DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 3/1937 str. 7     <-- 7 -->        PDF

Gospodin Milan Turković doživio je dne 4. II. ove godine svoj osamdeseti
rođendan i proslavio ga čašćen od sviju, a mi ćemo biti sretni i
ponosni, ako još dugo zdrav i krepak bude svijetlio na čelu naše stručne
šumarske organizacije, pa časnom starcu i dičnom svečaru kličemo: Da
nam ga Bog pozivi!


Ing. Ante Premužić.


MILAN KNEŽEVIĆ (SARAJEVO):


HERCEGOVAČKE KOZE


(LES CHEVRES D´HERTZÉGOVINE)


U svima naprednim zemljama srednje Evrope davno je već riješeno
i u sklad sa urednim gospodarenjem dovedeno pitanje držanja i
paše koza po šumi. Izuzetak u tome čine u našoj državi samo još pokrajine
Bosna i Hercegovina, Srbija i Crna Gora, u kojima se i danas drže
koze u neograničenom broju, od čega pati cijelo gospodarstvo uopće, a
šumarstvo naročito, jer ga to pitanje najviše koči u najosjetljivijoj tački,
na golom kršu. Medu takove krajeve spada na prvom mjestu naša Hercegovina,
koja je već davno pretvorena u goli krš, na kome sve do danas
nije bilo moguće podići šume i stvoriti blagostanje, koje je narodu potrebno.
Tome pak najviše doprinosi prekomjerno držanje koza i neograničeno
pašarenje, uvjetovano kresanjem brsta i lisnika za zimsku hranu.


U Šumarskom listu broj 8 od 1934. pod naslovom »Hercegovačka
lovišta brdskih jarebica« pokušao sam u malo riječi dati vjernu sliku
našega krša i napisao sam ovo: »Ko je proputovao našom Hercegovinom
uzduž i poprijeko, imao je prilike da vidi nepregledne površine golog
krša i sivog kamena. Na sve strane visoka brda, duboke provalije i
mnoge kraške doline, sve od naslaga i grubo rasutog kamena i velikih
stijena. Tek ponegdje u blizini naselja okolo koje obrađene vrtače ili
doline uhvatio je siromašni hercegovac komadić toga krša u ogradu, zagajio
ga i podigao šumicu. To su jedine oaze na ovom pustom krševitom
terenu, na kojima se prijatno ustavlja ljudski pogled. Ovakva šumica
podsjeća na davna bolja vremena, kada je još sav krš bio obrastao šumom,
a stanje naroda daleko bolje bilo nego danas. Ove su šumice i najljepši
primjeri za rješavanje pitanja pošumljivanja našega krša. U nekim
krajevima ima na kršu i po koji komad obrštene šikare, kojoj je izgladnjela
koza svojim oštrim zubom uništila i zadnji izbojak. Na tim pašnjacima
stoji po koji zakržljali grm kukrike i bodljikava drača, pa je zelenilo,
koje se odatle pojavljuje, varavo. 5ve je to iznemoglo i obamrlo,
nema tu prave životne snage, jer manjka hrana. Voda je oplakala zemlju,
bura raznijela i zadnji trag humusa, a krasna postepeno vadi i zadnju
žilicu između kamenja, uništavajući i posljednju nadu za poboljšanje današnjeg
stanja. Gdje je već ovoga nestalo, zamijenila je pokrov krša
kadulja, koja se teško okom razabire na izblijedjelom kamenom tlu. Ona


111




ŠUMARSKI LIST 3/1937 str. 8     <-- 8 -->        PDF

je zadnja vegetacija, koja više ne može tlo popraviti. Kada i nje nestane,
biće tlo potpuno sterilno. Tada se ni jarebica — koja je najskromnijih
zahtjeva — neće više tu zadržavati, pošto neće moći naći ni biljne ni
animalne hrane, a ni skloništa pred neprijateljem i pred ružnim
vremenom.«


I ako je svakom poznata stvar, da je koza najveći neprijatelj šume
i da svuda, gdje se više koza drži, sve manje šume biva, to ipak kod
nas nije bilo moguće do danas to pitanje riješiti. Ono će još dugo vremena
zadavati velike brige mjerodavnima, a šumari će istodobno otrti
mnogu kap znoja s čela, dok pošume goli krš i dok se riješe prekobrojnih
koza.


Iz ovoga razloga zabavićemo se malo s ovim problemom i prikazati
stanje stvari onako, kako ono u naravi izgleda. Ne ćemo se zaklanjati
ni za lijepo napisane uredbe ni za zakonske propise, kojih kozari niti
poznaju niti poštuju, a koji se ni od strane pozvanih u praksi ne provode.
Kod ovoga teškoga pitanja ne smije se čovjek oslanjati jedino na
teoretsko znanje, nego mora proučiti sve ostale ekonomske interese i
običaje, a ne smije iz vida puštati ni već stvoreno stanje. Po svemu tome
treba povući oštricom držeći se one narodne »na ljutu ranu ljut melem«..
Iz ovakve perspektive dobićemo jasniju sliku situacije, pa bila ona kakva
mu drago. Ona mora da nam predoči fenomen krša i da bude odraz socijalnih
i životnih oblika.


Kako je životno pitanje na kršu na prvom mjestu ovisno o šumi,
to je razumljivo, da štete, što ih čine koze, daleko nadmašuju korist, koju
one gospodarstvu nose. Ovome je najsigurniji dokaz u tome, da u našoj
Hercegovini — gdje se drži najviše koza — živi naš narod najbjednije.
Tu je najviše krša, a najmanje kruha. Gdje je već davno nestalo šume,
ondje nestaje i koza, a gdje se još drže, ide to na račun onih krajeva, u
kojima još ima šume. Ti se krajevi neprestano brste i pasu na štetu
zajednice i postepeno, ali sigurno pretvaraju u goli krš.


Ovo važno pitanje zapaženo je još u davno boljim vremenima, dok
je još bilo dosta zelenih brda, ali mu nije pridavano toliko pažnje, koliko
ono zaslužuje. A to nas je danas dovelo u bezizlazan položaj. U svakom
pokušaju od strane šumara prevladali bi jači politički uplivi s parolom
»koza je sirotinjska majka« i omeli tako svaki daljni rad na tome polju.
Mnogi propisi i naredbe ostajali su obično mrtvim slovom na papiru, a
uništavanje šume i širenje krša, otvaranje bujica i pustoši sve je više
zauzimalo maha.


Danas se mjerodavnima nameće vrlo teška zadaća: upoznati prilike
i sve ekonomske interese, te povući zaključak iz velikog kompleksa
pitanja skopčanih sa tvrdnjama: 1) koza je najveći neprijatelj šume,
2) koza je sirotinjska majka.


Veliku bijedu i nevolju uvida već (makar i kasno) i sam narod, pa
u mnogo krajeva čitava sela iz vlastite inicijative donose zaključke i u
svojim općinama zabranjuju držanje koza. Mi za to imamo dovoljno primjera
u selima Ljuti Dolac, Čitluk, Kočerin, Mamici i Ljubotići sreza
mostarskog; u selima Rašljani, Studenci, Crveni grm, Cerno, Rakitno i
Bročanac sreza ljubuškog; u selima Sedlari, Cvalina, Dvršnica i Vele


112




ŠUMARSKI LIST 3/1937 str. 9     <-- 9 -->        PDF

mići sreza ljubinskog; u selu Dretelj sreza stolačkog. Isto su takav zaključak
donijela u novije doba i četiri sela iz sreza trebinjskog.


Kako narod objektivno i ispravno sudi o šteti, koju nanose koze,
vidi se iz vrlo karakterističnog postupka, što nijedan posjednik vlastite
šume nikome ne dozvoljava pašu koza na svome posjedu. Nitko koze
ne trpi u svojoj šumi, pa ni oni, koji ih na tuđi račun drže na stotine. Sve
se koze gone na pašu u državne šume, koje su ujedno i zajednička svojina
naroda, ne vodeći računa o posljedicama u budućnosti.


Vrlo je interesantan slijedeći primjer, kojim je polučen uspjeh, da
je broj koza reduciran na minimum. U srezu srebreničkom općina bratunačka
donijela je u svojem vijeću u g. 1933. zaključak, da se zabrani paša
kozama u svima državnim šumama, a jednako i na tuđim privatnim posjedima.
Jedino je dozvoljeno držati koze na vlastitom posjedu, a kako
znamo da to nitko neće da čini, jasno je da je ovim zaključkom riješeno
pitanje prekobrojnog držanja koza i daden jasan dokaz o štetnosti koza.


U kalendaru »Hrvatskog Radiše« za godinu 1936. napisao je o Hercegovini
vrlo poučan članak rođeni Hercegovac i dobar poznavalac prilika
fra Oton Knezović, profesor na franjevačkoj gimnaziji u Širokom
Brijegu kraj Mostara. Iz toga članka prenosim ovo: »Tražim o li jeka,
jer je zadnji čas. Za ovu nesreću ne možemo kriviti ni
samu prirodu. I mi smo sami mnogo tome krivi. Zemlja je rodna samo
onda, kad je sunca i kiše. Kiša ovisi mnogo o klimatskim prilikama, a
napose o bujnosti šume. Kad je šume, biće i stoke i gnoja i kiše i roda.
Bez šume nema pomoći. Nažalost, velik dio krša danas je nemoguće zašumiti,
jer je sama hrid. Što je bilo zemlje, sve je odnio vjetar i voda.
To je izgubljeno za vazda. No ta propast prijeti cijeloj zemlji, ako se
nastavi ovako. Zadnji je čas, da se spašava, što se još spasiti može. Prvu
riječ treba da šumari o tome kažu. Njihova je velika i odgovorna zadaća,
da nađu najbolji i najbrži lijek, t. j . način zašumljavanja, i da to kažu
vladi, da za to zainteresuju svu javnost, u prvom redu narodne vođe,
jer svi dosadanji parlamenti nijesu vrijedili za narod ništa, a najmanje
u šumskim stvarima. Ministarstvo šuma ima prvu dužnost, da šumu goji,
a tek onda da je siječe i prodaje. Kod nas su se dosad šume samo sjekle,
a ne gojile. Zato je i velik dio Bosne danas tako go kao i Hercegovina,
a Bosna je bila nedavno najbogatija šumom. Treba u tim krajevima ukinuti
i koze, jer je inače nemoguće šumu uzgojiti. To će narod teško osjetiti,
jer jedino od koze ima veću korist, kad ne može držati goveda
ni ovaca, ali se koza mora ukinuti radi budućnosti zemlje, dok se šuma
ne podgoji, bilo ma šta. Zemlja nam umire, dvanaesti je čas da je
spasimo.«


Povodom ovog objektivnog pisanja potrebno je najprije da malo
bolje zavirimo u katastar državnog šumskog posjeda, te da usporedimo
s time stanje u naravi. Onda ćemo vidjeti, u kolikoj se mjeri mnogi — pa
i stručni ljudi — zavaravaju i vide stanje na kršu u mnogo ružičastijem
svjetlu, nego li je ono u naravi. Mi ćemo se ovdje poslužiti samo markantnim
primjerima iz triju srezova, kao što su Tomislav grad, Stolac i
Ljubuški. Priložena tabela sadrži, prema statistici Direkcije šuma u Sarajevu,
stanje državnog posjeda u tim srezovima koncem 1935. godine


113




ŠUMARSKI LIST 3/1937 str. 10     <-- 10 -->        PDF

Drž. posjed, koji nije


Površina šuma


pod šumom
u
CD
srezu .
M om
>
´S*
CD
U02
´S
r/3
..
O
. 2
to a
CD g
32
CD
"3
rt
´3 "..
o
13 ´o
C» CtJ
.S´«
p->-.
CO »
..
´o
=S&. .3
CSJ
P
g
o
N
CP
m
.
nj
SO
CD >02
Ljubuški 1709 1360 1203S 15107 2200 15559 9557 27316 42423
Stolac 4 — 3908 3883 7795 2456 19962 3016 — 25434 33229
Tomislavgrad
Duvno 4286 903 1836 7025 352 44499 11268 56119 63144


Iako ovaj izvadak iz službenog katastra pokazuje znatne površine šuma
i pašnjaka, to se ipak za sva tri ova sreza može mirne duše reći, da
uopće nemaju ni šume ni pašnjaka i da su već davno pretvoreni u
goli krš.


Ljubuški ima nešto bukove visoke šume samo u Gvozdu, nekoliko
uspjelih skorašnjih zabrana između Ljubuškog i Međugorja, lijep dio
šikara oko Posušja (najnovijeg datuma), ostalo je sve goli krš. Uspjeh
na podizanju šikara kao i zabrana ima se pripisati jedino tome, što su
zadnjih godina u glavnom ukinute koze. Od planinskih pašnjaka najviši
je dio pretvoren u krš, a ono što je malo bilo bolje zemlje, uzurpirano je
i već dosada (većim dijelom) pretvoreno u krš. Za cijeli srez može se
reći, da od cjelokupne površine nema šuma ni pašnjaka više od 5 do 6
hiljada hektara, a ostalo je sve goli krš (si. 1).


SI. 1. Uništena planina Oštre u srezu ljubuškom.


Iz ovoga razloga narod je neizmjerno osiromašio i brojno stanje
blaga je nevjerojatno opalo, naročito broj koza, kako se to vidi iz slijedećih
podataka. Prema službenom popisu blaga bilo je u srezu
Ljubuškom:


114




ŠUMARSKI LIST 3/1937 str. 11     <-- 11 -->        PDF

u godini: konja: goveda: koza: ovaca: svinja:
1895. 3.498 16.879 59.526 123.547 7.915
1931. 3.654* 8.896 2.965 51.913 1.238
U srezu duvanjskomistim godinama ovakovo:
(Tomislav grad) bilo je stanje stoke u tim
u godini: konja: goveda: koza: ovaca: svinja:
1895. 1.770 17.254 23.444 91.003 2.957
1931. 3.187** 7.184 2.208 28.179 694


U oba sreza uništene su i šume i pašnjaci, pa je stanje naroda
očajno. Iz Duvna vidimo po svoj državi najviše prosjaka i vrlo velik
broj torbara, koji svu svoju imovinu nose o remenu. K tomu pridolazi
i loš geografski položaj duvanjskog sreza, koji leži na visoravni od 1000
metara nadmorske visine. Radi toga se u njemu još mnogo teže osjeća
oskudica drveta, po čemu se može navesti, da je u njemu pitanje drvarenja
ujedno i životno pitanje. Da bi se bar donekle ublažila bijeda i
oskudica drveta, izlučen je još prije rata dobar dio šume u Malovanu iz
sreza bugojanskog, a isto tako i Mučinovac iz sreza mostarskog i dodijeljen
Duvnu za podmirivanje potreba pravoužitnika. U ovom srezu
ide se i po 30 do 40 km daleko u šumu po drva, pa na kratkom zimskom
danu dolazi se kući s tovarom drva tek treći dan, a dok je šume teklo,
mogao je svaki do tovara drva doći i dva puta u danu. Nije trebao ni
sam toliko dangubiti ni ulagati truda, a ni blaga izmarati kao danas, kad
je ostao bez šume, pa za opskrbu sa drvima troši svu svoju radnu snagu
(si. 2).


!


SI. 2. Istočni dio Duvanjskog polja; u pozadini ogoljela Oran-planina.


Osim toga oba ova sreza strašno su poharana i pašom stranog
blaga, a najviše na pograničnim pašnjacima s dalmatinske strane. Pa
pošto danas nemaju ni šume ni pašnjaka, a u susjedne srezove nemaju
kuda, kao što nemaju šta ni na pašu goniti, jer su drugi već davno i
planine zaposjeli, jasno je, da je moralo slijediti rapidno opadanje blaga,


* Od toga 75% magaradi.
** Većinom magaraca.
115




ŠUMARSKI LIST 3/1937 str. 12     <-- 12 -->        PDF

a s time u vezi i narodnog blagostanja, pošto u oba sreza nema ni izdaleka
dovoljno ziratne zemlje, od koje bi se moglo živjeti.


U srezu stolačkom stoji stvar malo bolje, a to samo iz razloga,
što tu postoji mogućnost prehranjivanja stoke ljeti na planinama, i to
najviše na planinama sreza fočanskog i nevesinskog, dok stoka samo
zimuje u Humini. I tu međutim broj blaga u glavnom rapidno opada, jer
je u godini 1895. bilo: konja 5.178, goveda 20.669, koza 79.716, ovaca
152.986, svinja 2.014, dok je u god. 1931. bilo: konja 5.503, goveda 12.838,
koza 42.480, ovaca 84.084, svinja 2.883.


Ovo bi bile u grubim crtama prikazane činjenice, koje stoje u najtješnjoj
vezi sa držanjem koza. Koza je najskromnijih zahtjeva od svih
domaćih životinja. Ona ne traži ni bujnih pašnjaka, ni plodnih livada, a
ni zimi sijena. Ljeti i zimi u glavnom živi od lista i grančica i nježnih
izbojaka, koje odreda brsti i grize, pa odatle i dolazi njena velika šteta.
U Šumarskom Listu br. 11 iz 1932. napisao sam o paši koza pod naslovom
»Državno rezervisano lovište u Bosni i Hercegovini« slijedeće:


»Po cijeloj šumi, u koliko su mjesta pristupačna, slobodno pase
blago, u glavnom koze. Ovo je rak-rana cijelog gospodarenja, pošto se
vrši bez reda na najzastarjeliji način. Posljedica ovakog pašarenja i
prekomjernog držanja koza jasno se vidi na okolici sela i zaseoka, koji
u radionalnom smjeru daju refleks devastacije i krša, koji iz godine u
godinu zauzima sve veće dimenzije. Tolerisanjem koza u državnim šumama
ne pomaže se socijalno zaostalom pojedincu u pripadnom mu alikvotnom
dijelu, na koji bi imao pravo participacije, nego u glavnom
seoskim gazdama, koji drže po dvijesto do tristo, pa i više koza u spekulativne
svrhe. Osim toga primaju mnogi težaci i tuđe koze iz drugih
sela na pašu, te ih drže pod vlastitim imenom. Mnogi od ovih špekulanata
s kozama odbije u proljeće velik broj jaraca i jalovinja u šumu,
gdje ih ostavlja bez čobana do kasne jeseni, odakle ih onda utovljene
otjera na pazar. Dovoljno je tome špekulantu, ako u osam ili četrnaest
dana dođe jedanput u šumu i dade tome blagu šaku soli. Ovo poludivlje
blago uništava dan i noć najbolje izbojke šumskih raslina. Kozar obično
ide uz blago samo zimi sa sjekirom, da nakreše brsta, a inače se kroz
cijelu godinu pušta blago na pašu bez nadzora. Jedino se muzare dogone
večerom u tor ili u špilje, gdje noćuju, a sve ostalo ostaje u šumi dan
i noć, prepušteno samo sebi«.


Iz ovog kratkog opisa vidimo, da kozu može držati i najsiromašniji
težak. No ne da se pod ovakvim prilikama reći, da je kod nas koza sirotinjska
majka, kako se to zamišlja. Dapače obratno, koza je kod nas
»gazdinska majka«, jer se njome najviše koriste seoski i gradski
špekulanti i zelenaši na opću štetu, a ne sirotinja, koja je kruha željna.
Ona drži najviše tuđe kesimske koze, koje im mogu biti u najboljem
slučaju samo maćeha, a nikako majka.


U našoj Hercegovini ima krajeva, koji se na drugi način ne mogu
iskoristiti, nego pašom koza. Drugo blago, koje zahtjeva zimsku hranu,
u štali ili na toririi, nije tu moguće držati, jer tu nema toliko ziratne
zemlje, a ni livada, s kojih bi se mogla pribaviti krma za zimsku prehranu.
U ovakve krajeve morali bi se ubrojiti svi oni predjeli, u kojima
je krš toliko ljut, da u njega ne može zaci krupno blago na pašu, a ima
i takvog terena, u koji ne može zaci ni ovca, te ga jedino iskorišćuje


116




ŠUMARSKI LIST 3/1937 str. 13     <-- 13 -->        PDF

koza brstom. Medu inima u ovu kategoriju krša spadala bi Drežnica u
srezu mostarskom, jedan dio Rudina u srezu bilećkom i ljubinskom, te
jedan dio oko Kruševa brda i Bjelojevića u srezu stolačkom. U koliko
na ovakvim terenima i ima šikare ili nazovi-šume, tu nije moguće podgojiti
vrednijeg drveta, koje bi nosilo veću korist, nego je daje u kozjoj
hrani, a tu u glavnom dolazi u obzir crni jasen (fraxinus ornus), hrast kitnjak
(quercus sesiliflora), kao grm i kukrika (Carpinus duinensis). A
pošto u ovim i ovakvim krajevima živi najsiromašniji dio hercegovačkog
naroda, to se mora s tom okolnosti najozbiljnije računati, te strogo
lučiti sirotinju od gazda i spekulanata i prvoj ublažiti bijedu i nevolju,
(si. 3.)


SI. 3. Pogled na Gor. Drežniou.


Komegod su naše prilike poznate i gdje to opći interesi zahtijevaju,
niko ne može biti protiv držanja koza u ograničenom broju, ali se isto
tako ne može s tim pomiriti, da razni spekulanti drže na stotine koza i
uništavaju zajednička dobra.


Sa ovim bi bilo najkraće rečeno, što znamo o kozama u vlastitoj
općini, a kako to nije jedino pitanje, koje u ovom problemu dolazi u obzir,
potrebno je obazreti se i na mnogo opasnije i teže, t. j . na pitanje kretanja
koza.


Već smo rekli, da i koze postepeno nestaje sa šumom. Gdje je obrstena
i izgrižena i zadnja kukrika (za koju je poznato da je proti brstu
najotpornija) i posljednja trnovita drača (Paliurus aculeatus), tu je nestalo
i za kozu hrane. Iz takvih se krajeva prelazi u šumovite i traži se
za njih hrane na drugom mjestu. Ovo kretanje koza neprestano se opetuje
i sve se dublje zalazi u šume, za sobom se ostavlja pustoš i porazni
tragovi, po kojima se vidi, da je i tu bilo nekada šume i zelenila, a danas
strši gol kamen poput izblijedjelih kostiju na bojištu, gdje su se vodile
ljute borbe.


Kretanje koza vrši se na razne načine i pod raznim uplivima. Mnogi
špekulanti, koji drže najviše koza, našli su za to svakojake načine koristeći
se svim mogućim sredstvima i izrabljujući sve što im ide u korist.


117




ŠUMARSKI LIST 3/1937 str. 14     <-- 14 -->        PDF

1) U našim krajevima u pogledu paše vlada još i danas komunistički
sistem, koji mnogi znaju vrlo egoistički iskoriščavati. Nigdje kod nas nije
u zakonu označeno, koliko pojedinac smije držati stoke. Dapače ni s obzirom
na potrebe u vezi sa veličinom zemljišnog posjeda nije to određeno.
Svatko drži blaga koliko hoće, a u glavnom može se reći, da ga i napasuje
gdje hoće. Stoga vidimo, da se kozari i u vlastitoj općini i u vlastitom
srezu slobodno kreću, bez obzira na potrebe ostalih pravoužitnika.
Kada se sa šumom i pašom likvidira u jednoj općini, prelazi se u susjednu
i tako´se taj razorni rad proširuje. A kada se to provede u cijelom srezu,
kao što je već nastupio slučaj u južnoj Hercegovini, prelazi se u druge
srezove i tako postepeno ide sve dalje, do potpunog ogoljenja. Uviđajući
ovo zlo, a prisiljeni neimaštinom, mnogi se stočari u tome natječu, samo
da ugrabe danas što više od onoga, čega sutra neće biti.


2) Pri ovom kretanju u strane srezove služe se stočari u glavnom
ovim načinom:


a) Oni žive nomadskim životom i pri kretanju koza na planine u
proljeće duže se zadržavaju u šumama i po šumovitim pašnjacima u višim
položajima, a tako isto i u jesen, kada se vraćaju sa planine kući. Pri
pašarenju nemaju obzira prema nikome i prema ničemu, nego nište sve
od reda. (si. 4.) Eklatantne primjere pružaju o tome u srezu konjičkom


SI. 4. Ljetna kozarska koliba u Maloj Cvrsnici.


obronci Bjelašnice, Čuhovići, Blaca, Lukomir i Umoljani, pa Crvanj i Crna
Gora u srezu nevesinjskom, Zimlje u srezu mostarskom, Dabar-poljeTrusina u srezu stolačkom, Površ u srezu gatačkom i t. d. Isto tako vidimo
razoran rad kozara i oko Jablanice, i ako se tu kreću u glavnom
samo domaći kozari.


b) Da sebi osiguraju pašu, pojedinci — obično ekonomski jači —
kupe u tuđem, boljem srezu koji (makar i neznatan) komadić zemlje i
time steku pravo pašarenja na merama i po ostalim općinskim šumama.
Kada na taj način uhvate sjedište, iskorišćuju to pravo nemilosrdno i neograničeno.
Prema svojim interesima tu se zadržavaju i duže vremena
u godini, a nekoji i stalno nastane jedan dio porodice na takova selišta,


118




ŠUMARSKI LIST 3/1937 str. 15     <-- 15 -->        PDF

te obrađuju zemlju i vode dvodomno gospodarenje. U vrlo mnogo slučajeva
primaju pod kesim ili na mlijeko i mnogo tuđeg stranog blaga, pa
s njime tore zemlju, a i inače se koriste. Usprkos toga što zakon ovakva
prava strancu ograničuje, ipak svaki pojedinac nade načina, da dobiveni
položaj što više i što unosnije iskoristi. Ovakvih slučajeva vidi se dosta
u Nevesinju, Prozoru, Duvnu i skoro svuda drugdje.


c) Naročitu pažnju treba obratiti davanju koza pod kesim i na mlijeko.
Humnjaci i Rudinjani, koji imaju dosta stoke, daju svoje koze preko
ljeta u Površ na mlijeko. Ovo je institucija, kojom se koristi i vlasnik i
najamnik koza. Prvi bez truda i na lagan način zbrine blago, a drugi mrsi
kuću i tori zemlju s tuđim blagom. Najamnik daje vlasniku ljetnu odštetu
u naravi, t. j . u siru, maslu i u kostreti, a vlasnik svoje blago u kasnu
jesen goni svojoj kući, gdje prezimljuje, kako smo već spomenuli, pasući
po kopnu. Ako je blago dano pod kesim i zimuje kod najamnika, onda se
priplod dijeli po pola. Jedna polovina jaradi pripada vlasniku, a druga
najamniku, pa tako i ovaj dođe postepeno do vlastitog blaga. I u ovom
slučaju daje za blago odštetu u naravi. Ovaj se način pašarenja ponavlja
iz najstarijih vremena do danas, te je postao običajem. Samo taj običaj
trebao bi da bude u skladu sa šumskim i pašarinskim propisima. Medu
ovakve kotare uvuku se i mnogi gradski špekulanti, koji goje blago u
čisto trgovačke svrhe. No i medu samim stočarima u krajevima, u koje
se dogone koze sa strane, pojavljuju se redovno dvije struje. Bolje stojeći
težaci, koji i sami imaju dosta vlastitih koza, protive se dpgonu
stranog blaga, a siromasi primaju ovakvo blago na pašu ili na mlijeko
pod kakvim bilo uslovima, samo da si olakšaju život i ublaže bijedu.
Ovomu bi se dalo pomoći, ako bi se uveo princip, da se svaki pojedinac
koristi zajedničkim šumama i pašnjacima samo u onom alikvotnom dijelu,
koji mu kao članu zajednice pripada. No to do sada kod nas nije bilo
moguće provesti, i ako se je pokušalo od godine 1931. ovamo, kako ćemo
to još vidjeti. Interesi ekonomski jačih i politički istaknutih stoje još i
danas iznad svega, što je u neskladu sa racionalnim šumskim gospodarenjem
i zato se ne može naprijed kročiti. Od kolikog je značaja ovo pitanje,
pokazaće nam približne cifre o stanju koza u nekim južno-hercegovačkim
srezovima. U godini 1935. bilo je koza u srezu:


Mostarskom . . . oko 40.000 komada
Ljubinjskom .. . oko 45.000—50.000 komada
Trebinjskom . . . oko 35.000 komada
Stolačkom ... . oko 30.000 komada
Bilećkom ... . oko 40.000 komada


Ove se cifre ne mogu primiti kao sasvim pouzdane, pošto se je u
toj godini popisivala pašarinska taksa za prekobrojne i trgovačke koze,
pa su po svoj prilici mnoge koze sakrivene i pri popisu zatajene, te će ih
biti više, nego je u prednjem iskazano.


U godini 1931. ustanovljeno je zvanično, da je u srezu gatačkom bilo
na ljetovanju 14.000 koza iz stranih srezova, a ako se tomu još doda


30.000 domaćih, te još isto tolik broj onih, koje su istjerane na planine,
eto tek onda potpune brojke od okruglo 75.000, s kojom se mora računati
u ovom srezu. Na to se mora postaviti pitanje, kolika mora biti šumska
glavnica, koja je u stanju ovolik potrošak podnijeti. Vrlo je sličan slučaj
119




ŠUMARSKI LIST 3/1937 str. 16     <-- 16 -->        PDF

i sa Konjicem i Nevesinjem, gdje se svuda već iz daleka opaža rapidno
nestajanje šume, pa su sva tri sreza skupa sa višim položajima mostarskog
sreza izložena propasti, koja je već davno stigla Duvno, Ljubuški,
Stolac i južni dio mostarskog sreza. Isto tako u godini 1934. svalilo se u
jedan mah 7.000—8.000 koza ispod Trusine i u strane iznad Dabar polja,
odakle su protiv toga mještani digli najžešće pritužbe (da ih tuđe koze
pojedoše) i molili nadležne, da ih od te bijede spase.


Koliko su bile opravdane, ali i zakašnjele jadikovke Dabrana radi
uništavanja šume po kozama i kozarima, jasno pokazuje današnju žalosna
slika našega Dabarpolja.


U zadnjih deset godina stanje u tom kraju toliko se izmijenilo, da
ga nije moguće prepoznati. Sa strmih obronaka sa sjeverne strane (koja
je većinom zašumljena) nastale su tako strašne bujice, da su velik dio
plodnoga polja uništile. Cesta Berkovići — Dabrica na više je mjesta
istrgana. Silno je kamenje srušeno u ravnice. Neke su kuće porušene, te
je i sama žandarmerijska kasarna usred Berkovića (inače solidno građena
zgrada) najozbiljnije ugrožena. Bujice su zasuie na stotine metara
široke površine polja, a izrovale kroz polja kilometre dugačka i 3—4
metra duboka korita.


Kako uplivni i narodni ljudi ovo zlo shvaćaju, vidi se iz toga, što
ovome zlu nitko nije poklonio ni samo malo pažnje, i ako je od pozvanih
na to upozoravamo. Sve se je zlo u ovome kraju svodilo na štete od
zečeva i u tome duhu vodene su borbe od strane narodnih boraca i zastupnika,
a bujice i dalje deru i zasiplju lijepo Dabarpolje. A tko je vidio
Blatačke strane iznad Rakitnice, Ščit i Doljane kod Prozora, Kruševljane
ispod Crvnja, taj istom može pravo ocjeniti, koliko je ovakvo pašarenje
porazno. Neki su mi seljaci na više mjesta u Površini i na Planini rekli
»kuda humljačka koza prođe ili kuda vatra opali, jednako je.«


U godini 1934. bio sam zvanično u Treskavici u mjesecu julu, te
sam u jednoj šumi na južnoj strani primijetio bujan bukov ovogodišnji
pomladak, kome sam se prosto divio. Držao se je samo zato, što u to
doba nisu bile na tu planinu istjerane koze. Iste sam godine opet došao
na isto mjesto u mjesecu oktobru i obišao pomlađene površine. Konstatovao
sam, i ako već nije bilo blaga na planini, da više nema ni stručka
od lijepog pomlatka. U međuvremenu su na planinu istjerane koze, koje
su ga do posljednje klice obrstile i odgrizle.


Sličan slučaj vidio sam i u godini 1932. u jelovoj sastojini u Muharnici,
gdje je pomladak u razdoblju od dva mjeseca bio do temelja uništen.
Ako se k ovom gubitku prirasta, koji se u ovoj formi svake godine ne
pojavljuje (jer šuma svake godine ne nosi sjeme), doda još i ostali silni
ali redovni gubitak mase uslijed zimskog kresanja brsta, eto pune i tužne
slike ovakovog gospodarenja.


d) Najveći broj koza izgoni se ljeti u planine, gdje ostaju 3—4 mjeseca,
a da se u jesen opet spuste u južnije krajeve. Ove koze ne pasu
po planini ni po pašnjacima, nego isključivo po okolišnim šumama, a na
planine su istjerane samo da pod tim naslovom steknu pravo na izgon.
One sa planinom i pašnjakom imaju samo toliko veze, koliko dolaze na
konak kolibi, gdje se muzu; inače su kroz sve vrijeme po okolnim šumama.
U njima su koze najopasnije, pošto uništavaju šumsku vegetaciju
u najvišim položajima, gdje je šuma najdragocjenija s obzirom na zaštitu


120




ŠUMARSKI LIST 3/1937 str. 17     <-- 17 -->        PDF

svih nižih položaja od elementarnih nepogoda. U visini se šuma najlakše
satire i uništava, a najteže podiže, pa je zato tu zlo daleko veće nego
u nižim položajima (si. 5).


Kad bi bilo moguće ograditi planine i spriječiti kozama pristup u
šume, uvjeren sam da se ni jedna koza ne bi istjerala na planine; prvo
što ne bi našla na pašnjacima dovoljno hrane (jer tu nema brsta) a drugo,
što je planinštar na pašnjaku ne trpi, pošto ona gadi i smradi pašnjak, pa
ga ostalo blago izbjegava.


Pod izlikom izgona koza na planine omogućeno je južnim krajevima
držanje prekomjernog broja koza. Više od pola godine izdržaju se koze
na hrani u šumi na višim položajima, a samo kroz par zimskih mjeseci
drže se u nizini po šikarama.


e) U nekim je krajevima uobičajeno zimovanje koza i po šumama u
višim položajima. U ovu svrhu postoje i mnoge kolibe, u kojima kozari
zimuju. Pored njih su nasloni ili staje, u koje se svraćaju koze na noći-


Sl. 5. Primjer ogoljelog tla u sastojim, po kojoj koze pasu ispod planine u Maloj Čvrsnici.


vanje. U dosta slučajeva stan je kozarev, kao i staja kozija, u kojoj
prostranoj pećini. Koza je osjetljiva od zime i nevremena, pa se zato
i ljeti i zimi brižnije sklanja pod zaštitu nego ovca.


Svrha je zimovanja po šumama, da se na lak način i bez troška
prehrane koze brstom i kresanjem šume. U zimsko doba ne ide kozar
uz stado nikad bez sjekire. Jedini mu je posao od rane zore do mrkloga
mraka sjeći šumu i kresati granje, koje koze pohlepno brste i jedino
od toga žive. U krajevima, gdje još ima šume i koji još nisu pretvoreni
u krš i golijeti, ovo je najpodesniji način za sigurno uništavanje šume i
postepeno pretvaranje čitavih područja u krš. Gdjegod kozari zimuju, tu
šumi nema života, jer sjekira i kozji zub nemaju milosrđa kao ni kozar
što nerazumije, koliku štetu nanosi i sebi i bližnjima ovako nerazboritim
radom. Svuda u blizini kozjih zimovališta sve je posječeno, sve prevršeno
i skresano, pa se takova pustoš već iz daleka vidi i raspoznaje.


Poraznu sliku ovako razornog djelovanja pruža nam Crna gora
na medi srezova Mostar i Nevesinje, gdje je već veći dio najljepše jelove


121




ŠUMARSKI LIST 3/1937 str. 18     <-- 18 -->        PDF

sastojine pretvoren u goli krš (slika 6). Daleko bi me odvelo, kad bih


sve ovakve primjere navodio, zato upućujem svakoga, koga ovo pitanje


zanima, da u zimsko doba obade kozarske krajeve po Hercegovini. Tu


će moći ustanoviti i brojno stanje koza, što ljeti nije baš lako, vidjeće


štete od koza i upoznati razoran rad kozara.


Jednom zgodom 1929. godine sjedio sam u jednom tijesnom klancu
u Divoj Grabovici u srezu mostarskom, kuda su koze morale prolaziti,
pa sam imao mogućnost prebrojiti jedno stado. Bilo je u predvečerje i
koze su se vraćale iz šume u selo. Ja sam tom prilikom u jednom stadu
nabrojio, okruglo uzevši, osam stotina komada koza. Diva Qrabovica
nema u svemu ni 10 ha oranice, na kojoj žive 22 kuće. .


SI. 6. Tragovi kozarskog zimovanja u Crnoj Gori (Parlovača) na međi srezova Mostar
i Nevesinje.


Prebrojeno stado nije jedino u selu, a u glavnom su tu kesimske
(s druge strane dotjerane) koze, jer tamošnja sirotinja nema vlastitih
u tolikom broju. Posljedica ovakvog pašarenja može da bude samo
opustošenje jednog kraja i raseljavanje naroda, (slika 7)


Bilo je pokušaja i sa uvođenjem sanske koze, koja se u glavnom
drži u štali, a inače u glavnom pase. U gradovima i gdje se drži po


122




ŠUMARSKI LIST 3/1937 str. 19     <-- 19 -->        PDF

jedna ili dvije sanske koze (kod siromašnih obitelji) polučio se je lijep
uspjeh. I koze su napredovale i sirotinji se je pomoglo, jer su te koze
vrlo mliječne i u mnogo slučajeva nadomještavaju u punoj mjeri kravicu.
Ipak nijesu ni one za šumu beznačajne. Gdje idu u jatu sa domaćim kozama,
vrlo se brzo aklimatiziraju i prime sve njihove zle osebine.


Pošto smo u kratko izložili, što znamo o štetnosti koze, ispitajmo
malo i koristi, koje nam koza daje i šta od nje narod ima.


Na prvom mjestu naglašujem, da koza u hrani daleko manje zahtijeva
nego ovca i da joj je u tome velika prednost. U prihodima, koje
koza nosi domaćinu, daleko zaostaju one koze, koje se na poludivlji
način u šumi drže i u stadima goje. Koze iz stada, ili bolje da reknem,
šumske koze ne mogu nikada biti tako mliječne kao one koje se drže
kod kuće. Ove potonje ne samo da daju redovno više mlijeka, nego
kod njih i muža mnogo dulje traje, pa im je u tome velika prednost. Za
naše šumske koze, o kojima je ovdje glavna riječ, može se uzeti, da se


SI. 7. Suho korito Radave u Divoj Grabovici.


muzu do pet mjeseci prosječno ili okruglo 150 dana. Muža s proljeća i
do Petrovdana izdašna je i koze daju dosta mlijeka, a čim nastanu suše
i list otvrdne, ustegnu koze mlijeko za polovinu. Ako uzmemo, da koza
daje 0.75 litara mlijeka, to čini godišnje 112.50 litara.


Nasuprot tome u našim prilikama nije do sada bilo moguće ustanoviti
ni količinu hrane, koju ona u godini dana potroši, kao ni površinu
šume i pašnjaka, koja je za izdržavanje koze kroz godinu dana
potrebna. Kako narod potrebe koze u hrani omalovažava, vidi se iz
poslovice »Nije za kozu sijeno«, koja stvarno u našim prilikama kozi
potpuno odgovara, pošto je niko ne brani sijenom. Prema tome se nigdje
i ne računa sa stvarnim troškom hrane, pa je mnogi najviše radi toga
i drže. Osim toga koza je i mnogo plodnija .od ovce, jer se često blizni.
Držanje koza svuda je odmjeravano po potrebi kuće odnosno po broju
kućne čeljadi, a ne po površini i prirastu pašnjaka i šume, što ih održavanje
koze zahtijeva. Zato iz ovog razloga postaviti pravi omjer izda


123




ŠUMARSKI LIST 3/1937 str. 20     <-- 20 -->        PDF

taka i prihoda i sastaviti kalkulaciju teška je stvar. Ako to uzmemoonako,
kako to narod shvaća i na hranu računa minimalnu svotu ili
ništa, dobićemo u svakom slučaju pozitivan rezultat i vrlo niske prihode,
koje ni jedna druga domaća životinja ne može dati. Ovo je svima
stočarima dobro poznato, pa zato i drže mnogo koza svi oni, koji o
drugom i o općim interesima ne vode brige.


Uzevši u kalkulaciju samo ono, s čime stočar (kozar) računa, izgledao
bi račun prema današnjim prilikama za jednu kozu ovako:


Izdaci:


!.. Vrijednost Din. 100.— ukamaćena sa 6% = . . . Din. 6.—


2. Hrana u lisniku u zimsko doba 20 bremena a Din. 3.— » 60.—
3. Čobanija i čuvanje » 25.—
4. Ostali rashodi i gubici 10% » 9.10
Ukupno Din. i 00.10
Prihodi:


1. Prihod u priplodu 1 jare Din. 30.—
2. 112.50 litara mlijeka a Din. 1.— .... . . » 112.50
3. Vi´kg kostrijeti a Din. 10.— » 5.—
Ukupni prihodi Din. 147.50
Prema prednjem računu ostaje čista dobit . . . » 47.40


U ovom računu svakako su uzete niske i okrugle cifre, pa nije
moguće tvrditi ispravnost kalkulacije, no kako rekoh, htio sam taj račun
bar približno prikazati. Doklegod ne znamo i ne možemo obračunati
vrijednost potrošene hrane, pa bilo po količini ili po prirastu, koji koze
obrste, ne može se tačan račun sastaviti. Jedno je tačno, a to je, težaku na kršu najbolje konvenira držanje koza, jer mu one najviše
prihoda nose, a najmanje od njega zahtijevaju.


Bilo kako, mi moramo u našim specijalnim prilikama sa kozom
i sa sirotinjom na kršu računati, pa ograničiti broj koza na faktične potrebe
naroda, a prekobrojno držanje koza pod svaku cijenu zabraniti.
Mjerilo nam u tome mora biti, da u skladu održimo broj koza, stanje
posjeda i ziratne zemlje i stanje šume, bez koje nema na kršu života
ni čovjeku ni kozi.


Uviđajući sve potrebe naroda, a vodeći računa i o šumama i o
pašnjacima, državne su vlasti do sada u više navrata (a medu njima
prednjačila je Direkcija Šuma u Sarajevu) donosile ograničenja u pogledu
koza u drž. šumama, od kojih — iz političkih razloga — nijedno nije
u naravi provedeno, kao što se ni § 33 Zakona o šumama (koji govori


o kozama) nije mogao održati na snazi. Osim toga cijeli postupak od
strane nadležnih ´državnih vlasti nije bio ni jednoličan ni dosljedan.
Razumije se, da ovakvi nedosljedni postupci nisu mogli ostati bez jačeg
upliva na cijelu akciju, usprkos toga što se je cijeli rad šumara kretao
u granicama zakona.
Svake godine od 1931. donošena su od strane Ministarstva šuma
i rudnika naređenja u pogledu pašarinskih taksa i prekobrojnog držanja


124




ŠUMARSKI LIST 3/1937 str. 21     <-- 21 -->        PDF

koza, no ona su svaki put opozivana ili, najblaže rečeno, modificirana
po želji političkih ljudi.


Ovakvim postupcima zastrašeno je sve šumarsko osoblje, pa je
izgubilo svaku orijentaciju i nije znalo, kako će da postupi, te su se jedni
(revniji) na tome pitanju i opržili,/ a drugi (pametniji) povukli se u
zapećak i pustili da stvari teku kako hoće, samo da ostane njihova koža
zdrava. Zato je rezultat svih dosadanjih pisanja i natezanja ostao potpuno
negativan. I danas smo u svemu pri starom, kao što smo bili još
prije 100 godina. Pri tome moramo istaći nepobitnu činjenicu, da se krš
sve više širi, da bujice sve više deru i uništavaju plodnu zemlju, a da
narod iz dana u dan sve više siromasi.


Mi danas imamo vrlo mnogo uredaba i propisa, a nemamo snage
da ih provedemo.


Moja je namjera bila, da u kratkim potezima opišem zadatke koji
u Hercegovini čekaju na riješenje. Za to sam izbjegao svako teoretisanje
i iznio samo ono, što je stvarno i aktuelno. I ako smo svi mi skloni, da
vidimo stvari mnogo jednostavnije, nego što su, ipak moram podvući,
da je pošumljavanje i kozje pitanje vrlo teško i goruće, te da se ne
smije odlagati.


Pošto je cilj ovih redaka praktičan, neka mi bude dozvoljeno, da
na osnovi svojih opažanja iznesem ovdje praktičan zaključak.


1) Hercegovina ne samo da propada, nego izumire. Da ne bismo i
dalje lutali, potrebno je da nađemo pravi način i stvorimo plan, po kome
će se sistematski raditi i narodu pomoći. Šumsku politiku i šumsko gospodarenje
u ovim krajevima treba podići na viši nivo.


2) Upravu Hercegovine treba da vode ljudi od inicijative, koji
imaju mnogo iskustva i mnogo volje za rad, te koji će moći dati dobre
ideje za velike poslove, koji ih očekuju.


3) Sa dosadanjom praksom, da se u Hercegovinu šalju šumarski
činovnici i šumarsko-pomoćno osoblje samo kazne radi, treba prestati.
Naprotiv treba birati energične i valjane ljude sa naprednim idejama,
koji će i htjeti i moći na tome najtežem problemu saradivati.


4) Ne smije se više događati, da šumske uprave godinama ostaju


bez upravitelja, kao što je bio slučaj u Tomislav-gradu, gdje je uprava


bila skoro dvije godine bez upravitelja, a drugdje su sjedila i po dvojica


na jednoj upravi i otimala se za unosnijim položajem.


5) Svaka dobronamjerna privatna inicijativa može da i upravi i


narodu dobro dođe, pa je treba primati. Ne treba izvoditi eksperimente,


od kojih nema koristi, nego izrabiti u svakom slučaju ono, što narodnim


potrebama najbolje odgovara. Hercegovački je narod vrlo bistar, te


vrlo zrelo prosuđuje život, pa ako mu se pristupi s korisnim predio-


zima, lako ga je za dobru stvar pridobiti.


6) Mjesto nazovi-patriotizma, koji se većinom sastoji u tome, da


se po raznim željama i željicama premjesti ili otpusti iz državne službe


koji šumarski organ, treba da zavlada zdrav stručan i nacionalan rad,


kome svaki pojedinac u najvećoj mjeri doprinosi, ako svoju dužnost vrši


savjesno i odano. Sa čaršijskom politikom u šumarskim stvarima treba,


prekinuti. Improvizacije, koje dolaze s te strane od besposličara i ze


lenaša, ne mogu steći trajna povjerenja ni u stručnim krugovima ni u


narodu, a bez povjerenja ne može nigdje biti uspješna rada.


125




ŠUMARSKI LIST 3/1937 str. 22     <-- 22 -->        PDF

Ovakva ozbiljna akcija, kao što je pošumljavanje Hercegovine, ne
može biti trgovina m sredstvo za uspjehe i udoban život. Političari
imaju dužnost, da služe višim idealima narodnih potreba, pa zato neka
prepuste stručne stvari ljudima, koji su za to određeni i obrazovani,
jer samo na taj način mogu i oni postati veliki u svome poslu.


Ne može se osporiti, da su u ovome problemu ideje vrlo potrebne,
no bez potpunog stručnog znanja ne mogu se provesti. Šumari moraju
imaju dužnost, da služe višim idealima narodnih potreba, pa zato neka
im povjerena. Zato moraju u svome radu imati potpuno slobodne ruke,
ali i snositi potpunu odgovornost.


Radi velike vike izvjesnih grlatih ljudi odbačeni su u stranu mnogi
valjani, pa makar i sitni ljudi-radnici. U šumarskom osoblju već je
stvorena zabuna, zastoj u radu i uznemirenost, a to treba najprije ukloniti,
pa onda tek početi sa intenzivnim radom.


Na Hercegovini se mnogo griješilo, pa zato barem danas treba
zasukati rukave i pokazati, šta tko može i zna. U tome se ne smije
gubiti više ni jedan trenutak vremena. Podmetanja može i dalje još da
bude, ali dobrom kontrolom i objektivnim suđenjem dade se i to
ukloniti.


7) Hercegovina je za današnje prilike prenapučena i ne može izdržavati
svoga pučanstva, pa zato treba i o ovom na prvom mjestu
povesti računa. Suvišni siromašni dio naroda treba preseliti u krajeve,
gdje ima plodne zemlje, i ondje mu omogućiti život. Na taj bi se način
akciji oko pošumljivanja najviše doprinijelo, pošto bi u Hercegovini bilo
manje sirotinje, a s time u vezi i manje potreba na drvetu. Osim toga
ne bi trebalo ni toliko koza držati, pa bi se to brzo i na šumi osjetilo.


Pri zaključku još se jednom vraćam na poziv fra Knezovića šumarima
i upućujući ovo šumarskoj javnosti i ostalim mjerodavnima završujem
njegovim riječima »Zemlja nam umire, dvanaesti je čas da je
spasimo.«


Résumé. L´auteur démontre les fatals effets de l´action dévastatrice des chevres
dans les montagnes d´Hertzégovine et propose un nombre de moyens ayant pour but
de supprimer tant que possible ce mal national.


Dr. ZLATKO VAJDA (OGULIN):


BIJELI JASEN U PREBORNOJ ŠUMI
NA KRŠU


(FRAXINUS EXCELSIOR DANS LES FORETS JARDINATOIRES
DU CARST)


Nailazeći na samom vrhu Smolnika kod Qomirja, u nadmorskoj
visini od 1200 metara, u sklopljenoj bukovoj sastojini na nekoliko vrlo
lijepih, oko 120 godina starih jasenovih stabala (si. 1), koji su, uz prsni
promjer od 75 cm i totalnu visinu od 24 m, dali svaki po 10 m dužine
za tehničku izradu korisnog drveta, odlučio sam da ovaj njegov piidolazak
u kraškoj visokoj šumi detaljnije proučim i prikazem.


126