DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 12/1937 str. 52 <-- 52 --> PDF |
civilnoga prava, čiji je odnos prema zemljištu samo u jednom slučaju za svrhe zakonodavčeve povoljan, t. j . ako se posednik i vlasnik nadu u istoj osobi (Eigenbesitz). Ovo je u praksi kod šumskog poseda vrlo često, gotovo redovito. 9) U grupi propisa o dužnosti nameštanja kvalifikovanih lica na šumskim posedima, sadržanih u §§ 131, 133, 134 i 136 z. o š., upotrebljava zakon dosledno termin »posednik Šume«. Ali ako je dužnošću podnošenja privrednih planova opterećen vlasnik (§§ 58, 63) i kad je stvar stručnih lica da ove planove izrađuju, ne da se lako zamisliti, da je zakonodavac dužnost nameštanja stručnih lica namenio drugim licima do »vlasnicima« šuma. Iz logike stvari proizlazi, da se iste i slične vrste obaveza po zakona o šumama nametnu i istim pravnim predstavnicima. 10) Zakon o šumama je sistematski tako razvrstao svoju gradu, da su sve kaznene odredbe došle u jedan naročiti deo, i to VI deo »Kaznena naređenja«. Tamo su dakle sakupljene sve sankcije za slučajeve prekršaja zapovesti i zabrana toga zakona, a i! izvcsne zaštite tih prava zemljišne svojine. U ovim odredbama zakonodavac na dva mesta upotrebljava termin »posednik« i to u §-u 151 i 145. Kakogod bi u interesu primene zakona bilo možda zavodljivo pomisliti na to, da zakonodavac bar ovde »posednika« šume smatra »posednikom «, držaocem u smislu građanskoga zakonika, jer bi se vlast u sprovođenju propisa zakona mogla slobodno obratiti svakome »posedniku« u pravnom smislu,* ipak se moramo pitati, što onda, ako taj »posednik« na pr. umakne kazni begstvom, postane insolventan i si., dok je vlasnik još uvek vlasnik i najprikladniji subjekt odgovornosti? Zakon ne sadrži odredbe, da se pod izrazom »posednika« šume ima vazda smatrati »vlasnik« šume. To bi ali bilo neminovno potrebno za pravno jasnu dikciju zakona, ako bi zakonodavac u izvesnim slučajevima zbilja želeo, da se termin »posednika« šume smatra istovetnim odnosnom pojmu civilnoga prava. Teško je međutim zamisliti, da je zakonodavac u kaznenim odredbama odjednom zauzeo drugi stav, nego što ga zauzima u ranijim konkretnim naređenjima i zabranama zakona. Logika i konsekvencija interpretacije mora stati na gledište, da se u kaznenim odredbama pojam posednika i vlasnika šume ne može shvaćati drugačije, nego u odredbama, kojima zapravo ove kaznene odredbe služe samo kao sankcija. Takvo zaključivanje dovodi nas konačno ipak do istog rezultata, naime do toga, da je zakonodavac morao pod pojmom »posednika« šume raztrmevati isto lice kao i pod pojmom »vlasnika« šume. Ako se stane na drugo stanovište, dovodi to neminovno do konstatacije pravno nemogućih i čak apsurdnih upotreba temina »posednik«, kao što smo to u pojedinim slučajevima izložili. Takvo pak komentarisanje smatramo nedopustivim. Da bi se sve ove nedoumice u pogledu termina »posednika« izbegle, mislimo, da interpretacija, koja želi doslednu i jednoobraznu aplikaciju zakona o šumama u praksi, treba da stane na po nama izneto gledište, da * Takvo stanovište imalo bi neosporno izvesne argumente u svoju korist, u glavnom ali to, da se traži ispunjavanje propisa zakona o šumama i gazdovanje u šumama po tome zakonu baš od svakoga onoga,ko šumu stvarno drži odnosno faktički poseduje. 670 |