DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3/1937 str. 44 <-- 44 --> PDF |
ostaje neprijavljeno. Drugo, sigurno 10 do 15% stiglih prijava iz izvjesnih obzira (bilo prema činu, bilo prema počinitelju) ne rješavaju se nikako. Treće, polovinu od riješenih prijava pogodi amnestija. I najzad, jedan manji dio šumskih štetočinaca ipäk dospije u zatvor da odleži kaznu, pošto mu je šteta priznata neutjerivom (t. zv. općinski »negativni pljenidbom zapisnici«). Naročito uzurpanti državnog šumskog zemljišta relativno često iskuse kazne. Ali tu ima svojih posebnih i dubljih razloga, na ikoje se ne bi mogao ni sjetiti onaj, kome su prilike na selu manje poznate. Seljaci uzurpanti često se i sami prijavljuju lugarima moleći ih, da im što prije ishode kaznu (zatvor), jer se na taj način prema s ada nj im običajima stiče pravo na uzurpirani ko ma d. Jer ako mu netko prije »ležanja« preore dvije tri brazde njegove krčevine (»ma po čemu je to tvoje?«), to će on nakon ležanja braniti tu svoju krčevinu isto onako kao očevinu I djedovinu. Čuju se i mišljenja »pa seljaku to nije ništa, on još voli da proljenčari 5—6 dana, toplo je u zatvoru, hrane ga u zatvora«. Ljudi to kažu iz neobaviještenosti. Istina, »ležanje u zatvoru zbog šumskih krivica ne baca nikakvu ljagu, ali svejedno, teško će se naći koji seljak, koji bi baš »volio« otići u zatvor. Ali bolje je otići i u zatvor nego patiti sa šestero sedmero djece na 15—20 diunuma zemlje i gledati, kako njegov smjeliji i bezobzirniji susjed proširuje svoj posjed na račun državne šume, širi se uzduž i poprijeko, pa još malo pa će ga »zaokružiti «, kako to seljaci vele, t. j . oteti mu komad »erara« Ispred njegove kuće, pa će mu poslije braniti i prelaz preko tog komada. Najzad uzme i on sjekiru i budak, a kad dobije poziv na srez, zna već, šta ga čeka. »Odoh ja ležati« — veli ukućanima. »Ležanjem « stečeno pravo ipak se respe´ktuje. Posjed, koji je dosada bio »ni carski ni spahijski ni Davidov«, postaje sve više i više Davidov. Ovaj čas mi je stigao »Šum. list«, u kojem sam naišao na ono, o čemu mi je sasvim ukratko pričao g. Dr. Neidhardt . Interesantan je tok diskusije o tome, kako da se suzbije proširenje toga »ni carskog ni Davidovog« spahiluka i devastacija šuma uopće. G. B a b i ć predlaže rezoluciju i moli, da se ta rezolucija štampa u svim dnevnim listovima. G. Mikla u razlaže, kaiko ne bi bilo oportuno iznositi u javnoj štampi tako strašne stvari«, jer će se inficirati i oni krajevi, u kojima do sada nema većih devastacija. Potpuno opravdana bojazan i zaista mudra opreznost! Zamislite samo, da toj sjednici upravnog odbora prisustvuje nekoliko stotina slavonskih seljaka. Kakovu bi oni morali donijeti »rezoluciju« vrativši se svojim kućama? Po prilici ovakvu- »u jednom dijelu Jugoslavije, za koji važi isti zakon o šumama, seljak, ako mu uzmanjka svoje zemlje, smije uzurpirati državnu uklonivši s nje šumu. Istina, ima zato da odleži 4—5—6 dana, ali zato iza toga postaje pravi i nesmetani posjednik tog zemljišta. S vremenom će postati i vlasnik. Radi se u glavnom o zemljama nepodesnim za obrađivanje, na kojima će žito roditi samo, »dok panjevi ne ist runu«, a ipak se to ne kažnjava i (što je glavno) nikakva se šteta ne naplaćuje. Zašto ne bismo i mi, koji smo također na zemlji oskudni, koji imamo neposredno uz našu zemlju državne hrastike, koji su trajn o sposobni za poljoprivredu, zašto ih ne bi i mi hametice posjekli i iskrčili, »makar ležali i tri dana i platili banku«. Uostalom zašto bismo platili? Eno nam našeg poslanika, taj zna, šta mu je dužnost. I kad sve to prodre u svijest seljaka »«inficiranih dosada« krajeva, badava širenje plakata, badava svaka molitva šume. Zakon nužde s jedne strane i uvjerenje, da se šumski prestupi kažnjavaju samo na papira, nadjačati će svaku propagandu. Znači li to, da je svaka propaganda šumarstva uopće nepotrebna i suvišna? Znači li to, da nema načina za popularizovanje naše struke, kad je »doista besmisleno uvjeravati široke slojeve naroda o izvjesnim mjerama za održanje naših šuma, ako svakodnevni praktični život može to grubo i očigledno demantovati« (Šum. list str. 48). Ne vjerujem, da je takav pretjerani pesimizam na mjestu. AK dosadanje načine propagande i popularizacije treba modifikovati, jer »im nedostaje sugestivnost« — kako veli g. St an i mi r ov i ć — »i zato promašuju cilj«. G. Stanimirović predlaže da se pro148 |