« (V, 28), ali »ako ne uzaslišaš glas ... da držiš sve zapovjesti ... i uredbe Njegove, doći će na te sve ove kletve i stignuće te...« (V, 28, 15). »Proklet ćeš biti * Š. list 36, str. 177. 146 |
| ŠUMARSKI LIST 3/1937 str. 43 <-- 43 --> PDF |
i u gradu i na polju« (16), proklet ćeš ´biti i kada dolaziš i kada odlaziš ... i mrtvo tijelo tvoje biće hrana pticama niti će biti koga da ih poplaši (26), »i voće tvoje izješće bube« (42). I kad se sjetimo, da je podignuta mišica prijetila i sinovima »za grijehe otačke ... sve do četvrtog koljena« (., 34, 6—7), moramo priznati, da je izvršenje zapovjcsti bilo dobro osigurano i da je na mjestu optimizam Davidov: »Zaista ima ploda pravedniku, zaista je Bog sudija na zemlji« (Psal. 58, 11). Vjekovi su prolazili, ljudski život i shvatanja usavršavala su se — tačnije, komplicirala su se — sve više i više i pravnici cijeloga svijeta izradili su kroz tisućljeća toliko komentara tim »najjednostavnijim životnim normama«, da ti me bi mogli stati u hiljade najdebljih knjižurina na svijetu. Ali u svakoj bi se svesci našlo u glavnom samo ovo: »me učiniš li to ... kaznićeš se tako i tako«, »učiniš li nedozvoljeno, biće ti to i to«. I u čitavoj povijesti čovječanstva ima možda svega samo jedan izuzetak: »blago milostivima, jer će biti pomilovani«, »blago onima, koji su čista srca—, blago prognanima pravde radi.« U ostalom te norme i ne smatramo jurističkim. Za razliku od Mojsija nije Isus bio pravnik, već Bog i filozof. Probajte oduzeti kaznene sankcije svim tim hiljadugodišnjim normama, pa ćete vidjeti, kako će naglo porasti broj zločina, čak i medu ljudima, koji znaju na pamet svih deset zapovjesti. Možda se varam. Možda još uvijek »ima ploda pravednika« i možda je sad (nakon toliko tisućljeća!) taj plod najzad osiguran bez stalno podignute mišice, spremne pasti na glavu ´prekršitelja! Sve, što se dešava po našim šumama, ne daje nikakve osnovice za takav optimizam. Sad pitamo: možda je istina ono, što se prilično često ponavlja u obranu seljačkog staleža, da seljak ne smatra kradu u šumi ni grijehom ni sramotom? To je istina, ali tek u izvjesnoj mjeri. Q. Dr. Hei dha rdt priča mi jednu vrlo karakterističnu epizodu sa jedne od prošlih sjednica J. Š. U. Predlag da se putem novina predoči narodu, šta se sve sa šumama radi i kako se one u pojedinim krajevima nemilosrdno uništavaju uz neshvatljivu toleranciju vlasti, nije se mogao usvojiti, jer su se usprotivili šumari iz onih krajeva, gdje to još nije doseglo obima katastrofe. Ljudi naime ne smiju saznati, da ima u istoj njihovoj državi sretnih sela, kojima se sistematski oprašta i koja se ne kažnjavaju za nelegalne pokušaje povećati svoj posjed na račun tuđeg (državnog), iskoristiti tuđu pašu itd itd. Prošle godine u blizini jednog većeg administrativnog centra, u kojem su skoncentrisane sve šumarske i ne-šumarske vlasti, desio se ovaj slučaj. Seljaci su podbijelili 150.000 najboljih hrastova. Cijelo selo izašlo je u planinu kao po dogovora; posao je obavljen smišljeno, »planski« i vrlo brzo. Da je rađeno na nadnicu, trajalo bi to tri put dulje, a ni »akord« ne bi bio uspješniji. Pošto je taj slučaj vanredan i izuzetan po obimu svome i po veličini štete (inače je sama pojava najobičnija), poradilo se na tome i najzad uspjelo da se bar imućniji ljudi iz tog sela osjetljivo kazne, a event. i da se ovršnim putem naplati šteta. Čini mi se, da su bili imenovani i »šikutori «, kojih je već davno nestalo iz naše sretne struke. Šta se poslije toga desilo? Naplaćivanje je trajalo svega 2 ili 3 dana, poslije se moralo prestati ... Lično nisam bio tamo na licu mjesta. Ono što mi pričaju šumari, na to se nećemo ovdje osvrtati. Pustimo to. Zna se njihovo: zgražaju se, prijete, kunu, jedni sa iskrenim čovječanskim revoltom, drugi pošto im tako nalaže staleška svijest i tradicije. Ali govorio sam sa ljudima ne-šumarima, sa normalnim ljudima: ´doktorima, trgovcima, učiteljima, jednom riječi sa ljudima, koji nijesu pokvareni kojekakvim osebenjačkim načelima o prihodnoj po trajnosti, produkcionoj potrajnosti i sličnome. Ti ljudi pod neposrednim utiskom svega viđenog kažu bez ustručavanja: trebalo bi dvojicu, trojicu objesiti. Čudan smo mi svijet! Pa zašto odmah »»objesiti«? Jesmo li mi za sprečavanje toga pokušavali drugi koji način, čovječniji i blaži, ali ipak dosljedan i strog? Kako smo mi dosad kažnjavali? Evo kako: U »prvom redu oko 50 do 95% činova kažnjivih po zakonu o šumama 147 |
| ŠUMARSKI LIST 3/1937 str. 44 <-- 44 --> PDF |
ostaje neprijavljeno. Drugo, sigurno 10 do 15% stiglih prijava iz izvjesnih obzira (bilo prema činu, bilo prema počinitelju) ne rješavaju se nikako. Treće, polovinu od riješenih prijava pogodi amnestija. I najzad, jedan manji dio šumskih štetočinaca ipäk dospije u zatvor da odleži kaznu, pošto mu je šteta priznata neutjerivom (t. zv. općinski »negativni pljenidbom zapisnici«). Naročito uzurpanti državnog šumskog zemljišta relativno često iskuse kazne. Ali tu ima svojih posebnih i dubljih razloga, na ikoje se ne bi mogao ni sjetiti onaj, kome su prilike na selu manje poznate. Seljaci uzurpanti često se i sami prijavljuju lugarima moleći ih, da im što prije ishode kaznu (zatvor), jer se na taj način prema s ada nj im običajima stiče pravo na uzurpirani ko ma d. Jer ako mu netko prije »ležanja« preore dvije tri brazde njegove krčevine (»ma po čemu je to tvoje?«), to će on nakon ležanja braniti tu svoju krčevinu isto onako kao očevinu I djedovinu. Čuju se i mišljenja »pa seljaku to nije ništa, on još voli da proljenčari 5—6 dana, toplo je u zatvoru, hrane ga u zatvora«. Ljudi to kažu iz neobaviještenosti. Istina, »ležanje u zatvoru zbog šumskih krivica ne baca nikakvu ljagu, ali svejedno, teško će se naći koji seljak, koji bi baš »volio« otići u zatvor. Ali bolje je otići i u zatvor nego patiti sa šestero sedmero djece na 15—20 diunuma zemlje i gledati, kako njegov smjeliji i bezobzirniji susjed proširuje svoj posjed na račun državne šume, širi se uzduž i poprijeko, pa još malo pa će ga »zaokružiti «, kako to seljaci vele, t. j . oteti mu komad »erara« Ispred njegove kuće, pa će mu poslije braniti i prelaz preko tog komada. Najzad uzme i on sjekiru i budak, a kad dobije poziv na srez, zna već, šta ga čeka. »Odoh ja ležati« — veli ukućanima. »Ležanjem « stečeno pravo ipak se respe´ktuje. Posjed, koji je dosada bio »ni carski ni spahijski ni Davidov«, postaje sve više i više Davidov. Ovaj čas mi je stigao »Šum. list«, u kojem sam naišao na ono, o čemu mi je sasvim ukratko pričao g. Dr. Neidhardt . Interesantan je tok diskusije o tome, kako da se suzbije proširenje toga »ni carskog ni Davidovog« spahiluka i devastacija šuma uopće. G. B a b i ć predlaže rezoluciju i moli, da se ta rezolucija štampa u svim dnevnim listovima. G. Mikla u razlaže, kaiko ne bi bilo oportuno iznositi u javnoj štampi tako strašne stvari«, jer će se inficirati i oni krajevi, u kojima do sada nema većih devastacija. Potpuno opravdana bojazan i zaista mudra opreznost! Zamislite samo, da toj sjednici upravnog odbora prisustvuje nekoliko stotina slavonskih seljaka. Kakovu bi oni morali donijeti »rezoluciju« vrativši se svojim kućama? Po prilici ovakvu- »u jednom dijelu Jugoslavije, za koji važi isti zakon o šumama, seljak, ako mu uzmanjka svoje zemlje, smije uzurpirati državnu uklonivši s nje šumu. Istina, ima zato da odleži 4—5—6 dana, ali zato iza toga postaje pravi i nesmetani posjednik tog zemljišta. S vremenom će postati i vlasnik. Radi se u glavnom o zemljama nepodesnim za obrađivanje, na kojima će žito roditi samo, »dok panjevi ne ist runu«, a ipak se to ne kažnjava i (što je glavno) nikakva se šteta ne naplaćuje. Zašto ne bismo i mi, koji smo također na zemlji oskudni, koji imamo neposredno uz našu zemlju državne hrastike, koji su trajn o sposobni za poljoprivredu, zašto ih ne bi i mi hametice posjekli i iskrčili, »makar ležali i tri dana i platili banku«. Uostalom zašto bismo platili? Eno nam našeg poslanika, taj zna, šta mu je dužnost. I kad sve to prodre u svijest seljaka »«inficiranih dosada« krajeva, badava širenje plakata, badava svaka molitva šume. Zakon nužde s jedne strane i uvjerenje, da se šumski prestupi kažnjavaju samo na papira, nadjačati će svaku propagandu. Znači li to, da je svaka propaganda šumarstva uopće nepotrebna i suvišna? Znači li to, da nema načina za popularizovanje naše struke, kad je »doista besmisleno uvjeravati široke slojeve naroda o izvjesnim mjerama za održanje naših šuma, ako svakodnevni praktični život može to grubo i očigledno demantovati« (Šum. list str. 48). Ne vjerujem, da je takav pretjerani pesimizam na mjestu. AK dosadanje načine propagande i popularizacije treba modifikovati, jer »im nedostaje sugestivnost« — kako veli g. St an i mi r ov i ć — »i zato promašuju cilj«. G. Stanimirović predlaže da se pro148 |
| ŠUMARSKI LIST 3/1937 str. 45 <-- 45 --> PDF |
paganda »prilagodi narodnom mentalitetu i onom nivou u razmatranjima, sa kojim naš narod raspolaže..., da bi se mogla stvoriti jedna praktična i realna baza za popularisanje šumarstva u najširi m narodnim slojevima.« Nije to tako. Propagand a šumarstva u »n a j š i r i m narodnim slojevima« uvijek je osuđena na neu spi eh. Jer se ne može i neće u tim najširim slojevima naći nikakva »realna baza« za tu propagandu. Poznavanje »narodnog mentaliteta i onog nivoa u razmatranjima, sa kojim narod raspolaže« neminovno će dovesti svakog popularizatora do tog zaključka. Ali ima drugog puta. Taj je put popularizirati našu struku među malobrojnijim i užim, ali intelektualno i utjecajno jačim predstavnicima naroda, ovlašćenim zastupnicima njegovih interesa, čuvarima njegovih prava i instruktorima u njegovim dužnostima. Ne treba više rasipati snagu i sredstva, nego skoncentrisati sve to na nastojanju da uvjerimo gg. narodne poslanike, sreske načelnike, poreske inspektore, komandante vojnih okruga, profesore, advokate, da se mi ne borimo za svoje staleške interese i da više nije u pitanju »budućnos t naroda« (te maglovite ideje i brige o budućim generacijama, kojiima se teoretsko šumarstvo uvijek služi, treba prepustiti boljem, mirnijem i sređenijem vremena), nego da je u pita n ju narodna s a d a š n j o s t, jer šume ve ć sada , pred našim očima i rapidno nestaje, a mjesto nje stvara se goli krš. Treba narodne vode i upravitelje uvjeriti, da se raznim šumsko-političkim mjerama , kao što su toile dosadanje, demoralizira naš niži šumarski personal, koji je spriječen da čini ono, što mu nalaže dužnost i savjest; da se stvara zla krv u narodu, koji vidi, kako imućniji i drskiji lako dolazi do nezakonitog posjeda; da se odgaja čitava generacija seljaka, koji se ne tooje zatvora i ne poštuju sudske i policijske presude. Sve je to sadašnjica, ne budućnost. O budućnosti i inače ne vrijedi mnogo raspravljati. Priznajmo — u svakom je od nas usađeno makar i u minimalnoj mjeri ono: »apres nous le déluge!« Ali tu se ozbiljno radi o sadašnjici. Dakle u slojevima naše inteligencije i vladajućih odnosno vodećih krugova treba razviti najenergičniju propagandu šumarstva. Treba ga popularizovati onako, kako sam to u uvodu istakao, t. j . upoznati te uže slojeve sa njegovom suštinom i ideologijom,, probuditi u njima ljubav i razumijevanje, energiju i ustrajnost za provadanje mjera, kojima je cilj zaštita šume i šumarstva. Neka se te mjere provode i silom, to ništa ne smeta. Glavno je, da ubijedimo spomenuti uži krug, da je ta sila potrebna, a on će je onda i htjeti i znati da primijeni. Silom se je nekad uvodio krumpir u krajeve, gdje sad ne možemo bez njega ni zamisliti prehranu stanovništva, silom su se cijepile ospice sve do konca XIX. stoljeća po selima i zaseocima Rusije... Zamislite, šta bi bilo, kad ´bi se cijepljenje protiv boginja populariziralo plakatima i letcima?! Koliko bi to ljudskih života stajalo! Ovoi je dakle prvi uslov, bez kojeg se uspjeh ne može ni zamisliti: propaganda šumarstva ne treba da je namijenjena širim (a još manje najširim), već obrnuto užim krugovima, a ti će krugovi već onda naći načina da naša propaganda urodi plodom i u najzabačenijim planinskim selima. Naša propaganda treba da bude i usmena i pismena. Usmena je obavezna za svakog pojedinca (mislim šumara). Pismenu — korporativnu — treba prepustiti udruženju. Stavka za propagandu u njegovom budgetu ne samo da se ne smije smanjivati, već naprotiv, treba je povećati. Ideja da se izda jedna brošura, koja bi se šiljala svima nadleštvima, svima ministrima, senatorima i t. d. u osnovi je vrlo dobra, jer mi ne smijemo pretpostaviti ono, što se ponekad čuje i ističe: da je svima političarima i bez te brošure vrlo dobro poznato sve ono, što mi šumari kanimo u njoj iznijeti. Istina, mnoga naša nastojanja idu u raskorak sa svjesnim tendencijama baš onih, na koje kanimo apelovati. Ali vjerujem, da su i ti naši antipodi prožeti jednom ideologijom, jednim nastojanjem da stvarno korisno posluže narodu, koji ih je svojim povjerenjem odlikovao. Treba uvjeriti tu gospodu, da se varaju, ako misle, da su interesi 149 |
| ŠUMARSKI LIST 3/1937 str. 46 <-- 46 --> PDF |
naroda i šume divergentni, već naprotiv da ti interesi konvergiraju i da više ne može da važi ona jednostavna formula »preči je narod od šume«. Mislim da su tehnički izvedive obje naše propagande: ona usmena (pojedinačna) i pismena (korporativna). Posljednju ne mora monopolizirati J. Š. U., ali bi dobro bilo da ono ne samo ima vodeću ulogu, nego da po mogućnosti skoncentriše ´kod sebe* i rukovodi svu inicijativu u tom smjeru. Ne smije se smetnuti s uma, da se o svemu ne može ni pisati, ako su suviše tangirani nečiji interesi, a ne smije se zaboraviti niti opomena g. kolege Miklau-a. Što se tiče usmene propagande, meni su već poznati slučajevi takve i to vrlo uspjele propagande. Jedan šumarski inženjer, koji je preko 15 godina šef jedne te iste šumske uprave (slučaj u našim prilikama skoro nevjerovatan!) i koji je prema tome mogao stvarno upoznati i prilike i potrebe svog područja, priča mi ovo: »Čim dođe novi sreski poglavar, gledam da što prije odem s njim na rakiju; ne da pijem već da razgovaram. Pa mu pričam ovo, pričam ono. Upita li me što, nastojim da mu pojavu što popularnije protumačim, da je prikazem u svjetlu, u kom je mi šumari gledamo. Poslije se opet sastanemo, pa nadovežemo taj razgovor. Vjerujte, kolega, da smo mi u X.. . imali sreskih poglavara, koji su po svojim osjećajima bili isto toliko šumari kao i vi i ja.« Ovaj razgovor smatrao sam za potrebno navesti i to doslovce, kako sam ga upamtio. I kadgod mislim na usmenu propagandu, ne zamišljam je ni u kakvom drugom obliku nego u onom, koji sam sad naveo i opisao. Suhoparna predavanja po zvaničnoj dužnosti, patos službene statistike, diagrami (vrhunac igrafičke umjetnosti) sve to po svom konačnom efektu nije ništa spram one jednostavne i netendenciozne metode, koju je odabrao šef Šumske uprave u X... Uostalom ovo nije nikakva posebna metoda. Ovo je opravdano nastojanje čovjeka kao društvenog bića, da ne bude u tom društvu izoliran, da nađe sebi u njemu prijatelje i saveznike, i ne samo da nađe, nego da ih i stvori; ako ih pak stvara, da ih stvara u krugu, koji mu je bliži i koji će ga lakše razumjeti. Ne znam, da li su potrebni još dalji argumenti. Zar ovo nije samo po sebi jasno, da je prosto neprirodn o tražiti saveznike mimo tog užeg i bližeg nam kruga! Neprirodno je kititi plakatima »Molitva šume« zapljuvane i zagušljive hodnike sreskih sudova, gdje stotina ljudi strpljivo čeka pred zatvorenim vratima, a ujedno dopustiti da iza tih vrata, iza raspeća i mastionice, između knjiga i spisa sjedi jedan gospodin, jedan intelektualac, jedan pravnik, koji o šumi zna samo to, da je u njoj ugodno katkad prošetati se, a o šumarima zna samo to, da je to sretna kategorija državnih službenika, koji smiju pobjeći na to šetalište, kadgod im dosadi kancelarijska prašina i piskaranje, koji imadu dobre dnevnice, do kojih dolaze sa manje muke i duševnog napora, koji katkad skromno i polako brste šumu, ali katkad se ne zadovoljavaju ni tim čednim brstom i tada upadaju u velike afere, iz kojih — sretni i spretni — ipak konačno izlaze neokaljani. Neprirodno je također nadati se, da će na učenike osnovnih škola djelovati tužna molitva šume, sve dok čitaju u svojoj čitanki:1 Neki ratar ... imao je ... šumu ... Dobro proračuna, da mu ta šuma nikakve koristi ne prinosi. Pošalje svog sina, da mu tu šumu iskrči, ali šuma je bila takva, da bi tu trebalo raditi celog života, pa ni onda »ne znam da li bi bio gotov«. Tako reče sin i »izvali se u hladovinu debelog bresta«. Ipak »za šest nedjelja nestade šume«, jer »sa lepom voljom´ sve se da uraditi«. Ne znam, da li je ko još osim nas šumara zažalio za debelim brestom, u čijoj hladovini niko neće vise ležati. Sumjam... A nije isključeno, da g. Bujina c ne bi uvrstiotaj sastavak u svoju čitanku za djecu, da je imao priliku više puta sastati se »uz čašu rakije« sa kakvim pametnim šumarom, u´bijeđenim popularizatorom ideja svoje struke. 1 M. Bujinac : Čitanka za II razred osnovnih škola. Beograd. 150 |
| ŠUMARSKI LIST 3/1937 str. 47 <-- 47 --> PDF |
Jer zaista: i»sa lepom voljom sve se može postići«. Treba samo odustati ođ metoda direktne propagande i prijeći na indirektnu, kojom ćemo sve lakše postići. Rad na popularizaciji šumarstva treba uputiti malo dragim smjerom: ne širim i najširim krugovima, već užim i najužim: sreskim suđijama, a ne apšenicima; sastavljačima školskih čitanki, a ne seoskoj djeci; narodnim poslanicima, a ne biračima. Samo nek je »lepa volja«. Čvrsta nesalomljiva volja sviju nas ne smije da popusti pred prvim neminovnim poteškoćama i ove nas ne smiju da uplaše. A. Paaov. PABIRCI IZ STRANOG ŠUMARSTVA. Porast šumske takse u Francuskoj. Prema pisanju francuskih listova (Bois et Résineux i dr.) u prodajnoj sezoni 1936./37. god. spram prošle godine šumska je taksa osjetno porasla. Jedan dio porasta cijene drvu valja pripisati i devalvaciji franka, ali jedan dio znači i stvaran porast cijena. Hrasto v in a: Prvorazredna roba (opseg 1,60 met. — što odgovara promjeru od 50 cm.) 79—89 fr. u 1935., a 10O—122 fr. u 1936. god.; drugorazredna roba (1,20— 1,60 met., dakle promjera od 38—50 cm.) 43—49 franaka u 1935., a 55—67 fr. u 1936. Ovo toi označilo porast od oko 25%. Najljepše drvo sa opsegom 2 i više metara (64 cm. promjera) prodavalo se u 1936. god. po 200 fr. m3. Bukovin a pokazuje analogan porast kao i hrastovina. Četinjač e pokazuju porast i do 40%, kako to pokazuje na pr. prodaja u Saint-Etienne-u (57 fr. u 1936. spram 41 fr. u 1935. god.), u Châtion sur Seine borov o radničko drvo od 18,30 fr. u 1935. skočilo je ina 31,30 fr. u 1936. U predjelu Barr smrekovi i jelovi trupci pod korom imali su ove cijene: Prosječni komad Cijena u francima po m3 8 od mes en 1935. g. avgust 1936. 1,5 — 110.— 1,— 63 90 do 95.— 0,70 52 80— 0,55. 45 60 do 65.— Trupce izrađuje prodavalac prema potrebi i narudžbi kupca. Ogrijevn o drvo : U predjelu Barr postavno željeznička pruga na prostornom metru: hrastove cjepanice 65.— fr.,´brestove 68.— fr., smrekove I. 42.— fr., II. 301.— fr. Vrijednost potkresivanja u šumarstvu. Ing. W. R. u »Wiener allgemeine Jagdund Forst-Zeitung« (No 45. 1936. g.) priopćuje rezultate potkresivanja smrekove sastojine u jednoj državnoj šumi Čehoslovačke. 40-godišnja praksa potkresivanja stabala od donjih suhih grana daje ove rezultate (navodimo i cijene materijala, da se vidi i finansijski efekat, a i prosvječne cijene na češkom tržištu): a) Sastojina čišcena od grana: 1. a) klasa (daske bez grana) 37% po 500.— Kč. 185.— Kč. 1. klasa normalna 31% po 350.— Kč. 108,50 Kč. 2. klasa normalna 28% po 285.— Kč. 79,80 Kč. 3. klasa normalna 4% po 225.— Kč. 9,— Kč. Prosječna cijena 382,30 Kč. 151 |