DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 12/1937 str. 72 <-- 72 --> PDF |
t Ing. ANTUN JOVANOVAC, inspektor ministarstva š. i r. u p. Uminuše zvuči pogrebnih zvona, svećeničkih molitava i nadgrobnih govora, a tamni i hladni svodovi mirogojske kapele — tamo na zelenim padinama prigorja zagrebačke gore — primiše u svoje okrilje zemne ostatke druga ing. Antuna Jovanovca. Bilo je to 12. oktobra o. g. A vani su zadnji traci predvečernjeg sunca zlatili žuto i rujno išarane krošnje obližnjih gajeva, koji kao da su se u tom kićenom jesenskom šarenilu također opraštali od dragoga pokojnika, od svog prijatelja, koji ih je volio i tako rado boravio i u njima kao i uopće u prirodi, u gorama i zelenim gajevima. Na ozbiljnim licima odlazećih prijatelja i znanaca kao da se odrazivalo zaprepašćeno pitanje, je li to zaista kruta i tužna stvarnost, da je za uvijek nestalo toga stasitog, snažnog i zdravog čovjeka, rumena i vedra lica, koji je poput personificira noga zdravlja, samosvjesno, uzdignute glave i sigurna koraka stupao svojom stazom, a za kojim su se ne jednom osvrnule i one mlade kao i one, kojima je srebro već protkalo kose. I tako opet nestade jednoga od prokušanih šumarskih veterana, i to jednoga od ponajboljih, ne samo po iskustvu i temeljitoj spremi, već i po osobito strogom i rigoroznom shvaćanju i vršenju svojih dužnosti, kojemu u pogledu korektnosti, radinosti, minuciozne točnosti i savjesnosti u radu, na daleko nije bilo premca. Bio je uvijek prirodan, otvoren i jasan. Istina, nije bio možda čovjek nekih posebno uglađenih forma ni, što se kaže, salonski fin i elastičan. Nije znao da razvlači lice na neiskreni, farizejski, sladunjavi smiješak ni da se ponizno klanja i savija pred svim i svakim, a kojima si svojstvima mnogi ravnaju i krče puteve u životu. Što je 690 |