DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5/1937 str. 45 <-- 45 --> PDF |
kod više šumskih uprava, 1914. god. prvi put u Ministarstvu narodne privrede. Iste godine otišao je u veliki rat, služeći u XII. Pešadijskom puku. Vrativ se 1918. god., nastavio je šumarsku službu u Min. š. i r., gdje je 1922. god. kao inspektor I. klase ipenzionisan, da odmah stupi u službu Prometne banke kao direktor šumskih radova, a od godine 1926. do 1927. kao direktor strugare iste banke u Beogradu. Po izvršenom poslu u priv. službi postavljen je 1927. god. za načelnika Odjelenja za pošumljavanje u Ministarstvu šuma i rudnika. God. 1929. delegiran je na rad u šumsko-industrijsko preduzeće Đobrljin-Drvar (zvano Šiipad), gdje je na glavnoj skupštini toga preduzeća izabran za predsjednika upravnog i izvršnog odbora. Kao državni činovnik iste je godine ponovno penziomisan, da bi se mogao čitav posvetiti poslovima toga našega najvećega i najvažnijega šumskoindustrijskoga preduzeća. God. 1933. opet je bio primljen u državnu službu i postavljen za šefa Odsjeka za šumarstvo u Banskoj upravi u Nišu. ´ I na kraju, 1934. god., premješten je u Ministarstvo š. i r. za inspektora III. grupe i šefa Odsjeka za pošumljavanje krševa i golijeti, na kojem ga je položaju zatekla smrt. To je kratki curriculum vitae pok. Svetozara. Svoju šumarsku djelatnost razvijao je u dva pravca: u državnoj šumarskoj administraciji i u eksploataciji šuma, šumskoj industriji i trgovini. U državnoj šumarskoj administraciji, u kojoj je i počeo i svršio svoju činovničku karijeru, naročita mu je briga bila, da poradi na osnovnom zadatku našega mladoga šumarstva, da što više zaustavlja uništavanje velike narodne imovine, da ju sačuva i za buduća pokoljenja, držeći se osnovnoga ekonomskoga načela: narodnu imovinu obezbijedi, a kad si ju obezbijedio, razumno je iskoriscavaj dižući joj vrijednost. U postizavanju toga cilja nije se o´bazirao ni na desno ni na lijevo, već je sigurnim korakom stupao naprijed i uspijevao je. U tom pravcu saradivao je i u Šumarskom Glasniku, organu bivšeg Srpskog šumarskog udruženja. U privatnoj šumarskoj službi pokazao se Svetozar kao dobar upravnik, organizator i kalkulator, kao preduzimljiv, vrijedan i koristan po preduzeće. Sa već obiln´m iskustvom na tome polju stupa na čelo Šipada, koji pod njegovom upravom završuje bilansu sa znatnim dobicima, ipošto je pokojnik interese racionalne šumske produkcije znao lijepo da dovede u punu harmoniju sa interesima šumske industrije. Napose treba istaći njegovu odvažnost i dalekovidnost, kad je za vrijeme velikih perturbacija u prirodi, poslije katastrofalne zime i suše u god. 1928/29. navala potkornjaka prijetila da upropasti bosanske šume, pa i šume samog Šipadovog područja. Pokojnik je tada aktivno, brzo i uspješno intervenirao, priskočivši u pomoć državnoj šumarskoj administraciji sredstvima Šipada. Bilansiste preduzeća prigovarali su, da taj njegov rad nije u direktnom interesu preduzeća. No Svetozar je gledao ; dalje i bolje i s tim je svojim spasilačkim radom zadužio i državnu šumsku upravu, a i samo državno preduzeće. Kao predsjednik i generalni direktor Šipada vodio je to veliko preduzeće oprezno i sigurno, ne upuštajući se u dvojbene poslove. Prema saradnicima, pa i prema radnicima bio je svagda taktičan, širokogrudan, pravičan i pristupačan. Cijeneći njegov rad, to ga je preduzeće upisalo za dobrotvora hrama Sv. Save. Neka mu je slava! Ing. A. Perušić. 267 |