DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3/1937 str. 5 <-- 5 --> PDF |
„ ÇUMARSKIIIST GOD. 61. MART 1937. OSAMDESETGODIŠNJICA POČASNOG PREDSJEDNIKA JUGOSL. ŠUM. UDRUŽENJA MILANA TURKOVIĆA Na Sušaku u lijepoj vili okruženoj malim, ali ukusnim vrtom medi teranskog zimzelenog drveća živi časni, no još uvijek krepki i uspravni starac. Mir i tišina, što oko toga doma na obali Sinjega našeg mora vlada, pa godine njegova gospodara, lako bi zavele svakoga na pomisao, da je to mjesto čistog odmora i zapretanog ognjišta, na kojem samo tinjaju i sagorijevaju uspomene. Kad bi i to bilo, bilo bi iza čega da se odmara, a i uspomena bi bilo čitavih nizova složenih u visoke sure sa šumskom nadmjerom ... No jedan posjet u vilu i jedan razgovor sa Milanom Turkovićem, i pomisli se mijenjaju u posve drugačije saznanje. Počasni predsjednik Jugoslo venskog šumarskog udruženja odmah će sa šumarom posjctnikom u ži vahan stručan razgovor, da stavlja pitanja o desetcima aktuelnih pro blema šumarstva naše države. I pitanja i primjedbe daju brzo odraz čo vjeka, koji šumarstvo pozna savršeno sa sviju njegovih strana. Za čas smo na čistu, da smo pred čovjekom, koji je sam šumu sijao, sadio i gojio, pa ju stoga i očinski svesrdno ljubi, da ju je u cjelini i pojedinostima promatrao kao divno djelo prirode, pa joj se divi, da ju je razumno isko rištavao, pa ju ispravno i s razborom cijeni, a napokon da je razmišljao i svjesno stvorio svoj sud 0 socijalnoj važnosti šume u državi i svijetu. Argumenti za tvrdnju i napomene u razgovoru pojedini su pasusi iz sa stavaka, koji su složeni u uzornom redu po pretincima i spremnicama pisaćeg stola i po ormarima radne sobe, da od časa do časa budu publikovani. I vi ste za kratak čas uvjereni, da ta vila na moru nije pomišljeno mjesto čistoga odmora, već da ste u stanu jednoga čovjeka, koji pred sobom ima još čitav jedan radni program, na kojem se sustavno i odmje reno, ali ustrajno i s velikim marom radi. Ali nije samo šumarstvo, koje našeg časnog starinu predsjednika danas zanima, a kojim se nekada tako aktivno i svestrano bavio. Svaka vrsta ekonomije i najrazličitije grane privrede sada se tu prate i ocje njuju, kao što su se još pred desetak godina u ruke uzimale, da se sa velikim uspjesima svršavaju. Prolistaju li mladi naši šumarski stručnjaci starija predratna go dišta Šumarskog Lista, naći će u nekojih šumarskih pisaca neobičnije 109 |
| ŠUMARSKI LIST 3/1937 str. 6 <-- 6 --> PDF |
obilje intelektualnog naprezanja i novoga traženja, a zainteresuju li se podrobnije za te pisce, često će naći, da su to šumarski stručnjaci sa vlastelinstva Kutjevo, koje je god. 1882. prešlo kupnjom u vlasništvo poznate već ranije i uvažene privredničke porodice Turković. Odmah tamo ulaže svoje mnogostrane sposobnosti i upinje mlade svoje energije i Milan Turković, pa obilje novih misli i stremljenja prožima sve one pomagače i izvađače ogromnog programatskog rada, koje on oko sebe prikuplja. Izbor vrsta drveća za moderno podizanje novih šuma, moderna i detaljna prerada drveta iz starih šuma sa savršenijim i tada najbolje odgovarajućim transportom, podigli su već tada Milana Turkovića u red najracionalnijih šumskih gospodara kod nas. No nesmije se zaboraviti, da su istovremeno u Kutjevu podignuti na tom do tada zapuštenom i primitivnom gospodarstvu prvi naši uzorni, moderni i najprostraniji voćnjaci i vinogradi sa svim postrojenjima za potrebne pokuse i postepena usavršavanja, te spremanje, preradu i otpremu voća i voćnih produkata. Tko danas potanje upozna časnog starinu gospodina Milana Turkovića, taj odmah spoznaje, da to sve veliko, novo, napredno i rentabilno u Kutjevu nije prolazilo pored njega, nego iz njega i kroz njega, da je sve to stvorila i digla ona prirođena i stečena sposobnost, a nada sve ona željezna marljivost i ustrajnost, ona odmjerena i disciplinovana energija, koja još i danas u vili na moru podržava osamdesetgodišnjeg starca — radišu! U životopisima Milana Turkovića čitamo, da je poslije realke u Karlovcu svršio pomorsko-trgovačku akademiju u Trstu. U čudu se pitamo, kako i odakle pod rukama takvog »stručnjaka« cvjeta za kratko vrijeme jedno do sada zapušteno veliko šumsko, voćarsko, vinogradarsko i poljoprivredno vlastelinstvo i postaje prvoklasno? O tom vlastelinstvu smjelo Milan Turković u svojoj monografiji »Vlastelinstvo Kutjevo« piše: »Ovom monografijom rado bismo zorno prikazali rezultate svoga mnogogodišnjega mučnog rada na gospodarskom polju. Nadamo se, da ćemo time probuditi interes širega općinstva za gospodarski napredak i ponukati ga, da na s s 1 i j e d i.« Ili na drugom mjestu: »Obazirući se na naše dosadanje iskustvo, koje se s američkim rezultatima u mnogom slaže, možemo mirne duše ustvrditi, da smo tradicije običnog voćarstva prestigli i da smatramo naše radnje dobrom školom modernog voćarstva, koje nas bez sumnje vodi u susret lijepoj budućnosti.« Jest!... I pitomac pomorsko-trgovačke akademije stvara uzorn o šumsko i poljoprivredno gospodarstvo — po kvaliteti i unosnosti — kad mu je kao čovjeku najglavnije načelo: rad! Zar je čudo, da je čovjek toga načela iza toga, što je bio prvi predsjednik Jugoslovenskog šumarskog udruženja, ostao i doživotni njegov počasni predsjednik? Kao naš stručni drug po dijelu svoga rada evo što nam veli Milan Turković: »Nije najuzornije ono šumarstvo, koje na oko ili po šabloni najljepše slike predočuje, već ono, koje danas iskazuje najveće čiste dohotke, a svijesno ih sprema i za budućnost!« Neka i u nama zvoni, kao što je njemu u duši zvečala Buckleova (»Povijest civilizacije«) misao vodilja: »Jedini napredak, koji je u istinu efektivan, ne stoji do bogatstva prirode, nego do energije čovjeka ...« 110 |
| ŠUMARSKI LIST 3/1937 str. 7 <-- 7 --> PDF |
Gospodin Milan Turković doživio je dne 4. II. ove godine svoj osamdeseti rođendan i proslavio ga čašćen od sviju, a mi ćemo biti sretni i ponosni, ako još dugo zdrav i krepak bude svijetlio na čelu naše stručne šumarske organizacije, pa časnom starcu i dičnom svečaru kličemo: Da nam ga Bog pozivi! Ing. Ante Premužić. MILAN KNEŽEVIĆ (SARAJEVO): HERCEGOVAČKE KOZE (LES CHEVRES D´HERTZÉGOVINE) U svima naprednim zemljama srednje Evrope davno je već riješeno i u sklad sa urednim gospodarenjem dovedeno pitanje držanja i paše koza po šumi. Izuzetak u tome čine u našoj državi samo još pokrajine Bosna i Hercegovina, Srbija i Crna Gora, u kojima se i danas drže koze u neograničenom broju, od čega pati cijelo gospodarstvo uopće, a šumarstvo naročito, jer ga to pitanje najviše koči u najosjetljivijoj tački, na golom kršu. Medu takove krajeve spada na prvom mjestu naša Hercegovina, koja je već davno pretvorena u goli krš, na kome sve do danas nije bilo moguće podići šume i stvoriti blagostanje, koje je narodu potrebno. Tome pak najviše doprinosi prekomjerno držanje koza i neograničeno pašarenje, uvjetovano kresanjem brsta i lisnika za zimsku hranu. U Šumarskom listu broj 8 od 1934. pod naslovom »Hercegovačka lovišta brdskih jarebica« pokušao sam u malo riječi dati vjernu sliku našega krša i napisao sam ovo: »Ko je proputovao našom Hercegovinom uzduž i poprijeko, imao je prilike da vidi nepregledne površine golog krša i sivog kamena. Na sve strane visoka brda, duboke provalije i mnoge kraške doline, sve od naslaga i grubo rasutog kamena i velikih stijena. Tek ponegdje u blizini naselja okolo koje obrađene vrtače ili doline uhvatio je siromašni hercegovac komadić toga krša u ogradu, zagajio ga i podigao šumicu. To su jedine oaze na ovom pustom krševitom terenu, na kojima se prijatno ustavlja ljudski pogled. Ovakva šumica podsjeća na davna bolja vremena, kada je još sav krš bio obrastao šumom, a stanje naroda daleko bolje bilo nego danas. Ove su šumice i najljepši primjeri za rješavanje pitanja pošumljivanja našega krša. U nekim krajevima ima na kršu i po koji komad obrštene šikare, kojoj je izgladnjela koza svojim oštrim zubom uništila i zadnji izbojak. Na tim pašnjacima stoji po koji zakržljali grm kukrike i bodljikava drača, pa je zelenilo, koje se odatle pojavljuje, varavo. 5ve je to iznemoglo i obamrlo, nema tu prave životne snage, jer manjka hrana. Voda je oplakala zemlju, bura raznijela i zadnji trag humusa, a krasna postepeno vadi i zadnju žilicu između kamenja, uništavajući i posljednju nadu za poboljšanje današnjeg stanja. Gdje je već ovoga nestalo, zamijenila je pokrov krša kadulja, koja se teško okom razabire na izblijedjelom kamenom tlu. Ona 111 |