DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3/1937 str. 9 <-- 9 --> PDF |
mići sreza ljubinskog; u selu Dretelj sreza stolačkog. Isto su takav zaključak donijela u novije doba i četiri sela iz sreza trebinjskog. Kako narod objektivno i ispravno sudi o šteti, koju nanose koze, vidi se iz vrlo karakterističnog postupka, što nijedan posjednik vlastite šume nikome ne dozvoljava pašu koza na svome posjedu. Nitko koze ne trpi u svojoj šumi, pa ni oni, koji ih na tuđi račun drže na stotine. Sve se koze gone na pašu u državne šume, koje su ujedno i zajednička svojina naroda, ne vodeći računa o posljedicama u budućnosti. Vrlo je interesantan slijedeći primjer, kojim je polučen uspjeh, da je broj koza reduciran na minimum. U srezu srebreničkom općina bratunačka donijela je u svojem vijeću u g. 1933. zaključak, da se zabrani paša kozama u svima državnim šumama, a jednako i na tuđim privatnim posjedima. Jedino je dozvoljeno držati koze na vlastitom posjedu, a kako znamo da to nitko neće da čini, jasno je da je ovim zaključkom riješeno pitanje prekobrojnog držanja koza i daden jasan dokaz o štetnosti koza. U kalendaru »Hrvatskog Radiše« za godinu 1936. napisao je o Hercegovini vrlo poučan članak rođeni Hercegovac i dobar poznavalac prilika fra Oton Knezović, profesor na franjevačkoj gimnaziji u Širokom Brijegu kraj Mostara. Iz toga članka prenosim ovo: »Tražim o li jeka, jer je zadnji čas. Za ovu nesreću ne možemo kriviti ni samu prirodu. I mi smo sami mnogo tome krivi. Zemlja je rodna samo onda, kad je sunca i kiše. Kiša ovisi mnogo o klimatskim prilikama, a napose o bujnosti šume. Kad je šume, biće i stoke i gnoja i kiše i roda. Bez šume nema pomoći. Nažalost, velik dio krša danas je nemoguće zašumiti, jer je sama hrid. Što je bilo zemlje, sve je odnio vjetar i voda. To je izgubljeno za vazda. No ta propast prijeti cijeloj zemlji, ako se nastavi ovako. Zadnji je čas, da se spašava, što se još spasiti može. Prvu riječ treba da šumari o tome kažu. Njihova je velika i odgovorna zadaća, da nađu najbolji i najbrži lijek, t. j . način zašumljavanja, i da to kažu vladi, da za to zainteresuju svu javnost, u prvom redu narodne vođe, jer svi dosadanji parlamenti nijesu vrijedili za narod ništa, a najmanje u šumskim stvarima. Ministarstvo šuma ima prvu dužnost, da šumu goji, a tek onda da je siječe i prodaje. Kod nas su se dosad šume samo sjekle, a ne gojile. Zato je i velik dio Bosne danas tako go kao i Hercegovina, a Bosna je bila nedavno najbogatija šumom. Treba u tim krajevima ukinuti i koze, jer je inače nemoguće šumu uzgojiti. To će narod teško osjetiti, jer jedino od koze ima veću korist, kad ne može držati goveda ni ovaca, ali se koza mora ukinuti radi budućnosti zemlje, dok se šuma ne podgoji, bilo ma šta. Zemlja nam umire, dvanaesti je čas da je spasimo.« Povodom ovog objektivnog pisanja potrebno je najprije da malo bolje zavirimo u katastar državnog šumskog posjeda, te da usporedimo s time stanje u naravi. Onda ćemo vidjeti, u kolikoj se mjeri mnogi — pa i stručni ljudi — zavaravaju i vide stanje na kršu u mnogo ružičastijem svjetlu, nego li je ono u naravi. Mi ćemo se ovdje poslužiti samo markantnim primjerima iz triju srezova, kao što su Tomislav grad, Stolac i Ljubuški. Priložena tabela sadrži, prema statistici Direkcije šuma u Sarajevu, stanje državnog posjeda u tim srezovima koncem 1935. godine 113 |