DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1/1938 str. 25 <-- 25 --> PDF |
SAOPĆENJA PRILOG BIOLOGIJI VELIKOG TETRIJEBA U »Lov.ribar. vjesniku« broj 5 od god. 1937. urednik toga lista g. Dr. Šemper izvolio se osvrnuti na moj članak pod gornjim naslovom, štampan u Šumarskom listu broj 9 — 1936.. Kako je u tom članku mnoge moje tvrdnje nastojao oprovrći, a nekojima dati posve krivo tumačenje i prikazati ih smiješnima, smatram svojom dužnošću, da dam bar ovdje zadnji svoj odgovor na te tvrdnje i tumačenja g. dr. Š., kad mi već g. Dr. Š. (kao što mi se čini) ne dopušta to u L. R. Vjesniku. Q. Dr. Š. u prvom mi redu zamjerava, što sam napisao, da je kapelski tetrijeb v a n r e d n o s j a j n i h b o j a p e r j a. Tko je jednom ustrijelio kapelskog tetrijeba i u svojoj ga ruci iz bliza gledao, nikada neće zaboraviti sjajnog zelenog štita na prsima, koji se prema refleksu svjetla prelijeva sad na modro, sad na zeleno (Glanzfarbe). Samo svjetle i sjajne plohe mogu da se prelijevaju u više boja; tako shvaćam predmet sa tehničke strane, dakle ne samo kao lovac, već i po svom zvanju kao tehničar. Bjelina perja ispod krila, koja se vidi i na ramenu krila izvana, neprispodobive je bjeline i sjaja i taj dio na vrhu ramena ne zove se badava zrcalo (Spiegel), a da ne govorim o crno-sjajnoj boji repnih pera; jednom riječi, pijevac na grani u prvim sunčanim zrakama bi jest i sav, kao da je iz ocijeli. G. Dr. Š. kaže: »Osim crvene ruže iznad očiju nema na nijednom tetrijebu ništa sjajnog«. Baš le crvene ruže iznad očiju nisu sjajne, jer je to bradavićava koža, koja izlučuje crvenkasti pigment. I zato, kad se ustrijeljeni tetrijeb nosi uzicom kroz kljun na leđima, onda te ruže sa svojim izlučivanjem obojadišu lovčev kaput crveno. Po tehničkom shvatanju ne mogu bradavičave i hrapave površine da budu sjajne. Glede težine kapelskog tetrijeba bilo je već govora u Vjesniku i ne mogu ovdje sve to još jednom ponavljati; jednako tako ne mogu odmah g. Dr. Š. servirati tetrijeba od 7.5 kg. Moj drug g. Ing. Popović Nikola, savjetnik Direkcije šuma na Sušak.i, ustrijelio je tetrijeba od 6.25 kg. Ako g. Dr. Š. želi o tome potanje podatke, neka se izvoli obratiti na spomenutog gospodina, a do gornje težine molim g. Dr. Š. da se strpi, dok se pijevci malo pothrane, uzgoje i postaraju. Dalje g. Dr. S. piše: »Glede pjevanja i opet žali bože nije ništa novosr doneseno «; onda dalje: »O onom: hau-hau imao bih primjetiti da to nije specijalitet kapelskog pijevca, već je ovakovog nešto spomenuto i u stranoj literaturi.« Za bolje razumijevanje čitaocima, a i za umirenje g. Dr. Š. o tom »hau-hau« mogu da reknem ovo: Svršetak pjesme tetrijebove t. j . brušenje ili švijukanje ili škripanje neki pisci označuju sa »tšišišišišiši«, a neki sa »-š-š-š-š-š«. .Lugar Karlović u Begovom Razđoliu kazao mi je, da mu se to švijukanje izbliza čuje kao »hau-hau«, pa i meni se tako pričinja. I od onda, da ne pišem puno tih slova »tšiši « ili »š-š-š«, ja brušenje tetrijeba pišem sa »hau«. Dakle čitava normalna pjesma pijevca po mojoj formuli glasi: Pede - pede - pede - pede - pede - pededede - tlok - hau - hau - hau. A mjesto »tlak« pišem i: »iplunk«. Dosljedno tome, to o čem smo se dogovorili lugar Karlović i ja, ne može biti spomenuto u stranoj literaturi. Dakle tu se ne radi ni o kakovim promjenama glasa ni o povredama grla ni dušnika. Ja sam napisao u Šumar. Listu, »da veliki tetrijeb ispjeva i dovrši kiticu sa brušenjem bez ubrzanja i be z glavno g udarc a »tlok«, dakle: - oede - pede - pede - hau - hau - hau.« Kod toga i danas ostajem i molim g. Dr. Sempera, da točno navede, tko je još od jugoslovenskih lovaca to napisao, ili pak mjesto, gdje je to u stranoj literaturi napisano. Zašto je to g. Dr. Šemper izvrnuo i što je s tim mislio, u to za sada ne ulazim. Međutim, ako g. Dr. Šemperu nije dovoljno to, što sam utvrdio dne 21. maja 1934. u Bijeloj Kosi, onda navodim još i to, što sam utvrdio dne 13. maja 1937. u Janjčarici. Bilo je mirno i posve tiho jutro, premda naoblačeno. Došao sam u tri sata u blizinu 23 |