DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 12/1937 str. 52     <-- 52 -->        PDF

civilnoga prava, čiji je odnos prema zemljištu samo u jednom slučaju
za svrhe zakonodavčeve povoljan, t. j . ako se posednik i vlasnik nadu
u istoj osobi (Eigenbesitz). Ovo je u praksi kod šumskog poseda vrlo
često, gotovo redovito.


9) U grupi propisa o dužnosti nameštanja kvalifikovanih lica na
šumskim posedima, sadržanih u §§ 131, 133, 134 i 136 z. o š., upotrebljava
zakon dosledno termin »posednik Šume«. Ali ako je dužnošću podnošenja
privrednih planova opterećen vlasnik (§§ 58, 63) i kad je stvar stručnih
lica da ove planove izrađuju, ne da se lako zamisliti, da je zakonodavac
dužnost nameštanja stručnih lica namenio drugim licima do »vlasnicima«
šuma. Iz logike stvari proizlazi, da se iste i slične vrste obaveza po zakona
o šumama nametnu i istim pravnim predstavnicima.


10) Zakon o šumama je sistematski tako razvrstao svoju gradu, da
su sve kaznene odredbe došle u jedan naročiti deo, i to VI deo »Kaznena
naređenja«. Tamo su dakle sakupljene sve sankcije za slučajeve prekršaja
zapovesti i zabrana toga zakona, a i! izvcsne zaštite tih prava zemljišne
svojine.


U ovim odredbama zakonodavac na dva mesta upotrebljava termin
»posednik« i to u §-u 151 i 145.


Kakogod bi u interesu primene zakona bilo možda zavodljivo pomisliti
na to, da zakonodavac bar ovde »posednika« šume smatra »posednikom
«, držaocem u smislu građanskoga zakonika, jer bi se vlast u sprovođenju
propisa zakona mogla slobodno obratiti svakome »posedniku« u
pravnom smislu,* ipak se moramo pitati, što onda, ako taj »posednik« na
pr. umakne kazni begstvom, postane insolventan i si., dok je vlasnik još
uvek vlasnik i najprikladniji subjekt odgovornosti?


Zakon ne sadrži odredbe, da se pod izrazom »posednika« šume ima
vazda smatrati »vlasnik« šume. To bi ali bilo neminovno potrebno za
pravno jasnu dikciju zakona, ako bi zakonodavac u izvesnim slučajevima
zbilja želeo, da se termin »posednika« šume smatra istovetnim odnosnom
pojmu civilnoga prava.


Teško je međutim zamisliti, da je zakonodavac u kaznenim odredbama
odjednom zauzeo drugi stav, nego što ga zauzima u ranijim konkretnim
naređenjima i zabranama zakona. Logika i konsekvencija interpretacije
mora stati na gledište, da se u kaznenim odredbama pojam posednika
i vlasnika šume ne može shvaćati drugačije, nego u odredbama,
kojima zapravo ove kaznene odredbe služe samo kao sankcija. Takvo
zaključivanje dovodi nas konačno ipak do istog rezultata, naime do toga,
da je zakonodavac morao pod pojmom »posednika« šume raztrmevati
isto lice kao i pod pojmom »vlasnika« šume. Ako se stane na drugo stanovište,
dovodi to neminovno do konstatacije pravno nemogućih i čak
apsurdnih upotreba temina »posednik«, kao što smo to u pojedinim slučajevima
izložili. Takvo pak komentarisanje smatramo nedopustivim.


Da bi se sve ove nedoumice u pogledu termina »posednika« izbegle,
mislimo, da interpretacija, koja želi doslednu i jednoobraznu aplikaciju
zakona o šumama u praksi, treba da stane na po nama izneto gledište, da


* Takvo stanovište imalo bi neosporno izvesne argumente u svoju korist, u glavnom
ali to, da se traži ispunjavanje propisa zakona o šumama i gazdovanje u šumama
po tome zakonu baš od svakoga onoga,ko šumu stvarno drži odnosno faktički poseduje.
670