DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 2/1938 str. 20 <-- 20 --> PDF |
Dr. V. F r a n o 1 i ć postavio je pitanje, da li je ispravno, da država i njezina privredna preduzeća plaćaju javne dažbine.19 Na to pitanje odgovorio je: »porez je prisilno podavanje pojedinaca (ili skupine pojedinaca), koje traže od pojedinaca javno-pravna vlast za zadovoljenje kolektivnih potreba. Dvije su dakle značajke svakoga poreza: 1) prisila, koju vrši državna vlast namećući poreze, 2) imovina pojedinaca (različita od državne imovine), iz koje se ubire i plaća porez. Ako uvažimo ova dva bitna činioca svakoga poreza, onda ne možemo shvatiti, kako su sastavljači našega zakona o neposrednim porezima od g. 1928 mogli doći na pomisao, da i sama država po tome zakonu može biti poreski obveznik (po 51. 2, zakona o neposrednim porezima: »Kada i u kojim slučajevima država plaća porez, predviđeno je odredbama ovoga zakona «). Nitko naime razuman ne može zamisliti, da bi neka osoba, makar se zvala i država, mogla sama na sebe vršiti prisilu, koja je bitni rekvizit svakoga oporezovanja. Pojam i bit samoga poreza dovodi nas do zaključka, da je pravno nemoguće zamisliti, da bi i sama država, koja izdaje poreske zakone, mogla biti istovremeno obvezana po tim zakonima na snašanje državnih poreza Ova pravna nemogućnost izlazi iz same definicije poreza kako smo je gore istakli«. Dalje: »Prihodi državnih privrednih poduzeća i ustanova jesu ipso facto državni prihodi, te oni dolaze kao takovi upisani u državni budžet. Bitni rekvizit svakog oporezivanja je prihod, koji se ima oporezovati, pa pošto državna privredna poduzeća nemaju svoga prihoda, onda ona ne mogu biti ni oporezovana, ili drugim riječima: nemoguće je financijski, da državna privredna poduzeća, koja nemaju svoga vlastitoga prihoda, već koja su sama po sebi1 državni prihod, snašaju državne poreze i ostale dažbine, jer nema poreske osnovice i predmeta oporezovanja«. Zakonodavac ne izjednačuje državu u svemu sa ostalim poreskim subjektima, ali je zemljišni porez na državne šume zakonom ipak određen. Država se nije, izgleda, poslužila svojim historijskim pravom odnosno strogo juridičkim i financijskim gledištem, dakle strogo formalističkim gledištem, kako ga je V. F r a n o 1 i ć izložio, već je u svojem privrednom djelovanju postavila sebe na ravnu nogu sa ostalim šumovlasnicima, što bi se moglo pravdati jedino sa stanovišta današnjega liberalističko-kapitalističkoga ekonomskoga uređenja. Međutim praksa se razvija u pravcu oslobađanja države od plaćanja poreza. Država u slobodnoj utakmici nije mogla izdržati velike produkcione troškove u svojim šumama, bilo je i gubitaka, tako da se financijskim zakonima rashoduju porezi razrezani na. državne šume, dakle iz fiskalnih, a ne načelnih razloga. Da li je to samo za vrijeme privredne krize ili će se rashod vršiti permanentno, pokazat će budućnost. Plaćanje poreza na državne šume značilo bi premetanje novca iz jedne državne kase u drugu i povećanje administriranja, dakle nepotrebne izdatke. Nesumnjivo će sadanja praksa rashodovanja poreza na držvne šume postati permanentna i budućim novelisanjem sadanjega zakona o 10 Dr. V. F ran o lié : Da li postoji pi a i financijska mogućnost, da sama država i njezina privredna poduzeća plaćaju i sriasaju državne poreze i ostale dažbine, izišlo u Mjesečniku Pravničkoga društva, Zagreb, 1937. g. br. 5. 66 |