DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1/1938 str. 14 <-- 14 --> PDF |
tati ovu tipičnu vrstu jele, da bi se mogao donijeti sud, da li se tu faktično radi o nekoj tipičnoj vrsti abijetineja. U svojoj brošuri Dr. Novak navodi, da je pronašao Pančićevu omoriku na kršu u zasjeni sjeverno nad Crvenom Stijenom ii selom Rastištem nedaleko varoši Bajina Bašta, na nadmorskoj visini od 1000 do 1200 met. i to usmjesi omore, crnog bora i bukve, a na površini od 30 ha (po ing. Smiljaniću). Nepobitna je činjenica, da se ovdje radi o omoriki, koju je P a n č i ć otkrio i prvobitno (u svome djelu: »Eine neue Conifere in den östlichen Alpen, Beograd 1876.«) nazvao »Pinus omorica«, pa je jasno, da se ovdje ne radi o nekoj posebnoj vrsti Pančićeve omorike. Kustos zemaljskog muzeja u Sarajevu g. M a 1 y navodi u svojoj brošuri »Beiträge zur Kenntnis der Picea omorica«, da se ova prirodna rijetkost četinjara nalazi na više mjesta u Bosni i to u srezovima: roga tičkom, višegradskom, fočanskom i srebreničkom, pa je tačno označio i mjesta, gdje se nalazi, a spomenuo je i mjesto Rastište, tako da otkriće profesora Novaka nije nikakva nova stvar. God. 1871. Pančić je mislio, da ova nova vrsta konifera predstavlja jednu posebnu vrstu jele. Tek je kasnije tačnijim ispitivanjem utvrdio, da je ovo posebna vrsta omorike. Pančić ju je našao prvi put kod Zaovine u srezu bajinobaštanskom.^ Već tada spominje on kao njena nalazišta: Crvenu Stijenu, Janjac nad Štulom u srezu bajinobaštanskom i Semeć u srezu rogatičkom. On je naziva narodnim imenom »omorika« (Pinus omorica) za razliku od Pinus orientalis, koji ima slične osebine i raste na Taurusu i Kavkazu u gustim sklopovima. Nadalje navodi Pančić, da je ova konifera bila nekad vrlo rasprostranjena, ali je radi svoje dobre kvalitete brzo istrijebljena, naročito po Mlečanima kao drvo za vesla (brodogradnju). Ovo se mišljenje Pančića ne može uzeti kao mjerodavno, jer po W e 11 s t e i n u, Weberu i K o š a n i n u izlazi, da su u tercijerno doba postojale omore, koje su bile slične ostacima Piceae omoricae i Piceae ajanensis, koja raste u Sibiriji i Japanu, po čemu se može pouzdano ustvrditi, da je Picea omorica Pančić postojala prije morena (ledenjaka). U tercijerno doba vladala je u Evropi, sjev. Aziji i sjev- Americi na podnožju brda tropska klima. Nastupanjem morena i ledenog doba bile su te biljke više potisnute na jug, pa su najosjetljivije od-njih stradale i sasma uništene. Na brdima Balkana, na obalama Jadrana neke su se biljke zadržale, jer nije bilo velikog leda (morena). Medu druge četinjare, koji su preživjeli ovo tercijarno doba, spada po profesoru Košaninu i Pinus leucodermis (munika) i Picea omorica Pančić. Munika se danas nalazi u većim skupinama na kršu sreza konjičkog (Prenj), sreza trebinjskog (Štirovnik-Orjen nad Dubrovnikom) i sreza mostarskoga (Čvrsnica, Prenj, Porim). Prema ovome izlazi, da je Picea omorica Pančić s obzirom na svoja nalazišta (na vrlo strmenim stranama) faktično preostala iza tercijarnog doba, te da se nalazi u izumiranju. U svojoj brošuri Dr. Novak spominje i tipičnu vrstu omorike Picea vulgaris (excelsa), pa kaže da je vrlo rijetka četinjača na serpentinskom tlu i nalazi se sjeverno na brdu Torniku (Zlatibor) na nadmorskoj visini od 1100—1550 met. Iz literature znamo, da ova četinjača raste na svježem i vlažnom tlu, jer ima vrlo dobro razgranjeno postrano korijenje, te da ne traži 12 |