DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 6/1939 str. 20 <-- 20 --> PDF |
Koristeći se iskustvom i sadanjom situacijom pravoužitnika u ostaloj bivšoj granici, gdje je dioba izvršena, sumnjam, da bi danas narod pristao na diobu odnosno na odluku da se i sve državne šume izruče ličkoj imovnoj općini. Ad 2. Stavljanjem van snage zakona od 8. VI. 1871. god. nastupilo bi pravno stanje, koje je bilo prije segregacije. Državni bi erar imao utvrditi sve legalne´potomke servitutnih ovlaštenika iz god. 1871., zatim utvrditi u granicama zakona o šumama način, obim i vrst korišćenja šumama i tu potrebu podmirivati u slobodnim državnim šumama. U prelaznom vremenu mogu se u dosad slobodnim državnim šumama podmirivati etatni! manjci servitutnih šuma. Takav postupak smatram, ako ne posve pravilnim, a ono jedino danas mogućim i na takav postupak upućuju razlozi pravno-gospodarske i šumsko-političke prirode. Prije diobe državnih šuma nisu servitutni ovlaštenici u bivšoj vojnoj Krajini Hrvatske bili prostorno ograničeni u svojem korišćenju državnim šumama, dok je taj slučaj nastupio kod servitutnih ovlaštenika bivše ličke pukovnije, jer su odmah po izlučenju šuma za njihovu buduću i, o. prema diobnoj osnovi ti ovlaštenici prostorno potisnuti na korišćenje onim šumskim predjelima, koji su za njih izlučeni — iako nisu pristali na diobu niti su primili U posjed i vlasnost izlučene šume niti je zastupstvo i. o. postavilo osoblje za upravu i čuvanje tih šuma, nego je i stručna uprava i čuvanje posjeda ostalo i dalje u rukama državnog erara, koji po svojim državnim službenicima upravlja i danas šumama buduće imovne općine. Primanje diobne odluke nisu Ličani a priori odbili. Čak bi bili i pristali na faktičnu diobu, da je imovnoj općini u izgled stavljena subvencija bila i zagarantovana. Nadajući se, da će druga strana diobnu odluku ipak prihvatiti, državna je šumska uprava vodila i danas još vodi posebno knjigovodstvo za izlučene šume. Pregovori (pogađanja o diobi) vođeni su od 1880. do 9. travnja 1902., dakle preko 20 godina, a od 9. IV. 1902. do danas prošlo je već 35 godina, ali se ni danas Ličani ne smiju koristiti svim državnim šumama, već samo sa izlučenima. Uprava državnih šuma pravdala je ovo stanje šumsko-gospodarskim odnosno finansijskim razlozima, jer je šumsko zemljište bilo već tačno podijeljeno i u naravi obilježeno, a o tom sastavljene isprave sa potrebnim stručnim elaboratom. Svakako neobična pojava, da jednia ravnopravna strana de fakto izvrši diobu na taj način da vršenje servitutnih prava prostorno in natura ograniči na onu površinu, koja bi istom po dobrovoljnoj nagodbi imala da pripadne servitutnim ovlaštenicima. Državni je erar zadržao na taj način uzurpirano pravo i smatra, da je preostali dio državnih šuma via facti oslobodio servituta i pored toga što građanski sudovi i danas stoje na gledištu, da servitutni ovlaštenici imaju pravo servituta na obim državnim šumama, dakle i na neizlučenim, što u praksi znači: vršenje servitutnog prava samo na izlučenim šumama provedeno je jednostrano i samovoljno (vidi naprijed citirano riješenje kr. stola sedmorice u Zagrebu kao kasacionog sudišta od 3. februara 1894. g. br. 4659—1893. god.). 286 |