DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 3/1937 str. 43 <-- 43 --> PDF |
i u gradu i na polju« (16), proklet ćeš ´biti i kada dolaziš i kada odlaziš ... i mrtvo tijelo tvoje biće hrana pticama niti će biti koga da ih poplaši (26), »i voće tvoje izješće bube« (42). I kad se sjetimo, da je podignuta mišica prijetila i sinovima »za grijehe otačke ... sve do četvrtog koljena« (., 34, 6—7), moramo priznati, da je izvršenje zapovjcsti bilo dobro osigurano i da je na mjestu optimizam Davidov: »Zaista ima ploda pravedniku, zaista je Bog sudija na zemlji« (Psal. 58, 11). Vjekovi su prolazili, ljudski život i shvatanja usavršavala su se — tačnije, komplicirala su se — sve više i više i pravnici cijeloga svijeta izradili su kroz tisućljeća toliko komentara tim »najjednostavnijim životnim normama«, da ti me bi mogli stati u hiljade najdebljih knjižurina na svijetu. Ali u svakoj bi se svesci našlo u glavnom samo ovo: »me učiniš li to ... kaznićeš se tako i tako«, »učiniš li nedozvoljeno, biće ti to i to«. I u čitavoj povijesti čovječanstva ima možda svega samo jedan izuzetak: »blago milostivima, jer će biti pomilovani«, »blago onima, koji su čista srca—, blago prognanima pravde radi.« U ostalom te norme i ne smatramo jurističkim. Za razliku od Mojsija nije Isus bio pravnik, već Bog i filozof. Probajte oduzeti kaznene sankcije svim tim hiljadugodišnjim normama, pa ćete vidjeti, kako će naglo porasti broj zločina, čak i medu ljudima, koji znaju na pamet svih deset zapovjesti. Možda se varam. Možda još uvijek »ima ploda pravednika« i možda je sad (nakon toliko tisućljeća!) taj plod najzad osiguran bez stalno podignute mišice, spremne pasti na glavu ´prekršitelja! Sve, što se dešava po našim šumama, ne daje nikakve osnovice za takav optimizam. Sad pitamo: možda je istina ono, što se prilično često ponavlja u obranu seljačkog staleža, da seljak ne smatra kradu u šumi ni grijehom ni sramotom? To je istina, ali tek u izvjesnoj mjeri. Q. Dr. Hei dha rdt priča mi jednu vrlo karakterističnu epizodu sa jedne od prošlih sjednica J. Š. U. Predlag da se putem novina predoči narodu, šta se sve sa šumama radi i kako se one u pojedinim krajevima nemilosrdno uništavaju uz neshvatljivu toleranciju vlasti, nije se mogao usvojiti, jer su se usprotivili šumari iz onih krajeva, gdje to još nije doseglo obima katastrofe. Ljudi naime ne smiju saznati, da ima u istoj njihovoj državi sretnih sela, kojima se sistematski oprašta i koja se ne kažnjavaju za nelegalne pokušaje povećati svoj posjed na račun tuđeg (državnog), iskoristiti tuđu pašu itd itd. Prošle godine u blizini jednog većeg administrativnog centra, u kojem su skoncentrisane sve šumarske i ne-šumarske vlasti, desio se ovaj slučaj. Seljaci su podbijelili 150.000 najboljih hrastova. Cijelo selo izašlo je u planinu kao po dogovora; posao je obavljen smišljeno, »planski« i vrlo brzo. Da je rađeno na nadnicu, trajalo bi to tri put dulje, a ni »akord« ne bi bio uspješniji. Pošto je taj slučaj vanredan i izuzetan po obimu svome i po veličini štete (inače je sama pojava najobičnija), poradilo se na tome i najzad uspjelo da se bar imućniji ljudi iz tog sela osjetljivo kazne, a event. i da se ovršnim putem naplati šteta. Čini mi se, da su bili imenovani i »šikutori «, kojih je već davno nestalo iz naše sretne struke. Šta se poslije toga desilo? Naplaćivanje je trajalo svega 2 ili 3 dana, poslije se moralo prestati ... Lično nisam bio tamo na licu mjesta. Ono što mi pričaju šumari, na to se nećemo ovdje osvrtati. Pustimo to. Zna se njihovo: zgražaju se, prijete, kunu, jedni sa iskrenim čovječanskim revoltom, drugi pošto im tako nalaže staleška svijest i tradicije. Ali govorio sam sa ljudima ne-šumarima, sa normalnim ljudima: ´doktorima, trgovcima, učiteljima, jednom riječi sa ljudima, koji nijesu pokvareni kojekakvim osebenjačkim načelima o prihodnoj po trajnosti, produkcionoj potrajnosti i sličnome. Ti ljudi pod neposrednim utiskom svega viđenog kažu bez ustručavanja: trebalo bi dvojicu, trojicu objesiti. Čudan smo mi svijet! Pa zašto odmah »»objesiti«? Jesmo li mi za sprečavanje toga pokušavali drugi koji način, čovječniji i blaži, ali ipak dosljedan i strog? Kako smo mi dosad kažnjavali? Evo kako: U »prvom redu oko 50 do 95% činova kažnjivih po zakonu o šumama 147 |