DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 6/1938 str. 31 <-- 31 --> PDF |
W. Lüd i (1936) ističe, da u Italiji postoji izrazito zonanje flore. Već je Carue l (1892) konstatovao zonanje u 5 regionär primorsku, poljsku, submontansku, montansku i alpinsku. Beguino t (1933) razlikuje ondje 4 stepena: zona mediteranske makije i masline, zona pitomog kestena i listopadnih hrastova (submontanska zona), zona bukve (montanska) i regioni visokih planina. U stepen bukve padaju i planiski četinjari. Novi pogledi razvrstavanja flore baziraju se na prirodnim, biljnim zajednicama. Flahaul t (1901) okarakterizirao je na osnovu toga mediteransko područje južne Francuske asocijacijom Quercetum ilicis. Na istom principu je J. Brau n (1915) razdijelio Gevennes južne Francuske na stepen vazdazelenih hrastova, stepen listopadnih hrastova i stepen bukve. Danas se kao osnov za grupaciju pojedinih područja uzima u obzir sastav flore u konačnom stadiju njenog razvitka, tj. uzimaju se biljne zajednice, koje čine vrhunac odnosno klimaks u razvitku. Q. Negr i (1929) razlikuje kao formacije klimaksa za Toskanu: vazdazelenu mediteransku makiju i mesofilsku planinsku šumu, a 1934 g. umeće on između Quercus ilexa i bukve jedan submontanski stepen, koji je okarakteriziran razvitkom kestenov´h i hrastovih šuma, a stere se od 400—900 m. Rubne r (1935) uvađa biljne zajednice klimaksa, te na Apeninskom poluotoku ističe makiju ili područje tvrdih listača, zatim kestenovo područje zajedno sa listopadnim hrastovima i područje bukve i jele. Autor je pri svojini istraživanjima utvrdio u Italiji slijedeća klimaksna područja Ustavili šuma: 1. Područje klimaksa Quercion ilicis. Ovdje čine klimaks šume tvrdih listača, zadruga Quercetum ilicis. Klima je u tom području Italije označena ljetnim sušama i toplom, vlažnom zimom. Ona se pcdudara floristički posve sa južnom Francuskom. Tlo ove zadruge čini do znatne dubine crveno-smeda, u pogledu humusa oskudna smeđa zemlja, na kojoj je slabo razvijen površinski sloj humusa. Ta je zemlja do veće dubine bez vapna, sa prelazom od slabe kiselosti do neutralnosti (pH ca ., 3—7). Duboki profil crljenice, što ga Braun-Blanque t opisuje u Francuskoj, nije ovdje nađen. Crljenica je u Italiji uopće slabo razvijena; pridolazi gotovo samo na homogenom vapnu i to u većim naslagama. Danas je područje Quercetum ilicis pretvoreno gotovo posve u kulturu. Šume su tu rijetke. Ostaci šuma niske su ili srednje šume, u kojima se pašari. Na mjestu prirodnih šuma dolazi ondje makija. Za stepen degradacije značajan je obilniji nastup vrsta Erica arborea, Spartiuim junceum, Calycotome infesta, Cistus monspeliensis. Nesmetanim razvojem stvorila bi se tu opet šuma Quercus ilexa, koja br ugušila vrste svjetla i proširila bi se na njihov račun. Šuma Quercus ilexa može biti vrlo gusta. U njoj obično nema krupnih stabala. Njena su stabla sitnija dot. srednje debljine. Krupnija stabla nalaze se ondje, gdje je voda temeljnica na domašaju, kao što su ušća rijeka i područja oko rijeka, ali tu je obično šuma listopadnih vrsta Populus, Alnus, Quercus, Ulmius, Fraxinus sa eventualni podstojnim vazdazelenim rašćem. Klimaks Quercion ilicis vrlo je ograničen djelovanjem čovjeka. Njegov areal vezan je u glavnom uz obalu. Na istočnoj strani poluotoka ne prelazi prema sjeveru mjesto Rimini. Pojedine sastojine tvrdih listača ili manje sastojine Quercus ilexa izvan redovnog svoga područja uvjetovane su lokalno-klimatskim (sunčane strane, zavjetrine) ili edafskim (vapnena tla) faktorima. Takve sastojine ne znače klimaks tvrdih mediteranskih listača, jer su one miješane sa elementima drugog tipično razvitog klimaksnog područja, tj. Quercion pubescentis, u kojem bi se vremenom) izgubile. Prirodne sastojine vrste Quercus suber nije autor našao na Apeninskom poluotoku. 329 |