DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 12/1937 str. 49     <-- 49 -->        PDF

Tekst zakona veli, da je svaki »posednik zemljišta« dužan »vlasniku
šume«, odnosno »vlasniku šumskih proizvoda«, dozvoliti pod izvesniin
prilikama izvoz šumskih proizvoda. Pošto institucija prinudnog
puta po svom pra-vnom svojstvu predstavlja ograničenje vlasništva, i to
zemljišnog vlasništva, to zakon ovu dužnost ne može tražiti od samog
držaoca t. j . »posednika zemljišta« u pravnom smislu te reci, već samo
od stvarnog vlasnika zemljišta. Samo vlasnik je redovito ovlašten da
pravovaljano primi ili dopušta takve vrste ograničenja svoga prava na
sopstvenom imanju. Ne može to primiti »posednik« u smislu građanskog
zakonika, ako za ovo nije izričito ovlašten, odnosno ako zemljište ne
poseduje kao vlasnik (Eigenbesitz). Tako teška obaveza za zemljište,
koja liči instituciji službenosti, može se primiti u načelu samo od vlasnika,
jer takav pristanak povlači ograničenje samog prava vlasništva, što ga
ne može primiti pravovaljano »posednik«. Suprotno tumačenje, da je
naime na ovome mestu reč »posednik« upotrebljena u smislu građanskoga
zakonika, pružalo bi jedinu mogućnost u ovom primeru, da se konstatuje
stručna pravna pogreška.


Isto proizlazi iz stilizacije § 83 z. o š., gde se veli, da »posednici«
tih zemljišta imaju pravo zahtevati otkup istog. Juridički je nedvojbeno,
da to pravo, na način kao što se navodu u tekstu zakona, mogu principijelno
imati samo »vlasnici zemljišta«, a ne i posednici u smislu pravničkog
termina. Pravo otuđivanja dela zemljišta načelno ne može pripadati
drugom licu do vlasniku šume. Dakle i ovde je upotreba reci
»posednik« u tekstu zakona istovetna sa upotrebom u svakidašnjem
govoru.


2) Propis § 96 al. 3 i 4.
Kraška komisija, koja sastavlja generalnu osnovu za izdvajanje
zemljišta u svrhe pošumljenja, te time priprema obično teške obaveze
za vlasnika zemljišta, a ne za »posednika« u pravnom smislu, mora naravno
da se obrati radi! eventualnih želja vlasniku, a ne posedniku.
Posednik redovito nije kadar pravovaljano izjavljivati želje takve
vrste, kao što ih ima u mislima zakonodavac na ovome mestu. Suprotno
mišljenje dovodi isto do zaključka, da se reč »posednik« upotrebljava
stručno neispravno.
Donekle potpomaže naše tumačenje sam zakonodavac time, da
već u idućem stavu upotrebljava reč »vlasnici zemljišta«, kad govori


o dužnosti dozvoljavanja prolaza zvaničnim organima po ovim poslovima.
Istina je doduše, da se dalje u §-u 98 z. o š. isto lice naziva odmah
četiri puta uzastopce »posednikom«, ali to logički ne može biti u drugom
smislu, nego što je to učinjeno u §-u 96 z. o š. t. j . u smislu »vlasnika«.


Isto ima da se kaže za upotrebu reci »posednika« u §-u 101 tč. 4,
koji se oslobodava od plaćanja prinosa za upravu, što je neosporna dužnost
vlasnika, a ne »posednika« u smislu pravničkog izražavanja.


3) Propisi o zadrugama §§ 107, 108 i 109.
Zakon govori u tim paragrafima o pravu osnivanja zadruga, o dužnosti
osnivanja za slučaj zaštitnih šuma, o pravu %-ske većine osnivača
takvih zadruga prema ostalim interesentima, te upotrebljava i
ovom prilikom četiri puta reč »posednik šume«. Možda ni na jednom
mestu u zakonu stvar u pravnom smislu nije tako jasno prikazana, da
reč posednik služi zakonodavcu potpunoma kao sinonim reci vlasnik.


667