DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 4-5/1939 str. 24 <-- 24 --> PDF |
Sa iskorišćavanjem Posavskih šuma putem proreda počelo se u glavnom poslije rata i to godine 1922/23. Prije rata iskorišćavanje posavskih šuma putem proreda na teritoriji Direkcije šuma Vinkovci nije u opće vršeno i to iz razloga, jer potreba na ogrijevnom drvu, koje se najviše dobiva u proredama, nije bilo u takovim mjerama na teritoriji ove direkcije. Okolišno pučanstvo snabdijevalo se gorivim drvom najviše od suhih stabala, kojih je bilo u posavskim šumama mnogo, a osim toga gotovo sva okolišna mjesta u blizini šuma jesu pravoužitnici imovnih općina petrovaradinske, brodske, novogradiške i II banske, koji su svoje potrebe kako na ogrijevnom tako i na građevnom drvu većim dijelom podmirivali iz šuma tih imovnih općina. U dalje krajeve nije se ogrijevno drvo iz državnih šuma posavskih izvozilo. Po svršetku rata potreba na ogrijevnom drvu za Vojvodinu bila je velika, te je i interes za isto baš kod direkcije državnih šuma Vinkovci kao najbliže porastao. Osim toga potreba na ogrijevu bila je velika i za sam Beograd. Pošto je trebalo hitno zadovoljiti te potrebe na ogrijevnom drvu, to se je godine 1922/23 počelo sa forsiranjem izrađivanja ogrijevnog drveta u Posavskim šumama vinkovačke direkcije, ü to u onima koje su bile pristupačnije (u blizini plovnih rjeka i cesta) i u kojima je izvoz do željezničke stanice ili do šlepa bio lakši. U prijašnjim godinama rađene su prorede u svim šumskim upravama i u većem dijelu srezova tako, da je u jednom šumskom srezu (veličine 600—1200 ha) rađeno kroz više godina, a uvijek na manje količine drveta (do 2000 prm). Za tako razbacane eksploatacione jedinice, udaljene jedne od drugih, a po cijeloj teritoriji, nije se u pogledu izvoza, što je najteže pitanje Posavskih šuma, ništa moglo sistematski učiniti. Putevi su popravljani, trošene su veće sume za popravak istih, no u slučaju kišovitog ljeta, pošto je izvoz u Posavskim šumama samo u ljetno doba i bio moguć, opet je izvoz zapeo i materijal čekao na drugu godinu. Tako se je događalo, da su i manje količine izrađenog drvnog materijala uslijed nezgodnosti putcva ostajale i po tri godine u šumi neizvežene. Ne treba ni spominjati, kolika je šteta na kvalitetu takvog materijala, a i kapital uložen u produkcione troškove povraćao se je tek kroz dvije, dapače i više godina. Takovu izradu u vlastitoj režiji vodio je na teritoriji svake uprave nadležni šef sa lugarskim osobljem (čuvarima srezova). Osoblje na teret režije namještalo se vrlo malo. Na taj način vršene su prorede u posavskim šumama u glavnom sve do 1935. godine. Šume bliže cestama i plovnim rijekama prorijeđene su neke u tome vremenu i po dva puta radi lakšeg izvoza kolima, dok su udaljenije ostale neprorijeđene, a i šušci, koji su bili u istima, dapače i u 70- i 80-godišnjim sastojinama, trunuli; su radi nemogućnosti izvoza. Ta nemogućnost izvoza nije bila radi neke velike udaljenosti, nego radi gotovo kroz cijelu godinu mokrog terena, a proredni materijal (u glavnom gorivo) nije mogao podnositi skup prevoz kolima, te je udaljenost od 6—7 kim u takovom terenu bila velika i izvoz vrlo težak. 206 |