DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 4-5/1939 str. 24     <-- 24 -->        PDF

Sa iskorišćavanjem Posavskih šuma putem proreda počelo se u
glavnom poslije rata i to godine 1922/23. Prije rata iskorišćavanje posavskih
šuma putem proreda na teritoriji Direkcije šuma Vinkovci nije
u opće vršeno i to iz razloga, jer potreba na ogrijevnom drvu, koje se
najviše dobiva u proredama, nije bilo u takovim mjerama na teritoriji
ove direkcije.


Okolišno pučanstvo snabdijevalo se gorivim drvom najviše od
suhih stabala, kojih je bilo u posavskim šumama mnogo, a osim toga
gotovo sva okolišna mjesta u blizini šuma jesu pravoužitnici imovnih
općina petrovaradinske, brodske, novogradiške i II banske, koji su svoje
potrebe kako na ogrijevnom tako i na građevnom drvu većim dijelom
podmirivali iz šuma tih imovnih općina. U dalje krajeve nije se ogrijevno
drvo iz državnih šuma posavskih izvozilo.


Po svršetku rata potreba na ogrijevnom drvu za Vojvodinu bila
je velika, te je i interes za isto baš kod direkcije državnih šuma Vinkovci
kao najbliže porastao. Osim toga potreba na ogrijevu bila je velika i za
sam Beograd.


Pošto je trebalo hitno zadovoljiti te potrebe na ogrijevnom drvu,
to se je godine 1922/23 počelo sa forsiranjem izrađivanja ogrijevnog
drveta u Posavskim šumama vinkovačke direkcije, ü to u onima koje su
bile pristupačnije (u blizini plovnih rjeka i cesta) i u kojima je izvoz do
željezničke stanice ili do šlepa bio lakši.


U prijašnjim godinama rađene su prorede u svim šumskim upravama
i u većem dijelu srezova tako, da je u jednom šumskom srezu
(veličine 600—1200 ha) rađeno kroz više godina, a uvijek na manje količine
drveta (do 2000 prm).


Za tako razbacane eksploatacione jedinice, udaljene jedne od drugih,
a po cijeloj teritoriji, nije se u pogledu izvoza, što je najteže pitanje
Posavskih šuma, ništa moglo sistematski učiniti. Putevi su popravljani,
trošene su veće sume za popravak istih, no u slučaju kišovitog ljeta,
pošto je izvoz u Posavskim šumama samo u ljetno doba i bio moguć,
opet je izvoz zapeo i materijal čekao na drugu godinu. Tako se je događalo,
da su i manje količine izrađenog drvnog materijala uslijed nezgodnosti
putcva ostajale i po tri godine u šumi neizvežene. Ne treba ni spominjati,
kolika je šteta na kvalitetu takvog materijala, a i kapital uložen
u produkcione troškove povraćao se je tek kroz dvije, dapače i više
godina.


Takovu izradu u vlastitoj režiji vodio je na teritoriji svake uprave
nadležni šef sa lugarskim osobljem (čuvarima srezova). Osoblje na teret
režije namještalo se vrlo malo. Na taj način vršene su prorede u posavskim
šumama u glavnom sve do 1935. godine. Šume bliže cestama i
plovnim rijekama prorijeđene su neke u tome vremenu i po dva puta
radi lakšeg izvoza kolima, dok su udaljenije ostale neprorijeđene, a i
šušci, koji su bili u istima, dapače i u 70- i 80-godišnjim sastojinama,
trunuli; su radi nemogućnosti izvoza. Ta nemogućnost izvoza nije bila
radi neke velike udaljenosti, nego radi gotovo kroz cijelu godinu mokrog
terena, a proredni materijal (u glavnom gorivo) nije mogao podnositi
skup prevoz kolima, te je udaljenost od 6—7 kim u takovom terenu bila
velika i izvoz vrlo težak.


206