DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 12/1938 str. 39 <-- 39 --> PDF |
Autor nadalje u razmatranju, zašto danas nema Pančićeve omorike na Viogoru, susjednim i sličnim brdima (Goleš, Visočica), veli »gotovo sam siguran, da je čovek za to najmanje kriv i da je glavnu ulogu pri tome igrala borba za život. Kao što je poznato, biljna vrsta, koja se nalazi u izumiranju, a to je slučaj s našom omorikom, gubi naj.pre ona mesta, koja su zgodna za uspevanje njenih konkurenata. Prema tome sa Visočice i Goleša nestalo je omorike stoga dosta rano, jer su ta mesta radi jake vlage i otsustva jakih vetrova vrlo zgodna za uspevanje njenih konkurenata: smrče i jele.« Autor nam ujedno daje i obrise svoga budućega rada oko Pančićeve omorike, kad veli: »iNa koji pak način se omorika, nastanjena na stenama koje su izložene jakom vetru, štiti od preveć jake transpiracije, jeste poseban problem u koji ja sada ne mislim ulaziti. Ostaje činjenica da omorika, iako jače transpirira no smrča, ipak traži mesta koja su jače izložena vetru, c da se spasi od nadiranja svojih konkurenata.« Budući pak terenski rad možemo razabrati iz završnih riječi ovoga priloga poznavanju omorike, a koje glase: »1 dok sa izvesnom sigurnošću možemo tvrditi da danas zapadno od Foče ne postoji ni jedno drugo omorikovo stanište već ono ispod Radomišlje planine, nije neverovatno da se istočno od Foče, tamo u Novo-pazarskom sandžaku, koji je i onako s botaničkog gledišta slabo ispitan, ne nađu u buduće nova staništa Pančićeve omorike.« 2. »I s t o r i j a otkrića i proučavanja Pančićeve omorike« naslov je drugoga priloga istog sveska Glasnika. Tu je autor tekstuelno i kritički povezano dao popis literature o Pančićevoj omorici citirajući 73 djela od nešto manje autora, te je vrlo dobar putokaz u tom pravcu. Na čelu autora jest J. Paučić s prvim svojim radom o omorici pod naslovom: »Eine neue Konifere in den östlichen Alpen«, izdane u Beogradu 1876. god. u svega 100 komada. S obzirom da je prethodno o svom otkriću izmijenio misli s poznatim tada evropskim botaničarima E. Boissier-om u Zenevi, S. Bolle-om u Berlinu i Grisebach- om u Göttingenu, to odmah i polemizira s potonjim tvrdeći, da je omorika posebna Picea-vrsta, a ne odlika kavkaske Picea orientalis, kako je mislio Grisebach. Prvih godina bilo je naročito aktuelno pitanje srodstva s ostalim Picea-ma. God. 1891. donosi nam prvu monografiju o Pančićevoj omorici iz pera bečkog botanika R. Wettstein- a. Iako danas ne važe mnogi navodi R. Wettstein-a (na pr. u rasprostranjeni u omorike, o anatomskoj građi i dr., o čemu je već pisano u »Šumarskom listu«), ipak ostaje činjenica, da je Wettstein-ova monografija kapitalno djelo, što ga imamo o našoj omorici, i na njega se mora osvrnuti svako, ko bude danas ili sutra govorio o tom našem četinjaru«, veli doslovno Dr Plavšić. »Možemo ukratko reći«, rezimira Dr Plavšić, »da je omoriku otkrio Pančić, ali naučni svet s njom upoznao je tek R. Wettstein«. S Wettstein-ovom Monografijom svršeno je prvo razdoblje rada i napora o osvjetljenju porijekla, položaja i osobina omorike. Kasniji radovi ističu se time što obraduju pojedina pitanja, koja stoje s njom u vezi, kao o njenoj geološkoj prošlosti, u traženju izumrlih srodnika, u uporednim anatomskim istraživanjima, odlikama i kulturama i t. d., te se sada autor drži »manje hronološkog reda kojim su radovi sledili, a više problema na koje se oni odnose«. Zanimivi su i zaključci Cernjavskog (Cernjavski P. i Kirilin G.: O flori organogenih sedimenata iz posttercijernih slojeva savske doline kod Siska, u »Vesniku geol. instituta Kralj. Jugoslavije« knj. ML, Beograd, 1934.). Proučavajući izmjenu šumske veigetacije za vrijeme diluvija u našim krajevima Černjanski na osnovu nađenih polenskih zrnaca »je došao do zaključka da je u interglacijalnim sedimentima močvara kod Siska uspavala i omorika. Ova činjenica«, nastavlja dalje Dr Plavšić, »stoji u sagla. snosti s hipotezom Wettstein-a i Weber-a o povlačenju omorike iz Srednje Evrope 645 |