DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 5/1938 str. 62     <-- 62 -->        PDF

godišnje biljke crnog bora ne stoji više od 20—25 para. On neće naravski
upotrebljavati za sadnju biljke, koje su uslijed skupe njege u rasadniku
uzrasle abnormalno (1 m do 1,32 m visoko u jednoj godini), jer su to
biljke prenježne i vrlo osjetljive, a da bi odoljele
lošim faktorima na kršu (i klimatskim i e d a f s k i m). O n
mora paziti, da odgoji u rasadnicima biljke, koje će
se lako moći akomodirati prilikama na kršu i na otvorenoj
površini. To su u ostalom potvrdili dosada svi
šumarski teoretičari i praktičari i to je princip, od
kojega se ne smije odstupiti, jer je taj način sadnje
jeftin, a relativno osigurava i uspjeh, osim ako ne bi
nastupile kakve izvanredne i dugotrajne suše, koje i na boljem i dubljem
tlu imaju loše utjecaje na biljke i drveće, a kamo li ne na kamenu i kršu.


Neumjesna je pouka u obliku kritike na dosadanji rad pošumljavanja
(kako se biljke iz rasadnika vade, čupaju i prenose, kako se sade
i njeguju), jer je to poznato već i svakom lugaru, koji je radio taj posao.
Ne može se, a nije ni poželjno držati se nekog reda sadnje ili dapače
upotrebljavati brazde sa plugom ili jarke u smjeru izohipsa (Burlakovljeva
metoda), jer to ne dopuštaju terenske prilike na kršu (konfiguracija).
Ne može se dakle pod takvim prilikama očekivati od sadnje na
kršu 100% uspjeha. Ne može se to već radi raznih vanjskih faktora, a
naročito suše, koja može, kao što je iz prakse poznato,
uništiti čitave, dapače i stare sastojine. I baš
radi toga je pošumljavanje na kršu jedno od najtežih pitanja šumarske
nauke, pa su zato i najpoznatiji šumarski stručnjaci (Wessely, Holl,
Balen, Kauders, Malbohan, Petračić i mnogi drugi) stali na stanovište,
da se umjetno pošumljavanje krša provodi u najmanjem obujmu, a da se
pristupi više prirodnom pomlađivanju zabranom paše i provadanjem
resurekcije. Neopravdan je zato prigovor, da suša nije uzrok neuspjehu
sadnje. Dapače je tačno, da bi od nje uginule još najprije one biljke, koje
su dobro njegovane, jer su one nježnije od biljaka, koje se sade po već
oprobanoj metodi (Holl-Kožešnik) pomoću motičice. Pa zar se može i
misliti o nekom zalijevanju biljaka na kršu, gdje je naročito u sredini
ljeta velika oskudica vode? Zar bi to iz raznih razloga bilo uopće i
oportuno, bez obzira na ogromne troškove dobavljanja vode iz najudaljenijih
krajeva, kad i sam narod i stoka oskudijevaju vodom na kršu?
Kako ćemo odgajati te »ekspresne šume«, to nam pisac nije kazao na
temelju eksperimenata, koje je proveo na šumsko-meliorativnoj stanici
u godini 1936/37, kad su oborinske prilike bile veoma povoljne i kad se
to eksperimentisanje provodilo na verfenskoj podlozi trias-formacije
(»velike naplavine«, da se poslužimo izrazom pisca), dakle ne na kršu
(krečnjaku). Pa zar je to tlo sterilno?


Sasma je razumljivo, da se ne može očekivati neki uspjeh, ako se
sadnice čupaju iz rasadnika i ozleduju (a tako ne rade pravi šumari),
ako se pakovanje sadnica vrši primitivno i ne pazi na transport, ako se
sadnjom čeka po više dana. Ako je piscu možda i poznat koji slučaj
takve manipulacije, onda to nije smio navoditi generalno i tako bacati
krivnju na sve šumare. Isto vrijedi i za prigovor glede izvođenja loše
sadnje, jer je svaki šumar, pa i lugar i teoretski i praktično upućen u sve
pomenute metode sadnje na kršu, kao što im je poznato i to, da polaganje
kamena oko biljaka (a ne »k a 1 d r m i s a n j e«, kako se i r o


264