DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 6/1938 str. 30 <-- 30 --> PDF |
VI. Ne daj se zavesti blistavom pričom o časovitoj koristi, što se crpi iz posječene -šume. Lako je šumu posjeći i drvlje raspodati, ali je preteško i preskupo novu uzgojiti. VII. Ne posijeci bez neodgodive potrebe ni najmanju granu; što je prst tvojoj ruci, a ruka tvioime tijelu, to je grana stablu. VIII. Ne svjedoči krivo na obranu štetnika šume, ne zataji nikakovu štetu, a prijavi svaki šumski prekršaj, da se krivac dozna i kazni. IX. Ne prisvoji ništa Iz šume svoga brata iskrnjega, pa ni iz šume općine bez dozvole. Je li ti pak povjereno čuvanje šume, ne iznosi iz nje ni cigle travke. X. Ljubi šumu kao svoj vlastiti dom. Kadgod pogledaš na šumu, sjeti se, da su ti pradjedovi prvu svoju zaštitu, prvu kuću, našli u šumi, da su prvu hranu za svoj opstanak crpili iz šume. Tako misleći i radeći nećeš se bojati zakona o šumama, nego ćeš biti u šumi kao u svojem domu. KR. BANSKA UPRAVA PRIMORSKE BANOVINE OTSEK ZA ŠUMARSTVO — SPLIT. KNJIŽEVNOST WERNER LÜDI: BEITRAG ZUR REGIONALEN VEGETATIONSGLIEDERUNG DER APPENINENHALBINSEL, Ergebnisse der Internationalen Pflanzengeographischen Excursion durch Mittelitalien 1934, Bern 1935., pag. 212—239. Geografi i biljni geografi prosuđuju rasprostranjenost mediteranskog područja na osnovu sastava flore. Međutim vazdazelene listače nisu se za ovu svrhu pokazale podesnima (Th. Fische r 1904). Maslina obuhvata veće područje nego vazdazeleni elementi, pa je stoga njeno1 umjetno rasprostranjemje uzeo Oris e b a eh (1872) kao osnovicu za ograničavanje mediteranskog područja. Ni ovakovo ograničavanje ne zadovoljava, jer granična linija masline presijeca tipično formirano područje listopadskih hrastova. Zato1 se danas i zona iznad gornje granice masline ubraja u mediteransku regionu i to u tzv. mediteransku planinsku zonu. Na Apeninskom poluotoku u glavnom se podudara flora viših planina sa florom u Srednjoj Evropi. To je utvrdio još Grisebac h (1872) ističući, da se iznad vazdazelenog pojasa ponavlja u visini od 360—1800 m srednjoevropska flora sa kestenovim, hrastovim i bukovim šumama. Na istom osnovu je Eng l er (1912) sjeverne i srednje Apenine ubrojio u srednjoevropsko područje, dok je južne Apenine i dolinu rijeke Pada ubrojio u mediteransko područje. Adamov i ć (1933) ubraja cijeli Apeninski poluotok zajedno sa južnim područjem Alpa u mediteransko područje, beiz posebnog daljnjeg vrstanja po visinskim stepenima. Dolinu Pada ubraja on u srednjoevropsko područje. 328 |
| ŠUMARSKI LIST 6/1938 str. 31 <-- 31 --> PDF |
W. Lüd i (1936) ističe, da u Italiji postoji izrazito zonanje flore. Već je Carue l (1892) konstatovao zonanje u 5 regionär primorsku, poljsku, submontansku, montansku i alpinsku. Beguino t (1933) razlikuje ondje 4 stepena: zona mediteranske makije i masline, zona pitomog kestena i listopadnih hrastova (submontanska zona), zona bukve (montanska) i regioni visokih planina. U stepen bukve padaju i planiski četinjari. Novi pogledi razvrstavanja flore baziraju se na prirodnim, biljnim zajednicama. Flahaul t (1901) okarakterizirao je na osnovu toga mediteransko područje južne Francuske asocijacijom Quercetum ilicis. Na istom principu je J. Brau n (1915) razdijelio Gevennes južne Francuske na stepen vazdazelenih hrastova, stepen listopadnih hrastova i stepen bukve. Danas se kao osnov za grupaciju pojedinih područja uzima u obzir sastav flore u konačnom stadiju njenog razvitka, tj. uzimaju se biljne zajednice, koje čine vrhunac odnosno klimaks u razvitku. Q. Negr i (1929) razlikuje kao formacije klimaksa za Toskanu: vazdazelenu mediteransku makiju i mesofilsku planinsku šumu, a 1934 g. umeće on između Quercus ilexa i bukve jedan submontanski stepen, koji je okarakteriziran razvitkom kestenov´h i hrastovih šuma, a stere se od 400—900 m. Rubne r (1935) uvađa biljne zajednice klimaksa, te na Apeninskom poluotoku ističe makiju ili područje tvrdih listača, zatim kestenovo područje zajedno sa listopadnim hrastovima i područje bukve i jele. Autor je pri svojini istraživanjima utvrdio u Italiji slijedeća klimaksna područja Ustavili šuma: 1. Područje klimaksa Quercion ilicis. Ovdje čine klimaks šume tvrdih listača, zadruga Quercetum ilicis. Klima je u tom području Italije označena ljetnim sušama i toplom, vlažnom zimom. Ona se pcdudara floristički posve sa južnom Francuskom. Tlo ove zadruge čini do znatne dubine crveno-smeda, u pogledu humusa oskudna smeđa zemlja, na kojoj je slabo razvijen površinski sloj humusa. Ta je zemlja do veće dubine bez vapna, sa prelazom od slabe kiselosti do neutralnosti (pH ca ., 3—7). Duboki profil crljenice, što ga Braun-Blanque t opisuje u Francuskoj, nije ovdje nađen. Crljenica je u Italiji uopće slabo razvijena; pridolazi gotovo samo na homogenom vapnu i to u većim naslagama. Danas je područje Quercetum ilicis pretvoreno gotovo posve u kulturu. Šume su tu rijetke. Ostaci šuma niske su ili srednje šume, u kojima se pašari. Na mjestu prirodnih šuma dolazi ondje makija. Za stepen degradacije značajan je obilniji nastup vrsta Erica arborea, Spartiuim junceum, Calycotome infesta, Cistus monspeliensis. Nesmetanim razvojem stvorila bi se tu opet šuma Quercus ilexa, koja br ugušila vrste svjetla i proširila bi se na njihov račun. Šuma Quercus ilexa može biti vrlo gusta. U njoj obično nema krupnih stabala. Njena su stabla sitnija dot. srednje debljine. Krupnija stabla nalaze se ondje, gdje je voda temeljnica na domašaju, kao što su ušća rijeka i područja oko rijeka, ali tu je obično šuma listopadnih vrsta Populus, Alnus, Quercus, Ulmius, Fraxinus sa eventualni podstojnim vazdazelenim rašćem. Klimaks Quercion ilicis vrlo je ograničen djelovanjem čovjeka. Njegov areal vezan je u glavnom uz obalu. Na istočnoj strani poluotoka ne prelazi prema sjeveru mjesto Rimini. Pojedine sastojine tvrdih listača ili manje sastojine Quercus ilexa izvan redovnog svoga područja uvjetovane su lokalno-klimatskim (sunčane strane, zavjetrine) ili edafskim (vapnena tla) faktorima. Takve sastojine ne znače klimaks tvrdih mediteranskih listača, jer su one miješane sa elementima drugog tipično razvitog klimaksnog područja, tj. Quercion pubescentis, u kojem bi se vremenom) izgubile. Prirodne sastojine vrste Quercus suber nije autor našao na Apeninskom poluotoku. 329 |
| ŠUMARSKI LIST 6/1938 str. 32 <-- 32 --> PDF |
Klimaks Quercion ilicio penje se poprečno do 200 m visine. Quercion ilex penje se pojedince znatno više. Nađen je i iznad 1100 m. Cistus-vrste i Spartium junceum pr o širuju se daleko u područje listopadnih hrastova. Žuka se u južnoj Kalabriji penje sve do područja bukve. Na pojedinim klimatski povoljno uslovljenim mestima penju se grupe vaizđazelenog drveća znatno više r>d 200 rn, a dopiru kadšto i doi 600 m. Sudeći po svemu, zadruga Quercetum ilicis osjetljiva je prema vodi u tlu. Ona ne podnosi visok vodostaj podzemne vode, tj. barovita tla dot. vlažnija mjesta. Tu \Quercetum ilicis ustupa mjesto listopadnim vrstama (Ouercus, Fraxinus i dr.). Vapnenac uslovljuje često povećani pridolazak Quercus ilexa u zoni listopadnih hrastova. Zbog toga on se može nalaziti iznad 250 m i na sjevernim ekspozicijama, ako se radi o vapnenastoj podlozi. 2. Područje klimaksa Quercion pubesçentis. Za ovo je područje karakteristična submediteransk a klima. U njemu se u nižim položajima uz umjereno hladne zime pojavljuju mediteranske ljetne suše. Konačni stadij razvitka vegetacije u ovom području klimaksa jesu šume listopadnih hrastova i pitomog kestena. U cijelom je području od hrastova najrasprostranjeniji Quercus cerris, a pridolazi svuda Ouercus pubescens; u sjevernom dijelu poluotoka dolazi Ouercus sessiliflora, a na jugu Ouercus farnetto. Osim pomenutih hrastova dolazi ovdje Ostrya carpinifolia, Carpinus betulus, Sorbus torminalis, Acer opalus, Fraxinus ornus. Floristički stoje ove šume blizu Querceto-Lithospermeitunia, koji se potiskuje prema Srednjoj Evropi (B. B.). One u tipičnom svom razvoju kao šume klimaksa nisu više bazifilne, negol u glavnom neutrofilne. U ovom području .postoji mogućnost izlučivanja većeg broja asocijacija. Naročito to vrijedi za jug. Tlo je ovog područja isprana, umjereno kisela smeđa zemlja (pH ca 5, 5—6,5, kadšto neutralno) crveno-smeđe boje sa dobro razvijenim ca 20 cm debelim površinskim slojem humusa. Ne smiju se sve hrastove dot. kestenove šume smatrati ovdje kao šume klimaksa. Na pećinastim vapnenastim teren´ma raste obično više manje odraslija hrastova šikara. Takve šume nalaze se u stadiju degradacije, koja je nastala otplavljivanjem tla. To je prelazni stadij degradacije ili regresije. Redovno je to područje bazifilne hrastove šikare. Ovdje je glavni predstavnik Quercus pubescens, a dolaze i ostale spiomenute vrste, te Acer campestre, Crataegus-vrste, Ligustrum vulgare, Sorbus đomestica, Cornus mas, Cornus sanguinea, Evonimus europaea, Prunus spinosa, Laburnum vulgare, Coryllus Avellana, Rosa, Pirus, Tilia, Ulmus, te razni bazifilni korov. Kestena tu uopće nema. Na posloži oskudnoj na vapnu pridolaze acidifilne hrastove i kestenove šume, u kojima dolaze vrste Deschampsia flexuosa, Pteridium aquilinum, Teucrium scorodonia, Calluna vulgaris, Vaccinium myrtillus, Qenista sp., Sarothamnus sooparius, Leucobrium glaucum i druge acidifilne vrste. Takve šume nalaze se u Apuansikim Alpama, te u sjevernoj i južnoj Toskani. Tlo je jako degradirano 1 (pH 4, 5—5) i pokazuje znakove blijedenja. Tu se ne radi o općoj klimatskoj pojavi, gdje bi se moralo stvarati kiselo pogoršanju. Mora se međutim imati u vidu, da je ovo područje razmjerno humidno, te pokazuje posvuda najkiselija tla. Ovdje se vodi gospodarenje hrastovih i kestenovih šuma u srednjem Ili niskom uzgoju, u prilično dugim ophodnjama. Ima i visokih šuma (Basilikata: hrastove visoke šume). Međutim su šume sječom toliko prorijeđene, da čine razne prelaze k pašnjacima. U kestenovim šumama često se kosi trava ili vrši pašarenje, tako da one u biljno-sociološkom pogledu nisu prave šume. Odnošaj hrasta f kestena testa je točno uočiti. Nema ni govora o tome, da bi se iznad pojasa vazdazelenih hrastova pravilno sterao pojas kestena. Kestena nema uopće, gdje je homogeni vapnenac. On traži tlo, koje je dobro opskrbljeno 330 |
| ŠUMARSKI LIST 6/1938 str. 33 <-- 33 --> PDF |
vodom, kao što su tla silikatna, vulkanska, škriljevci i pješčenjaci eocena i miocena, a takvih na Apeninskom poluotoku ima prilično. Najkiselija i najjače degradirana šumska tla u ovom području klimaksa zauzima kesten, a ne hrast. Ostalih vrsta drveća hrast´jvo- kestenovog klimaksa u glavnom nema na degradiran´m tlima. Općenito traži kesten položaje iznad 600 tn. Međutim se tu i tamo nadu njegove sastojine i vrlo nisko (kod Codole, istočno od Napulja ispod 100 m visine). Drugdje opet vidimo da se hrastove sastojine penju visoko kao i kestenove. Hrastove i kestenooe sasiojine redovno su međusobno odijeljene, čemu je razlog utjecaj čovjeka. Uz sela obilno se nalaze kestenovi gajevi, podalje od sela pridolaze niske keistenovö šume, a najdalje ili zajedno sa niksim kestenovim šumama dolaEe hrastove sastojine. Velik dio kestenovih šuma nastao je u novije doba iz kestenika za plod, jer je potražnja za letvenjacima silno porasla. Podrijetlo keistena teško je ustanoviti. On je raširen po cijelom Apeninskom poluotoku i obnavlja se na odgovarajućem stojbinama bolje nego ijedna druga vrsta. Zato je od sporedne važnosti, je li on ovdje postojao prije čovjeka ili ga je čovjek donio iz Azije pred više tisuća godina. Niska flora kestenove šume tek se vrlo malo razlikuje od flora hrastove šume. U šumama ovoga klimaksa brijest i lipa su veoma rijetko zastupani. Klimaksno područje Ouercion pnbescens nadovezuje se na područje Quercion ilicis. Obuhvaća niže brežuljke pa sve do srednjih planinskih položaja, dakle glavni dio Italije. I dolinu Pada ubraja autor u ovo područje. Na sjeveru Apenina siže klimaksno područje Ouercion pubescentis sve do mora. Inače se nadovezuje sve do mora Quereetum ilicis. U sjevernim Apeninima penje se do 1000 m, u srednjim Apeninima do 1100 m, a u južnim do 1200 m. Često su hrastove i kestenova šume umjetno proširene na štetu .bukve. Tako se na istočnim padinama Monte Amiata penju kestenove šume do 1200 m, a dalje slijedi mješovita šuma vrsta Castanea i Fagus. Nije isključena mogućnost, da su ovdje iskonski postojale mješovite šume bukve i kestena. U najgornjoj zoni kestenove šume niska je flora jednaka onoj u bukovim sastojinama. Uz to debeli sloj humusa sjeća na prvašnju tamošnju .bukovu šumu. Na Monte Gargano teče granica područja dosta nisko. U visini od. 800 m nalaze se tipične bukove šume. Za Toskanu je (1934) utvrđena granica Ouercion pubescentis i Fagiona sa 900 m. 3. Područje klimaksa Fagion silvaticae. Klima ovog područja nalikuje veoma na srednjoevropsku klimu. Zimi dugo traje snijeg, ljetne suše prekidaju česti pljuskovi. Ishlap je manji s obzirom na veću naoblaku, magle i rosu. Područje Fagion floristički je posve srodno srednjoevropskom Fagetumu. Od drveća tu dominira Fagus silvatica, a ponegdje dolazi Abies alba, Acer pseudoplatanas, Acer opalus, Carpinus beitulus. Većinom su tu niske bukove šume sa dugom ophodnjom. Bukva dobro uspijeva, bez obzira na podlogu. Ispod listinca je humozni sloj, a pod ovim isprana mineralna smeđasta zemlja srednjeg aoiditeta (pH 5—6, 5). Tlo je rjeđe degradirano (do pH = 4,5). Degradirane bukove šume obilno naseljava Vaccinium myrtillus (degradirani pješčenjaci, škriljevasta tla). To je Fagetum´ myrtilletosum, a nastao je uslijed lošeg vođenja sječa. U gustom sklopu borovica izčezne, a mjesto nje naseljava se neutrofilna i blago acidifilna flora. Ovo klimaksno područje nadovezuje se na Ouercion pubescentis, a -penje se do granice šuma. Pinus Heldreichii čini granicu šume samo na masivu Monte Pollino. Inače svuda bukva tvori granicu šume. 4. Klimaksno područje Empetreto-Vaccinion. Ovo područje dolazi neposredno iznad granica šuma. Tu se javlja Vaccinium uliginosum, V. myrtillus, Empetrum nigrum, Juniperus montana i dr. Time bi bila nabrojena sva Lüdieva klimaksna područja listavih vrsta. 331 |