DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 12/1937 str. 47     <-- 47 -->        PDF

Ing. VOJKO KOPRIVNIK (BEOGRAD).


POSEDNIK ŠUME U SMISLU
JUGOSLAVENSKOG ZAKONA O ŠUMAMA


(POSSESSEUR DE FORET D´ APRES LA LOI FORESTIERE
YOUGOSLAVE)


Kako je pojam »šume« kao objekta Zakona o šumama za taj zakon
od najvećeg značaja, tako dolazi pojam »posednika šume« kao odgovarajućeg
subjekta toga zakona po svojoj važnosti odmah na drugo mesto.


Subjekt, kojem zakon o šumama govori, kojem naređuje, od koga
zahteva, koga zaštićuje i koga čini odgovornim za održavanje šuma, to
je po dikciji Jugoslavenskog zakona o šumama »posednik šume« odnosnonjen
»vlasnik« (»sopstvenik«).


Reci »vlasnik« i »sopstvenik« sigurno su sinonima, kako po smislu
svakidašnjeg govora tako i u pravnoj terminologiji. Zakon o šumama
izraz »sopstvenik« upotrebljava samo u jednom jedinom slučaju i to u
§-u 175, kad govori o tome, da troškovi ishrane za zaplenjenu stoku
padaju na teret vlasnika stoke. U tom paragrafu se reč sopstvenik primenjuje
savršeno u istom smislu kao reč vlasnik, jer zakonodavac u drugoj
alineji naziva »sopstvenikom« stoke isto lice, koje u prvom stavu
naziva »vlasnikom«.


Ovako jednostavna nije ali stvar, kad ulazimo u pitanje, kako i u
kojem smislu se služi zakon izrazima »vlasnik« šume i »posednik« šume.
Zakon upotrebljava reč »posednik« šume skoro dva kuta češće
nego reč »vlasnik« šume. Zakon sam na nijednom mestu ne kaže ništa


o tome, kako se ima podrazumevati prvi i drugi izraz, niti o tome, u
kakvom odnosu stoje ova dva pojma medu sobom.
Za zakonsku reč »vlasnik« šume vrlo je lako konstatovati, da se
ona upotrebljava sasvim u smislu građanskih zakonika, kao »propriétaire
«, kao »Eigentümer« (§§ 7, 22, 25, 26, 43, 47, 57, 58, itd.). 0 izrazu »posednik
« šume ne može se to reći, bar ne ovako na prvi pogled.


Svrha je ovoj raspravi, da se pitanje »posednika« šume u smislu
jugoslavenskog zakona o šumama od 21 XII 1929 donekle rasvetli.


Opšte je poznato, da se pojam »posednika« i »vlasnika« u običnom
govoru ne diferencira na onaj strogi i određeni način, kao što to čini
pravna nauka. Svakidašnji jezik služi se recima posednik i vlasnik, naročito
kad se misli na posednika odnosno vlasnika zemljišta ili imanja,
gotovo bez razlikovanja. Taj način upotrebe ovih naziva preuzeli smo
po svoj prilici iz nemačkog jezika, u kome po dnevnom usmenom saobraćaju
reč »Grundbesitzer« znači ono isto, što znači reč »Grundeigentümer
« (Brodmann , Handb. d. Rechtswissenschaften, I. S. 687.).


I u bivšem austr. zakonu o šumama od 3 prosinca 1852 god., koji je
važio do novog zakona skoro na trećini naše današnje teritorije, upotrebljavala
se reč »posednik« šume i »vlasnik« šume naizmence i mešano,
premda ne u jednom te istom članu, kao što je slučaj u našem zakonu o
šumama (§§ 29, 81, 96).


665




ŠUMARSKI LIST 12/1937 str. 48     <-- 48 -->        PDF

Zanimivo je, da službeni hrvatski tekst toga zakona reč »Waldbesitzer
« doduše većinom prevodi sa »posednik« šume, ali ju prevodi
katkada i sa »vlasnik šume« (vidi § 2 al. 2, § 17 al. 2 ili §23 al. 2). U pojedinim
slučajevima prevodi tu reč i sa »posednik od šume« (na pr. § 17
al. 1, drugi stav). Sve ovo bez ikakova sistema i razloga.


I druge nauke, kao na pr. Nacionalna ekonomija, ove termine upotrebljava
u mnogo širem smislu nego civilno pravo. (S t i e r - S o m 1 ö,
Handw. d. Rechtsw., Eigentum).


Pri ovakvom stanju stvari moramo na prvom mestu konstatovati
to, da bi zakon trebao na svaki način da govori stručnim jezikom pravnika,
a ne prostim jezikom laika. Naročito postoji ta potreba, kad se radi


o tako istaknutim pravnim terminima, kao što su »posednik« i »vlasnik«.
Ovi se pojmovi u pravu nii pod kojim uslovom ne bi smeli brkati, jer su
tako specijalno i oštro okarakterisani, da su postali zapravo suprotni.
Valja naglasiti ovu potrebu osobito za pravno područje jedne države,
u kojoj svi građanski zakoni oba pojma izrazito ustanovljavaju, a
u kojoj pravni poredak očito priznaje stvarno pravo »vlasništva« na
zemljišta.


U daljem međutim netačna upotreba termina »posednika« i »vlasnika
« šume dovodi do očite pravne nesigurnosti. Vlasti često ostaju u nedoumici,
koga da se drže ili vlasnika ili posednika. Srećom su u većini
praktičkih slučajeva kod šumskog poseda posednik i vlasnik isto lice.
Ali do nezgodnih pojava dovodi neodređena upotreba tih pojmova i zbog
toga, jer ima u zakonu mesta, gde bi trebalo staviti obe reci u pravnom
smislu, tj. posednika uz vlasnika, a pored toga i takvih, na kojima bi
pravni pojam posednika bolje odgovarao nego pojam vlasnika. Ali do
prečišćene upotrebe tih pojmova u novom zakonu o šumama moglo bi
se doći samo ispravkom zakona u tekstu, što se može postići isključivo
novelisanjem istog.


Mi ćemo pokušati da interpretacijom dođemo do rezultata, po kome
se ne bi zahtevala ispravka zakonskog teksta, naime tako da se zakon
bez izmene, takav kakav je, može pravilno i jedinstveno primcnjivati.


Naš zakon o šumama upotrebljava reč »posednik« šuma naizmence
sa izrazom vlasnik, kao što smo to gore već istakli, i to na taj
način da se služi skoro dvaputa češće izrazom posednika.


Ali ova naizmenična upotreba ovih važnih pojmova nije sprovedena
tako, da bi se bar u istim odeljcima i grupama odredaba zadržavao
isti termin, nego se ove reci mešaju u propisima istih odeljaka, pa čak i u
jednom te istom paragrafu (§§ 29, 25 i 37, 42 i 43, 58, 63, 81, etc.).


Sve ove konstatacije ne mogu nas ali dovesti do prečišćenog shvatauja
o značaju pojma »posednika« po zakonu o šumama. Mi moramo
ulaziti u pitanje putem razmatranja po pojedinim članovima, pa tek iz
rezultata takve analize povući izvesne logične zaključke za njegovu
interpretaciju.


Prvo nailazimo u zakonu na konkretne propise, u kojima se reč
»posednik« šume upotrebljava neposredno u smislu pojma »vlasnika«
šume, t. j. u istom smislu, kao što se ta reč upotrebljava u svakidašnjem
govoru. Ovo važi naročito za sledeće primere:


1) Propisi o prinudnom putu u §§ 81 i 82. z. o š.


666




ŠUMARSKI LIST 12/1937 str. 49     <-- 49 -->        PDF

Tekst zakona veli, da je svaki »posednik zemljišta« dužan »vlasniku
šume«, odnosno »vlasniku šumskih proizvoda«, dozvoliti pod izvesniin
prilikama izvoz šumskih proizvoda. Pošto institucija prinudnog
puta po svom pra-vnom svojstvu predstavlja ograničenje vlasništva, i to
zemljišnog vlasništva, to zakon ovu dužnost ne može tražiti od samog
držaoca t. j . »posednika zemljišta« u pravnom smislu te reci, već samo
od stvarnog vlasnika zemljišta. Samo vlasnik je redovito ovlašten da
pravovaljano primi ili dopušta takve vrste ograničenja svoga prava na
sopstvenom imanju. Ne može to primiti »posednik« u smislu građanskog
zakonika, ako za ovo nije izričito ovlašten, odnosno ako zemljište ne
poseduje kao vlasnik (Eigenbesitz). Tako teška obaveza za zemljište,
koja liči instituciji službenosti, može se primiti u načelu samo od vlasnika,
jer takav pristanak povlači ograničenje samog prava vlasništva, što ga
ne može primiti pravovaljano »posednik«. Suprotno tumačenje, da je
naime na ovome mestu reč »posednik« upotrebljena u smislu građanskoga
zakonika, pružalo bi jedinu mogućnost u ovom primeru, da se konstatuje
stručna pravna pogreška.


Isto proizlazi iz stilizacije § 83 z. o š., gde se veli, da »posednici«
tih zemljišta imaju pravo zahtevati otkup istog. Juridički je nedvojbeno,
da to pravo, na način kao što se navodu u tekstu zakona, mogu principijelno
imati samo »vlasnici zemljišta«, a ne i posednici u smislu pravničkog
termina. Pravo otuđivanja dela zemljišta načelno ne može pripadati
drugom licu do vlasniku šume. Dakle i ovde je upotreba reci
»posednik« u tekstu zakona istovetna sa upotrebom u svakidašnjem
govoru.


2) Propis § 96 al. 3 i 4.
Kraška komisija, koja sastavlja generalnu osnovu za izdvajanje
zemljišta u svrhe pošumljenja, te time priprema obično teške obaveze
za vlasnika zemljišta, a ne za »posednika« u pravnom smislu, mora naravno
da se obrati radi! eventualnih želja vlasniku, a ne posedniku.
Posednik redovito nije kadar pravovaljano izjavljivati želje takve
vrste, kao što ih ima u mislima zakonodavac na ovome mestu. Suprotno
mišljenje dovodi isto do zaključka, da se reč »posednik« upotrebljava
stručno neispravno.
Donekle potpomaže naše tumačenje sam zakonodavac time, da
već u idućem stavu upotrebljava reč »vlasnici zemljišta«, kad govori


o dužnosti dozvoljavanja prolaza zvaničnim organima po ovim poslovima.
Istina je doduše, da se dalje u §-u 98 z. o š. isto lice naziva odmah
četiri puta uzastopce »posednikom«, ali to logički ne može biti u drugom
smislu, nego što je to učinjeno u §-u 96 z. o š. t. j . u smislu »vlasnika«.


Isto ima da se kaže za upotrebu reci »posednika« u §-u 101 tč. 4,
koji se oslobodava od plaćanja prinosa za upravu, što je neosporna dužnost
vlasnika, a ne »posednika« u smislu pravničkog izražavanja.


3) Propisi o zadrugama §§ 107, 108 i 109.
Zakon govori u tim paragrafima o pravu osnivanja zadruga, o dužnosti
osnivanja za slučaj zaštitnih šuma, o pravu %-ske većine osnivača
takvih zadruga prema ostalim interesentima, te upotrebljava i
ovom prilikom četiri puta reč »posednik šume«. Možda ni na jednom
mestu u zakonu stvar u pravnom smislu nije tako jasno prikazana, da
reč posednik služi zakonodavcu potpunoma kao sinonim reci vlasnik.


667




ŠUMARSKI LIST 12/1937 str. 50     <-- 50 -->        PDF

kao na ovom. Po pravu ni ne može biti drugačije nego tako, da se prava
i dužnosti, o kojima se govori u tim odredbama, mogu priznavati samo
vlasnicima zemljišta. Svakome laiku mora biti jasno, da takva prava,
kao što su pravo pristupa u zadrugu i slična, ne mogu pripadati prostom
posedniku u smislu građanskog zakonika.


4) IV deo, 5 odd. »Šumarska nastava i prosvećivanje« § 115.
U §-u 115 govori se u tekstu zakona o »posednicima« šuma, kojima
se nameće izvesna dužnost prema nauci odnosno naučnicima. I po ovom
mestu mora biti svakome lako pojmljivo, da može da bude u pitanju ovde
samo dužnost »vlasnika« šume, jer se može samo njemu nametnuti takva
obaveza, ako se želi da ista dođe i do stvarne efikasnosti.


5) O zapleni stvari: §§ 174, 175 i 176 z. o š.


U označenim paragrafima, koji tretiraju pitanje prava zaplene stvari,
premda se ne govori baš o vlasniku šume, već o vlasniku zaplenjenih
stvari, ipak se ponovno i razgovetno pokazuje činjenica, da zakonodavac
reci »posedriik« i »vlasnik«, a ovde čak i reč »sopstvenik« upotrebljava
gotovo promiscue. Ne da se prosto zamisliti, da je zakonodavac imao
pred očima drugo lice, kad određuje troškove ishrane zaplenjene stoke
»vlasniku« (§175) ili, kad naređuje vraćanje zaplenjenog oruđa »vlasniku«
(§ 176), do onoga, kome u §-u 174, kao »posedniku« zaplenjenog predmeta
ili stoke, priznaje pravo iskupljivanja. Svako suprotno tumačenje
dovodi do nemogućih nedoslednosti.


6) Jedan dalji eklatantni primjer, da se u zakonu pojmovi posednika
i vlasnika šume upotrebljavaju kao sinonima, predstavlja još i § 28


z. o š. Tamo se veli u tekstu: »Posednik šume dužan je paziti pri eksploataciji
svoj e šume ...« Posednik u smislu građanskog prava ne
eksploatiše »svoju« šumu, već samo vlasnik ili onaj posednik, koji je
ujedno i vlasnik šume (Eigenbesitzer). Ovakva juridički svakako pogrešna
stilizacija dade se razumeti i opravdati samo onda, ako zakonodavcu
reč »posednik« zbilja znači isto što mu znači »vlasnik« šume.
7) Za interpretaciju, da naš zakon o šumama pojmove »vlasnik« i
»posednik« šuma smatra istima, govore još i sledeći primeri naizmenične
upotrebe ovih termina:


Tako u § 29 zakonodavac dužnost prijave o pojavljivanju štetnih
insekata ili zaraznih bolesti, te preduzimanje prvih mera protiv njih
nameće »posedniku«, a troškove opšte upravne vlasti — odmah posle
drugog stava istoga paragrafa — propisuje »vlasnicima«, s tim, da »posednicima
šuma«, koji su uložili veće svote za tu obranu, stavlja u izgled
neke povlastice. Van svake sumnje su »posednici«, koji su uložili
veće sume, ista lica kao i oni »vlasnici«, koji su dužni da snose troškove.
Logički bi bilo ovo teško na drugi način izlagati. I u daljem bilo bi upravo
nemoguće pretpostaviti, da su »posednici«, koji su dužni činiti prijave
i poduzeti mere za suzbijanje štetnih zareznika, po smislu zakonodavćeve
stilizacije druga lica, do onih »vlasnika«, koji moraju da snose
troškove.


Tako stoji stvar takođe u grupi propisa o paši i žirenju §§ 32—37


z. o š. Očigledno je odredba § 37, po kojoj vlast u spornim pitanjima
paše i žirenja mora prethodno saslušati »vlasnika« šume, općenita odredba
za sve propise u tome odeljku. U njoj se služi zakon ispravno terminom
»vlasnika«. A nema razloga, da bi se u propisima, kad govori
668




ŠUMARSKI LIST 12/1937 str. 51     <-- 51 -->        PDF

o dužnosti vidnog obeležavanja branjevina (§ 32), kad ustanovljava pravo
zahteva po odvojenoj paši po vrsti stoke (§ 34), ili kod prava zahteva
još i drugih zaštitnih mera (§ 35), služio sa drugim pravnim pojmom nego
u §-u 37, i ako je u te propise stavio reč »posednik« šume.
Slično je zakonodavac i u propisima »o šumskim požarima« dužnost
opskrbe gasioca odredio stručno pravilno »vlasniku šume« (§ 46).
Ne bi se dalo razumeti, zašto se u § 42 ustanovljava dužnost obaveštavanja
»posednika šume«, ako se u §-u 43 samo »vlasniku šume« pripisuje
dužnost pozivanja na gašenje požara, kad zakonodavcu reč »posednik
šume« ne bi služila za isti pojam kao i reč »vlasnik šume«.


Na kraju nailazimo još u propisima »za šume pod naročitim javnim
nadzorom« na grupu paragrafa, u kojima su označeni termini upotrebljenil
takode potpuno promiscue.


§ 57 ustanovljava dužnost »vlasniku šume«, da podnosi plan. §§ 60
i 61 propisuju, da se moraju drvosečni i uzgojni predloži izraditi vazda
sporazumno sa »vlasnikom šume«. § 63 stavlja »vlasnicima« šume rok
za podnošenje privrednoga plana, te dotle predviđa i protiv »vlasnika«
izvesne sigurnosne mere.


Nakon ovih ustanova teško se može pretpostaviti, da se htelo u
§-u 58 trošak za izradu planova nametnuti drugoj osobi osim »vlasniku«,
i ako je na tome mestu upotrebljena stilizacija »na trošak posednika«.
Takode bi bilo nepojmljivo, zašto da se u §-u 65 objavljuje pretnja »posedniku
šume«, ako povredi propise privrednog plana, sa uzimanjem u
državnu upravu »na trošak toga posednika«, ako to nije isto lice kao i
»vlasnik«, koji je glavna odgovorna ličnost u stvarima privrednoga
plana.


Upravo kontradiktorno i do apsurdnosti nemoguće bilo bi drugo
tumačenje u primeru §-a 64, gde stoji u tekstu zakona, da će se uzeti
»posednikova šuma« u državnu upravu na trošak toga »posednika«, ako
ne podnese privredni plan u određenom roku — dok se u §§ 57 i 63 dužnost
podnošenja plana ustanovljava izričito za »vlasnika šume«.


Već iz dosadanjih primera vidi se, da je u interpretaciji ovih pojmova
po našem zakonu o šumama nemoguće zauzeti drugo stanovište
ÜO ono, da zakonodavac u »posedniku šume« vidi samo »vlasnika« iste,
što znači da reč »posednik« upotrebljava sasma u smislu običnog govora.


8) § 12 zakona o šumama nalaže svakom »posedniku« šume dužnost
pošumljenja. I ovde će se moći u stvari samo »vlasnik« zamisliti
kao obavezno lice prema zakonu. I bivši austr. zakon o šumama od 3
prosinca 1852 god. upotrebljavao je u propisima §§ 2—6 termin šumoposednika
(Waldbesitzer), kad govori o dužnosti pošumljavanja. Ali je
Državni Savet u Beču (VGHE v. 29 IX 1914 Z 9524, Budv. Z 10468 A)
bio prosudio, da dužnost pošumljenja tereti pravo zemljišnog vlasništva.
Naređenje za pošumljenje ima se stoga uperiti protiv osobe, koja je u
to vreme vlasnik dotičnog šumskog zemljišta (Fischer-Hirsch,
Wien 1917, pag. 432).


Iz razloga mogućnosti što efikasnije primene ove gotovo najvažnije
odredbe zakona o šumama, ne ćemo ni po našem zakonu o šumama moći
zauzeti drugo stanovište. Jer ono lice, koje državnoj vlasti najbolje garantuje
izvršenje ove često puta teške obaveze, ipak je »vlasnik« i njegovo
pravo na šumskom zemljištu, a ne razne vrste »posednika« u smislu


669




ŠUMARSKI LIST 12/1937 str. 52     <-- 52 -->        PDF

civilnoga prava, čiji je odnos prema zemljištu samo u jednom slučaju
za svrhe zakonodavčeve povoljan, t. j . ako se posednik i vlasnik nadu
u istoj osobi (Eigenbesitz). Ovo je u praksi kod šumskog poseda vrlo
često, gotovo redovito.


9) U grupi propisa o dužnosti nameštanja kvalifikovanih lica na
šumskim posedima, sadržanih u §§ 131, 133, 134 i 136 z. o š., upotrebljava
zakon dosledno termin »posednik Šume«. Ali ako je dužnošću podnošenja
privrednih planova opterećen vlasnik (§§ 58, 63) i kad je stvar stručnih
lica da ove planove izrađuju, ne da se lako zamisliti, da je zakonodavac
dužnost nameštanja stručnih lica namenio drugim licima do »vlasnicima«
šuma. Iz logike stvari proizlazi, da se iste i slične vrste obaveza po zakona
o šumama nametnu i istim pravnim predstavnicima.


10) Zakon o šumama je sistematski tako razvrstao svoju gradu, da
su sve kaznene odredbe došle u jedan naročiti deo, i to VI deo »Kaznena
naređenja«. Tamo su dakle sakupljene sve sankcije za slučajeve prekršaja
zapovesti i zabrana toga zakona, a i! izvcsne zaštite tih prava zemljišne
svojine.


U ovim odredbama zakonodavac na dva mesta upotrebljava termin
»posednik« i to u §-u 151 i 145.


Kakogod bi u interesu primene zakona bilo možda zavodljivo pomisliti
na to, da zakonodavac bar ovde »posednika« šume smatra »posednikom
«, držaocem u smislu građanskoga zakonika, jer bi se vlast u sprovođenju
propisa zakona mogla slobodno obratiti svakome »posedniku« u
pravnom smislu,* ipak se moramo pitati, što onda, ako taj »posednik« na
pr. umakne kazni begstvom, postane insolventan i si., dok je vlasnik još
uvek vlasnik i najprikladniji subjekt odgovornosti?


Zakon ne sadrži odredbe, da se pod izrazom »posednika« šume ima
vazda smatrati »vlasnik« šume. To bi ali bilo neminovno potrebno za
pravno jasnu dikciju zakona, ako bi zakonodavac u izvesnim slučajevima
zbilja želeo, da se termin »posednika« šume smatra istovetnim odnosnom
pojmu civilnoga prava.


Teško je međutim zamisliti, da je zakonodavac u kaznenim odredbama
odjednom zauzeo drugi stav, nego što ga zauzima u ranijim konkretnim
naređenjima i zabranama zakona. Logika i konsekvencija interpretacije
mora stati na gledište, da se u kaznenim odredbama pojam posednika
i vlasnika šume ne može shvaćati drugačije, nego u odredbama,
kojima zapravo ove kaznene odredbe služe samo kao sankcija. Takvo
zaključivanje dovodi nas konačno ipak do istog rezultata, naime do toga,
da je zakonodavac morao pod pojmom »posednika« šume raztrmevati
isto lice kao i pod pojmom »vlasnika« šume. Ako se stane na drugo stanovište,
dovodi to neminovno do konstatacije pravno nemogućih i čak
apsurdnih upotreba temina »posednik«, kao što smo to u pojedinim slučajevima
izložili. Takvo pak komentarisanje smatramo nedopustivim.


Da bi se sve ove nedoumice u pogledu termina »posednika« izbegle,
mislimo, da interpretacija, koja želi doslednu i jednoobraznu aplikaciju
zakona o šumama u praksi, treba da stane na po nama izneto gledište, da


* Takvo stanovište imalo bi neosporno izvesne argumente u svoju korist, u glavnom
ali to, da se traži ispunjavanje propisa zakona o šumama i gazdovanje u šumama
po tome zakonu baš od svakoga onoga,ko šumu stvarno drži odnosno faktički poseduje.
670




ŠUMARSKI LIST 12/1937 str. 53     <-- 53 -->        PDF

je »p o s e d n i k« šume po našem zakonu o šumama od 21 XII 1929 isti
pojam kao i »vlasn i k« šume, dakle posednik u smislu upotrebe u
običnom govoru.


Samo na taj način u tumačenju pojedinih odredaba zakona nauka
i te-kst zakona ne dolaze u koliziju, koja je u suprotnom slučaju svakako
neizbežna.


Do eventualne buduće ispravke zakonskog teksta zakonodavnim
putem, po našem mišljenju de lege lata, drugog izlaza nema.


Résumé. L´auteur expose ses vues a l´égard de l´emploi promiscuitif des termes
»possesseur-1 et „propriétaire" dans notre Loi forestiere.


Ing. NIKOLA STIVJČEVIĆ (ZAGREB):


PREGLED ŠUMSKE VEGETACIJE
U HRVATSKO]


(APERÇU DE LA VÉGÉTATION SYLVESTRE EN CROATIE)


U ovogodišnjem Šum. Listu izašla je pod gornjim naslovom na strani
337 rasprava (kao prethodni izvještaj) g. Dr. Iv e Horvatai z Zagreba.
Autor govori tu o šumskoj vegetaciji Hrvatske i dijeli je na skupine sa
sasvim novog stanovišta. Taj je članak radi toga vrlo interesantan, jer
bi se mogao smatrati kao daljnji razvoj ideja, što ih je u njem. literaturi
M a y r pokrenuo u svom epohalnom djelu »Waldbau auf naturgesetzlicher
Grundlage.«


Nije mi namjera napisati kritiku same rasprave u cijelosti, jer nemam
dovoljno iskustva, pošto poznajem našu šumsku floru samo parcijalno
t. j . iz predjela, gdje sam aktivno službovao. No u samoj raspravi
palo mi je u oči, da autor nigdje i nijednom riječi ne spominje vrstu taxus
baccata, koja kod nas dolazi na posebnim staništima od prirode i to u
kraškim područjima.


Poznam jedno stanovište, koje je karakteristično i po mjestu nalaza
i po nadmorskoj visini, na kojoj dolazi. U gorskom lancu Velebita ima
tisovine rasijane po kamenjarima u visini od 1.000 do 1.400 metara n. m.,
i to mahom na grebenima. Tako mi je dobro poznato nalazište tise iznad
»Šarića duplja« u blizini lugarske kuće šumske uprave u Gospiću, a
iznad sela Rizvanuše. Tamo tisa dolazi na skoro pustom kršu izlokanom
od vode i usljed toga oštrom, pa je po njem dosta teško i hodati. Tu
ona dolazi u obliku grma, u jednu ruku radi toga što je izvrgnuta vjetrovima,
a u drugu ruku što se od strane okolnih žitelja nemilice devastira.
Od jačih grana prave se bukarice za vodu i čaše — i to bukare od male
dužice, a čaše izdubljene iz jednog komada. Tamo se moglo u ono vrijeme
(prije 20 godina) naći stabala do 25 cm prečnika, naravski sa krat


671