DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3/1937 str. 8 <-- 8 --> PDF |
je zadnja vegetacija, koja više ne može tlo popraviti. Kada i nje nestane, biće tlo potpuno sterilno. Tada se ni jarebica — koja je najskromnijih zahtjeva — neće više tu zadržavati, pošto neće moći naći ni biljne ni animalne hrane, a ni skloništa pred neprijateljem i pred ružnim vremenom.« I ako je svakom poznata stvar, da je koza najveći neprijatelj šume i da svuda, gdje se više koza drži, sve manje šume biva, to ipak kod nas nije bilo moguće do danas to pitanje riješiti. Ono će još dugo vremena zadavati velike brige mjerodavnima, a šumari će istodobno otrti mnogu kap znoja s čela, dok pošume goli krš i dok se riješe prekobrojnih koza. Iz ovoga razloga zabavićemo se malo s ovim problemom i prikazati stanje stvari onako, kako ono u naravi izgleda. Ne ćemo se zaklanjati ni za lijepo napisane uredbe ni za zakonske propise, kojih kozari niti poznaju niti poštuju, a koji se ni od strane pozvanih u praksi ne provode. Kod ovoga teškoga pitanja ne smije se čovjek oslanjati jedino na teoretsko znanje, nego mora proučiti sve ostale ekonomske interese i običaje, a ne smije iz vida puštati ni već stvoreno stanje. Po svemu tome treba povući oštricom držeći se one narodne »na ljutu ranu ljut melem«.. Iz ovakve perspektive dobićemo jasniju sliku situacije, pa bila ona kakva mu drago. Ona mora da nam predoči fenomen krša i da bude odraz socijalnih i životnih oblika. Kako je životno pitanje na kršu na prvom mjestu ovisno o šumi, to je razumljivo, da štete, što ih čine koze, daleko nadmašuju korist, koju one gospodarstvu nose. Ovome je najsigurniji dokaz u tome, da u našoj Hercegovini — gdje se drži najviše koza — živi naš narod najbjednije. Tu je najviše krša, a najmanje kruha. Gdje je već davno nestalo šume, ondje nestaje i koza, a gdje se još drže, ide to na račun onih krajeva, u kojima još ima šume. Ti se krajevi neprestano brste i pasu na štetu zajednice i postepeno, ali sigurno pretvaraju u goli krš. Ovo važno pitanje zapaženo je još u davno boljim vremenima, dok je još bilo dosta zelenih brda, ali mu nije pridavano toliko pažnje, koliko ono zaslužuje. A to nas je danas dovelo u bezizlazan položaj. U svakom pokušaju od strane šumara prevladali bi jači politički uplivi s parolom »koza je sirotinjska majka« i omeli tako svaki daljni rad na tome polju. Mnogi propisi i naredbe ostajali su obično mrtvim slovom na papiru, a uništavanje šume i širenje krša, otvaranje bujica i pustoši sve je više zauzimalo maha. Danas se mjerodavnima nameće vrlo teška zadaća: upoznati prilike i sve ekonomske interese, te povući zaključak iz velikog kompleksa pitanja skopčanih sa tvrdnjama: 1) koza je najveći neprijatelj šume, 2) koza je sirotinjska majka. Veliku bijedu i nevolju uvida već (makar i kasno) i sam narod, pa u mnogo krajeva čitava sela iz vlastite inicijative donose zaključke i u svojim općinama zabranjuju držanje koza. Mi za to imamo dovoljno primjera u selima Ljuti Dolac, Čitluk, Kočerin, Mamici i Ljubotići sreza mostarskog; u selima Rašljani, Studenci, Crveni grm, Cerno, Rakitno i Bročanac sreza ljubuškog; u selima Sedlari, Cvalina, Dvršnica i Vele 112 |