DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11/1938 str. 35 <-- 35 --> PDF |
Gdjegod postoji borba za održanje i podizanje šume, postojeuzroci toj borbi, tj. prilike u kojima narod živi, materijalne i moralne. Tu mora šumar uhvatiti se u koštac sa uzrocima i njih nastojati da odstrani. Sila toj svrsi najmanje odgovara, jer ima obično samo tako dugo efekta, dok traje. Kada prestane, ruši se sve, što je na njoj građeno. Ovo naročito vrijedi za šumarstvo Krša. Tek kada bude šumar stekao puno povjerenje naroda, moći će sa pravim uspTehom da podiže šumu. Ako već moraju da zbog preobilne paše goluju Hercegovina 1 Dalmatinska Zagora, Primorje i otoci to ne trebaju, jer su mnogo manje opterećeni pašom nego unutrašnjost. Treba samo poći onim pravcem, koji je seljaku najkorisniji i najsimpatičniji. U podizanju Krša moraju šumar i agronom da se dadu složno na rad, a ne da jedan drugoga gleda prijekim okom. Ako ima nesuglasica, krivi su i jedni i drugu, a nema ni najmanje razloga da se međusobno natežu, već naprotiv da se upotpunjuju. Kako se na Kršu u dobroj mjeri i silom nastojalo nešto postići, ali bezuspješno, neka služi za primjer i ovo. Mjestimice stali su šumari na stanovište: ako seljak dobrovoljno pošumu svoje zemljište, ne smije više na nj ni sam da stupi, a kamo li da ga po potrebi iskrči; reklo se, da je to zemljište kroz narednih 10 godina pod posebnim državnim nadzorom. To je seljaka vrijeđalo, pa je mnoge zemlje rade ostavljao puste, umjesto da ih pošumi. Tek na svečano obećanje, da sa pošumljenim zemljištem neograničeno može da gospodari, počeo je o svom trudu više da pošumljuje. Bile su to metode nekih sreskih šumara bez prave stručne spreme, koji su u mnogo pogleda šumarstvu više škodili nego koristili. Daleko sam od toga, da ne priznam šumarima Krša, predašnjim i današnjim, ogromnu energiju i požrtvovnost uložejm u one pustoši, no mogu da tvrdim, da se prečesto imala u vidu šuma radi šume same, baš od silnog nastojanja za održanje i podizanje iste. Propustili su se lakši putevi, koji bi sa više uspjeha vodili k cilju: stvoriti Krš pitomijim za njegovog stanovnika, a time i pristupačnijim samom pošumljivanju. Za posljednjih 6 decenija intenzivnijeg stručnog rada na Kršu još nije šumaru uspjelo provesti individualnu diobu općinskih golijeti u cilju pošumljenja, nije uspjelo organizovati čuvanje općinskih i privatnih šuma od uništavanja. Pošumilo se, istina, s uspjehom na desetke hiljada hektara i te kulture kao ukras današnjih turističkih mjesta predstavljaju sve i kraj znatnih troškova podizanja lijepu aktivu, no tim kulturama moramo suprotstaviti deseterostruke uništene površine autohtonih lišćarskih šuma, propalih u istom razdoblju. Uzroci neuspjesima? Ima ih bezbroj: neimaština i bijeda seljaka, neukost i prirođeni instinkt za uništavanje šume, nemar općina za općinsko dobro, teške poratne prilike, nerazumijevanje lajičke javnosti za šumarova nastojanja itd. Ako iz javnosti nije bilo odziva ni moralne pomoći, nije je šumar u dovoljnoj mjeri ni tražio, a nepopularnost njegovog rada u narodu (radi težnje za otimanjem zemljišta za pošumljavanje i za očuvanjem postojećih šuma) prirodna je. Donekle je ovim pojavama razlog i taj, što je u Primorju do 1919. godine vršilo šumarsku službu mnoštvo stranog elementa, sa sjevera bivše monarhije, koji je htio istim onim, na sjeveru prokušanim metodama i ovdje da se služi. Tom se osoblju ne osporava dobra volja i stručna sprema, ali mu je nedostajalo povezanosti s narodom po jeziku, 569 . |