DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 5/1938 str. 44     <-- 44 -->        PDF

Ing. ORESTIJE KRSTIĆ (BEOGRAD):


NAŠE „EKSPRESNE ŠUME" SA GLEDIŠTA
NARODNE PRIVREDE


(NOS FORETS „RAPIDES" DU POINT DE VUE DE L´ ÉCONOMIE
NATIONALE)


Čitajući u Šumarskom listu za decembar 1937. članak g. Ing. Dimitrija
Afanasijeva o rezultatima rada Šumsko-meliorativne ogledne stanice
na Sedreniku kod Sarajeva setili smo se spontano biblijskog predanja o
stvaranju sveta.


I zaista, od postanka sveta niko nije postavio pitanje, zašto se
Svevišnjem Tvorcu toliko žurilo da stvori ovaj beskrajno veliki i čarobno
lepi svet svega za 6 dana. A kome bi se to pitanje moglo i postaviti!
Svevišnjem Tvorcu ne, jer od završetka stvaranja Tvorac nije više
govorio, već je progovorio čovek. Znajući da na to pitanje ne može nikad
dobiti odgovora, čovek ga i ne postavlja. U mesto odgovora na pitanje,
zašto je Tvorac stvorio čitav svet tako brzo, »ekspresno«, čovek je
primio biblijski Kreacionizam naše crkve kao dogmu. Inspiracije brzog
stvaranja sveta nedokučiva su tajna za ovo maleno ljudsko biće, koje je
došlo poslednjeg dana stvaranja kao kruna veličanstene građevine.


Iz biblijskog Kreacionizma nauka nas je odvela u teoriju Evolucionizma,
koja objašnjava postanak i stvaranje na sasvim drugi način. To
znači, da su stvari dolazile lagano, a ne, »ekspresno«, kao što bi to čovek
želeo da vidi u svome radu.


Celokupna teorija o postanku života, o razvoju i disperziji vrsta i
bioloških zajednica zasniva se na postepenom stvaranju. Samo stvaralaštvo
u prirodi nije »ekspresno«. »Ekspresna« mogu biti rušenja,
destrukcije, kataklizmi, uništavanje i tome slično. »Ekspresna« može biti


n. pr. seča jedne šume, koja je rasla 300 i više godina. Istorija kolonizacije
Sjedinjenih američkih država pruža nam jezive primere tih
»ekspresnih« seča, koje su ostavile strahovite posledice i uzbunile savest
javnosti, a u prvom redu savest pretsednika Sjedinjenih američkih
država Teodora Roosewelta (1900) i njegovog plemenitog savetnika u
šumskoj politici, čuvenog i energičnog Gifforda Pinchota, koji se mnogo
zamerio velikoj šumskoj industriji i železničkim kompanijama početkom
20 veka, kad je sprečio »ekspresne« seče božanskih prašuma Novoga
Sveta.
Dockan su intervenisali i Roosewelt i njegov šumarski savetnik
Pinchot, jer posledice tih »ekspresnih« seča danas su takve, da se 20
milijona hektara prvoklasne zemlje za kulturu cerealija i pašnjaka pretvara
u peščanu pustinju od vrućeg stepskog vetra, koji duva između
Stenovitih Planina i Misisipe ne nailazeći više na prepreku, koja je
postojala, dok su šume tamo stajale. Usled toga prevelikog i »ekspresnog
« uništvanja amerikanskih šuma u doba kolonizacije preti opasnost,
da ekonomski propadne 5 država i milijoni farmera da ostanu bez posla
i da padnu na teret države i zajednice.


246




ŠUMARSKI LIST 5/1938 str. 45     <-- 45 -->        PDF

»Ekspresne« su bile sve seče šuma za vreme Velikog rata 1914—
1918, kada su stradale divne šume severne Francuske i čuvena Forest of
Dean u Engleskoj, pa naše šume na Balkanu.


Isto tako su bile »ekspresne« seče privatnih hrastovih zabrana na
Kosovu, kad se proširivala mreža telegrafsko-telefonskih linija u Južnoj
Srbiji od 1926—1928 godine.


Daleko bi nas odvelo da nabrajamo sve nama poznate »ekspresne«
seče šuma, bilo kod nas bilo u drugim državama, ma da bi to bilo veoma
potrebno, da bismo na mesto »ekspresno« posečenih šuma mogli ekspresnim
načinom podići nove »ekspresne šume«.


Šumsko-meliorativna ogledna stanica na Sedreniku.


Kada smo prvi put pročitali vest u dnevnim listovima o osnivanju
šumsko-meliorativne stanice na Sedreniku, bili smo prijatno iznenađeni.
Zamisao je za svaku pohvalu. Sama ideja o jednom sistematskom radu
na ogledima šumsko-meliorativne kulture naišla je u prvo vreme na
dobar prijem. Mi verujemo, da je taj utisak ostao i danas još, bar u koliko
se radi o ideji. Mi praktični šumari uvideli smo najzad, da se ne možemo
potpuno udaljiti od eksperimenata, koji — bar u nekoliko — moraju imati
izvestan naučno-praktični karakter. Ne možemo sve očekivati od naših
priznatih naučnih radnika. Ko prati život i rad na polju narodne privrede
i napredak nauke, morao je uvideti, da su naučnici i profesori malo
daleko od onih svakodnevnih potreba života, sa kojima se mi susrećemo
na svakom koraku, a da smo i mi praktičari isto tako daleko od nauke,
bar od one eksperimentalne nauke. Trebalo je naći rešenje, da se ove
dve krajnosti u interesu napretka nauke i prakse malo približe. To od
nas zahteva život na svakom koraku i mi tu potrebu jače osećamo nego
li oni, koji se bave čistom naukom. Otuda su valjda i ponikle one mnogobrojne
ogledne stanice i ogledna polja izvan naučnih ustanova u svim
zemljama i u svima granama radinosti.


Neosporna je činjenica da je ta potreba kod nas veoma značajna,
jer mi smo u mnogim disciplinama prema opštem napretku i prema
zahtevima naše narodne privrede u zadocnjenju. Mi zaista treba da
požurimo. Ne da brzo i ekspresno uradimo, već da
brzo počnemo da radimo, pa makar i polako radili.


Zato smo poverovali, da će ogledna stanica na Sedreniku poći tim
putem. Međutim iskreno da kažemo, malo smo iznenađeni brzim rezultatima,
bar u koliko se tiče njegova rada u šumskoj grani. Ne bismo
mogli da primimo do sada postignute rezultate kao sigurne činjenice,
sa kojima bismo pošli u rad na pošumljavanju goleti širih razmera. Pre
svega radovi na proučavanju metoda pošumljavanja goleti imaju praktičnu
vrednost samo onda, ako se svi ti radovi koordiniraju jednovremeno
u čitavom nizu oglednih polja postavljenih na visinskoj lestvici od prvih
brežuljaka do najvećih kota nadmorske visine, t. j . u vegetacionim pojasevima,
na raznim geološkim i pedološkim osnovama i ekspozicijama uz
uslov da se u svakom vegetacionom pojasu kultivira vrsta, koja se tu
nalazi u svome prirodnom arealu i optimalnim ekološkim i edafskim
prilikama, u kojima ona nalazi svoj vitalitet kao jedinka i kao član
zajednice. Samo se tako može uputiti rad na rešenju problema pošumljavanja
goleti, ako primimo kao gotovu činjenicu, da problemi pošumljavanja
krša i goleti kod nas nisu još rešeni kao problemi, kao metode


247




ŠUMARSKI LIST 5/1938 str. 46     <-- 46 -->        PDF

rada. A da bismo mogli jednovremeno raditi na više raznih mesta i pod
različitim uslovima, treba pošumljavati u raznim krajevima, pod različitim
prilikama i uslovima, sa raznim odgovarajućim vrstama drveća, i
to neposredno na terenu, a ne preko šumsko-meliorativne stanice. Svako
pošumljeno zemljište može nam biti ogledno polje, ako smo sve zabeležili
i vršili opažanja i ako svaki od nas ne smatra, da je sve u p r o b 1 em u,
čim je počeo da radi. Ako svaki od nas, pre nego što počne da radi,
smatra, da je odmah naišao na problem, onda mi nikada nećemo izaći iz
problema. Sve će nam postati problem i večiti znak pitanja!


Što se tiče samih metoda rada u šumsko-meliorativnoj stanici na
Sedreniku, mi u to pitanje ne možemo ulaziti. Iz onoga, što je objavljeno,
vidimo, da se radi sistematski i sređeno. Mi ovo pitanje posmatramo sa
praktčnog gledišta, sa gledišta narodne privrede i samo u toliko ono za
nas ima značaja, pa ćemo u sasvim dobroj nameri reći koju reč o tome.
Ako u našem izlaganju budemo malo nepoverljivi prema »ekspresnim
šumama«, to ne bi trebalo da smeta pokretačima ovih .poduhvata
Naprotiv, ako rezultati njihova rada pokažu, da smo mi pronalazači
»ekspresnih šuma«, nama neće biti teško da priznamo grešku, što smo
još nepoverljivi prema novim nastojanjima u pošumjavanju goleti.


Pre svega moramo učiniti osnovnu primedbu ćelom problemu, kako
ga je postavila ogledna stanica na Sedreniku. Pogrešan je naime račun
tražiti da poljoprivredna kultura čini rentabilnom šumsku kulturu na
jednom te istom zemljištu, koje je delimično sposobno i za jednu i za
drugu kulturu. Ako je zemljište na Sedreniku takve prirode da odgovara
više poljoprivrednoj kulturi i da se na njemu mogu proizvesti onako
izvrsne jagode, čiji kilogram staje 7 dinara na sarajevskoj pijaci, i ako
se na tome zemljištu mogu kultivisati baštovanski proizvodi (kupus,
krompir, šargarepe, lukac i dr.), onda na tome zemljištu nema mesta
šumskoj kulturi. Zašto onda takvo zemljište pošumljavati, pa čak upotrebljavati
i hemijska gnojiva za ekspresno rastenje šumskih sadnica!
Jesmo li mi toliko zašli u intezivnu kulturu, da smo dospeli do te kulminacije,
da čak i naše buduće šume dubrimo veštačkim đubretom. Mi,
koji smo još tako ekstenzivni i utonuli u agrarni i stočarski primitivizam!
Znamo vrlo dobro, da je prosečni prinos pšenice i sena po hektaru ispod
prosečnog svetskog prinosa i da u većini slučajeva naš seljak nema
štalskog đubreta ni za đubrenje osnovnih kultura. A ne zaboravimo, da
se najveći deo ili skoro sva hemijska gnojiva uvoze iz inostranstva i da
od Maribora do Devdelije imamo možda svega jednu fabriku hemijskih
gnojiva.


Ne treba izgubiti iz vida veoma visok prirast stanovništva u Jugoslaviji
i da je od 1921. do 1937. godine stanovništvo Jugoslavije priraslo
za 3,5 milijona stanovnika. A kad se tome doda i to, da je površina
ziratne zemlje danas po stanovniku ispod minimuma i da broj zemljoradnika
bez zemlje neverovatno raste, onda se moramo zapitati, šta nas
očekuje u bliskoj budućnosti. Kad ovako postavimo pitanje, moramo
doći do zaključka, da treba nešto drugo raditi. Mi moramo ekspresnim
putem naći načine, kako da sačuvamo šume od poljoprivredne


o f a n z i v e, koja je našim šumama odavno nametnuta, i kako ćemo sačuvati
šume na apsolutnom šum. zemljištu. Pored toga, da bismo mogli sačuvati
šume na apsolutnom šum. zemljištu, moraćemo sami tražiti metode,
kako da unapredimo ostale kulture na relativnom šumskom zemljištu
24S




ŠUMARSKI LIST 5/1938 str. 47     <-- 47 -->        PDF

t. j . kako da unapredimo na prvom mestu pašnjačku kulturu i livadarstvo,
da bi nam to bila u neku ruku kultura-zaštitnica naših šuma i predstraža
protiv napada seljaka »žednog« zemlje.
Kad smo saznali za osnivanje šumsko-meliorativne stanice na
Sedreniku, mi smo imali utisak, da će se u njoj ispitivati poljoprivredne
kulture, koje mogu uspevati u šumskom pojasu u vezi sa šumskom privredom,
kao što su: voćarstvo u brdskim krajevima, baštovanstvo,
lekovito bilje, livadarstvo^ pašnjaci, šumski pašnjaci, kultura medonosnog
bilja za unapređenje pčelarstva, kultura aromatičnog bilja u cilju
proizvodnje eternih ulja, mlekarstvo i t. d.


Poljoprivredni stručnjaci mogu nama šumarima biti od velike
pomoći i koristi u toliko, što će s nama zajedno raditi na unapređenju
svih tih kultura, pa da kroz te kulture poboljšamo uslove života okolnog
stanovništva, posle čega bi naravno bio podignut standard života seljaka,
a to bi dovelo do rentabilnosti šumske kulture i kod nas.


Sasvim je pogrešno mišljenje, da se šumska kultura može učiniti
rentabilnom, ako mi veštačkim putem, hemijskim đubrenjem, ubrzamo
rastenje šume i ako između redova zasađenih šumskih sadnica gajimo
poljoprivredne kulture, dok se ne formira sklop »ekspresno rastućih«
sadnica. Zašto prestati sa poljoprivrednom kulturom na tome zemljištu
i zar nije šteta uklanjati džbunaste i odrasle voćke, malinjake, kupinjake,
jagodnjake, kad se formira sklop šume. Zašto umanjivati narodnoj privredi
jedan dohodak od kultura, koje su počete kao međukulture, a koje
se mogu održavati kao stalne kulture. Drugim recima, mi moramo sami
nastojati da na zemljištu, na kome danas ne postoji šuma, omogućimo
najrentabilniju kulturu, ako tu ima uslova za takvu kulturu,
a da oko nje vršimo pošumljavanje stvarnih goleti, krša i neproduktivnog
terena.


Ne možemo ograditi naše šume kineskim zidom! Mi ne možemo
voditi jednu suverenu šumsku politiku i apsolutnu šumsku privredu bez
obzira na ostale kulture.


Jedan od razloga za nasrtanje na šume i uništavanje šuma jeste baš
u tome, što mi ne poklanjamo dovoljno pažnje svim ostalim kulturama,
koje se razvijaju pored šume, u njoj i oko nje. Zato mi smatramo, da je
šumsko-meliorativna stanica na Sedreniku pogrešno uputila svoja opažanja.
Na jednom šumskom terenu moraju biti jasno povučene granice
između raznih kultura: šuma, pašnjak, livada, voćnjak, baštovanstvo,
lekovito bilje (kao kultura), pčelinjaci sa kulturom medonosnog bilja itd.,
a svim tim kulturama šuma ima da služi kao zaštitnica. Ako se u eksperimentima
pokaže, da jedna kultura može staln o uspevati na jednom
šumskom zemljištu, onda najosnovnija načela narodne privrede nalažu,
da ta kultura tu i ostane. To bi imao biti duh pokreta č šumskomeliorativne
ogledne stanice na Sedreniku. Nemamo mi ni vremena ni
kapitala da održavamo međukulture samo zato, da nam »izvlače« šumske
sadnice, da bi one brže rasle i bile rentabilne.


Ako je zemljište na Sedreniku relativno šumsko zemljište, onda je
sasvim deplasirano kultivisati na njemu šumske sadnice i to još đubriti
ih štalskim i veštačkim gnojivom. Koliko je to neracionalno! Zar na zemljištu,
na kome tako divno uspevaju jagode, kupus i krompir, treba gnojiti
šumsku sadnicu veštačkim gnojivom? To ne bi palo na pamet ni prenaseljenom
Švajcarcu ni stešnjenom Belgijancu i Holanđaninu, koji otima


249




ŠUMARSKI LIST 5/1938 str. 48     <-- 48 -->        PDF

zemlju od mora. Oni bi kao ljudi, koji znaju da cene svaku stopu zemljišta,
na zemljištu, kao što je ono na Sedreniku, uzgajali poljoprivrednu kulturu.
Mi p´očinjemo prvi u svetu da veštačkim gnojivom đubrimo šumske
sadnice u najšumovitijem kraju Evrope, u senci bosanske prašume,
poslednje na evropskom kontinentu.


Naše šumarstvo, posmatrano u perspektivi od 1918. do danas, pruža
nam jednu sliku, koja u istoriji naših šuma neće biti tako svetio prikazana.
Ako bacimo pogled na istorijsko-ekonomski period pre 1918., tamo
ćemo videti mnogo više nego što možemo videti od 1918. do danas.


Kad to istaknemo i samo letimično pređemo iznad pojedinih krajeva
naše zemlje, biće nam jasno, koliko ima prečih problema u našem šumarstvu
od dubrenja šumskih sadnica veštačkim gnojivom. Nećemo ovde
govoriti o tim životnim problemima naše šumske privrede, jer bi nas
udaljilo od postavljenog pitanja. Dovoljno je samo potsetiti se na njih,
makar i u opštim potezima, pa da se odmah uverimo u neophodnost
jednog rada u drugom pravcu. Koji je taj pravac, biće nam jasno, ako
samo pođemo od »ekspresnih« seča u vezi sa povoljnom svetskom konjunkturom
i od našeg primorskog krša pa do crnih goleti u slivu Crne
Reke u Južnoj Srbiji.


Zbog svega toga čudno nam nekako zvuči pojam »ekspresnih šuma«
i potseća nas na onu narodnu »selo gori, baba se češlja«. Ne treba se
gubiti u laboratorijskim, mikroskopskim i milimetarskim prirastima mladih
sadnica pod uticajem veštačkog gnojiva pred gorostasima od problema
u čitavom našem šumarstvu, niti treba verovati, da će sadnica
nadubrena u prvim godinama života dati ekspresnu buduću šumu.


Upotreba prirodnog i hemijskog gnojiva u šumskoj kulturi.


Uloga agro-hemije u poljoprivrednoj proizvodnji od velikog je značaja
za opšti napredak poljoprivrednih kultura u toku XX. veka. Od
teorije starog veka poznate pod imenom »Teorija sopstvenih zemljišnih
sokova« pa do moderne teorije i pronalazaka u oblasti agro-hemije u početku
XX. veka nema po našem saznanju nikakvih pozitivnih rezultata


o gnojenju mladih šumskih kultura, jer to nije zanimalo ni šumare ni
fiziologe. Njih je zanimao napredak agrohemije u oblasti poljoprivrede i
nas šumare taj napredak može da zanima samo u šumskim rasadnicima,
dakle tamo, gdje šumske sadnice ne sačinjavaju šumu, već samo jednogodišnju
ili dvogodišnju kulturu. Izvan toga i u koliko se radi o šumi
(ne o urbanističkoj ili parkovnoj šumi) za nas prestaje agrohemija i nastaje
mikrobiološka hernija, humus i borba sa elementarnim silama za
razvoj i napredak organizma šume kao biološke zajednice.
Rastenje biljke, povećanje njene mase i njen potpuni razvoj z a
jedno određeno vreme u zavisnosti je od površine organa za
ishranu. Količina hranljivih elemenata, koju biljka uzima iz vazduha,
zavisi od površine lišća, a količina hrane iz zemlje zavisi od broja i
površine žila i žilica.


Ako napravimo horizontalni presek jednog ziratnog zemljišta na
dubini, u kojoj se razvija korenje il žilje kulturnih biljaka (pšenice, kukuruza,
krompira, lucerke, afijona, soje, pasulja itd.), videćemo da se korenje
i žilje nalazi više manje u jednoj uvek istoj dubini, iz koje biljke svake
godine crpe hranjive elemente. Zbog toga velikog iscrpljenja svake go


250




ŠUMARSKI LIST 5/1938 str. 49     <-- 49 -->        PDF

dine snaga zemljišta slabi, a iscrpljeni elementi moraju da se nadoknade
gnojenjem zemljišta.


Ako sad napravimo horizontalni presek apsolutnog šumskog zemljišta,
dobićemo sasvim drugu sliku. Pre svega u neobrađenom šumskom
zemljištu nalazimo sasvim nešto drugo nego u poljoprivrednom. Tu više
nemamo jedan određeni horizontalni presek već jednu sasvim fizički
različitu strukturu. Korenje i žilje šumskih sadnica razvija se na raznim
dubinama i pod velikim preprekama od haotičnog kamenja u zemlji.


Uspešno dubrenje zavisi od načina obrade zemljišta, dakle ono se
prvenstveno na takvim zemljištima i primenjuje sa uspohom. S druge
strane od velikog su uticaja i klimatski faktori. Dubrenje kultura vrši se
tamo, gde čovek više manje ima mogućnosti da vlada slojem zemljišta,
kome hoće da vrati istrošene hranljive elemente. Qde on tu mogućnost
nema, uspešno dubrenje šumskih kultura na apsolutnom šumskom zemljištu
je utopija. Uz to ne treba izgubiti iz vida dubinsko i površinsko
ispiranje nagnutog šumskog zemljišta. Ako je dubrenje šumskih sadnica
na Sedreniku bilo moguće i uspešno, a postignuti rezultati opravdavaju
uloženi trud i žrtve, to može biti uspeh vezan samo za to zemljište, koje
je više poljoprivredno nego šumsko zemljište.


Poznato je, da mineralni sastojci pruženi zemljištu putem gnojenja
deluju samo za neko izvesno vreme, najviše 2 do 3 godine. Šumska sadnica,
čije je rastenje aktivirano za prve dve tri godine veštačkim dubrenjem
i medukulturama, neće pod tim uplivom rasti tim istim tempom
celog svog života. Mnogo toga ima ta sadnica da preživi od svoje rane
mladosti pa do zrelosti. A da te sadnice, veštački nadubrene, ne mogu
stvoriti »ekspresnu« i strategijsku šumu, ne treba ni dokazivati.


Ogledna stanica na Sedreniku, na relativnom šumskom zemljištu,
ne može doprineti rešenju problema pošumljavanja bosanskih goleti, primorskog
i hercegovačkog krša ni južno-srbijanskih goleti. Kako bi izgledali
naši radovi na tim goletima, kad bismo^ iznosili veštačko gnojivo
za sadnice u vrelom i hladnom kamenu krša! Šta bi nam na to kazao narod?
Kakve bi se medukulture mogle tamo plasirati! Mi moramo u prvom
redu da pošumljavamo goleti, gde osim šumske nema mogućnosti ni za
kakvu drugu kulturu, pa ni za međukulturu.


Upotreba stajskog i hemijskog dubriva u šumskoj kulturi ne može
se opravdati nikakvom žarkom željom za »ekspresno« rastenje šume niti
ikakvim ekonomskim i kulturnim razlozima. Mi znamo, da je proizvodnja
stajskog đubreta u našim planinskim krajevima, gde se zemljoradnici bave
ekstenzivnim stočarstvom, jedan od najopasnijih rušilaca
šume ! Zašto seljak u tim krajevima gaji mnogo veći broj stoke, nego
što mu je potrebno za proizvodnju vune i mleka, za odevanje i ishranu?
Zato što mu je svako marvinče »mašina« za proizvodnju đubreta, a to
mu je đubre potrebno za gnojenje poljoprivrednih kultura. Bez toga
dubrenja ne bi bilo moguće dobiti nikakav prinos sa poljoprivrednog zemljišta.
Usled vrlo aktivnog ispiranja poljoprivrednog zemljišta nadubravanje
se mora vršiti svake godine. To je vrlo dobro zapaženo u Metohiji
u Zetskoj banovini. Tamo je zemljoradnik primoran da navodnjava svoje
njive. Usled čestog natapanja ispiranje zemljišta vrlo je aktivno, a to
znači slabljenje produktivne snage kulturnog sloja. Otuda dolazi velik
razvoj stočarstva u metohijskoj oblasti. Ima seljaka, koji drže po 20—40
grla krupne stoke, koje ne može dovoljno da hrani, tako da je ona strašno


251




ŠUMARSKI LIST 5/1938 str. 50     <-- 50 -->        PDF

izgladnela i mršava i održava se u životu sa velikim teškoćama. Tolik
broj stoke drži samo za proizvodnju đubreta. Cesto mu je sporedno pitanje
proizvodnje mesa i mleka. Treba mu đubreta, jer da ga nema, ne
bi ni posejao ni požnjeo.


Kako bi u tome kraju n. pr. izgledali šumari, kad bi morali kupovati
stajsko đubre za gnojenje šumskih kultura!


U pojedinim krajevima poljoprivredno zemljište ne daje uopšte prinosa
usled nedostatka đubreta. Zbog toga nastaje uništavanje šume, raseljavanje
i glad. A baš u tim krajevima, gde nema mogućnosti! đubrenja
njiva, nema ni šuma, već ima goleti. Sa koje bismo daljine morali mi onda
dovlačiti bilo hemijsko bilo veštačko gnojivo i koliki bi tu bili troškovi?


Ako pogledamo na strukturu naše zemljoradnje i šumarstva, naročito
u krajevima gde je opstanak šume doveden u pitanje, videćemo,
da bi šumari trebali pre da upućuju seljake na intenzivno gospodarenje
nego da gube vreme u iznalaženju grafikona, koji će nam prestaviti »cene
dužinske jedinice prirasta bez negovanja i sa negom«.* Privreda nije
laboratorijum. Prirast je toliko relativan faktor, da najmanje zavisi od
đubrenja šumske sadnice. Tačno je, da nije svejedno, da li će šuma
dostići svoju zrelost za 40 ili 70 godina, kako kaže gosp. Afanasijev, ali
samo u onom slučaju, da je to jedin a šuma! Kad se zna, da se šumska
privreda r e n t i r a samo na velikoj površini i da priroda seje svake
godine na milijonima hektara, onda je sasvim sporedno, da li će šuma
dospeti do zrelosti u 40. ili 70. godini. Blago onim zemljama, u kojima se
ne smatra, da šuma mora biti rentabilna. Rentabilnost je najsporednija
uloga šume! Gdegod se išlo za rentabilnošću i konjunkturom, šume je
nestalo. Bosanske su šume pale zbog toga shvatanja o rentabilnosti šume.
Mnogo je važnija ona druga uloga šume, koju nikakav račun rentabiliteta
ne može iskupiti. Ima šuma, koje se moraju održavati po ceni najvećih
žrtava i koje nikada ne mogu biti rentabilne sa finansijskog gledišta, ali
mogu biti od neocenjive koristi narodnoj privredi. Zato račun rentabiliteta
u pošumljavanju goleti nije uvek od presudnog značaja. Postoje
mnoga pošumljavanja, koja nisu rentabilna, pa se ipak moraju izvršiti.
Treba šume tako čuvati, da ne dođe do veštačkog pošumljavanja, a kad´
već do toga dođe, onda je tu očevidna nerentabilnost, pa ma koliko
jeftino stajalo pošumljavanje.


Evolutivni proces šume od klice do zrelog drveta je proces svoje
vrste. Taj proces zavisi od velikog broja faktora. Bubrenje mladih sadnica
veštačkim ili stajskim đubrivom može imati samo individualni uticaj:
na jedinku, ali ne na zajednicu. Nađubravanje sadnica može samo
da dovede do stvarne nerentabilnosti pošumljavanja goleti zbog visokih
cena nabavke i transporta đubreta.


Zbog toga ogledna stanica na Sedreniku ne bi trebala da gubi vreme
i novac, da bi nam dokazala, koliko naraste jedna nađubrena šumska sadnica
na poljoprivrednom zemljištu. Njen veliki zadatak, po našem mišljenju,
treba da se sastoji u iznalaženju boljih uslova za unapređenje poljoprivredne
proizvodnje u jednom šumovitom kraju, kao što je Bosna, i
opustošenom kraju, kao što je Hercegovina i primorski krš. Naročito je
ovo važno u vezi sa unutrašnjom kolonizacijom i deobom šumskog zemljišta
u Bosni i Hercegovini tamo"": m zemljoradnicima. To bi bio njen


* Šum. List 1937, str. 628.
252




ŠUMARSKI LIST 5/1938 str. 51     <-- 51 -->        PDF

veliki prilog značajnom delu zaštite šuma u tome kraju. U koliko je
zemljoradnik više obezbeden naprednom poljoprivredom, u toliko će
manje napadati na šume. Tome cilju treba da teže i šumari i agronomi.


Uzurpacija šumskog zemljišta u Bosni f Hercegovini od strane
zemljoradnika »žednog« zemlje nametnula je državi rešenje ovog pitanja
pre mnogih drugih pitanja u tome kraju. I država deli uzurpirano zemljište,
da zadrži talas uzurpacija i samovlasne kolonizacije, sa ciljem da
spase ono, što se još može spasti.


E, tu sad agronomi imaju reč! Tu mi šumari tražimo pomoć agronoma
u tome, da nauče seljake, kako će najracionalnije iskoristiti: šumsko
zemljište u poljoprivredne svrhe. Što više poljoprivrednih proizvoda u
jednom šumovitom kraju, to više šuma. U nedostatku hleba šuma nadoknađuje
i plaća i redovne i izvanredne potrebe.


Zato je svaka agrarno-šumska politika rđava, ako ne vodi dovoljno
računa o maksimalnom iskorišćavanju poljoprivrednog i relativnog šumskog
zemljišta za poljoprivredne proizvode, jer cela naša zemlja ima
dosta apsolutnog šumskog zemljišta za šumsku kulturu i jer mnoge naše
šume stradaju od krčevine i paljevine baš zato što seljak teži da sebi
stvori što više zemljišta za poljoprivrednu kulturu, a mi nismo u stanju
da to sprečimo.


i


Problem pošumljavanja.


Opet ti naši zvučni problemi! Svuda se sretamo sa tim problemima
i nikad iz njih da se izađe. Ono, što spada u metode i načine rada, mi
rado nazivamo problemom. Ako ga nema, mi ćemo odmah stvoriti problem
od obične metode rada. I tako to ide u nedogled, pa onda zaista
izgleda, da je po sredi problem. Tako smo evo saznali i za problem
»ekspresnih šuma«.


Pre svega nijedno veštačko pošumljavanje nije rentabilno, ako ga
posmatramo samo sa novčane rentabilnosti. Ako pođemo dalje, doćićemo
do zaključka, da je šumska privreda nerentabilna, ili u najboljem slučaju
jedva rentabilna. Pa kad može biti nerentabilna jedna šuma, koju je priroda
sama posejala, još pre može biti nerentabilna svaka šuma podignuta
ljudskom rukom. Zato ne treba očekivati neku rentabilnost od našeg pošumljavanja,
već treba očekivati mnogostruke i poznate korist i od
pošumljavanja naših goleti.


U našem radu na pošumljavanju goleti, kao i u svakom drugom
radu, ima i uspeha, a ima i neuspeha. Pri tome ne treba uopštavati poje
dine neuspehe zbog posrednih ili neposrednih (elementarnih) uzroka. Kao
što i priroda ne uspeva u svakom svom potezu, tako i čovek ne uspeva
u svakom podhvatu. A velika je razlika između sejanja, koje vrši priroda,
i sejanja, koje vrši čovek, pa se i prirodi dešava da uvek ne zaseje i da
joj »kultura« propadne i bez rđavog transporta sadnica i pored sveg^
savršenstva, kojim priroda raspolaže.


Pazlozil neuspeha u pošumljavanju, kako ih čitamo u izveštaju o
»ekspresnim šumama«, »svuda su isti«, kako kaže gosp. Afanasijev. Po
njemu izgleda, da je celokupnö pošumljavanje goleti za poslednjih 20 godina
totalno neuspelo. Međutim i ako ima neuspeha, ipak stvari ne izgledaju
tako, da nam to daje pravo, da tako oštro i nepravedno sudimo o
naporima činjenim na polju rada pošumljavanja goleti kod nas.


253 4




ŠUMARSKI LIST 5/1938 str. 52     <-- 52 -->        PDF

Poznate su metode sadnje i pošumljavanja. Nema tu problema. Postoje
metode i načini rada Problemi pošumljavanja nisu u tehničkom
izvođenju samog pošumljavanja. To što nazivamo prob(emom, to je
tehnika rada. Jedan šumar mora znati, kako treba izvaditi biljku iz rasadnika,
kako je preneti do mesta sadnje i najzad kako ju zasaditi, a
potom kako je negovati prvih godina života. Kad bi sye ovo bili problemi,
kako bi onda naš nepismeni seljak podigao tolike voćnjake i ostale
kulture.


Problem pošumljavanja goleti kod nas može se postaviti pre kao
ekonomski-kulturni nego kao tehnički problem. Važnije je znati, g d e
treba pošumljavati, a ne kak o treba pošumljavati, jer se ne može braniti
gledište, da naši šumari večito gledaju na pošumljavanje kao na
problem. Oni moraju jednom prestati da od tehnike rada prave probleme.


Francusko šumarstvo dalo je dokaza, kako se može pošumiti 800.000
hektara živoga peska i goleti u Landama i Gaskonji za nešto više od
60 godina u toku 19. veka. Taj rad predstavlja ne samo slavu i ponos
francuskog naroda, već i ponos celog civilizovanog sveta. To je najveće
delo šumara na zemljinoj kugli. Ali tu se nije mnogo eksperimentisalo
merenjem »dužinske jedinice prirasta« mladih sadnica, već se radilo.
Sam rad bio je opit il iskustvo i otvarao je nove vidike i nova saznanja
kroz praksu. Nikome nije padalo na pamet, da treba dubriti šumske sadnice,
da bi one brže rasle. Kaže se, da nešumari izgube volju da rade na
pošumljavanju goleti, kad čuju od šumara, kako dugo treba čekati, da
šuma poraste! Mi šumari možemo dati odgovor na pitanje, zašto ne radimo
na pošumljavanju goleti ili zašto smo do sada malo uradili, ali ne
možemo sada istraživati ekspresne načine za rastenje šume, da bismo
uverili svet u ono, što mu ne možemo dokazati. Pa zar bi trebalo još
dokazivati, kad se zna, da se za 60 godina moglo pošumiti 800.000 hektara
samo u jednom kraju Francuske (bez Solonje i Šampanje, gde je takođe
u toku 19. veka pošumljeno nekoliko stotina hiljada hektara). Kad bismo
mi mogli za jedan vek da pošumimo milijon hektara goleti, ne bi nam
trebao nikakav ekspresni način za ekspresno rastenje šume.


Problem pošumljavanja goleti kod nas je prvenstveno ekonomskokulturni
i finansijsko-organizatorski. Najmanje je to problem tehnike samog
sađenja šumskih sadnica ili sejanja šumskog semena.


Navešćemo samo jedan primer sa teritorije Drinske banovine. Na
desnoj obali Rzava ,od Dobruna do Vardišta, u toku jeseni´ 1937. okolni
seljaci izvršili su seču lisnika u mladim hrastovim šumama, koje se nalaze
na pločastom masivnom krečnjaku, čiji nagib terena prema Rzavu
prelazi 45°, a negde i više. Ta seča lisnika pruža jezivu sliku, jedan strašan
prizor pustošenja. Ispod toga terena prolazi železnička pruga i! glavni
i jedini državni drum Beograd—Sarajevo. Svakoga trenutka preti katastrofa
ovoj saobraćajnoj arteriji od odronjavanja blokova stena. Pruga i
drum potpuno su nezaštićeni.


Na tome prostoru ima možda oko 15—20 stogova lisnika sadenutih
ovde — onde. Vrednost toga lisnika svakako nije basnoslovna, već predstavlja
jedva 2—3.000 dinara... a šteta je neizmerna i može biti katastrofalna.
Jednom stvorena pustoš teško se vraća kulturi. Zar neko od
šumara nije mogao sprečiti tu jezivu i vandalsku seču? Zar se nije moglo
naći načina, da se ispita, zašto je seljak morao da izvrši takvu seču
lisnika i baš iznad same željezničke pruge i druma! A u pitanju je ishrana


254




ŠUMARSKI LIST 5/1938 str. 53     <-- 53 -->        PDF

možda svega 100—200 ovaca, za koje je ta hrana spremljena. Da li je
neko od šumara i agronoma pokušao da ishranu stoke lisnikom zameni
drugom kakvom ishranom. Manja bi žrtva bila, da se tim seljacima dalo
seno za ishranu stotine ovaca, kupljeno na teret kredita za pošumljavanje
goleti, nego što im se dozvolilo da izvrše onu jezivu seču lisnika. To bi
svakako manje stalo žrtava, nego što se daje za ogledna pošumljavanja
na relativnom šumskom zemljištu i za đubrenje sadnica veštačkim i hemijskim
gnojivom! Kakav paradoks! Naše nove metode »ekspresnih šuma«
i seča lisnika odmah tu blizu, nedaleko od Sedrenika!


Qde su naši agronomi, da nam pomognu pronaći mogućnost ishrane
stoke bez lisnika. To bi imao biti raison d´etre šumko-meliorativne
ogledne stanice na Sedreniku. Ali . . . mi smo daleko od naroda .. . i mi
šumari i agronomi. Kako bi izgledalo, da je banska uprava drinske banovine
gnojivo nabavljeno za šumske sadnice na Sedreniku dala pojedinim


SI. 1. Kruševica: Samonikla mlada borova sastojina, posle stavljanja pod zabranu
(Crni bor). Šum. Uprava Višegrad.
Phot. Orcst. Krstić, 1937.


zemljoradnicima u oblasti, gde se vrše seče lisnika i gde nedostaje stočne
hrane, da bi se nadubrile livade i povećao prinos sena po hektaru. Jer št©
više ima sena, to se manje seče lisnik i manje ima šumske paše; manje
koza, a više šuma.


U toj istoj oblasti padaju i poslednje borove šume. Intenzitet seča je
svojstven duhu savremene konjunkture. Ništa se ne preduzima za obnovu
tih šuma. Šumska popaša caruje u punom jeku ... Prošlogodišnja prirodna
setva borovog semena raskošno je bogata. Godina je bila kišovita. Ali
zabrana popaše ne može se provesti. Ako ne može na celoj površini, dala
bi se provesti na sto hektara od hiljade, pa i to se ne može da učini! I
tako se film razvija sve više i dalje. Da li ne možemo ili nećemo ili smo


255




ŠUMARSKI LIST 5/1938 str. 54     <-- 54 -->        PDF

postali ravnodušni, bojažljivi nemoćni... Ma kako bilo, mi smo odgovorni.


A da se može uraditi, neka posluži za dokaz slika 1. To je mlada
borova sastojina, izrasla posle stavljanja pod zabranu dela šume, koji je
večito služio za šumsku pašu. Pod zabranu je stavio g. Orbac, negdašnji
šef Šumske uprave u Višegradu, sada šef otseka za šumarstvo banske
uprave vrbaske banovine.


Odmah do toga zabranjenog i ograđenog dela nalazi se retka borova
sastojina, gde se vrši šumska paša i gde nema ni jednog mladog
bora. Zemljište isprano, blokovi kamenja izbili na površinu.


Si. 2. Kruševka: Nezaštićena borova šu-ma — bez podrnlatka (Crni bor). Š. U. Višegrad.
Phot. Orest. Krstić, 1937.


Ne mislimo ovde da predbacujemo vrednom i energičnom šefu
uprave u Višegradu g. Ing. Oskaru Piškoriću. Mi verujemo, da će i on
učiniti svoju dužnost i da će se ugledati na svoga prethodnika g-na
Grbca, koji je u borovim šumama u okolini Višegrada ostavio trajan i
svetao dokumenat svoga rada i prilog opštem delu, koje nam svima leži
na srcu.


Za naše tipične goleti, kojih imamo širom ćele zemlje i u koje, sa
malim izuzetkom, nismo još ni zašli, imali bismo mnogo toga reći. Sada
se vrši izlučivanje goleti. Kad to bude gotovo, nastupiće pošumljavanje,
koje može uspeti samo tako, ako se problem pošumljavanja goleti bude
rešavao ne samo kao čisto šumarski problem, nego kao problem opšte
narodne privrede i u vezi sa ostalim privrednim problemima našeg naroda,
a u prvom redu u vezi sa stočarstvom i proizvodnjom biljaka za ishranu
stoke u kraju, gde moramo pošumljavati.


Naše goleti su u prvom redu postale uništavanjem šuma od strane
stočarstva. Zub stoke najveći je neprijatelj šume. Treba naći načina, da


256




ŠUMARSKI LIST 5/1938 str. 55     <-- 55 -->        PDF

se taj zub odstrani iz šume i sa najvećeg dela goleti, koje po zlu služe
kao ispasišta našem ekstenzivnom stočarstvu.


U alpijskim zemljama — u Austriji, Švajcarskoj i Francuskoj —
šume su se sačuvale blagodareći unapređenju pašnjačke i livadarske kulture.
Na uređenje pašnjaka i na povećanje prinosa sena na planinskim
livadama u krajevima, gde je stočarstvo jedini izvor privrednog života
naroda, troše se milijonske sume novaca. Tamo je šuma najvećim delom
izgubila karakter ekonomsko-fiskalnog i eksploatacionog objekta za
drvo. Ona je postala zaštitna šuma, šuma koja ima ulogu da štiti putevc,
naselja, pašnjake i livade i čuva lepotu zemlje, zbog koje dolaze stotine
hiljada stranaca iz celog sveta.


Švajcarski šumar neće dugo krzmati da žrtvuje mestimično šumu,
gde ona nije neophodno potrebna zemlji za proizvodnju drveta, ako je
potrebno da narodu osigura izvor prihoda od pašnjaka i livade. Jer narodu
se mora stvoriti uslov da živi, u protivnom treba ga raseliti.


SI. 3. Alpijska dolina Gruyere, Kanton Friibourg, Švajcarska. Struktura šume i pašnjaka.
Phot. Orest. Krstić, 1936.


Na slici 3 vidi se struktura šumske i pašnjačke kulture. Šuma je
ostala samo da štiti, a gde je bilo moguće stvoriti dobar pašnjak i livadu,
to je učinjeno.


Na slici 3 jasno se vidi raspored šumske vegetacije u horizontalnim
pojasevima, koji služe kao ustave za zadržavanje plahovitih površinskih
voda, snežnih lavina i za ublaženje brzine vetra. U dolovima, kojima
otiče voda, vidi se pun sklop šume i što je od najvećeg značaja, gdegod
se šuma nalazi, ona je u punom sklopu. Granice između šumske i
pašnjačko-livadarske kulture jasno su obeležene. To više nije pašnjačka
šuma, nego šuma i pašnjak u ekonomskoj il biološkoj zajednici, a to je
najbolja odbrana od goleti.


Govoreći o problemu pošumljavanja goleti kod nas i smatrajući
ga kao ekonomsko-kulturni problem, iznosimo ovde još nekoliko snimaka
iz Švajcarske šumske privrede, da bismo našoj šumsko-meliorativnoj sta


257




ŠUMARSKI LIST 5/1938 str. 56     <-- 56 -->        PDF

nici na Sedreniku pomogli, da u ovom pravcu otpočne jedan zaista koristan
rad. Imamo mi danas na našim goletima mnogo takvih terena, koji´
se još pre samog pošumljavanja mogu izdvojiti kao budući šumski pašnjaci
i livade.


Još nas jedna prilika goni da u ovom pravcu skrenemo pažnju
kolegama, koji rade na pošumljavanju goleti. Obilazeći 1936. godine radove
na pošumljavanju manjih goleti, ili bolje reći šumskih čistina na planini
Juhor u Srbiji, video sam, kako se malo vodi računa o problemu
pošumljavanja kao opšte-privrednom i socijalno-ekonomskom problemu.
Tamo su zasađene i takve čistine na ivici šume, koje su od vajkada
služile za manje šumske pašnjake ili livade i onemogućena je paša na
tim čistinama. To je dalo povoda okolnim seljacima da traže šumsku pašu
u šumu, gde je te godine bio izvanredno dobar bukov pomladak. Morali
smo ih pustiti, a lakše bi nam bilo da ih odbijemo, da su nam one čistine
ostale nepošumljene. Problem pošumljavanja goleti nije dakle suvereni
problem šumske privrede.


SI. 4. Alpijska dolina Schächenthal, Kanton Uri, Švajcarska. Šuma kao zaštitnica
pašnjaka i livada.
Phot. Orest. Krstić, 1936.


Kako se na ta pitanja gleda u jednoj zaista sretnoj i uređenoj zemlji,
Svajcarskoj, neka pokaže slika 4. Levo na slici vidi se razredeni sklop
šume i livade sa kućicama za smeštaj sena; desno — puni sklop šume
za zaštitu livada i kućica, u kojima se preko leta stanuje i čuva seno za
zimsku ishranu stoke.


U visokim alpijskim predelima, na granici šume i alpijskih pašnjaka,
čine se svi mogući napori, da bi se stvorili što bolji uslovi za stočarstvo..
Na slici 5 vidi se razredeni sklop šume ariša i limbe (Larix europea i


258


.




ŠUMARSKI LIST 5/1938 str. 57     <-- 57 -->        PDF

Pinus Cembra) i jasno podvojene granice između šume i pašnjaka. To»
je zato, da stočarstvo ne bi pretvorilo pašnjak i šumu u golet.


Bićemo sretni1, ako naša šumsko-meliorativna stanica na Sedreniku
prestane sa đubrenjem šumskih sadnica hemijskim i stajskim đubretom i
otpočne rad u jednom novom pravcu. Da je to moguće, videće se iz


SI. 5. Planinski pašnjaci na gornjoj granici šume (Larix europaea i Pinus Cen.bra).
Val d´Aniviers-Zinal, Kanton Valais, Švajcarska.
Phot. Orest. Krstić, 1936.


SI. G. Schanfiggthal—Chur, Kanton Qrison, Švajcarska. Đubrenje planinskog pašnjaka.
Totnasovom zguroin.
Phot. Orest. Krstić, 1936.
259




ŠUMARSKI LIST 5/1938 str. 58     <-- 58 -->        PDF

slike 6, koja nam pokazuje švajcarske seljake, kako đubre planinski
pašnjak Tomasovom zgurom meseca septembra, na kraju sezone letnje
paše. Sve se to čini zbog naroda i za šumu. Sve to rade agronomi i šumari
zajedno, u jednoj savršenoj saradnji.


Kad se problem pošumljavanja goleti kod nas postavi kao opšteprivredni
problem i osmotri sa onog drugog gledišta, s kojega ga mi
šumari najmanje hoćemo da posmatramo, onda je njegovo uspešno rešenje
moguće i rentabilno. Nije važno, hoće li posađene sadnice ekspresno
porasti. Za njihovo rastenje staraće se priroda sama. Mi učinimo, što
možemo i što nas najbrže i najuspešnije može približiti narodu i njegovim
nevoljama, da bi! nas narod shvatio i pomogao u velikom delu pošumljavanja
goleti i spašavanja naših šuma.


Résumé
La station d´améliorations forestieres de Sédrénik, pres de Saraievo, a lancé
l´idée de création des forets »rapides« (expresses), par reboisement artificiel. Dans un
article publié dans cette Revue, . de décembre 1937, M. D. Afanasiev a donné description
de ces travaux. Comme moyen d´un accroissement rapide des forets il recomande
l´emploi des engrais chimiques et du fumier pour l´amendement des jeunes plants, plantés
sur un terrain a reboiser. Il a prouvé un accroissement tres actif et meme rapide chez
les plants auxquels on a donné des engrais chimiques. D´autre part, comme on a fait
ces expériences sur un sol propre a la culture agricole, on a introduit aussi des diverses
cultures agricoles: culture des pommes de terre, des fraisiers, des choux, des graseillers
des ronces, des arbres fruitiers de petite taille etc. Ces diverses cultures devraient
faire amortiser les frais des boisements et rendre ces travaux moins couteux.
Nous ne sommes pas de meme avis. Nous trouvons que l´emploi des engrais
chimiques et du fumier pour l´emendement des jeunes plants forestiers, sur un sol
forestier, est tout a fait déplacé. Tout d´abord c´est tres couteux et l´entendement des
cultures forestieres ne se fait jamais a cause de la structure physique du sol forestier
et que l´effet d´engrais ne dure qu´une ou deux années. L´influence d´engrais peut avoir
un effet individuel, mais jamais sur la vie de la foret sur un sol plein de roches et de
pierres qui est soummis aux actions des eaux qui emportent tous les éléments d´engrais
dans la profondeur du sol ou dans les vallées. L´accroisement des forets est du aux
forces naturelles. Il faut laisser la foret pour qu´elle meme élabore son engrais naturel:
l´humus.
Toute terre qui possede des qualités pour l´agriculture, il faut la laisser aux
-cultures agricoles et faire le boisement la ou la culture forestiere est uniquement possible.
Nous discutons sur le probleme de reboisement en Yougoslavie au point de vue
d´économie nationale. Ce probleme n´est pas exclusivement forestier. C´est un probleme
d´une grande importance, d´une conception plus libérale, surtout quand on est obligé
de tenir compte de l´élevage, qui est tres développé, tres abusif et dangereux pour
nos forets.
Nous ne conseillons a cet égard qu´une politique de reboisement plus économique
et plus sociale. U s´agit plus de savoir dans lesquels endroits il faut reboiser, pour
pouvoir protéger ces travaux, que de méthodes de boisement, comme travaux techniques
qui nous sont déja connus.
Il faut améliorer dans nos forets les prairies et les pâturages et créer a la population
de sources économiques pour l´existence. C´est le moyen le plus éficace de
protéger aussi les forets existentes et les travaux de reboisement contre le dent du
bétail. Le reboisement est un travail de longue haleine et pas un travail express.


L´auteur.


260