DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1/1938 str. 25 <-- 25 --> PDF |
SAOPĆENJA PRILOG BIOLOGIJI VELIKOG TETRIJEBA U »Lov.ribar. vjesniku« broj 5 od god. 1937. urednik toga lista g. Dr. Šemper izvolio se osvrnuti na moj članak pod gornjim naslovom, štampan u Šumarskom listu broj 9 — 1936.. Kako je u tom članku mnoge moje tvrdnje nastojao oprovrći, a nekojima dati posve krivo tumačenje i prikazati ih smiješnima, smatram svojom dužnošću, da dam bar ovdje zadnji svoj odgovor na te tvrdnje i tumačenja g. dr. Š., kad mi već g. Dr. Š. (kao što mi se čini) ne dopušta to u L. R. Vjesniku. Q. Dr. Š. u prvom mi redu zamjerava, što sam napisao, da je kapelski tetrijeb v a n r e d n o s j a j n i h b o j a p e r j a. Tko je jednom ustrijelio kapelskog tetrijeba i u svojoj ga ruci iz bliza gledao, nikada neće zaboraviti sjajnog zelenog štita na prsima, koji se prema refleksu svjetla prelijeva sad na modro, sad na zeleno (Glanzfarbe). Samo svjetle i sjajne plohe mogu da se prelijevaju u više boja; tako shvaćam predmet sa tehničke strane, dakle ne samo kao lovac, već i po svom zvanju kao tehničar. Bjelina perja ispod krila, koja se vidi i na ramenu krila izvana, neprispodobive je bjeline i sjaja i taj dio na vrhu ramena ne zove se badava zrcalo (Spiegel), a da ne govorim o crno-sjajnoj boji repnih pera; jednom riječi, pijevac na grani u prvim sunčanim zrakama bi jest i sav, kao da je iz ocijeli. G. Dr. Š. kaže: »Osim crvene ruže iznad očiju nema na nijednom tetrijebu ništa sjajnog«. Baš le crvene ruže iznad očiju nisu sjajne, jer je to bradavićava koža, koja izlučuje crvenkasti pigment. I zato, kad se ustrijeljeni tetrijeb nosi uzicom kroz kljun na leđima, onda te ruže sa svojim izlučivanjem obojadišu lovčev kaput crveno. Po tehničkom shvatanju ne mogu bradavičave i hrapave površine da budu sjajne. Glede težine kapelskog tetrijeba bilo je već govora u Vjesniku i ne mogu ovdje sve to još jednom ponavljati; jednako tako ne mogu odmah g. Dr. Š. servirati tetrijeba od 7.5 kg. Moj drug g. Ing. Popović Nikola, savjetnik Direkcije šuma na Sušak.i, ustrijelio je tetrijeba od 6.25 kg. Ako g. Dr. Š. želi o tome potanje podatke, neka se izvoli obratiti na spomenutog gospodina, a do gornje težine molim g. Dr. Š. da se strpi, dok se pijevci malo pothrane, uzgoje i postaraju. Dalje g. Dr. S. piše: »Glede pjevanja i opet žali bože nije ništa novosr doneseno «; onda dalje: »O onom: hau-hau imao bih primjetiti da to nije specijalitet kapelskog pijevca, već je ovakovog nešto spomenuto i u stranoj literaturi.« Za bolje razumijevanje čitaocima, a i za umirenje g. Dr. Š. o tom »hau-hau« mogu da reknem ovo: Svršetak pjesme tetrijebove t. j . brušenje ili švijukanje ili škripanje neki pisci označuju sa »tšišišišišiši«, a neki sa »-š-š-š-š-š«. .Lugar Karlović u Begovom Razđoliu kazao mi je, da mu se to švijukanje izbliza čuje kao »hau-hau«, pa i meni se tako pričinja. I od onda, da ne pišem puno tih slova »tšiši « ili »š-š-š«, ja brušenje tetrijeba pišem sa »hau«. Dakle čitava normalna pjesma pijevca po mojoj formuli glasi: Pede - pede - pede - pede - pede - pededede - tlok - hau - hau - hau. A mjesto »tlak« pišem i: »iplunk«. Dosljedno tome, to o čem smo se dogovorili lugar Karlović i ja, ne može biti spomenuto u stranoj literaturi. Dakle tu se ne radi ni o kakovim promjenama glasa ni o povredama grla ni dušnika. Ja sam napisao u Šumar. Listu, »da veliki tetrijeb ispjeva i dovrši kiticu sa brušenjem bez ubrzanja i be z glavno g udarc a »tlok«, dakle: - oede - pede - pede - hau - hau - hau.« Kod toga i danas ostajem i molim g. Dr. Sempera, da točno navede, tko je još od jugoslovenskih lovaca to napisao, ili pak mjesto, gdje je to u stranoj literaturi napisano. Zašto je to g. Dr. Šemper izvrnuo i što je s tim mislio, u to za sada ne ulazim. Međutim, ako g. Dr. Šemperu nije dovoljno to, što sam utvrdio dne 21. maja 1934. u Bijeloj Kosi, onda navodim još i to, što sam utvrdio dne 13. maja 1937. u Janjčarici. Bilo je mirno i posve tiho jutro, premda naoblačeno. Došao sam u tri sata u blizinu 23 |
| ŠUMARSKI LIST 1/1938 str. 26 <-- 26 --> PDF |
pjevališta. Do pola četiri nije se čula pjesma. Pošao sam tiho naprijed bliže prema sjedalu, to jest preko vrha kose na burnu stranu, i zamijetio sam pjesmu, sve i iz udaljenosti, u dva pravca; znači: dva pijevca. Pošao sam prema lijevom, jer mi se činio glas jači i bliži. Kad sam tiho pošao još naprijed, razabrao sam točno: pede pede - pede - pede - pede - pedededede - hau - hau - hau! Pravo govoreći, već sam bio skoro i zaboravio na pjesmu iz god. 1934., pa sam četvrt sata slušao ,na mjestu to škljocanje i škripanje čekajući sveder glavni udarac »tlok«, da mogu naskakivati, jer smo već naučni da iza glavnog udarca napredujemo. Pijevac, je bio udaljen, sudeći po glasu, oko 100 koraka preda mnom, nizao je glasno kiticu za kiticom i tek iza četvrt sata došlo mi je u svijest, da pijevac pjeva bez glavnog udarca »tlok«, i onda sam počeo napredovati kod brušenja. No moje napredovanje bilo je sporo i nesigurno, tako da sam mogao samo od vremena do vremena već prema terenu i zaprekama, na koje sam nailazio, napredovati tek po jedan korak. Prošlo je pola sata, dok sam se približio, sudeći po glasu, u blizinu oko 35 koraka, ali pijevca nikako nisam mogao ugledati. Kroz sve to vrijeme pijevac niti jedan put nije proizveo glasa »tlok« i ako je neprestano pjevao. Kako pijevca nisam vidio, nisam se usudio dalje ići i ostao sam zaklonjen medu jelićima na mjestu, dok se bolje razvidi, da mogu ugledati pijevca. Kroz sve to vrijeme pijevac je pjevao jednako i na isti način glasno, ali bez glavnog udarca. Sa desne strane čuo se drugi pijevac i taj je pjevao neprestano i nizao kiticu za kiticom, ali od te pjesme čuo sam samo glavni udarac »tlok«, a taj pijevac mogao .. biti udaljen oko 150 koraka od mene. Istodobno u mojoj blizini javljale su se tetrebice sa »gôôz - gôôz - gôôz.« Pričinio mi se taj glas sličan donekle glasu divlje patke i od tih glasova ovoga reda ostalo mi je u uhu i slovo »z«. Tetrebice su se dizale sa zemlje i prelijetale. Bilo je već blizu pet sati i dobro se vidjelo, ma da je bilo nebo oblačno. Preda mnom je bila jedna visoka i granata jela. Dobro sam po njoj gledao, ali pijevca nisam mogao nikako ugledati i zaključim, da je na jednoj manjoj bukvi iza te jele. Kod slijedećeg škripanja pođem stoga iz moga zaklona dva koraka na desno u smjeru da napredujem mimo jele. I tek što sam iz zaklona izašao i stao, pijevac me je ugledao i odletio sa jele. Sjedio je na jednoj od donjih grana jele, pet-šest metara nad zemljom i ako je stablo bilo visoko oko 20 m. Kad se pijevac digao, dobro sam vidio, da je krupan i da ima dugačak rep, dakle nedvo´iimno stari pijevac. Dok je pijevac 1934. god. u Bijeloj Kosi pjevao bez ubrzanja i bez glavnog udarca, ovaj je pjevao sa ubrzanjem i potpuno normalno, ali bez glavnog udarca. Slušao sam ga jedan cijeli sat. Lugara, koji me je pratio, ostavio sam na vrhu kose. Kad sam se k njemu povratio, kazao mi je, da je tu pred par dana slušao jednog pijevca, koji je čitavo jutro »samo šklobao sa kljunom« i nije htio da pjeva. Dakle očit dokaz, da je taj pijevac i prije mog dolaska tako pjevao, samo što lugar kao početnik nije znao, da ima i takova pjesma. Zaključujem stoga ponovno, da je za kapelskog tetrijeba karakterističan ovaj način pjevanja. I ako g. Dr. Š. označi točno mjesto, gdje je ovakovo nešto spomenuto u stranoj literaturi, onda ću ja postati od Savla Pavle. A sad o resama na prstima velikog tetrijeba. O. Dr. Š. hoće da izbije kapital, koliko mogu razabrati iz njegova pisanja, da sam napisao u Vjesniku »da ti priperci na prstima nogu nisu samo kakova rudimenta i zaostaci«, a u Š. L. »da te rese na prstima nogu nisu nikakova rudimenta i zaostaci«. Kad bi i tako bilo, smisa o j e jeda n te ist i za svakoga, tko razumije naš jezik. Međutim izlazi prema mom originalu, da je .. L. R. Vjesniku (str. 16S god, 1935.) navod >. nisu samo kakova rudimenta « tiskarska pogreška, jer u mom originalu stoji: »nisu nikakova rudimenta«. A zašto sam napisac prije priperci, a ´.ad rese, dovoljno sam obrazložio u svom članku u »šumar, listu«. I jedan i drugi izraz je moj i ja sam ga prvi uveo u našu lovačku literaturu, a ako % Dr. Š. drži, da nije tako. onda neka navede djelo i stranu, gdje su ta dva iziaza i od kojega autora prije mene u lovačkoj literaturi 24 |
| ŠUMARSKI LIST 1/1938 str. 27 <-- 27 --> PDF |
napisana. Toliko glede same terminologije, a o samom predmetu svi će nepristrani čitaoci priznati, da sam prvi u jugoslovenskoj literaturi napisao »da te rese nisu mkakova rudimenta i zaostaci, već da je to vanjski rub tabanske ljuske.« G. Dr. 5. piše u svom članku (broj 5 — 1937) »ja sam na tvrdnju g. tog, Turkalja rekao, d a rese ne mogu biti, bez obzira da li su rudimenta ili kakvi zaostaci pera, nikako v i naročiti aparati za penjanje«. To ne stoji i ne skrećimo na stianu. G. Dr. Š. napisao je na str. 303. L. R. V. god. 1935.: »Sto se tiče priperak.i na prstima tetrijeba, to su oni rudimenti, no držim da osim što povećaju plohu prstiju nemaju nikakovu drugu zadaću.« Ako g. Dr. Š. drži, da je napisao ono prije citirano, neka navede mjesto i stranicu, jer ja toga od njega prije nisam čuo ni čitao G. Dr. Š. piše u svom članku na str. 204.: »Rekao sam i napisao da te rese (po naški) nemaju ama baš nikakove veze sa parenjem, već da pijevci na početku proljeća (mart—april) imaju, na kraju (maj) nemaju resa.« Zašto nije naveo mjesto i stranicu, gdje je tako napisao, jer na str. 303. L. R. V. god. 1935. g. Dr. Š. piše: »Držim dalje da nemaju priperci te zadaće i radi toga, jer i oni ispadaju kao i drugo perje za vrijeme mitarenja.« No sad dolazi najinteresantnije. G. Dr. Š. piše na str. 204. doslovce: »Ja sam rekao da rese povećavaju plohu prstiju i da radi togatetrijeb kao krpljima može hodati po snijegu da ne propada. Toga autor nije nigdje P´.´ije spomenuo.« Akc g. Dr. Š. navede mjesto i stranicu, gdje je napisao »i da radi toga tetnjeb kao krpljima može hodati po snijegu da ne propada«, onda ću ia cc< svojih skromnih sredstava odvojiti za »Zeleni križ« svotu od 500^ Din. (petsto dinara) Još je interesantnija tvrdnja: »toga autor nije nigdje prije spomenuo.« Ja sam o tome nepropadanju tetrijeba u snijeg radi resa, .... mu služe u ovome slučaju kao male krpljice, napisao u -iulu 1935 za »Vjesnik« čitav jedan pasus i taj članak sve do danas leži u uredničkoj ladici g. Dr. Š A taj pasus sam ponovio i u »Šumar, listu«, gdje je on štampan na pola strane 199. I sada g. Dr. Š. tvrdi, da toga nisam nigdje prije spomenuo Da je g. Dr. Š. taj članak dao u štampu, bilo bi to spomenuto još g. 1935 U ostalom u redakciji našega Vjesnika dade se to još i danas utvrditi i g Dr. S., ako nije čitao moj poslani, a neštampani članak iz g. 1935., neka ga naknadno piegleda, pa neka (molim ga) ispravi svoju tvrdnju »Nigdje niste do u Šumarskom listu spomenuli snijeg u vezi sa resama«. Pisanje g. Dra Š. na str. 205. i 206. Lov.-rib. vjesn. o embrionalnom razvoju kralježnjaka po mom mišljenju nije bilo od potrebe za sporna pitanja po ovom ptedmetu. Bio je spor samo o tome, da li su rese na prstima vel. tetrijeba rudimentarna pera ili su rub tabanske ljuske. Unatoč tvrdnje g. dr. Š. »u podvrsti šumske koke jest karakteristično da im mogu biti prsti obrasli perjem« stoji da medu šumskim kokama (Waldhühner, Tetrao) nema niti jedne iz naše faune i u našim klimatima, kojoj bi prsti bili obrasli perjem. Jedino sniježnic e (Schneehühner, Lagopus) imaju prste obrasle dlakasti m percima. Dalje je bilo pitanje, da li te rese ispadaju zajedno sa perjem, da li ispadaju sve najedanput ili se obnavljaju postepeno i konačno u koju svrhu služe tetrijebu. Ja sam to sve jasno u svom članku u Šum. listu opisao i osim toga nacrtao srednji prst velikog tetrijeba i naveo: »pa kako pijevac osim glavnih ljusaka ima na prstima još jedan red vanjskih ljusaka i ispod njih rese ili čekinje, a na mjestu otpalih resa već oštre dlačice ili badrljice, to mu ta izmjena resa gotovo i ne umanjuje plohu prstiju ili tek tako neznatno, da se tetrijeb (s obzirom na svoju dosta veliku težinu i dosta jake i ovisoke noge, koje imaju prste proširene redom vanjskih ljusaka i još resama) mož e uvij e u slobodno i sigurno kretati i trčati po snijegu i po kopnu i po kamenju i po glatkim granama«. Dosljedno tome posve je suvišno pisanje g. Dr. Š. »dok bi ih po Turkaljevoj tvrdnji morale koke zadržati cijele godine, jer ne bi iza ispadanja (resa) 25 |
| ŠUMARSKI LIST 1/1938 str. 28 <-- 28 --> PDF |
uopće mogle stajati na drveću ili granama«. Velim, posve je suvišno, kad gore tvrdim »može uvijek«, a to sam i dokazao slikom. Nerazumljivo je samo, kako je uopće g. Dr. Š. kao urednik mogao preštampati moj članak iz »Šumar, lista«, a ne donijeti i sliku, na koju se taj članak poziva i na kojoj se iznesene tvrdnje temelje. Nerazumljivo je i njegovo pitanje »kako bi se ta resama povećana ploha držala na tanjim granama, da nema tetiva, koje na dodir sa podnožjem ili uporištem ili kako god hoćete privlače prste i stišću oko grane« ; pa dalje: »Pokušajte s krpljima otići na granu i tamo stabilno stajati i hodati!« Pa jasno je svakom inteligentnom čovjeku, da tetive privlače prste i stežu ih oko grane, ali zajedno sa prstima i rese se automatski okreću unutra i prema dolje; točnije, kod toga ih vanjski red ljusaka pritište prema dolje i time pomažu stabilitet. Bez tih bi resa prsti vel. tetrijeba gubili na svojoj tehničkoj savršenosti (vidi spomenutu sliku 2). Dosljedno tome, što onda znači pisanje »pokušajte s krpljima otići na granu«, kad sam ja ustvrdio, da rese na snijeg u služe tetrijebu kao krpljice, dakle kad su prsti pruženi i rese su postrance raširene. Ta nisu to drveni obruči na nogama tetrijeba, i ako sam ih usporedio sa krpljama, već tehnički aparati, koji se prema položaju i stezanju prstiju i sami ravnaju i prikladan položaj zauzimaju. Drugim riječima, priroda tu nije načinila psinu tetrebovima, pa da im te rese na prstima služe na smetnju, već se pobrinula da im one služe na korist. Jednako tako ima te rese na prstima mali tetrijeb, tetrijeb križanac i lještarka, i muško i žensko. Isto tako nije bio predmet spora: dirigiranje mozga preko živaca na mišičje i na živce u bubuljičastim bradavicama na prstima i na peti noge tetrijeba, već je bio govor o tome, da su i te bradavice vrlo izbočene i bubuljičaste, pa one, kad već obave svoju funkciju dojavljivanja u svrhu stezanja mišičja, ostaju i dalje hrapave i pomažu stabilitet sjedenja na grani kao i na glatkim plohama (mokar list, kamenje). Ili zar ne bi priroda mogla smjestiti krajeve živaca u glatke i ravne pločice ili posve sitne bradavice? Ali ona to nije učinila, jer je ovako zacijelo bolje (vidi sliku 2). To je bila moja tvrdnja. Meni uopće nije stalo ni do kakovoga nadmetanja, tko ima pravo ili krivo, već je moj rad nastojanje za visokim ciljevima upoznavanja biologije ove divljači. Konačno navodi g. Dr. Š. : »Jasno je jedino da Ing. Turkalju nije poznato da mitarenje nije svlačenje, nego da perje postepeno nekim redom ispada«, pa onda dalje: »Rekao sam naprijed i to bi morao znati autor, kad se upušta u tu temu, da mijenjanje perja ne usljeđuje istovremeno kod sviju pera ptice, već da nekoje ptice dvaput godišnje mitare, druge jedanput. Nadalje da mitarenje počinje na raznim mjestima tijela, ali uvijek jednolično, jer se odigrava na odgovarajućim perima obih strana tijela istovremeno. « Za utjehu g. Dr. Š. navodim, da mi je to dobro poznato. Ljetno mitarenje kod tetrijeba nalazi se koncem juna do jula i proteže na glavu i vrat. Nova pera na grlu, bradi i tjemenu znatno su kraća nego u zimi, osim toga na vrhovima su zaokružena, smeđe-crno i sivo razvodnjena, bez modroga tona. Sve ove pojave mitarenja već su koncem augusta rastavljene od onih, koje počimaju zimsko mitarenje i t. d. No ovo nije bio predmet rasprave. Onda mi zamjera g. Dr. Š. naziv »kapelski tetrijeb«. U »Deutsche Jagd«, Nr. 6 — 1937, Dr. Friedrich Goethe u članku »Beobachtungen und Erfahrungen bei der Aufzucht von- deutschem Auerwild« piše: »Hier bestand der Wunsch, in dem angeschlossenen Wildschaugehege einmal deutsches Auerwild zu zeigen, denn bei den Waldhühnern der Tiergärten handelt es sich in nahezu allen Fällen um Tiere aus nordischen Ländern, die, zum mindesten die Auerhühner, nach Graf Zedlitz einer andern Unterart anzugehören scheinen und sich vielleicht auch in ihrem Verhalten (Balzlaute) vom deutschen Auerwild unterscheiden.« Nije li opravdano, s obzirom na osobit način pje~ vanja (Balzlaute) starih pijevaca, koje sam uvodno opisao i opetovano slušao, da te pijevce krstim nazivom »kapelski tetrijeb«. A konačno i mimo toga, kad već postoji 26 |
| ŠUMARSKI LIST 1/1938 str. 29 <-- 29 --> PDF |
karpatski jelen, slavonski jelen, brdski jelen, zašto ne bi postojao i kapelski tetrijeb, kojega ja nisam otkrio, kako to hoće g. Dr. Š., već ga tek nastojim upoznati i proučiti, pa to smatram i dužnošću svoga zvanja i struke. Konačno kaže g. Dr. Š.: »Taj članak govori naime o referatu švedskih autora i izražava njihovu tezu, a ne g. Steinbachera«. Pa to isto kažem i ja citirajući Steinbâchera, koji kaže po mom prijevodu: »Toliko o podacima spomenutih istraživača, koje sam prema saopćenjima njemačkih stručnjaka popunio.« Međutim Steinbache r kao kustos zoološkog muzeja u Berlinu također piše: »Ove rese na prstima smatraju se ponajviše kao preobražena pera, alisneprav o m«. Time se on dakle potpuno priklanja mojoj tezi o resama, a tu tezu nije mogao g. Dr. Šemper nikako da pobije. Dosljedno svemu tome stoji, da sam prvi u našoj literaturi napisao: 1. da kapelski tetrijeb kod pjevanja za vrijeme parenja, kad ispjeva glavni udarac »tlok«, onda odmah i brusi i time dovrši pjesmu odnosno kiticu pjesme; 2. da veliki tetrijeb pjeva i dovrši kiticu sa brušenjem bez glavnog udarca »tlok«: 3. da rese na prstima vel. tetrijeba nisu nikakova rudimentarna pera i zaostaci, već vanjski ruto tabanske ljuske. Kako Steinbacher u aprilu 1936. nije naveo, kada su vremenski tu tezu iznijeli švedski i engleski istraživači, ne može se za sada ustanoviti, da li sam to napisao kao prvi i u svjetskoj literaturi, no svakako stoji, da sam sam i nezavisno od spomenutih istraživača došao do toga kao.i do rezultata pod 1. i 2. Ing. Z. Turkalj. NOVI ZAKON O SLATKOVODNOM RIBARSTVU. Dana 29. oktobra pr. g. objavljen je i stupio na snagu i u život novi zakon o slatkovodnom ribarstvu. Od našega ujedinjenja radilo se na donošenju novog zakona za slatkovodno ribarstvo u cijeloj Kraljevini Jugoslaviji. Donošenje toga zakona bilo je najprije upravna kao i privredna potreba. Za pojedine oblasti važili su predratni zakoni srbijanski, madžarski, hrvatski, dalmatinski, kranjski i uredbe za Bosnu i Hercegovinu i t. d. ´Propisi raznih zakona na istom ribarsikom objektu na pr. na Dunavu sukobljavali su se. U očekivanju novog zakona o ribarstvu za cijelu ujedinjenu kraljevinu došlo je do anarhije i naglog propadanja ribarstva. Bilo je do sada više predloga i nacrta zakona o ribarstvu, kako su se mijenjali razni režimi. Neki su nacrti bili hipermoderni (centralistički i skroz birokratski i nepraktični) i da su došli do zakonske snage, bili bi neizvršivi. Novi zakon osniva se na ribarsko-gospodarstvenim principima, udešen je prema zakonu o banskim upravama. Država je prepustila prihode od ribolova banskim upravama, koje od tih prihoda daju u državni ribarski fond 10%. Sve se vode iskorišćavaju prema razdiobi na gospodarske jedinice, »revire« za male, a odjelke za velike vode. Gospodarske jedinice, reviri ili odsjeci mogu biti vlastiti ili zakupni. Qdje je pravo ribolova po opsegu premalo za vlastiti revir ili odsjek, to se više malih revira arondira u jedan zakupni revir ili odjelak slično kao kod zakupa lova. U jedan revir ili odjeljak spada ribolov sa obje obale. Time su dokinuti ribolovni reviri samo sa jedne obale, što je bilo vrlo negospodarstveno. Novi zakon ustanovljuje od prihoda ribarstva banovinski i državni fond za ribarstvo. Prihodi ovih fondova smiju se trošiti samo u svrhu organizacije i unapređivanja ribarstva. Pravo ribolova utvrdiće se posebnim katasterom. 27 |