DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 2/1938 str. 20     <-- 20 -->        PDF

Dr. V. F r a n o 1 i ć postavio je pitanje, da li je ispravno, da država
i njezina privredna preduzeća plaćaju javne dažbine.19 Na to pitanje odgovorio
je: »porez je prisilno podavanje pojedinaca (ili skupine pojedinaca),
koje traže od pojedinaca javno-pravna vlast za zadovoljenje kolektivnih
potreba. Dvije su dakle značajke svakoga poreza: 1) prisila,
koju vrši državna vlast namećući poreze, 2) imovina pojedinaca (različita
od državne imovine), iz koje se ubire i plaća porez. Ako uvažimo
ova dva bitna činioca svakoga poreza, onda ne možemo shvatiti, kako
su sastavljači našega zakona o neposrednim porezima od g. 1928 mogli
doći na pomisao, da i sama država po tome zakonu može biti poreski
obveznik (po 51. 2, zakona o neposrednim porezima: »Kada i u kojim
slučajevima država plaća porez, predviđeno je odredbama ovoga zakona
«). Nitko naime razuman ne može zamisliti, da bi neka osoba, makar
se zvala i država, mogla sama na sebe vršiti prisilu, koja je bitni rekvizit
svakoga oporezovanja.


Pojam i bit samoga poreza dovodi nas do zaključka, da je pravno
nemoguće zamisliti, da bi i sama država, koja izdaje poreske zakone,
mogla biti istovremeno obvezana po tim zakonima na snašanje državnih
poreza Ova pravna nemogućnost izlazi iz same definicije poreza kako
smo je gore istakli«.


Dalje: »Prihodi državnih privrednih poduzeća i ustanova jesu ipso
facto državni prihodi, te oni dolaze kao takovi upisani u državni budžet.
Bitni rekvizit svakog oporezivanja je prihod, koji se ima oporezovati,
pa pošto državna privredna poduzeća nemaju svoga prihoda, onda ona
ne mogu biti ni oporezovana, ili drugim riječima: nemoguće je financijski,
da državna privredna poduzeća, koja nemaju svoga vlastitoga prihoda,
već koja su sama po sebi1 državni prihod, snašaju državne poreze
i ostale dažbine, jer nema poreske osnovice i predmeta oporezovanja«.


Zakonodavac ne izjednačuje državu u svemu sa ostalim poreskim
subjektima, ali je zemljišni porez na državne šume zakonom ipak određen.
Država se nije, izgleda, poslužila svojim historijskim pravom odnosno
strogo juridičkim i financijskim gledištem, dakle strogo formalističkim
gledištem, kako ga je V. F r a n o 1 i ć izložio, već je u svojem
privrednom djelovanju postavila sebe na ravnu nogu sa ostalim šumovlasnicima,
što bi se moglo pravdati jedino sa stanovišta današnjega
liberalističko-kapitalističkoga ekonomskoga uređenja.


Međutim praksa se razvija u pravcu oslobađanja države od plaćanja
poreza. Država u slobodnoj utakmici nije mogla izdržati velike
produkcione troškove u svojim šumama, bilo je i gubitaka, tako da se financijskim
zakonima rashoduju porezi razrezani na. državne šume, dakle iz
fiskalnih, a ne načelnih razloga. Da li je to samo za vrijeme privredne
krize ili će se rashod vršiti permanentno, pokazat će budućnost. Plaćanje
poreza na državne šume značilo bi premetanje novca iz jedne državne
kase u drugu i povećanje administriranja, dakle nepotrebne izdatke.


Nesumnjivo će sadanja praksa rashodovanja poreza na držvne
šume postati permanentna i budućim novelisanjem sadanjega zakona o


10 Dr. V. F ran o lié : Da li postoji pi a i financijska mogućnost, da sama
država i njezina privredna poduzeća plaćaju i sriasaju državne poreze i ostale dažbine,
izišlo u Mjesečniku Pravničkoga društva, Zagreb, 1937. g. br. 5.


66