DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 12/1937 str. 7     <-- 7 -->        PDF

govedari po neki put zbog nehata, a u većini slučajeva namerno puštaju
stoku na pošumljenu površinu, čim uvide, da je nadzor oslabio. A nadzor
je u pravilu veoma slab. Ako lugar poseti kulturu jedanput mesečno, to
je mnogo. I stoka, u koliko ne poždere, u najmanju ruku izgazi mlade
biljke. Ako se sadnica i očuva od napada stoke, onda još uvek nije čudo,
ako oslabljena i izmrcvarena, pa još sa savijenim korenjem, ne može
preživeti ni najmanju sušu, ma da se presuši samo gornji sloj od 10 cm.
i to na nekoliko dana.


Ako se tako radi, ne može se bacati odgovornost na elementarne
neprilike ni na »abnormalnost« kliime. Ove neprilike riisu takve, da
se s njima ne bi moglo boriti. A ne može se baciti krivica za neuspeh
ni na rukovaoca radova — šumara. Od njega se zahteva nemoguće. I
kada on pokuša da izvrši nemoguće, naravno, ne uspeva. To bi bilo
isto što i zahtevati n. pr. od Uprave državnog monopola, da prodaje
kutiju šibica od 100 komada za 1 dinar. Takav zahtev nitko ne bi
smatrao ozbiljnim. A ista je stvar, ako se od šumara zahteva, da uspešno
pošumi jedan hektar goleti za, recimo, 2.000 dinara, kad u nekim slučajevima
sama ograda stoji 8.000 dinara po hektaru.


Ali najgore je, kada se navode primeri i uzori, kojima treba sledovati.
Taj i taj, tamo i tamo podigao je kulture po 20 para od sadnice.
Ako malo pažljivo pregledamo te uzorne slučajeve, izlazi, da se je tu
radilo o zemlji rastresitoj, sa mnogo humusa, bez kamenja, optimalno
vlažnoj itd. A ako je tako, onda ta zemlja spada zapravo u delokrug
agronoma, da seju na njoj žitarice ili da sade kupus, jer to nije šumsko
tlo, već poljoprivredno.


Bila bi veoma interesantna statistika pošumljavanja za poslednjih
15 godina. Tu bi s jedne strane trebalo izračunati apsolutno sve učinjene
troškove, računajući i troškove rasadnika i čuvanja, ogradu, režiju,
kompletiranje; a s druge strane količinu sadnica, koje su ostale
u životu i koje rastu (bez mrtvih duša, razume se). I ne bi bilo čudo,
ako bi trošak po jednoj živoj sadnici od famoznih 25 para poskočio na
25 dinara. Ima čak slučajeva, da jedna sadnica stoji 380 dinara (»Naš
goli krš« profesora B a 1 e n a str. 139). Takva statistika bila bi veoma
skupa pod uslovom da bude tačna. A dala bi ono, što je i onako dovoljno
jasno, a to je da se putem smanjivanja uzgojnih troškova ne može resiti
problem pošumljavanja krša i goleti.


Još jedna mana našeg pošumljavanja druge kategorije je izbor
vrsta. Obično se ne vodi računa o bonitetu tla i o odgovarajućim vrstama
drveća. Postoji nekakav štetan šablon. Ako je na jednom mestu
uspeo crni bor, s njime se nastavlja godinama, bez obzira na tlo, visinu
i položaj. Ili se proglašuje za univerzalnu vrstu bagrem. I onda se svuda
sadi bagrem.


Velika je greška i u tome, da se obrazuju čiste sastojine. Nikada
se ne sadi! džbunje. Isto je tako jednostran način sadnje: u jame bez
reda. Bilo je doduše pokušaja sadnje n. pr. u vodoravne jarke, ali ti
nisu dali onog rezultata, koji se mogao očekivati, jer jarci nisu bili tačno
trasirani, te je sav princip pao u vodu. Naime, izohipse je markirao lugar
i k tome od oka. Voda se izlivala u najniže tačke ovih »izohipsa«,
pravila jaruge, a u gornjim delovima otkrivala korenje.


625