DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 3 <-- 3 --> PDF |
ŠUMARSKI LIST GOD. 63. OKTOBAR 1939. Dr. Ing. RUD. PIPAN (Beograd): OPOREZIVANJE ŠUMA (ASSIETTE DES IMPÖTS SUR LES FORETS) UVOD Posjednici šuma u našoj državi dužni su plaćati razne vrsti javnih´ dažbina i to: državni osnovni porez na prihod od zemljišta ili zemljarinu, državni dopunski porez na zemljarinu, banovinski prirez, općinski prirez, zdravstveni!, školski, cestovni i ine prireze, a neki od njih moraju osim toga plaćati i posebni doprinos vodnim zadrugama. Posjednici šuma tuže se, da su ove javne dažbine suviše teške, te da ih šumska privreda neće moći trajno podnositi. Tuže se u prvom redu predstavnici kolektivnih šumskih posjeda, kao što su to zemljišne zajednice, imovne općine, sela i upravne općine, a tuži! se i uprava državnog šumskog erara, koja ističe, da su samoupravni prirezi previsoko odmjereni, tako da ne odgovaraju prihodnim sposobnostima državnih i uopće naših šuma. U jednakoj mjeri tuže se na prevelike javne dažbine i neki privatni šumski veleposjedi. Od strane privatnih maloposjednika šuma ne čujemo u tolikoj mjeri tužbe protiv javnih dažbina na šume, već se oni općenito žale, da su javne dažbine na zemljišni posjed previsoko odmjerene, te da ih seljak ne može podnositi. Seljaci se dakle ne žale posebice radi poreza na šume, već se žale općenito na poreske terete, koji terete sve vrsti! kultura. Ovo opće nezadovoljstvo ponukalo je i šumarske stručnjake, da se potanje bave problemom oporezivanja šuma. I Šumarski List je zadnjih nekoliko godina donio tri opširnije rasprave 0 tom pitanju. Prvi poticaj u tom pravcu dao je Ing. 0. M i k 1 a u sa svojim člankom. Nakon toga objavljen je članak Ing. M. P 1 a v š i ć a: »Oporezivanje šuma«, a u troju 2 od 1938. godine objavljen je članak Ing. A. P e r u š i ć a: »Porez na naše šume«. Rasprava po ovim pitanjima pokrenuta je na poticaj posjednika šuma. Stvarne prilike u našem šumarstvu su bile razlog, da se je i u šumarskom stručnom glasilu počelo raspravljati 0 ovom pitanju. Ove rasprave nemaju značaj stručno-akademskih rasprava, koje interesiraju samo uski krug stručnjaka, već su se njihovi pisci javili za riječ zbog toga, da pomoću svog stručnog znanja traže i nadu praktičnu soluciju šumsko-gospodarskog problema, koji u prvom redu interesira posjednike šuma. 517 |
| ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 4 <-- 4 --> PDF |
S obzürom na takovu prirodu pitanja razumljivo je, da su spomenuti šumarski stručnjaci na osnovu poduljih razmatranja došli i do nekih konačnih zaključaka, te da su stavili konkretne predloge, kojil imaju cilj da saniraju naše šumsko gospodarstvo. Gosp. ing. Plavšil ć stavio je slijedeće predloge: 1. Osnovni i dopunski porez treba kod potrajnog šumskog gospodarenja razrezati na osnovu prosječnog godišnjeg prihoda, dakle na način kako se i! dosada prakticiralo. Međutim kod prekidnog gospodarenja ima se oporezovati samo zemljišna renta, koja iznosi samo 20—30% sadanjeg katastarskog čistog prihoda. 2. Svagdje, gdje na šumsko zemljište postoji veći katastarski čisti prihod nego na poljoprivredno zemljište istog boniteta, treba provesti reviziju ljestvica čistog katastarskog prihoda, u cilju da se ova anomalija ukloni. 3. Sve sastojine do 30 godina starosti treba oprostiti od poreza. 4. Sva poreska olakšanja, koja se primjenjuju na poljoprivredno gospodarenje i zemljište, imaju se primijeniti i na šumsko gospodarenje i zemljište. Gosp. Ing. Peruši ć došao je do slijedećih zaključaka: Sadanji sistem neposrednog poreza, kako je propisan u Zakonu o neposrednim porezima, odgovara ekonomskom stanju naših šuma. Potrebni su samo neki djelomični! ispravci i izmjene u cilju da se uklone razlozi opravdanim pritužbama posjednika šuma i to: 1. Šume nisu samo privredni objekat u smislu kapitalističkog gospodarenja, već imaju i vanekonomsku zadaću, koja je veoma važna za opće nacijonalne i državne interese. Pojedine kategorije vlasništva šuma vrše tu opće nacijonalnu i državnu zadaću u različitoj mjeri. Stoga je potrebno da i poreski zakon kategoriše šume prema raznim kategorijama vlasništva i da za razne kategorije predvidi različite poreske olakšice. 2. Za šume treba dati barem takve poreske olakšice, kakve su date za oranice. Ovaj zahtjev gotovo je identičan sa zahtjevom, koji je stavio Ing. Plavšić u točki 4. 3. Pošto prigodom klasiranja šumskog zemljišta nisu uvažavane razlike prihodne sposobnosti poljoprivrednog i šumskog zemljišta, treba revizijom katastra ukloniti tako nastale nepravilnosti. Revizija bi se imala obaviti na zahtjev posjednika šuma. I ovaj zahtjev Ing. Perušića u glavnome se podudara sa onim, što ga je stavio Ing. Plavšić pod točkom 2. 4. Treba ujednostaviti postupak oko proglašivanja šuma zaštitnim, kako bi se posjednici takovih šuma mogli u većoj mjeri koristiti pore- skim olakšicama, koje su predviđene u § 24 Zakona o šumama. 5. Treba da se traži oslobođenje ili olakšica u plaćanju poreza za one šume, koje se ne mogu iskorišćavati zbog toga, jer su nepristupačne, jer nema komunikacijonih veza. 6. Treba tražiti produženje privremenog oslobođenja od plaćanja poreza na kulture podignute vještačkim putem od 40—60 godina. Vidimo dakle, da se ti predloži u nekim tačkama posve podudaraju, u nekim točkama je predlog Ing. Perušića opširniji, jer se obazire na 518 |
| ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 5 <-- 5 --> PDF |
slučajeve i prilike, koje Ing. Plavšić nije dodirnuo. Ovo važi naročito u pogledu zahtjeva, da poreski propisi treba da uvažavaju vanekonomsku zadaću, koju vrše neke kategorije šumskog posjeda. Ing. Plavšić izjasnio se doduše, da bil trebalo uvesti i porez na dohodak, te porez na imovinu u cilju, da se postigne veća pravednost raspodjelenja poreskih tereta, ali se nije izjavio kao protivnik poreza na prihod od zemljišta, već se iz same rasprave vidi, da ovaj poreski oblik smatra relativno prikladnim za naše prilike. I Ing. Perušić se izjasnio u tom smjeru, samo on ide još i dalje. Na stranu 62 kaže ovo: »Prema tome izvjesno je to, da našim sadanjim šumsko-gospodarskim odnosima odgovara sadanji jednostavni poreski sistem, a taj je u zemljišnom porezu«. Nekoliko rekada niže kaže: »Izlazi, da se ne može smatrati potrebnim, da se sadanji t. zv. zemljišni porez napusti zbog svoje zastarjelosti odnosno krutosti i prema tome nejednakosti, koja rada nesrazmjernim razrezom poreza, 1 da se zamijeni savremenim porezom na dohodak. Stoga ću ovdje jednostavno prijeći preko toga pitanja i pozabaviti se samo pitanjem izvjesnih, lako izvedivih ispravaka dot. dopuna današnjeg našeg zakona o neposrednim porezima«. Prema tome izlazi, da su šumarski stručnjaci, koji su se do sada bavili oitanjem oporezivanja šuma, došli do zaključka, da je naš poreski sistem s obzirom na šume u glavnome dobar, te da je potrebno provesti samo neke djelomične, lako izvedive izmjene ii dopune. Ing. Plavšić i! Ing. Perušić došli su do suprotnosti gledišta jedino u pitanju, da li se porez ima različito razrezivati u slučaju, kad se radi o prekidnom ili pak potrajnom gospodarenju. Ing. Plavšić, na osnovu poznatog teorema Prof. Dr. M. Endresa zahtijeva, da se kod prekidnog šumskog gospodarenja ima oporezovati samo zemljišna renta, a to bi značilo olakšanje od 70—80% prema dosadanjem poreskom opterećenju, dok Ing. Perušić izjavljuje, da nema objektivnih razloga, koji bi opravdavali ovakovo diferenciranje kod oporezivanja šuma. Daljnja razlika u mišljenju Ing. Perušića i Ing. Plavšića je u tome, što ovaj posljednji! zagovara instituciju dopunskog poreza, dok onaj prvi tvrdi, da ova institucija u nekim slučajevima odnosno kod nekih kategorija vlasništva šuma nije pravedan. Kada suprotstavimo rezultate dosadanje stručne šumarske ankete o pitanju oporezivanja šuma, te žalbe na sadanji poreski sistem, koje potječu od strane posjednika šuma, onda moramo podvući logički zaključak, da te žalbe nisu u skladu sa rezultatima ankete, odnosno obratno, da rezultati ankete ne odgovaraju tužbama, koje se dižu protiv oporezivanja šuma. Šumarski! stručnjaci! došli su do zaključka, da zaista postoje izvjesne nepravilnosti i anomalije u pogledu oporezivanja šuma, stavili su i konkretne predloge u cilju da se ti nedostaci uklone, ali u glavnome su jednodušno utvrdili, da naš poreskii sistem odgovara našim šumskogospodarskim prilikama. Ako nakon toga slušamo tužbe naših posjednika šuma, a naročito onih posjednika, koji imaju pretežno mlade šume, koji tvrde, da su tereti javnih dažbina upravo nepodnosivi, koji tvrde, da je posjed šuma za 519 |
| ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 6 <-- 6 --> PDF |
njih prava propast, jer im ne donosi! nikakvih koristi, a traži silna poda vanja u ime javnih dažbina, onda dolazimo do zaključka, da bi trebalo još jednom proučiti! čitav taj kompleks pitanja u cilju da se utvrdi, da li ipak ne postoje još neki razlozi, koji ugrožavaju našu šumarsku privredu. Nije zadaća šumarskih stručnjaka, da budu advokati posjednika nedržavnih šuma, ali im je dužnost da proučavaju prilike šumskog go spodarstva i da nadležne krugove upozore na opasnosti, koje ugrožavaju ovu važnu granu naše nacijonalne privrede. Šumarski stručnjaci, koji su do sada pisali o tim pitanjima, u izdašnoj su se mjeri služili rezultatima istraživanja, stranih autora, koji su. se bavili problemom oporezivanja šuma. Ing. Perušić je osim toga donio kratak pregled o načinu, kako se provodi oporezivanje šuma u raznim, nama bliskim evropskim državama. Nakon toga smatram, da bi bilo na mjestu, da se nešto potanje pozabavimo s pitanjem, kako su naš i zakonski propisi odredili visinu javnih dažbina na naš e šume u cilju da možemo odgovoriti na pitanje, kakav su utjecaj imali ovi zakonski propisi na naš e šumsko gospodarenje. Nadalje smatram, da se kod ovog razmatranja ne smijemo ograničiti samo na tekst Zakona o neposrednim porezima od 1928 godine, već su vrlo važne i uredbe, koje propisuju kako se imaju provadati odredbe napred spomenutog zakona. U tom pogledu vrlo je važna »Uredba o delokrugu i načinu rada komisija za utvrđivanje prihoda od zemljišta kao i o izvršenju popisa zemljišta u krajevima, gdje još nisu izrađeni katastarski podaci«. Ova je uredba objavljena u Službenim Novinama broj 113 od 1928 g. Nadalje treba da se u našim razmatranjima osvrnemo ne samo na državne neposredne poreze, već moramo proučiti il samoupravne prireze na državne poreze. I. OSNOVNI POREZ NA PRIHOD OD ZEMLJIŠTA A) Pregled zakonskih odredaba Naš zakon o neposrednim porezima razlikuje 6 glavnih vrsti neposrednih poreza: zemljarinu, kućarinu, tečevinu, porez na rente, društveni^ porez i konačno službenički! porez. Šumska privreda kao takova podvrgnuta je samo zemljarini t. j . porezu na prihod od zemljišta,, i ako posjednici šuma u većini slučajeva plaćaju još i druge vrsti poreza, jer posjeduju il ina vrela prihoda. U smislu čl. 9 tog zakona porezu na prihod od zemljišta podleži svako zemljište na teritoriji kraljevine, koje se poljoprivredno iskorišćuje ili se može poljoprivredno iskorišćavati, makar se stvarno ne iskorišćavalo. Treba istaknuti, da naš zakon o neposrednim porezima, kad govori o poljoprivrednom iskorišćavanju, pod takovim iskorišćavanjem razumijeva ne samo poljoprivredu u užem smislu, već i šumarstvo. Produkcija drveta i ostalih šumskih proizvoda smatra se kao jedna grana poljoprivrede. Šumarstvo je na taj način neobično usko vezano sa poljoprivredom u užem smislu, i ako su zakoni produkcije drveta il ostalih-, šumskih proizvoda bitno različiti od zakona produkcije cerealija. 520 |
| ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 7 <-- 7 --> PDF |
U smislu 61. 16 zakona o neposrednim porezima porez na prihod od zemljišta razrezuje se po katastarskom čistom prihodu, proračunanom po površini, po vrsti obradbe (kulturi) i kakvoći zemljišta__(bonitetu). Katastarski čistil prihod je novčana vrijednost srednjeg prinosa zemljišta, koji se može postići uz obično gospodarenje po odbitku pro sječnog iznosa redovnih gospodarskih troškova. Srednju prinos je ona količina priroda i sporednih užitaka, koja se postiže u prosječnoj gospodarskoj godini uz običajni način obrade zem ljišta u dotičnom kraju po jednom hektaru odnosno po jutru površine. Pod redovnim gospodarskim troškovima razumijevaju se: troškovi na sve vrsti sprežnih, ručnih i gospodarskih radova oko pripremanja zemljišta, čuvanja i njege gospodarskih proizvoda i amortizaciionil tro škovi uloženog kapitala za gospodarske zgrade i inventar, troškovi osi guranja, koji su potrebni da se običajnim načinom obrade zemljišta po stigne srednji prinos u dotičnom kraju. U 61. 17 z. o. n. p. predviđeno je, da se pored redovnih troškova mogu odbiti od bruto-prinosa zemljišta još neki daljnji troškovi, ako su til troškovi tehnički preduslov, da je neko zemljište učinjeno plodnim, te da je zbog toga moglo donijeti prinos. Zakon o neposrednim porezima razlikuje 7 različitih vrsta obradbe (kulture) zemljišta: njive, vrtove, vinograde, livade, pašnjake ii planine, šume il konačno trstike. Svaka od ovih vrsta dijeli se po kakvoći zemlji šta najviše u 8 redova (klasa). Način, kako se ima utvrđivati katastarski čist prihod na zemljište, utvrđen je u članovima 19 do 26 z. o. n. p., a osim toga u »Uredbi o delokrugu i načinu rada komisije za utvrđivanje prihoda od zemljišta kao i o izvršenju popisa zemljišta u krajevima, gde još nisu izrađeni kata starski podaci«. Poslove oko utvrđivanja katastarskog čistog prihoda od zemljišta izvršile su posebne terenske sekcije, koje su radile pod kontrolom i po odobrenju vrhovne komisije, koja se je sastojala iz 16 članova. Osmoricu je birala Narodna skupština, a ostale su imenovali ministri poljoprivrede, šuma i rudnika, te finansija. Ti stručnjaci su bili: dva ekonomska, dva šumarska, dva katastarska i dva poreska stručnjaka. Rad sekcija i komisija oko utvrđivanja katastarskog čistog prihoda bio je različit u raznim područjima države i to s obzirom na podatke i predradnje, kojima su se mogli služiti i koje su bille ili nisu bile već od prije izvršene. U smislu zakona i uredbe treba razlikovati u čitavoj državi tri područja rada oko utvrđivanja katastarskog čistog prihoda i to: a) Krajevi, gdje je od ranije postojao katastar zemljišta, te je prema tome bio izračunan katastarski čisti prihod. Ti krajevi jesu: Hrvatska i Slavonija, Banat, Bačka, Baranja, Srijem, Slovenija, Prekomurje, Međimurje i Dalmacija. b) Krajevi, gdje je postojao katastar zemljišta, ali je katastarski prihod od zemljišta bio izračunan samo za šume, dok je za ostale kulture bila izračunana samo katastarska vriijednost zemljišta, pa je na toj bazi razrezivana zemljarina. To je bio slučaj u Bosni i Hercegovini. c) Krajevi, gdje nije postojao katastar zemljišta, a to su sjeverna il južna Srbija ii Crna Gora. 521 |
| ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 8 <-- 8 --> PDF |
U pogledu načina rada propisan je za svako od ovih područja poseban postupak. ad a) R a d u krajevima, gdje je od ranije postojao katastar zemljišta igdje je bio izračunati katastarski čisti prihod. Krajevi!, koju spadaju u ovo područje, ranije su potpadali pod Austriju i Ugarsku. Katastarski čisti prihod bio je izražen u krunama. Tehnički zadatak komisija i terenskih sekcija sastojao se u tome, da se katastarski čisti prihod, koji je bio izražen u krunama, izrazi u odgovarajućem broju dinara, kako bi mogao poslužiti kao pravedna osnovica za razrezivanje neposrednog poreza. U cilju da se posao oko izračunanja novog katastarskog čistog prifioda po mogućnosti uprosti i ubrza, odustalo se od toga da se individualno utvrđuje novi katastarski čisti prihod za svaki srez, općinu odnosno i za svaku parcelu, da se jednom riječi iznova izračunava čisti katastarski prihod, već se postupalo na slijedeći način: 1. Obrazovane su grupe procjenbenih srezova, tako da su u pojedinu grupu ušli oni srezovi (bez obzira da li međusobno graniče ili! ne), koji su po svojim geološkim, geografskim, komunikacijonim i poljoprivrednim prilikama jedan drugome najsličniji, naročito pak oni, koji! su imali slične dotadanje poreske osnovice i u kojima su cijene poljoprivrednih proizvoda približno jednake. 2. Nakon toga izrađen je ekonomski opis dotične grupe, koji je pored imena onih srezova, koji su uključeni u dotičnu grupu, sadržavao geografski položaj, vrste zemljišta, podneblje, način iskoriščavanja il obradbe ziratnog i šumskog zemljišta, terenske prilike, industriju, tržišta, prosječni žetveni prinos zemaljskih i šumskih proizvoda, prosječne tržne, fabrične i mjesne cijene proizvoda, podatke koje su pružile privredne organizacije. 3. Na osnovu podataka pod 2 izabrana su u svakoj grupi najmanje po dva uzorna procjenbena sreza, u kojima postoje sve kulture il boniteti zemljišta, koji postoje u dotičnoj grupi. Ovi su srezovi služili kao tipovi, koji predstavljaju cijelu grupu. Umjesto da se dakle procjene katastarskog čistog prihoda obavljaju u svim srezovima, izabrana su dva ili više srezova, pa su rezultati analiza i istraživanja imali važnost za sve srezove dotične grupe. 4. U izabranim uzornim procjenbenim srezovima odabrana su sreska uzorna zemljišta, koja su već svojevremeno bila odabrana kao srcska uzorna zemljišta ili kojima je nanovo određena svrha da služe kao prosječni uzorni tip. 5. Na sreskim uzornim zemljištima vršena su potanja istraživanjai proučavanja novčane vrijednosti srednjeg prinosa kao i redovnih režijskih troškova. U pogledu šuma važili su slijedeći propisi: »Kod šuma uzima se kao prihod ukupna vrednost godišnjeg prirasta po ceni na panju, uzimajući u obzir onu količinu drva, koja se stalno da unovčiti, zatim vrednost sporednih šumskih užitaka za vreme gajenja šume kao: paša, žirovina, kora, šiška, lisnik i pruće. »Kao troškovi uzimaju se: prosečni troškovi za podizanje i gajenje šuma il za plaćanje šumarskog osoblja. 522 |
| ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 9 <-- 9 --> PDF |
»Veličina priroda drveta treba da se izrazi u kubnim metrima eventualno i klasiranjem po tako zvanoj Fajstmantlovoj tabeli, pri čemu se prirod drveta ima odvojeno označiti! za gradu, ogrev (cepanice), ogranke i pruće. »Kako su za sreske tipove šuma uzete većinom šumske parcele raznih javnih tela (države, opština) i vlastelinstava, to će državni organi s obzirom na to, da ta nadleštva i! uprave, koje upravljaju tim šumama, imaju tačne podatke kako u pogledu priroda tako i u pogledu cena, uzeti za izračunavanje čistih prihoda od šuma sve potrebne podatke u prvom redu od dotičnih šumskih nadleštava i uprava. »Državnim stručnim organima se ostavlja da konačno utvrđenješumskih čistih prihoda izvrše uviđajem na licu mesta, osobito u onim slučajevima, ako bi podaci odnosnih nadleštava i ii uprava bili nedovoljni ili ako se podaci drugim načinom ne mogu dobiti. »U takvim slučajevima će se na licu mesta ocenüti godišnji prirast izvesne šume procenom od oka ili probnim kubisanjem, pri čemu će se upotrebitil razni šumarski stručni podaci!, koji su izrađeni il sakupljeni u naročitim šumarskim tabelama.« 6. Na ovakav način dobiveni čisti katastarski prihod za dotičnu kulturu i klasu podijeli! se sa dosadanjim katastarskim čistim prihodom, pa se na taj način dobija količnik, koju kazuje, u kojem se odnosu nalaze dosadanji i novi katastarski čisti prihod. Izračunanjem aritmetičke sredine količnika za razne vrsti kultura i boniteta, kao i za sve uzorne procjenbene srezove dobiva se konačno količnik dotične grupe srezova. Količnik grupe je onaj broj, kojim treba umnožiti sve dosadanje čiste prihode svih srezova grupe, da se na taj način dobije novi katastarski čisti prihod, koji služi kao osnovica za razrezivanje poreza na prihod od zemljišta. Količnik grupe je prema tome onaj faktor, kojim se stari katastarski čisti prihod pretvara u novi katastarski čisti prihod. Isti je cio broj, a ujedno rezultanta privrednih prilika svih grana poljoprivrede, ovamo uračunajući i šumsku privredu. Po svom značaju je količnik grupe neka poprečna veličina, te se može znatno da razlikuje od onih količnika, koji bi se izračunali za pojedine kulture ili grupe, za pojedine srezove. Zbog takove prirode količnika grupe postoji mogućnost, da pojedine kulture odnosno grane privrede budu privilegirane, a druge znatno oštećene. Adb) Rad oko izračunavanja katastarskog čistog prihoda u Bosni i Hercegovini. Kako je već naprijed rečeno, u Bosni i Hercegovini postojao je od ranije katastar zemljišta, koji je bio osnovan na nekim drugim općim načelima nego u ostalim krajevima A. U. države. Katastarski čisti prihod bio je izračunan samo za šume, dok je za ostale kulture bila izračunana katastarska vrijednost zemljišta. Pošto naš zakon o neposrednim porezima propisuje, da se porez ima plaćati na osnovu katastarskog čistog prihoda, to su komisije u Bosni i Hercegovini imale dvostruku tehničku zadaću: 1. da nađu količnik, kojim će se katastarski čisti prihod od šuma, koji je bio ranije izračunan, pretvoriti u novi! katastarski čisti prihod od šuma; 523 |
| ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 10 <-- 10 --> PDF |
2. da nadu količnik, kojim će se stara katastarska vrijednost zemljišta u bosansko-hercegovačkom zemljišnom katastru pretvarati! u novi katastarski čiisti prihod. Tehnika rada oko pronalaženja gornjih količnika razlikuje se s obzirom na prvo spomenuto područje u toliko, što u Bosni it Hercegovini nisu sastavljane procjenbene grupe, već je za svaki srez u Bosni i Hercegovini pronađen uporedni procjenbeni srez u Hrvatskoj, Slavoniji, Srijemu ili Dalmaciji, u kome su približno iisti ekonomski odnosi i prilike, tarifne stavke i prosječno isti katastarski čisti prihod. Ako su uporedbeni srezovi u svemu međusobno jednaki, onda će se ljestvica novog katastarskog čistog prihoda uporednog sreza u svemu primijeniti na bosansko-hercegovački srez, a ako nisu, propisano je da se ima pronaći procenat, za koji će se ljestvice katastarskog čistog prihoda pojedinih kultura za dotični bosansko-hercegovački srez umanjiti ili uve^ ćati spram ljestvice uporednog sreza. Nakon što je pronađen uporedni srez i nakon što je ustanovljen procenat, koji se eventuelno ima primijeniti, pristupa se izračunavanju obaju količnika: za šume i onog za ostale kulture. Prema tome je za područje Bosne i! Hercegovine najkarakterističnija okolnost u tome, što tamo nisu vršene nikakove analize i istraživanja na licu mjesta, već su posredno primijenjeni rezultati, koji su dobiveni na području Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. c) Rad oko ustanovljivanja katastarskog čistog prihoda u Srbiji i Crnoj Gori, gdje nije postojao zemljišni katastar. Katastarski čisti prihod u ovim krajevima ustanovljen je slično kao u Bosni i Hercegovini na taj način, da je za svaki srez u Srbiji i Crnoj Gori nađen uporedni srez u ostalim krajevima države, gdje je katastarski čisti! prihod već bio ustanovljen. U cilju da se mogu upoređivati pojedini srezovi, izrađen je za svaki pojedini upravni srez u Srbiji i Crnoj Gori ekonomski opis. Ovaj je opis izrađen prema načelima, koja važe za ekonomski opis grupe u području a), kako je naprijed istaknuto. Pošto u Srbiji i Crnoj Gori zemljišta nisu bila sistematski popisana prema pojedinim kulturama i stepenima mjesne plodnosti, izvršen je popis, a ujedno su izabrana opštinska uzorna zemljišta, to jest takova, koja mogu poslužiti kao tipičan primjer. U pogledu šuma uredba propisuje slijedeće: »Opis o šumama ima da sadrži: vrstu šume i turnus (ophodnju), vrste drveća, u kom su odnosu pojedine vrste drveća zastupljene, godišnji prirast, način seče šume, način upotrebe, sporedni šumski užici, mogućnost iskorišćavanja šume (stojbinska vrsnoća), opšta dobrota.« Na osnovu ekonomskog opisa sreza i opisa mjesnih plodnosti uvrštena su zemljišta u klase vrsnoće prema pojedinim kulturama. Na osnovu takovog opisa potražen je uporedni srez u krajevima izvan Srbije i Crne Gore. Ako je nadležna komisija pronašla, da je uporedni srez u krajevima izvan Srbije i Crne Gore u svemu jednak onome u Srbiji ili Crnoj gori, onda se je ljestvica katastarskog čistog prihoda u svemu pri1mjenila na dotični srez u Srbiji ili Crnoj Gori, ako pak takova apsolutna jednakost nije postojala, onda se je ta ljestvica iz prečanskih krajeva reducirala ili uvećala sa stanovitim unaprijed određenim procentom. 524 |
| ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 11 <-- 11 --> PDF |
Cilj popisa i klasiranja zemljišta je bio, da se u krajevima, gdje nije postojao katastarski premjer zemljišta, u što kraćem vremenu popisu sva zemljišta i što točnije utvrdi površina, kultura i klasa za svako zemljište, da se na osnovu toga može razrezati! porez na zemljište kao i u ostalim krajevima. Prema tome u krajevima, gdje nije obavljena katastarska izmjera zemljišta, nije bilo dovoljno da se obavi ekonomski popis sreza, da se odrede ljestvice katastarskog čistog prihoda za sve kulture i klase, kako je ovaj postupak naprijed opisan, već je bilo potrebno da se sastavi privremeni katastar zemljišta, koji je imao da važi tako dugo, dok ne bude obavljena katastarska izmjera i dok se ne osnuju definitivne zemljišne knjige. Sastav ovog privremenog katastra obavljan je po općinama. Svi posjednici zemljišta bili su pozvani da prijave svoj zemljišni; posjed, kulturu i prinos kao i površinu sa točnošću, koja se može od okularne procjene površine očekivati. Na osnovu tih prijava, koje su podnijeli posjednici zemljišta, te na osnovu komisijskih uviđaja na licu mjesta korigirane su okularno površine, koje su bile prijavljene, a ujedno su pojedine kulture uvrštene u bonitetne klase prema ljestvici, koja je ranijim postupkom ekonomskog opisa sreza i izborom uporednog sreza u prečanskim krajevima ustanovljena. Na taj je način u Srbiji i! Crnoj Gori sastavljen privremeni katastar zemljišta, time da važi tako dugo, dok se ne izvrši izmjera zemljišta i sastavi definitivni katastar zemljišta. Ovo su glavne zakonske osnovice za utvrđivanje katastarskog čistog prihoda od zemljišta. U ime poreza na prihod od zemljišta plaća se: 1. osnovni porez sa 10% od katastarskog čistog prihoda (na osnovu odredaba finansijskog zakona). 2. dopunski porez po sumi ukupnog katastarskog čistog prihoda svega porezu podložnog zemljišta istog obvezanika na području jedne poreske uprave, umanjenog odgovarajućim dijelom katastarskog čistog prihoda, po kome je prethodne godine izvršen otpis poreza zbog elementarne štete. Dopunski porez naplaćuje se prema određenoj lestvici te iznosi 2—8% katastarskog čistog prihoda odnosno 20 do 80% osnovnog poreza na prihod od zemljišta. B) Kritički osvrt na metode rada oko utvrđivanja katastarskog čistog prihoda od zemljišta U našem zakonu u neposrednim porezima dolazi do izražaja opće ekonomsko poresko načelo, da se poljoprivreda uključivo sa šumarstvom ima oporezovati jedino sa neposrednim porezom. Porez na dohodak od zemljišta kao i porez na imovinu nisu prihvaćeni i uvršteni! u naš opći poreski sistem. Tehnički preduslov za ubiranje poreza na prihod od zemljišta jeste zemljišni katastar. Do ujedinjenja takav katastar postojao je za krajeve, koji su ranije potpadali pod Austro-Ugarsku, ali taj zemljišni katastar nije bio u svim pokrajinama sastavljen po istim načelima niti je bio sastavljen u isto vrijeme. Naročito se je razlikovao katastar za Bosnu i Hercegovinu od ostalih zemljišnih katastara A. U. monarhije i! to u tome, 525 |
| ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 12 <-- 12 --> PDF |
što u bosansko-hercegovačkom katastru nije bio izračunan čisti katastarski prihod od zemljišta (izim prihoda od šumskog zemljišta), već je bila izračunata katastarska vrijednost zemljišta. Nepostojanje zemljišnog katastra u Sjevernoj i južnoj Srbiji, te Crnoj Qori bilo je razlog da se u tim krajevima nije mogao razrezivati porez na prihod od zemljišta na isti način kao u prečanskim krajevima, dok se je taj porez ubirao na osnovu starih katastara u ostalim pokrajinama Jugoslavije. Da se ova poreska nejednakost ukloni, te da se postigne izjednačenje poreskog zakonodavstva u čitavoj kraljevini, trebalo je hitno donijeti odluku, da li će se porez na zemljište ukinuti i u ostalim krajevima države ili pak da se taj porez zavede i u krajevima predratne Srbije i Crne Gore. Pošto je prevladalo stanovište, da treba porez na zemljište zavesti! u čitavoj državi, to je daljnja posljedica toga bila, da je trebalo međusobno izjednačiti razne pokrajinske katastre tzv. prečanskih krajeva, a na drugoj strani trebalo je što prije osnovati zemljišni katastar za krajeve predratne Srbije i Crne gore. Ovaj ogromni! tehnički zadatak trebalo je iz političkih razloga što prije dovršiti, pa je baš ova žurba jedan od glavnih razloga, da se u našim poresko-tehničkim osnovicama opažaju stanoviti manjci tehničke prirode. Na drugoj strani naš poreskil sistem trpi od nekih načelnih mana, koje su opažene u svim onim državama, gdje je tokom 19. stoljeća bio zaveden porez na prihod od zemljišta na osnovu zemljišnog katastra. Zemljišni katastar u državama srednje Evrope sastavljen je u prošlom stoljeću, u njemačkim zemljama dapače u prvoj polovici prošlog stoljeća. Ekonomska struktura Evrope otada se bitno promijenila, poljoprivreda u užem smislu ogromno je izgubila na svojoj ekonomskoj važnosti za prosperitet evropskih naroda, a zemljišni katastar se osniva baš na pretpostavci, da je poljoprivreda gotovo jedino, a svakako najvažnije vrelo narodnih prihoda, a s time u vezi i državnih fiskalnih prihoda. U ovom odsječku nećemo se osvrtati na principijelne mane zemljišnih katastara i s time u vezi na mane sistema poreza od prihoda na zemljište, već ćemo kritički promotriti metode rada oko izračunavanja novog katastarskog čistog prihoda od zemljišta. Ovo je toliko više potrebno, jer su sve dosadanje kritike glasile u glavnome onamo, da je poreski sistem dobar, samo mu ne valja provedba. Kako smo naprijed vidjeli, u raznim krajevima države primjenjivane su različite metode rada oko utvrđivanja katastarskog čistog prihoda. Razlikovati moramo tri različita područja rada, pa se i naša kritika mora oslanjati na ta područja. Osim toga treba uvažiti, da su postojali neki opći momenti, koji su u raznim krajevima sa različitim intenzitetom utjecali na tačnost rezultata u pogledu i´zračunanih katastarskih čistih prihoda od zemljišta. a) Prvi opći momenat. koji je utjecao na točnost rezultata, jeste žurba oko sastava novog katastra. U Sloveniji, Prekomurju, Međimurju, Hrvatskoj, Slavoniji, Srijemu, Dalmaciji, Baranji, Banatu i Bačkoj postojali su stari zemljišni katastri, koji su iskazivali čisti katastarski prihod. O manama tih katastara s obzirom na šumsko gospodarstvo raspravljao je Ing. P 1 a v š i ć u svom članku. Osim toga treba uvažiti, da su ti katastri! bili sastavljeni u razna 526 |
| ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 13 <-- 13 --> PDF |
vremena, na osnovu raznih instrukcija i po različitim komisijama, koje su primjenjivale donekle razlučite metode rada i sa različitom strogošću ocjenjivale prihode od zemljišta. Zbog toga til katastri nisu mogli dati objektivnu sliku o prihodnoj sposobnosti zemljišta u sadanje doba. Kada bil se porezi ubirali na osnovu tih starih zemljišnih katastara, imalo bi to za posljedicu veću ili manju poresku nejednakost. Stoga se pojavila akutna potreba, da se katastarski čisti prihod od zemljišta revidira odnosno iz nova izračuna na osnovu jedinstvenih propisa. Ovaj cilj mogao bi se najtačnije postići, kada bi se za svaku općinu odnosno za svako zemljište iz nova izračunao katastarski čistil prihod na osnovu našeg zakona o neposrednim porezima. Međutim ovakova metoda rada iziskivala bi ogromne troškove u novcu i vremenu. Da se tome izbjegne, predviđen je jednostavniji postupak. Umjesto potanjeg i individualnog istraživanja prihodne sposobnosti svakog pojedinog zemljišta obrazovane su grupe ekonomski sličnih srezova, unutar tih grupa izabrana su dva ili više uzornih srezova, u tim srezovima su izabrana neka uzorna (primjerna) zemljišta, a tek na ovako izabranim zemljištima vršene su analize ii istraživanja katastarskog čistog prihoda. U Bosni i Hercegovini nisu vršene nikakove neposredne analize i procjene katastarskog čistog prihoda, već je za svaki bosansko-hercegovački srez izabran uporedni srez u Hrvatskoj, Slavoniji, Srijemu ili Dalmaciji. Na osnovu aproksimativnih podataka odlučeno je, da li će se ljestvica prihoda primijeniti sa 100% ili sa nekim drugim postotkom važnosti. U sjevernoj i južnoj Srbiji, te u Crnoj Goril također nisu vršene neposredne analize i proračunavanja katastarskog čistog prihoda, već je i ovdje, slično kao i u Bosni i Hercegovini, za svaki upravni srez izabran nekil uporedni srez u tzv. prečanskim krajevima, pa su ljestvice katastarskog čistog prihoda prenesene iz uporednog sreza na srez u Srbiji i Crnoj Gori. Ovakove metode rada bezuslovno predstavljaju vrela pogrešaka, od kojih u znatnoj mjeri mogu da trpe stanovnici pojedinih krajeva, a također mogu da budu oštećene uli privilegirane pojedine vrste kultura na račun ostalih kultura. Izbor srezova, koji sačinjavaju »ekonomski sličnu grupu«, kao i izbor »uporednih srezova« ima najveću važnost na rezultat u pogledu katastarskog čistog prihoda, ali sam taj izbor ne može se dovoljno precizno izvršiti. Mnogi krajevi u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Goril odlikuju se nekim čisto specifičkim ekonomskim prilikama, za koje se ne može naći odgovarajući uzor u ostalim krajevima države, pa ipak je trebalo u smislu Uredbe naći uporedni srez, pa je stoga razumljivo, da su mnoge od tih uporedaba više ili manje neprirodne il loše. Mnoge tužbe, koje se danas čuju protiv nepravednosti određenog katastarskog čistog prihoda, imaju svoj razlog baš u načinu izbora grupa i uporednih srezova. b) U krajevima, gdje je od ranije postojao zemljišni katastar, trebalo je izračunati količnik, kojim se je stari katastarski čisti prihod, koji je bio izražen u krunama, imao pretvoriti u novi katastarski čisti prihod izražen u dinarima. Za Bosnu i Hercegovinu trebalo je pronaći poseban 527 |
| ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 18 <-- 18 --> PDF |
Na drugoj strani vidimo, da je u krajevima, gdje je razvijena industrija i trgovina, prosječni! iznos radničke nadnice znatno veći nego u čisto poljoprivrednim krajevima. ´;Visina nadnice u industriji Izravno utječe i na nadnicu u poljoprivredi. Zemljište, koje se isplatilo obrađivati, dok su cijene radnika bile niske, postaje nepodesno za poljoprivredu, ako se cijene nadnica povise, ma da se bonitet i prinosna sposobnost zemljišta nije ni u čemu promjenila. U alpinskom području bivše Austrije opažena je pred rat značajna pojava, da se površina šuma trajno širi na račun poljoprivrednog zemljišta. Kupovani su čitavi seljački posjedi, koji su nakon toga pošumljeni. I u Sloveniji se u današnje doba opaža slično kretanje, i ako manje izrazito. Najviše dolazi taj pokret do izražaja u tome, što se seoski pašnjaci postepeno pretvaraju u šume. Zemljišta, o kojima se radi, ne mogu se označiti kao apsolutno šumsko tlo, sposobna su i za oranice, ali se ne iskorišćuju u tu svrhu, jer se to ne isplati. Na osnovu gornjih razmatranja dolazimo do zaključka, da sama činjenica, da je za oranice slabijih bonitetnih razreda iskazan manji katastarski! čisti prihod nego za susjedne šume, ne dokazuje ništa, a naročito se iz toga ne može povući općeniti zaključak, da naš katastar ne valja. Međutim i ovdje postoji teoretska mogućnost, da je katastarski čisti prihod zaista nepravilno izračunan, zbog paušalnog postupka, ali to bi trebalo za svaki konkretni! slučaj posebice dokazati. Nadalje su se svi šumarski stručnjaci složili u tome, da bi privremene poreske olakšice, koje su za vrijeme ekonomske krize donesene za oranice i livade, trebalo protegnuti i na šume. Mišljenja sam, da ove olakšice nisu uskraćene šumama zbog toga, jer se htjelo protežirati poljoprivredu na račun šumarstva, već zato, jer su bili mjerodavni čisto fiskalni! interesi državne uprave. Spomenute olakšice su dane za oranice i vinograde u finansijskom zakonu za godinu 1935/36, te su naknadno u finansijskim zakonima produbljivane. Spomenute olakšice dane su na zahtjev, koji su stavljali seljaci preko svojih narodnih poslanika, a zemljoradnici su u prvom redu imali u vidu porez na poljoprivredno zemljište, koji je porez u apsolutnom iznosu i mnogo veći od poreza na šume. Državni fiskus nije imao interesa, da daje treće olakšice, nego što su tražene, pa je tako izostavljena odredba, koja bi se odnosila na šume. Međutim da su objektivno ocjenjivane ekonomske prilike, onda bi za šume svakako trebalo dati bar one olakšice, koje su dane za oranice i vinograde, jer je pad cijena šumskim proizvodima u tim godinama bio još i veći nego kod cerealija. Trebalo bi stoga da posjednici šuma udvostruče svoj napor, da i za sebe ishode one olakšice, koje su dane za neke grane poljoprivrede. Doduše pojavljuje se pitanje, da li se isplati poduzimati takove napore, i da li je umjesno vezati se na poljoprivredu u pogledu olakšica, koje su dane finansijskim zakonima, kada su te sadanje olakšice samo privremenog značaja. Ako ministar finansija propusti da produlji važnost olakšica iz ranijih finansijskih zakona, to one automatski otpadaju. Nije bezrazložno mišljenje mnogih stručnjaka, da bi mjere za sanaciju šumske privrede trebalo postaviti na solidnije osnove. Oslobođenje od poreza kultura do 30 godina starosti ili oslobođenje od poreza kultura na kršu do 40 ili 60 godina starosti bilo bi vrlo korisno šumskoj privredi, jer te šume stvarno ne donose nikakove ili 532 |
| ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 19 <-- 19 --> PDF |
neznatne prihode. Međutim ekonomska efikasnost tih mjera u najvećoj je mjeri ovisna o načinu postupka oko postizavanja tih olakšica. Ako bi te olakšice bile vezane uz uslov, da se posebnom vjerodostojnom izmjerom utvrdi površina mladih šuma, na koje bi se odnosila, ako bi se općenito tražilo, da se te površine utvrde posebnim očevidima na licu mjesta, a te izmjere i očevidi bi padali na teret posjednika šuma, koji traži olakšice, onda bi posjednik šuma u većini slučajeva sam odustao od svoje molbe, jer uloženi troškovi ne bi bili u omjeru sa koristima, koje bi od toga crpio. Posjednik šuma u mnogim slučajevima ne zna tačnu površinu svojih mladih šuma i branjevina, ne zna tačnu granicu topografskih čestica prema gruntovnom nacrtu, a mlade šume se često puta protežu preko većeg broja tih topografskih čestica, pa bi trebalo da vrši posebne izmjere u cilju da može svoju molbu propisno opremiti. Međutim u mnogim slučajevima bili bi ovi troškovi veći od koristi, koje bi postigao privremenim oslobođenjem ili olakšanjem poreza na te šumske površine. Ako resumiramo dosadanja razmatranja, dolazimo do zaključka, da paušalne metode određivanja novog katastarskog čistog prihoda kriju u sebi mnoge mogućnosti poreskih nepravednosti, ali te poreske nepravednosti trebalo bi u većini slučajeva konkretno dokazati i opravdati. Ovaj postupak bio bi negdje tehnički teško izvediv i skup, pa u tim okolnostima moramo tražiti glavni razlog, da do sada nisu postignute nikakove olakšice u pogledu plaćanja javnih daća na šume. Smatram, da nemamo dokaza niti razloga za tvrdnju, da je naš poreski sistem doduše dobar, samo njegova izvedba da ne valja. Nasuprot tome usudio bih se tvrditi, da je jedno od najvećih djela, koje je izvršila naša državna administracija od ujedinjenja ovamo, baš sastav novog katastra zemljišta. Kod svakog velikog djela dešavaju se i greške, one su tako reći i neizbježive. One će se moći postepeno ispraviti naknadnim revizijama katastra, a posjednici šuma treba da za vremena prikupe potrebne podatke, da se isprave greške, koje su učinjene. Međutim ako si postavimo pitanje, u kolikoj se mjeri šumska privreda može nadati olakšanju nakon provedenih ispravaka u zemljišnom katastru, moramo doći do zaključka, da to olakšnje neće biti od nekog naročitog značaja. Svakako ovakovim putem stečene olakšice neće biti dovoljne, da se sanira zaista vrlo teško stanje naše šumske privrede. Zbog toga se ponovno javlja pitanje, da li nije možda provedba našeg poreskog sistema relativno dobra i zadovoljiva (naši katastarski stručnjaci pokazali su visoku spremu već time što su u neviđeno kratkom roku sastavili novi zemljišni katastar), ali poteškoće posjednika šuma izviru možda baš iz samog sistema? Ovu hipotezu preispitat ćemo u slijedećem odsječku. C. Kritički osvrt na principe, na kojima se osniva naš sistem oporezivanja šuma U zapadnim evropskim zemljama još je i danas u velike raširen tako zvani zakupnički sistem. To važi naročito za Englesku, Francusku, a djelomično i za neke predjele Njemačke i za Italiju. Zemlju u većini slučajeva ne obrađuju vlasnici zemljišta, već zakupnici, koji vlasniku plaćaju godišnju zakupninu ili kiriju (Pachtzins). Vlasnik zemljišta prima na osnovu prava vlasništva zemljišta neki stalni prihod, neku rentu, koju 533 |
| ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 20 <-- 20 --> PDF |
obično zbog toga naziva »zemljišnom rentom«, za razliku od renta, koje mu pritječu od novčanih kapitala ili dionica industrijskih preduzeća. Zemljišna renta u tom praktičnom gospodarskom smislu je posve odre đen pojam, a u krajevima, gdje je uobičajen zakupnički sistem, poznata je i poprečna veličina te rente za jedinicu površine razniih zemljišta. Zakupnički sistem je izravni nasljednik feudalizma, koji je u sred njem vijeku vladao u čitavoj Evropi. Feudalizam je u nekim krajevima Evrope zadržao svoj prvobitni oblik sve do polovice 19. stoljeća, kada je likvidiran zakonima o oslobođenju kmetova, kojim je zakonima pred viđena i agrarna reforma i segregacija, te je poljoprivredno, a i šumsko zemljište dospjelo u ruke zemljoradnika, koju su već i dotle obrađivali to zemljište. Tako je u srednjoj Evropi, a prije svega na području bivše Austro-Ugarske, nastao brojno jaki stalež seljačkih maloposjednika, koji su svaki za sebe obrađivali svoje vlastito zemljište. Uzimanje u zakup tuđeg zemljišta samo se iznimno dešava i nema neke opće ekonomske važnosti. Zemljišna renta je u tim krajevima pojam, kojem je značenje poznato samo iz knjiga. Tome nasuprot se je feudalizam u Engleskoj, Francuskoj i Italiji već odavna evolucijonirao i razvio u zakupnički sistem. Feudalna vlastela su ostala vlasnicima ogromnih kompleksa zemljišta, ali njihovi kmetovi su postali slobodni građani. Nisu više potpadali pod oblast zemaljske gospode, koja su nekada imala pravo sudovanja nad njima, nisu više trebali da besplatno obrađuju vlastelinsku zemljište, a niti su bili dužni da daju desetinu od priroda, koji su dobili od zemljišta, koje je predstavljalo njihov stalni posjed, ako i ne vlasništvo. Ekonomski problem obrađivanja ogromnih vlastelinskih zemljišta riješen je na bazi slobodne pogodbe. Vlastelin, u mjesto da se muči sa svojim kmetovima i da od njih ubire desetine i ostala podavanja, sklopio je sa bivšim kmetom pogodbu o iznosu godišnje zakupnine, uz koju je zemljoradniku ustupio zemljište radi iskorišćavanja. Na taj način zadovoljne su bile obe stranke, a okolnost da se je taj sistem održao i danas u najnaprednijim evropskim državama, kao što su Engleska i Francuska, svjedoči nam, da taj sistem ima značajnih nekih prednosti, koje nama nisu poznate. Karakteristično je, da u tim naprednim evropskim državama nisu smatrali potrebnim da provedu agrarnu reformu u cilju da zemlja dođe u ruke onog, koji ju obraduje. Razumljivo je, da u tim zemljama nije toliko važna karakteristika pojedinog zemljišta cijena, uz koju se to zemljište može prodati, koliko je važna karakteristika ona cijena, uz koju se to zemljište može izdati u zakup. Na isti način, kako mi znamo, koja je prodajna cijena svakog zemljišta, tako u Francuskoj ili Engleskoj mora da znadu cijenu, uz koju se može zemljište izdati u zakup, znadu dakle zemljišnu rentu, koju odbacuje pojedino zemljište. Nije stoga za čudo, što je u francuskom poreskom zakonodavstvu uzeta kao osnovica za oporezivanje prihoda od zemljišta baš ova zemljišna renta. U Francuskoj se porez ne plaća na osnovu katastarskog čistog prihoda, katastar zemljišta služi samo u svrhu evidentiranja pojedinih parcela i u cilju, da se zna situacija tih parcela. Veličina zemljišne rente određuje se u prvom redu iz akata, to jest iz zakupnih pogodaba. U slučaju da takovih pogodaba nema, onda određuje zemljišnu rentu pojedinih parcela općinski načelnik sa odbornicima i predstavnikom po 534 |
| ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 21 <-- 21 --> PDF |
reske vlasti. Ovo povjerenstvo ima zadaću da po načelu analogije odredi zakupninu, koja bi se mogla polučiti, kada bi se takovo zemljište izdalo u zakup. Tek u sasma iznimnim slučajevima, kada se nikako ne može posrednim uporedivanjem odrediti zakupna cijena pojedinih zemljišta, onda se pristupa izravnom računskom određivanju te cijene, time da se ocijeni prihodna sposobnost tog zemljišta, odbiju se troškovi obradbe itd. Međutim i ovakovim načinom ustanovljena zakupna cijena zemljišta nije identična sa našim pojmom katastarskog čistog prihoda, jer zakupna cijena uvijek mora da je manja od katastarskog čistog prihoda. Zakupnik, koji plaća zakupninu, mora i nakon toga od svog rada izvući toliku korist, da mu se uzimanje u zakup isplati. Porez, na zemljište plaća vlasnik istog, a zakupnik je oporezovan porezom na dohodak. Smatrao sam potrebnim, da se osvrnem na ove prilike u nekim evropskim zemljama, jer se u ekonomskoj literaturi još i danas vodi polemika o tome, da li se porez na zemljište ima razrezivati na osnovu zemljišne rente ili pak na osnovu katastarskog čistog prihoda. Tako i E n dre s zastupa mišljenje, da šume, koje se gospodare u prekidnom gospodarenju, treba oporezovati na bazi zemljišne rente, a one šume, u kojima se gospodari potrajnim načinom, da treba oporezovati na bazi čistih godišnjih prihoda, dakle na bazi šumske rente. Pod šumskom rentom Endres razumijeva sumu od zemljišne rente plus kamata od kapitala, što ga predstavlja drvna zaliha. Naše je mišljenje, da se izbor poreske osnovice ne može odrediti na osnovu nekih teoretskih spekulacija. Taj izbor u najvećoj je mjeri ovi san o konkretnim prilikama u pojedinim državama. U Engleskoj i Fran cuskoj gdje je zakupna cijena zemljišta općenito uzevši poznata i tačno određena veličina, najpraktičnije je da se oporezivanje zemljišta vrši na toj osnovici. Međutim, kada bismo mi htjeli da oponašamo napredne na rode i kada bismo i kod nas zakonskim odredbama normirali takovu po resku osnovicu, izazvali bismo time neku neopisivu administrativnu zbrku, jer nitko ne bi mogao znati, šta je zapravo zakupna cijena zem ljišta, jer kod nas zakupnički sistem nije uobičajen. Zemljišna renta je u praktičnom gospodarstvu Francuske i Engle ske posve određen pojam. Međutim ako bismo taj pojam htjeli odrediti na osnovu teoretske ekonomske nauke, naišli bismo na neočekivane za preke. U ekonomskoj literaturi pojam zemljišne rente po prvi puta su srećemo u radovima ekonomske škole fiziokrata. Kako je poznato, ova ekonomska škola pojavila se u Francuskoj kao reakcija na ekonomski sistem merkantilizma. Zemljišna renta bila je već tada u Francuskoj prak tični ekonomski pojam, čije značenje nije bilo dvoumno, dokgod taj pojam nisu prihvatili i počeli obrađivati ekonomski teoretičari. Fiziokrati su naime na osnovu pojave zemljišne rente nastojali dokazati, da samo po ljoprivreda stvara nove vrijednosti, a svi ostali staleži troše plodove, koje su stvorili zemljoradnici. Temu zemljišne rente od fiziokrata preuzeo je Riccardo, koji je stvorio poznatu svoju teoriju o zemljišnoj renti. Prema Riccardu je zemljišna renta diferencija prihodnih sposobnosti najboljeg i najlošijeg zemljišta, koje se obrađuje na području neke ekonomske cjeline. Protiv Riccardove teorije digli su se mnogu ekonomski teoretičari, među inima i američki nacijonalni ekonom Carey, koji je postavio svoju protuteoriju. 535 |
| ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 22 <-- 22 --> PDF |
U njemačkoj ekonomskoj literaturi nastala je posebna teorija zemljišne rente, koja tu pojavu prikazuje kao rezultat udaljenosti nekog zemljišta od tržišta. Poznat je i ekonomski teorem o padajućoj zemljinšoj renti, prema kojoj teoriji zemljišna renta ne raste u onoj mjeri, u kojoj se ulažu sredstva za povećanje prihoda od zemljišta. Endres razumijeva pod zemljišnom rentom godišnje kamate od kapitala, koji predstavlja prihodnu vrijednost zemljišta: zemljišna renta = Bu Oop. Iz ovih nekoliko primjera vidi se, da zemljišna renta kao pojam teoretske nacijonalne ekonomije nije neki posvema određen pojam, već gotovo svaki autor pod tim pojmom razumijeva nešto drugo. Jasno je stoga, da pojam, koji je u naučnom pogledu sporan, ne može da posluži kao osnovica za razrezivanje poreza, ako nije ustaljen u samom ekonomskom životu neke države. Francusku n. pr. ni najmanje ne smeta, što se u ekonomskoj literaturi vodi borba oko pojma i! postanka zemljišne rente, kada u toj državi svaki pretsjednik seoske općine ima sasma određeni pojam i shvaćanje o toj pojavi. Iz gornjih razmatranja možemo zaključiti, da i mi moramo za sebe riješiti pitanje, koja je najbolja osnovica za razrezivanje poreza na zemljište s obzirom na konkretne prilike u našoj državi. Da uđemo u samu jezgru našeg problema oporezivanja šuma, potrebno je da se poslužimo praktičnim primjerom, iz kojeg ćemo moći deducirati potrebne zaključke. Uzmimo primjer, kojim se je služio Ing. Plavši ć u svojoj raspravi (Šum. L. 1937, str. 448\ Imamo dva posjednika šuma, od kojih svaki posjeduje po 100 ha šume na zemljištu jednakog boniteta i iste vrste drveća. Posjednik A gospodari strogo godišnje potrajno. Šuma se nalazi u normalnom stanju u smislu nauke o uređivanju šuma. Ophodnja je 100 godina. Vlasnik šume posiječe svake godine 1 ha šume i od toga crpi godišnji čisti prihod ili šumsku rentu od 18.000 Din. U smislu našeg poreskog zakona katastarski čisti prihod u ovom slučaju iznosi 18.000 : 100 = 180 Din. Osnovni državni porez zemljarina iznosi 10% katastarskog čistog prihoda dakle 180X0,10=18 Din za svaki ha površine šuma. Pošto on posjeduje 100 ha šume, treba da plaća 100 X 18=1.800 Din godišnje u ime neposrednog osnovnog poreza na prihod od zemljišta. Suma katastarskih čistih prihoda za čitav posjed jeste 180 X 100 = = 18.000 Din. U smislu § 16 tačka 2 zakona o neposrednim porezima plaća se na godišnjij katastarski čisti prihod od 18.000 Din uz pretpostavku, da se sav posjed nalazi na teritoriji jedne te iste poreske uprave, dopunski porez u iznosu od 6% katastarskog čistog prihoda. Dakle 18.000 X 0,06 = 1.080 Din. U ime osnovne i dopunske zemljarine dužan je da plaća godišnje 1.800+ 1.080 = 2.880 Din. Pošto godišnje dobiva od svoje šume čisti prihod od 18.000 Din, to od ovog realizovanog čistog prihoda mora odbiti! još 2.880 Din ili 16% u ime državnih neposrednih poreza. Posjedniku A na taj način smanjuje se čisti prihod od šume, ali oa ima otkuda da odbije troškove za porez. 536 |
| ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 23 <-- 23 --> PDF |
Nakon toga promatrat ćemo posjednika B. I ovaj posjeduje 100 ha šume istog boniteta, kao što ju ima i posjednik A, a također se na njegovom šumskom zemljištu nalazi ista vrsta drveća. I on siječe šumu u ophodnji od 100. Dakle će i on dobiti po ha čisti prihod od 18.000 Din. Katastarski čisti prihod po ha i kod njega iznosi 180 Din, pa će premđ tome i posjednik B plaćati! u ime osnovne i dopunske državne zemljarine iznos od 1800 + 1080 = 2.880 Din. Međutim posjednik B ne vodi potrajno šumsko gospodarenje, već gospodari prekidno. U doba promatranja sve šumske površine su pošumljene, a sve sastojine stare su 1 godinu. Pošto B gospodari u prekidnom gospodarenju, a šume još nisu zrele, to B ne dobija od šume nikakovih prihoda. Radi ujednostavljenja situacije pretpostavljamo, da ni! posjednik A kao ni B ne prima od proreda nikakovih prihoda. Ova teoretska pretpostavka nije u suprotnosti sa ekonomskom praksom, jer je poznato, da velika većina naših šuma ne može da se redovito proređuje, jer nema mogućnosti da se taj materijal unovči, pa bi troškove provađanja prorede bili veći! od utrška za dobiveni materijal. Pa i! naš poreski zakon ne sadrži nikakovih odredaba u pogledu prihoda od proreda, znači: ne računa sa tim prihodima. Suprotstavimo sada ekonomsku situaciju ovih dvaju posjednika šuma A i B. Imaju šume jednakog boniteta, iste vrsti drva, gospodare u istoj ophodnji ii plaćaju jednaki godišnji iznos državnih poreza. Jedina je dakle razlika između njih ta, što A gospodari potrajnim načinom, a B prekidnim načinom. Dok A svake godine posiječe po 1 ha šume, kojil mu odbacuje čisti prihod od 18.000 Din, to B kroz 100 godina ne siječe ništa, a nakon toga posiječe čitavu površinu od 100 ha, pa dobija od te sječe čisti! prihod od 18.000 X 100 = 1,800.000 Din. U godini, kada mu taj prihod stigne, neće plaćati nikakav veći porez nego i dotle, jer kod nas posjednici šuma plaćaju samo neposredni porez na prihod od zemljišta. Dakle će B i u toj godini, kada će primiti čisti prihod od 1,800.000 Din, plaćati porez u iznosu od samo 2.880 Din. ili samo 0,16%! od ostvarenog prhoda. Ovo je neke vrste ekonomska prednost posjednika B spram posjednika A, za kojeg smo izračunali, da mora svake godine plaćati 16% od ostvarenih prihoda u ime državnih poreza. Toj prednosti posjednika B stoji na drugoj strani jedna okolnost, koja je sa ekonomskog stanovišta veoma važna. Istina je, da će posjednik B, kada bude šuma zrela za sječu, plaćati samo 0,16% od prihoda u ime državnih poreza, ali će zato morati on da plaća 100 godina porez, a da mu šuma ne odbacuje nikakvog prihoda. Sto godina je dugačak vijek, ako ga mjerimo i uporedimo sa dužinom ljudskog života. Predvidno će se izmijeniti tri ljudske generacije na posjedu te šume, sve te tri generacije, — ako dobu jedne generacije računamo sa 33 godine — plaćati će poreze, a onda će doći četvrta generacija, koja nije ništa uložila u tu šumu, i pokupit će plodove truda iz žrtava svojih predaka. Posjednik mlade šume mora plaćati porez na prihod od zemljišta, makar mu takav prihod stvarno ne pritiče. Istina je, da šuma prirašćuje, svake se godine uveća drvna masa za neki! iznos kubnih metara, ali tu drvnu masu posjednik šume ne može separirati od zemljišta, na kojem je nastala, već mora čekati da se dovrši produkcijoni! proces, a to će biti tek nakon 100 godina, ako je šuma sada 1 godinu stara. 537 |
| ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 24 <-- 24 --> PDF |
Da udovolji svojoj poreskoj dužnosti1, posjednik mora da te izdatke namiri iz nekih drugih svojih prihoda, od prihoda koji ne izviru iz šume, na koju plaća porez; ako pak takovih prihoda nema, mora se zadužiti. Prema tome moramo istaknuti vanredno važnu ekonomsku činjenicu, da šuma, sa kojom se gospodari prekidnim načinom, kroz dugi niz godina ne može da podmiri svojim prihodima ni najmanje izdatke za upravu i poreze, a tek nakon dugog niza godina ostvari se prihod, koji je u apsolutnom iznosu višekratnik od onog prihoda, što ga godišnje odbacuje šuma kod potrajnog gospodarenja. Prema tome imaju ekonomsku kvalifikaciju, da se bave šumskom privredom na bazi! prekidnog šumskog gospodarenja samo oni gospodarski subjekti, koji imaju znatne prihode iz nekih drugih privrednih djelatnosti. Na ovom mjestu htio bih skrenuti pažnju na jednu okolnost, koja se često spominje u našim šumarsko-političkim raspravama: Kaže se, da šume u savskoj ravnici nemaju ekonomskog opravdanja,Jer bi se te površine mogle bolje iskoristiti u poljoprivredne svrhe.. Šumarstvom neka se bave siromašni krajevi Like i Bosne, gdje zemljište ii onako nije podesno za poljoprivredu. Ova su opažanja u načelu ispravna, ali imaju jednu manu, da omalovažuju ekonomske činjenice, da šume može da gaji samo kapitalno jaki! gospodarski subjekt, a ako nema sredstava, neće šume moći uzgajati. Danas je velika većina naših šuma u tako zvanim pasivnim krajevima vrlo mlada, dakle trebat će dugi niz godina, dok će te šume odbacivati prihode. Ako dakle na osnovu površnih kalkulacija likvidiramo šume u bogatim krajevima Posavine, a na drugoj strani pasivni krajevi iz vlastitih sredstava ne mogu uzgajati! šume, to ćemo uopće ostati bez šuma. Imat ćemo plodne obrađene ravnice na jednoj strani, a na drugoj strani golijeti i krševe, te bujična područja u bregovitim krajevima. Takovu sliku daju već danas mnoga područja u moravskoj i vardarskoj banovini. Nakon ove disgresije nastavimo sa našim razmatranjem glavne teme. Kazali smo, da se šumskom privredom, uzgojem mladih šuma u prekidnom načinu gospodarenja mogu baviti samo kapitalno jaki posjednici šuma, koji iz drugih nekih privrednih djelatnosti vuku prihode, te ih ulažu u šumarstvo; u prvom redu su to razne javne dažbine, koje moraju podmirivati, a osim toga i troškovi uprave i čuvanja šuma. Međutim nije dovoljno, da neki! posjednik ima materijalnu mogućnost da se bavi šumskim gospodarenjem, već isti mora imati! i volju da to čini. Ako pretpostavimo normalni gospodarski subjekt, to moramo ii pretpostaviti, da će isti! voditi računa o koristima, koje će mu donijeti žrtve, koje podnosi time, što snaša troškove uzgoja mladih šuma do dobi, kad iste postaju zrele za sječu. Posjednik B čekat će 100 godina, da mu stigne prihod od šume, koji će moći realizovati. Kroz tih 100 godina morat će svake godine ulagati samo za državne poreze po 2,880 Din. Da je taj novac ulagao u najsigurniji novčani zavod, n. pr. u Poštansku štedionicu, isti bi mu se ukamaćivao bar sa 4%. No mi! ćemo učiniti! koncesiju teoremu Endresa, koji je postavio načelo, da onaj, koji se bavi šumskom privredom, već unaprijed ne smije računati sa većim ukamaćenjem kapitala od 3%. Kamatnjak od 3% Je specifički šumsku kamatnjak. 538 |
| ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 25 <-- 25 --> PDF |
Ako posjednik B kroz 100 godina ulaže godišnje po 2.880 din, to ove uplate predstavljaju konačnu rentu, čiju vrijednost na kraju perioda prema formuli: K = 2.880 [ AAO ´ = 2880 X 607-28 izračunavano sa K = 1,748.746.40 Din Vrijednost uplata državnih poreza na kraju perioda, u doba kada će se realizovati prihod od šume, sa kamatima na kamate iznosi dakle zamašnu svotu od 1,748.746,40 Din. Vrijednost, odnosno čisti prihod od šume u isto vrijeme iznosit će svotu od 1,800.000 Din. Ako uporedimo ove dvije svote, onda vidimo, da je posjednik B u ime 16% poreza na prihod od zemljišta izvršilo uplate, koje iznose 96% od prihoda, koji će realizirati od šume. Međutim ako posjednik šume ne bi htio da prizna opravdanost šumskog kamatnjaka u iznosu od 3%, te bi htio da računa sa kamatnjakom od 5%, jer on kao privrednik ima posvuda mogućnost da poluči takovo ukamaćivanje kapitala, onda bi konačna vrijednost rente od 2.880 Din godišnje sa kamatima na kamate i uz kamatnjak od 5% iznosila 5,877.216 Din ili 326% od čistog prihoda, koji će se ostvariti. Dakle samo u ime državnih poreza posjednik B plaćati! će tri i četvrt puta više nego što iznosi čisti prihod. Ovom računu moglo bi se prigovoriti, da će vrijednost čistog prihoda nakon 100 godina, koji smo izračunali na osnovu današnjih cijena, biti mnogo veći, jer vrijednost drva sa vremenom raste. Vrijednost šume raste osim sa postotkom mase i kvaliteta još i sa postotkom poskupljenja (Teuerungszuwachs). Međutim tome prigovoru nasuprot moramo istaknuti, da će sa poskupljenjem drva ići donekle uporedo i visina katastarskog čistog prihoda, koji je osnovica oporezivanja šuma. Vidimo, da države, koje imaju zastarjeli katastar, ne računaju sa 10% poreza od katastarskog čistog prihoda, već uzimaju znatno veći postotak. Republika Austrija uzimala je od katastarskog čistog prihoda, kako je iskazan u starom katastru, oko 80% (osamdeset) u ime poreza na prihod od zemljišta. Nakon toga treba da suprotstavimo posjednike šuma A i B, pa da uporedimo njihovu ekonomsku situaciju u pogledu plaćanja državnog osnovnog poreza na prihod od zemljišta. Posjednik A, koji gospodari potrajnim načinom, plaća godišnje u ime poreza 16% od prihoda, koje je realizirao. Za njega ne postoji pitanje, otkuda će namiriti svote za porez, jer je posve prirodno, da će ih uzeti od prihoda, koje mu odbacuje šuma. Kao privatni gospodarski subjekt, koji se rukovodi samo sa svojim privatnim interesima, vodit će svoju politiku u cilju, da postotak poreza bude što manji, i ako ne može sa nekim opravdanjem tvrditi, da ga državni porez upropašćuje. Posjednik B, koji vodi prekidno gospodarenje, u godini realizovanja svoga prihoda platit će neki sasma minimalni postotak prihoda u ime poreskih dažbina. No na drugoj strani taj će posjednik kroz dugi niz godina plaćati porez na prihod od šuma, kojega faktično ne može realizovati, koji nije likvidan. Porez na prihod od zemljišta počet će plaćati 539 |
| ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 28 <-- 28 --> PDF |
realizovanja prihoda, zaračuna kamate na svoja podavanja, onda dolazi do zaključka, da je vrijednost njegovih podavanja u ime javnih dažbina mnogostruko veća, nego što je korist, koju crpi od svojih šuma. Do takovih anomalija dolazi se zbog toga, što poreski zakon izračunava poprečni godišnji čisti prihod od šuma, pa nakon toga čini krupnu ekonomsku grešku, koja se sastoji1 u tome, što pretpostavlja, da ovaj poprečni godišnji prinos faktično i svake godine unilazi, pa ga zato svake godine i oporezuje. Međutim ovo nije istina, jer kod prekidnog gospodarenja šuma doduše svake godine stvara nove vrijednosti, ali ovako stvorene vrijednosti mogu se iskoristiti tek nakon dugog niza godina. Potrebno je, da tako reći historijskom metodom utvrdimo razloge, zbog kojih je došlo do ovakove anomalije u pogledu oporezivanja šuma. U prvom redu moramo istaknuti, da je porez na prihod od zemljišta najprije bio zaveden na poljodjelska zemljišta, koja produciraju cerealije. Kod ove privredne grane zaista se plodovi ubiru svake godine, pa je moguće da se od tih plodova i svake godine jedan dio uzme u svrhu podmirenja državnih i u opće javnih potreba. Pošto je kasnije zaveden i porez na prihod od onog zemljišta, koje služi produkciji drveta, to je ü šumarstvo po nekim biološkim karakteristikama shvaćeno kao neka vrst od brojnih poljoprivrednih kultura. Šuma je dakle shvaćena kao njiva, na kojoj raste drvo. Na isti način, kao što oranice svake godine donose plod, pretpostavljalo se, da i šuma to čini svake godine. Međutim za pravilno razumijevanje ovog historijskog razvoja moramo uzeti u obzir još jednu važnu ukolnost, Spomenuli! smo, da naša uredba o načinu rada kod ustanovljivanja katastarskog čistog prihoda predviđa, da će se ti podaci prikupiti od šumskih veleposjednika: države, općina i privatnih vlastehnstava. Ing. P 1 a v š i ć spominje u svom članku, da su predstavnici Hrvatsko-slavonskog šumarskog društva svojevremeno podnijeli predstavku vladi zbog toga, jer su i madžarske instrukcije predvidjele, da se podaci o prihodnoj sposobnosti šuma imaju prikupiti na području većih i uređenih šumskih posjeda. Međutim ovaj izvor katastarskih podataka u pogledu šumskih prihoda je razlog, da produkcijone prilike šumarstva nisu pravilno shvaćene. Kod šumskih veleposjeda bilo je šumsko gospodarstvo uređeno na načelu strogo potrajnog gospodarenja. Tim posjedima svake su godine pritjecali prihodi od šuma, pa tako katastarski stručnjaci nisu ni imali prilike da uoče razliku produkcijskih zakona u šumarstvu i u poljoprivredi u užem smislu. Ne može se poricati, da plaćanje poreza kod potrajnog šumskog gospodarenja ne predstavlja neki naročiti gospodarski problem, uz pretpostavku da porezi nisu u apsolutnom pogledu previsoko odmjereni!. Naš posjednik A plaća godišnje 1800 Din osnovnog poreza na zemljište, a na drugoj strani prima 18.000 Din čistog prihoda od šume, plaća dakle 10% od tih prihoda. Njega se ne tiče mnogo, kako je poreska uprava došla do ove brojke, glavno je za njega, da taj porez nije prevelik. Međutim za teoretsko istraživanje je važno, kako se je došlo do tog poreskog propisa, Kako smo već naprijed spomenuli, postupak je ovaj: Poreska uprava pretpostavlja, da na svakom hektaru šume posjednika A godišnje priraste vrijednost u iznosu od 180 Din. Ovaj prirast vrijednosti identificira se sa prihodom, te se pretpostavlja, da svaki ha šume posjedniku 542 |
| ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 29 <-- 29 --> PDF |
donosi godišnje 180 Din čistog prihoda. Prema tome posjednik je dužan da od svakog ha plaća godišnje 18 Din, a za 100 ha: 18 X 100= 1.800 Din. Ovaj računski postupak je pogrešan. Nije istina, da je svaki ha šume donio posjedniku 180 Din čistog prihoda, već je istina, da je samo 1 ha donio posjedniku 18.000 Din, a ostalih 99 ha nije donijelo nikakvog prihoda. Posjednik A nema razloga, da se buni protiv poreske fikcije o tome, da svaki ha donosi po 180 Din godišnjeg prihoda, jer on je stvarno dobio 18.000 Din prihoda pa može da plati 10% u ime poreza. Ova poreska fikcija, poreska metoda izračunavanja godišnjeg iznosa poreza ni u koliko ne uzrokuje ozbiljne neprilike posjednicima šuma, koji gospodare potrajnim načinom. Međutim posve druge su posljedice ove fikcije kod posjednika šuma, sa kojima se gospodari u prekidnom gospodarenju. Posjednik B na isti način kao i A mora svake godine platiti 1.800 Din osnovne zemljarine. Državni fiskus pretpostavlja, da mu svaki ha šume svake godine donosi 180 Din čistog prihoda, dakle čitava šuma od 100 ha da mu donosi godišnji čisti prihod od 18.000 Din. Na taj prihod mora plaćati porez od 1.800 Din. Ove poreske fikcije u ovom slučaju uzrokuju upravo sudbonosne ekonomske posljedice. Šume posjednika A doduše svake godine produciraju nove vrijednosti u poprečnom iznosu od 18.000 Din, ali ovaj prirast vrijednosti nije prihod posjednika šuma u ekonomskom smislu. On mora da plaća porez na prihod, koji ne može ostvariti, mora ga plaćati zbog toga, jer kod poreskog računovodstva vladaju fikcije o godišnjem pritjecanju prihoda u šumarstvu, makar se gospodarilo prekidnim načinom. Na osnovu prednjih razmatranja dolazimo do ovih prethodnih zaključaka: Naš poreski sistem obračunava prihode od šuma na način, koji nije u skladu sa zakonima šumske produkcije. Šumsko tlo odbacuje plodove u dugačkim periodama, u dugačkim ophodnjama, koje znaju biti i mnogo veće od jednog vijeka. Posjednik šuma može vući trajne prihode od šuma samo u onom slučaju, kada su šume međusobno tako poredane u pogledu sječne zrelosti, da svake godine jedna sastojina može da dođe do sječe, te se faktično i posiječe. Dakle samo u slučaju ako šume jednog posjednika čine gospodarsku jedinicu sa bar približno normalnim poređajem dobnih razreda, može šuma da odbacuje trajne prihode u novcu i naturi. Tamo gdje takav poredaj ne postoji, šumoposjednik mora kroz dugi niz godina čekati, dok ubere plod od svojih šuma i da prema tome ima neki prihod, od kojeg može platiti poreze i ostale javne dažbine. Ako su šume pojedinih posjednika uređene na potrajno gospodarenje, to posjednici mogu bez većih poteškoća udovoljavati svojim poreskim obavezama. Kada se mi bavimo problemom oporezivanja naši h šuma, onda nije pitanje, da li je naš poreski sistem u tehničkom pogledu dobar ili ne, već se pita: Da li naš poreski sistem odgovara stanju naših šuma i naših posjednika šuma? Da možemo odgovoriti na ovo pitanje, koje je glavna zadaća ove rasprave, moramo si u kratkim crtama predočiti stanje naših posjednika šuma prema pojedinim1 kategorijama vlasništva. 543 |
| ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 32 <-- 32 --> PDF |
b.) Kao kupci vlastelinskih šuma kao i šuma akcijonarskih društava pojavljivale su se na tržištu u prvom redu imovne općine, zemljišne zajednice, a tek u manjoj mjeri seljački maloposjednicL koji bi kupili po nekoliko hektara šume. Pojavljuje se pitanje, na osnovu kojih kalkulacija i računa su imovne općine kupovale i: plaćale ogromne milijune za šume, kojih su se kapitalistički vlasnici htjeli i morali što brže riješiti!? U prvom redu treba istaknuti, da imovne općine i zemljišne zajednice po svom značaju i ekonomskoj svrsi nisu privredne ustanove u smislu modernog kapitalističkog shvaćanja; one nemaju zadaće da stiču novčane profite, već je njihova zadaća da svoje članove podmiruju sa naturalnim dobrima: ogrijevnim i građevnim drvetom i ostalim šumskim proizvodima. Finansijska sredstva te ustanove stiču samo u cilju da njima pokriju tekuće izdatke za upravu i poreze. Kod takovog stanja razumljivo je i shvatljivo, da se nije sa tolikom rigoroznošću postavljalo pitanje rentabiliteta kapitala, koji su ulagani u kup novih mladih šuma. Osim toga je značajnu ulogu igrao i način računanja vrijednosti šuma. Prihodi od šuma, koji: se očekuju u dalekoj budućnosti — nakon 100 i više godina — kapitalizovani su pomoću Faustmanove formule sa šumskim kamatnjakom, koji je iznosio 2—3%. Dok nijedan moderni kapitalistički privrednik ni ne pomišlja da eskontira mjenicu, koja dospijeva nakon 100 ili više godina, imovne općine su to sa najvećom mirnoćom i lakoćom činile. Dok nijedan privrednik neće da mjenicu eksomptira sa kamatnjakom od 2 uli 3%, imovne općine su to činile. Na taj način dobivene su kapitaliziranjem vrijednosti, koje su mnogostruko veće od onih, koje bi! dobio privatni kapitalista, kada bi kalkulirao po metodama, koje su uobičajene u današnjoj modernoj privredi. Imovne općine i zemljišne zajednice sanirale su mnoga kapitalistička preduzeća, mnoge strane aristokrate, jer su od njih kupile za teške milijune šume, koje su predstavljale pasivna preduzeća. Šumarska politika kolektivnih šumskih posjeda počinila je neoprostivu grešku, što nije pravovremeno shvatila ekonomsku situaciju onih preduzeća i starih aristokrata, koji su nudili na prodaju komplekse šuma, koji su ih prodavali zato, jer su te šume za njih značile pasivna preduzeća, već je računala vrijednost šuma prema formuli, koja je protivna i koja ignorira osnovno ekonomsko načelo o ponudi i potražnji. Cijene dobara, koja se izmjenjuju u privrednom životu, ne određuju se prema nekim ustaljenim formulama, već se određuju u slobodnom natjecanju i borbi ponude i potražnje. U današnje doba najviše se tuže na težinu tereta javnih daća kolektivni šumski posjedi: imovne općine, zemljišne zajednice, sela i općine, koje posjeduju šume, te manastiri i uopće ustanove javnopravnog karaktera. Privatni šumski veleposjed, koji je prekomjernim iskorišćavanjem šuma došao do toga, da je imao samo još mlade šume, riješio je poreski problem u znatnoj mjeri na vrlo praktičan način: prodao je šume ili ih je rasparcelirao i tako se je riješio pasivnih preduzeća. Šumarske ustanove javnopravnog karaktera nisu to mogle činiti zbog zadataka, što ih imaju, a također zbog pomanjkanja shvaćanja ekonomskih zbivanja. 546 |
| ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 33 <-- 33 --> PDF |
Šume kolektivnih šumskih posjeda u prošlosti su bile u prevelikoj mjeri opterećene podavanjima u naturi, sjeklo se skoro posvuda više nego što je šuma prirašćivala. Prirodna posljedica takovog gospodarenja jeste, da se omjer dobnih razreda sve više mijenja u pravcu, da ti posjedi imaju relativno sve više mladih šuma, koje u sadanje doba ne donose nikakove ili samo minimalne prinose u naturi, a isto tako . još manje1 prihoda u novcu. Ovaj nerazmjer kod imovnih općina i zemljišnih zajednica još se pogoršao spomenutim kupovanjem većih kompleksa šuma. Sve je manji dio šuma zrelih za sječu, koji bi donosio prihod u naturi i u novcu. Te male površine stvarno snose sve troškove uprave i javnih daća. Javne daće na šume plaćaju se na osnovi katastarskog čistog prihoda od cjelokupnog zemljišta dotičnog šumskog posjeda. Međutim radi poremećenja poretka dobnih razreda veći! dio tih površina u sadanje doba ne donosi nikakovih prihoda, a ipak država i samoupravna tijela utjeruju podavanja, na koja imaju prava. Šumsko gospodarstvo kod kolektivnih i javnopravnih posjednika šuma nekada je bilo prilično potrajno, ali se postepeno sve više približuje tipu prekidnog gospodarenja sa šumama. Na taj način kod tih posjednika šuma u sve većoj mjeri dolazi do izražaja i važnosti problem, koji je karakterističan za prekidno šumsko gospodarenje: problem, otkuda namirivati poreze i upravne troškove do vremena, kada će dospjeti glavni prihod. Iz svagdanje prakse vidimo, da se taj problem privremeno rješava na taj način, da se sijeku šume, koje još nisu zrele za sječu. Sijeku se šume, koje su još premlade, koje na jedinici površine imaju relativno malenu drvnu masu i malenu vrijednost. Da se dobije potrebna svota novaca, treba sjeći sve veće površine, omjer dobnih razreda sve se više kvari, u sve većoj mjeri se šumsko gospodarstvo približava tipu prekidnog šumskog gospodarenja, pa zato dosljedno problem pribavljanja sredstava za poreze i upravu postaje sve kritičniji. Sve češće se dešavaju slučajevi, da zemljišne zajednice traže dozvolu za sječu većih površina mlađih sastojina. Šumarski nadzorni organi protive se tome, ne odobravaju sječe, ali se zemljišne zajednice u takovim slučajevima žale na višu vlast, te dolaze sa argumentom: moramo šume sjeći, jer inače ne možemo platiti porez i ostale javne dažbine, koje sa zaostacima, zateznim kamatima ii ovršnim troškovima rastu do relativno ogromnih iznosa. Više šumarske vlasti, pošto nemaju mogućnosti da zaustave zastrašujuću progresiju poreskih dugova, u mnogim slučajevima moraju da uvaže ove argumente, dozvole sječu, i ako je svakome jasno, da takav razvoj stvaril vodi upravo do uništenja šumske privrede javnopravnih korporacija i javnopravnih juridičkih lica, koja su posjednici šuma. Kada su zemljišne zajednice došle do toga da imaju samo još mlade branjevine, koje ne odbacuju nikakovih prihoda, nemaju otkuda da plaćaju ni čuvara šuma, nemaju otkuda da plaćaju javne dažbine, onda se prirodno i kod njih pojavi tendencija da likvidiraju nerentabilni posjed, koji im donosi samo terete; one traže, da se zemljišne zajednice ili imovne općine podijele na individualno vlasništvo. 547 |
| ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 34 <-- 34 --> PDF |
Treba naročito istaknuti, da je pitanje plaćanja poreza najčešći! i najjači´ razlog, da se pojavljuju tendencije individualnih dioba kolektivnih šumskih posjeda, a dioba tih posjeda ima nužnu posljedicu, da uopće nestaje šuma, makar su one iz nacionalno-ekonomskih i opće-narodnih razloga potrebne. c) Mali seljački posjednik, koji je stekao u svoje neograničeno vlasništvo nekoliko hektara šume, s početka obično sa velikim veseljem čuva taj svoj posjed od svih napadaja. Pošto se radi o malenim površinama, ne osjeća naročito teško teret poreza, nije mu nemoguće da iz ostalih svojih prihoda izdvoji jedan dio za plaćanje poreza na mladu šumu. On tako reći pritrgava sebi od usta i ulaže te uštede u šumu. Međutim ako se snađe u nekoj nevolji ili potrebi, onda od šume traži1, da mu kako tako vrati ono, što je u nju uložio. Seljak ne ispituje rentabilitet, kako to čini moderni privrednik, zadovolji se sa onim, što može da izvuče. Ne može dugo da čeka i siječe vrlo mlade šume, tako da one u većini slučajeva predstavljaju tip niskog uzgoja. Vrlo se često dešava da seljak, nakon što je neko vrijeme pokušavao da vodi svoje šumsko gospodarstvo, s vremenom dolazi do zaključka, da se to gospodarstvo ne isplati, šumu bez mnogo pitanja iskrči i pretvori u poljodjelsku kulturu. To je obična sudbina parcela, koje je dobio u ime dijela od zemljišnih zajednica. U mnogim slučajevima to je i najpametnije, što može učiniti sa stanovišta privatnog gospodarstva, ali se zbog takovog razvoja stvari na našem selu u sve većoj mjeri pojavljuje oštra kriza pomanjkanja drva, od kojeg pomanjkanja sav narod mnogo pati. Takove su u glavnom prilike u ravnom dijelu Hrvatske i Slavonije. U Sloveniji većii dio zemljišta seljačkih šuma uopće nije sposoban za poljodjelsku obradbu. Šuma je jedina moguća kultura. Šume, koje su samo manji sastavni dio većih seljačkih gospodarstava, služe u glavnom za podmirivanje kućnih potreba, samo od slučaja do slučaja se ponešto prodaje iz tih šuma. Gospodari se većinom nekom vrsti neuređene pre- borne sječe. U tim krajevima opstanak šuma nije ugrožen, i ako se siječe sve mlade drveće; najveća je opasnost od pretjeranog steljarenja, koje je u vezi sa stajskim timarenjem stoke. Zemljišna renta u seljačkim šumama veoma je niska i mogla bi se u velike povisiti, kada bii se zavelo moderno preborno gospodarenje, ali se ipak može kazati, da za te šume problem oporezivanja nije tako goruć kao u ostalim krajevima države. Preborno gospodarenje u šumi! je neka vrst potrajnog šumskog gospodarenja, prema tome ne dolazi u tolikoj mjeri do izražaja problem, od kuda namiriti troškove poreza, a troškova uprave praktično ni nema u tim šumama. Međutim u tim šumama je porez previsoko odmjeren, jer je katastarski čisti prihod obračunan prema podacima velikog šumskog posjeda iste stojbine i za istu vrst drva, a seljački primitivni način gospodarenja ne može da poluči onaj prihod, sa kojim računa državni fiskus. Mnogo je kritičniji položaj u dravskoj banovini za one seljačke posjednike, čiji se posjed sastoji pretežno iz šuma. To su tako zvane »gozdne kmetije«. Takovi seljački posjedi znaju imati po 100 do 200 ha šume, dok je poljodjelsko obradivo ^zemljište vrlo maleno. Takovih gozdnih kmetija ima najviše u bivšoj Štajerskoj oko Maribora na Pohorju, kao ii. u Gorenjskoj oko Jezerskog. U tim šumama nekada se gospodarilo dosta strogo potrajno, bilo prebornom sječom ili! u malim sječinama čiste sječe, koje su se umjetno pošumljavalc. Til šumski posjednici danas 548 |
| ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 35 <-- 35 --> PDF |
se nalaze u krizi. Poslije rata sve se češće dešavalo, da su sjekli više nego što šuma prirašćuje, pa su najednom imali gotovo same sastojine, koje nisu zrele za sječu. Porez za takav šumski posjed već je veoma znatan, ali posjednik nilje imao otkuda da ga namiri. Odlagao je plaćanja, dolazili su zatezni kamati, ovrhe i konačno prisilne prodaje.. Ovi posjedi nalaze se većinom na državnoj i narodnoj granici, pa se opaža, da tuđi elementi sistematski kupuju ovakove propale »gozdne kmetije«. I u ovom slučaju kriza je nastupila najviše zbog toga, jer se od porezovnika traži da plati porez na prihod od zemljišta, koji se faktično ne može realizovati. d) Najteže posljedice neracijonalnog šumskog gospodarenja opažamo u južnim dijelovima naše države. Nedržavni šumski posjed većinom je u rukama kolektivnih javnopravnih tijela: sela, općina i raznih vjerskih ustanova, većinom manastira. U gotovo svim tim šumama sjeklo se previše, šumsko gospodarenje nije bilo potrajno, već izrazito prekidno sa golim sječama u niskom uzgoju. Mlade šume naravno nisu mogle donašati neki spomena vrijedni prihod, a narod je ipak htio da od tih zemljišta vuče neku korist. Tu korist realizovao je pašom sitne stoke: ovaca i koza. Šume kao takove nestaju brzim tempom. Na njihovom mjestu pojavljuje se, već prema geološkoj strukturi tla, ili goli krš ili se pak u zastrašujućem omjeru pojavljuju bujice. Državni fiskus tražio je porez na prihod od šuma u doba, kada se takav prihod nije mogao realizovati, narod je htio da te izdatke kako tako regresira, sitno stočarstvo postalo je glavna grana narodne privrede. U tim krajevima šumarstvo danas više nema značaj privredne grane, već je uzgoj šuma najpotrebniji s razloga obrane kulture tla, jer ako neće biti šuma, bit će golijeti ili bujice, D) Konačni zaključci u pogledu našeg sistema oporezivanja šuma sia državnim porezom Naš poreski zakon principijelno ne razlikuje šumarstvo od poljoprivrede, već smatra, da je šumarstvo samo jedna vrst poljoprivrednog iskorišćavanja zemljišta. Zbog takovog identificiranja pretpostavlja se implicate, da i u šumarstvu plodovi privrednog rada dozrijevaju svake godine, pa se prema tome može svake godine uzeti jedan dio plodova u cilju podmirivanja državnih i uopće javnih potreba. Poreska pretpostavka, kako smo ju gore iznijeli, iz temelja je pogrešna, u opreci je sa biološkim zakonom produkcije drva. Ako na konkretnoj parceli zasadimo drvo, osnujemo šumu, to će na toj površini narasti drvo sposobno za gospodarsko iskorišćenje tek nakon dugog niza godina, kod nekih vrsta drveća, n. pr. hrasta, potrebno je znatno više od 100 godina da dozriije plod — u ekonomskom smislu — koji smo tražili, kada smo stavili žir u zemlju. Kada sijemo pšenicu, proći će samo nekoliko mjeseci, pa da priroda stvori plod, koji tražimo, a kod šume traju dugi deceniji, da do toga dođe. Svako pojedino zemljište, koje je pod šumom, dugi niz godina ne daje nikakovih prihoda, već se rezultati vegetacijskog djelovanja prirode postepeno kupe i sabiru, da se nakon dugog vremena može ubrati ekonomski plod, koji je rezultat rastenja drva kroz čitavo to vrijeme. Kada dakle promatramo pojedine parcele, na kojima se nalazi šuma, onda 549 |
| ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 38 <-- 38 --> PDF |
Posjednici šuma, koji iz ličnog koristoljublja i želje za uživanjem traže dozvolu za prekomjerne sječe šuma, izgubit će najjači argumenat. kojim su se dosada služili, naime da šume moraju sjeći, kako bi udovoljili poreskim obavezama. Državne šumarske vlasti imat će mogućnost da dosljednije provađaju propise zakona o šumama. Pitanje je, kakove bi i kolike finansijske žrtve i gubici nastali za državni fiskus zbog ovakove reforme? Posjednici šuma, koji potrajno gospodare u svojim šumama, sjeći će kao i dosada, a država će ubirati porez na prihod kao i dosada, samo se ovaj porez neće više zvati zemljarina već tečevina. To isto važi i za male zemljoposjednike, koji posjeduju po nekoliko hektara šume, u kojoj sijeku prebornim načinom za pokriće kućnih potreba. Kod ovih kategorija šumoposjednika naći će se mogućnost da se porezi paušaliraju i tako olakša poreska administracija. Prihodi! države i samoupravnih tijela smanjit će se jedino s obzirom na one posjednike šuma, koji su do sada sjekli šume u svrhu da mogu plaćati javne daće. Nominalno će se smanjit i s obzirom na one posjednike, koji već do sada nisu imali nikakovih prihoda od šuma, nisu mogli ni plaćati porez, već su se u poreskim knjigama samo gomilala knjiženja o poreskim dugovima, koji u većini slučajeva nisu bili utjerivi. Poreska administracija u veliko će se olakšati, kada otpadne manipulacija oko utjerivanja neutjerivih dugova. I do sada se prakticiralo, da su povremeno ovakovi dugovi otpisivani na osnovu posebnih zakonskih ovlaštenja. Ovi državni prihodi bili su djelomično samo fiktivni ili su se pak za sada još ostvarivali uništavanjem poreskih objekata. I bez poreske reforme ovi prihodi će za nekoliko godina sami! po sebi usahnuti, ali prije će biti još uništene mnoge naše lijepe šume. II. DOPUNSKI POREZ NA ZEMLJARINU U našem zakonu o neposrednim porezima uzakonjen je i dopunski porez na čisti prihod od zemljišta. Dopunski porez omogućuje, da se i kod nas provedu u djelo načela progresivnog oporezivanja, da ekonomski jači gospodarski subjekti u većoj mjeri sudjeluju kod snašanja troškova državne administracije i obrane. Zadnji razlog uvadanja progresivnih poreza moramo tražiti u okolnosti, da bogataš i nakon što je platio relativno veći porez, ipak još uvijek može u većoj mjeri udovoljiti svojim ličnim potrebama nego siromak, koji raspolaže sa malim količinama ekonomskih dobara. Subjektivna vrijednost novčane jedinice za bogataša je mnogo manja nego za siromaka, pa bogataš, makar platio i veći broj novčanih jedinica, sa subjektivnog stanovišta snosi manju žrtvu nego siromak. . Uvađanje progresivnog poreza na prihode bilo je u Evropi spojeno sa velikim socijalnim borbama, jer su se bogatiji slojevi u velike bunili protiv toga, te su za sebe tražili tako reći matematičku pravednost. Kada je pak progresivni poreski; sistem postepeno pobijedio u gotovo svim državama, to je ovo ujedno značilo i pobjedu socijalnog shvaćanja u savremenom društvu. Napredni društveni slojevi danas upravo ljubomorno čuvaju tekovinu dugotrajne socijalne borbe, čiji! je rezultat uvađanje pro 552 |
| ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 39 <-- 39 --> PDF |
gresivnih poreza. Danas je upravo nepopularno ustajati protiv progresivnih poreza. U članku Ing. P 1 a v š i ć a u Šumarskom Listu broj 7 od 1937 godine također dolazi do izražaja ovo opće gledište u pogledu progresivnih poreza. Zagovara se održavanje institucije dopunskog poreza na zemljište. Ovo gledište i stanovište je općenito uzevši i! posve ispravno, a ekonomski i socijalno opravdano. Međutim ovim porezom su opterećene i neke vrste šumskih posjeda, kao što su imovne općine i zemljišne zajednice. Prema statističkim podacima platile su imovne općine 1936 godine oko 3,445.000 Din u ime dopunskog poreza na zemljarinu. Ova svota je svakako vrlo znatna, pa kada se znade, da se imovne općine nalaze u vrlo lošem finnsijskom stanju, o čemu je i naprijed bilo govora, onda se pojavljuje putanje, da Hi je dopunski porez opravdan sa so^jalnog i pravnog gledišta. Pojavljuje se pitanje, da li ne bi bilo potrebno da se specijalno kod kolektivnog šumskog posjeda javnopravnog karaktera postave neka iznimna mjerila u pogledu prosuđivanja institucije progresivnih poreza. Imovne općine, zemljišne zajednice, seoske i općinske šume jesu kolektivno vlasništvo većeg broja fizičkih lica, koja su mali seljački posjednici. Imovne općine i zemljišne zajednice organizovane su silom zakona u cilju, da se u šumama zavede racijonalno i napredno šumsko gospodarenje. Zakonska svrha bila je prema tome ekonomske il administrativne prirode. Zakoni o imovnim općinama i zemljišnim zajednicama u načelu nisu dirali u pravo vlasništva. Zakon priznaje činjenicu, da su te šume u vlasničkom pogledu razdijeljene u velik broj idealnih prava vlasništva. Ovi idealni dijelovi! zakonom nisu ujedinjeni u jednu vlasničku cjelinu, nije postojala namjera eksproprijacije, da u mjesto brojnih vlasnika ima da stupi samo jedno lice kao vlasnik, već je bila zakonska svrha, da se idealni vlasnički dijelovi ujedine u jednu upravn u il ekonomsku cjelinu. Imovne općine il zemljišne zajednice predstavljaju prema tome udruženje brojnih vlasništva malog zemljoradnika u cilju racijonalnog uzgoja šuma. Zbog toga se te institucije sa velikim opravdanjem mogu uporediti sa seljačkim produktivnim zadrugama, šumskim produktivnim zadrugama. Kako je poznato, u našoj državi posvećuje se najveća pažnja zadružnom pokretu, jer se sa pravom u tom pokretu gleda sredstvo za pomaganje našeg malog čovjeka. Seljačke zadruge oproštene su gotovo svih poreza, da se tako olakša njihov napredak. I ako se imovne općine, strogo formalno uzevši, ne mogu subsumirati pod pojam seljačkih zadruga, ipak je njihova svrha posvema identična sa svrhom, koju imaju seljačke privredne zadruge. Zato je na mjestu, da se i na njih primijene bar neke olakšice, koje su dane seljačkim zadrugama u smislu zadružnog zakona. Osim toga treba imati u vidu i ove činjenice: Idealni vlasnički dijelovi pojedinih pravoužitnika zemljišnih zajednica i imovnih općina udruženi su u jednu administrativnu i ekonomsku cjelinu u cilju, da se na taj način postigne racijonalnije i naprednije šumsko gospodarenje. Ovo udruženje provedeno je, kako je već naprijed istaknuto, silom zakona. Očigledna je dakle tendencija zakonodavca, koja je išla za tim, da se 553 |
| ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 40 <-- 40 --> PDF |
pomogne malim zemljoradnicima, koji uz pomanjkanje specijalne stručnespreme ne bi mogli od toga zemljišta imati dovoljno materijalne koristi, kada bi na njemu samostalno gospodarili. Kada su dakle socijalni obziri! bili! mjerodavni, da se je pristupilo» osnivanju imovnih općina i! zemljišnih zajednica, onda je posvema nelogično i! nepravedno, da se ovako stvorene administrativne i ekonomske zajednice najednoč proglase zemljišnim veleposjednikom, da se izjednačuje sa raznim knezovima i grofovima, koji su se još održali u pojedinim našim krajevima. Smatram, da na osnovu onih istih socijalnih tendencija, koje su bile mjerodavne za uvađanje progresivnih poreza, treba da se izuzmu ispod udara tog zakona socijalne ekonomske tvorevine, kao što su kolektivni šumski posjedi zemljoradnika. Sa finansijsko-tehničkog stanovišta bilo bi najlakše provesti ovo olakšanje, jer bil trebalo samo u finansijskom zakonu istaknuti, da se dopunski porezi! na zemljarinu neće razrezivati na posjede imovnih općina, zemljišnih zajednica, sela itd. III. OPĆINSKI PRIREZI U našem poreskom sistemu nisu upravnim općinama prepuštena nikakova izravna poreska vrela, jedino im je dozvoljeno, da mogu ubirati pijacovinu i maltarinu. Sve ostale prihode, koji su potrebni! za redovito funkcijonisanje općinskih uprava, ove ubiru u vidu prireza na osnovne državne poreze. U našoj državi imaju općine vanredno širok djelokrug i zadatak, pa provađanje toga zadatka traži znatne svote novaca. Naročito je stavljeno u dužnost općinama, da vrše mnoge poslove, koji spadaju u djelokrug državnih vlasti, ali ih je država prenijela na općine. To je takozvani preneseni djelokrug upravnih općina. Baš zbog vršenja dužnosti ovog prenesenog djelokruga upravne općine moraju da podržavaju razmjerno jaki birokratski aparat, moraju da plaćaju brojno činovništvo. Ovu situaciju moramo imati pred očima, kada prosuđujemo pitanje općinskih prireza. Ovi prirezi su vanredno teški teret, koji se naročito teško podnosi! od strane posjednika šuma, koji svoje gospodarstvo vode po načelima prekidnog gospodarenja. Općinski prirezi različiti su u raznim godinama, a različiti su i u raznim općilnama. Ne postoje nikakove zakonske granice ni na više ni na niže. Dok pojedine općine u jednoj godini razrezuju i do 600% općinskog prireza na državni osnovni porez, to druge općine u isto vrijeme mogu da izlaze sa prirezom od 40%, a da se možda već na godinu taj prirez popne na bajoslovne visine. Općinski prirezi su onaj elemenat, koji u privredu unosi! najveću nesigurnost, nikada se ne može unaprijed sa nekom sigurnošću kalkulirati, koliko će iznositi. Upravo je teško pronaći neke opće smjernice kretanja visine općinskih prireza, pogotovo ako se isti promatraju od jedne općine do druge. Međutim ako se uzmu za upoređivanje veće teritorijalne jedinice, onda i pak možemo da utvrdimo neke opće karakteristike. Za imovne općine izračunani su statistički podaci o oporezivanju u godini 1936, kako se vide iz priložene tabele. Ako promatramo ovu 554 |
| ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 41 <-- 41 --> PDF |
Osnovna državna Općinski prirez na Postotak op. prireza Imovna općina zemljarina po ha zemljarinu po ha na drž. zemljarinu Din Din /o otočka 3,01 6,81 226,02 ogulinska 3,88 9,30 239,— slunjska 4,75 7.30 153,— I. banska 3,40 5,61 165,— II. banska 9,42 13,59 144,— đurđevačka 9,86 10,32 104,— križevačka 11,22 10,03 89,— novogradiška 14,40 11,78 82,— brodska 18,30 14,90 81,70 petrovarađinska 23,87 13,— 54,45 skrižaljku i ako si predočimo topografski položaj područja pojedinih imovnih općina, upada nam u oči, da opterećenje po jednom hektoru sa državnom osnovnom zemljarinom biva najmanje kod otočke imovne općine, a čim se više krećemo od zapada prema istoku, to u istom omjeru raste opterećenje po jedinicil površine sa državnom osnovnom zemljarinom, tako da kod najistočnije t. j . petrovaradinske imovne općine dostiže svotu od 23,87 Din po ha. Ovo je i razumljivo, kada si predočimo, da je plodnost zemljišta najmanja na području otočke imovne općine, čije se šume nalaze daleko od prometnih sredstava u Kršu i visokim planinama. Prema tome nam gornja tabela pokazuje posve logičnu pojavu, da je zemljarina to niža, što je zemljište siromašnije. Otočka imovna općina plaća poprečno samo jednu osminu one zemljarine, koju plaća petrovarađinska imovna općina. Međutim ako promatramo, sa kolikim je apsolutnim iznosima poprečno opterećeno šumsko zemljište po općinskim prirezima, onda se slika mijenja. Ogulinska imovna općina plaća na svaki ha šumskog zemljišta 9,30 Din u ime općinskog prireza, dakle ne mnogo manje od one svote, koju plaćaju đurđevačka, križevačka, gradiška, brodska i petrovarađinska imovna općina, iako je zemljarina kao indikator prihodne sposobnosti kod tih imovnih općina višekratnik od one, koju plaća ogulinska imovna općina. Iz ovog slijedi, da kod opterećenja šuma po općinskim prirezima nema neke jasne i logične veze femeđu prihodne sposobnosti i opterećenja. Ako pak promatramo poprečne postotke općinskih prireza spram zemljarine, onda nam opet upada u oči neka zakonitost. Postotak općinskog prireza je najveći kod najsiromašnijih imovnih općina, kao što su otočka i ogulinska, pa postepeno pada ako idemo od zapada prema istoku i postigne najniži iznos kod petrovaradinske imovne općine. Iz ovog stanja stvari možemo deduciratü opće opažanje- Što je neki kraj siromašniji, što je zemljište manje plodno, to je u istom omjeru težina općinskog prireza relativno veća i teža. Što je neki kraj bogatiji i plodniji, to su relativno manje općinske daće, općinski prirez. 555 |
| ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 42 <-- 42 --> PDF |
Ovo stanje, koje je na oko paradoksalno, postaje nam razumljivo, ako uzmemo u obzir organizaciju naših općina. One imaju u glavnom! istu zadaću u bogatom Srijemu kao i u krševitoj Liki. Zbog toga je trošak za održavanje općinskih uprava približno isti, da lil se radi o Srijemu ili Liki. Pošto Lika, kao kraj slabe plodnosti zemljišta, ima malenu poresku osnovicu, malenu sumu katastarskih čistih prihoda, a također su slabe i poreske osnove ostalih izravnih poreza, to je razumljivo i nužno, da Lika mora na svoju nisku poresku bazu razrezati procentualni visoki prirez. Srijemskim općinama to nije potrebno, jer već i sa malenim procentom općinskog prireza postignu onu svotu, koja je njima potrebna za održavanje aparata općinskih uprava, jer poreska baza je u Srijemu razmjerno visoka. Ekonomske posljedice ovakovog stanja stvari jesu vrlo nepovoljne za sve grane privrede, pa tako i za šumarstvo. Privrednik, koji zbog neplodnosti zemljišta i onako već sa slabim rentabilitetom može da radi, opterećen je relativno jačim javnim daćama nego onaj, koji se nalazi u povoljnim prilikama. Razumljivo je stoga, da od svih strana, a pogotovo u siromašnim krajevima, čujemo pritužbe protiv općinskih prireza. Traži se zakon, koji bi maksimirao relativni iznos općinskih prireza, traži se neka stalnost u pogledu visine općinskih prireza, kako bi se privrednicima svih grana omogućila neka kalkulacija troškova produkcije, koja je uz sadanje prilike tako reći nemoguća. Za tezu maksimiranja općinskih prireza navađaju se primjeri iz stranih država, gdje je gotovo posvuda relativni iznos općinskih prireza maksimiran. U Njemačkoj i bivšoj Austrijskoj republici država nije ubih rala porez na prihod od zemljišta (zemljarinu), već je to vrelo fiskalnih prihoda prepušteno općinama i pokrajinama. U Rumuniji je općinski prirez maksimiran na taj način, da općine ubiru 2% od katastarskog čistog prihoda od zemljišta. U Bugarsskoj se zemljarina ubire u korist općine. Pošto tamo nema zemljišnog katastra, ista se ubire prema tabelama (vidi članak Ing. Pe r ušic a u Šumarskom Listu 1938 godine), tako da je iznos zemljarine maksimiran i ograničen. U Italiji je iznos općinskog prireza maksimiran tako, da može iznositi najviSe 50% od državne zemljarine. Privrednici, koji traže ograničenje i! maksimiranje općinskih prireza, imaju dakle za svoju tezu i dovoljno ekonomsko obrazloženje, a mogu se pozivati na primjere iz inozemstva, gdje je to već učinjeno. Međutim ipak smatram, da je pitanje općinskih prireza il uopće samoupravnih dažbina najteže pitanje u kompleksu pitanja reforme našeg poreskog zakonodavstva. Općinskim upravama i ostalim samoupravnim tijelima određen je odnosnim zakonima i djelokrug i dužnosti. Nisu im prepušteni nikakvi još neiskorišćeni poreski izvori, osim pijacovine, maltarine i nekih manje važnih trošarina. Ako hoće- da vrše svoju dužnost, moraju imati sred stva, a ta sredstva pribavljaju razrezivanjem prireza na postojeće dr žavne poreze. Ako im1 se ograniči pravo razrezivanja prireza prema stvarnim potrebama, onda će te općinske uprave i ostala samoupravna tijela sa pravom otkloniti vršenje dužnosti, koje su im naložene držav nim zakonima. 556 |
| ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 43 <-- 43 --> PDF |
Na taj način pokret za pravednu reformu poreza na šume dolazi u logičku i nerazrešivu vezu sa pitanjem reforme općina. U tom pitanju moguća su dva riješenja: a) Da se općine razriješe dužnosti vršenja onih funkcija, za koje nemaju materijalnih mogućnosti i sredstava, ili b) da se općinskim upravama iz državnih sredstava doznačuje subvencija u ime naknade troškova za vršenje poslova prenesenog djelokruga. Bilo bi nerealno, kada bi se tražilo da se maksimira i ograniči! općinski prirez, a ne bi se ujedno ograničile i! dužnosti, što ih imaju da vrše općine, odnosno kada se ne bi tražilo, da se općinama na neki drugi način naknade gubici zbog ograničenja prava razrezivati općinske prireze. Upravne općine na području petrovaradinske imovne općine ne bi imale razloga da se protive maksimiranju prireza na 50% od državne osnovne zemljarine. Tako isto ne bi nastale velike promjene, kada bi se općinski prirez na području križevačke, novogradiške i brodske imovne općine maksimirao sa 80´% od osnovne državne zemljarine. Za đurđevačku imovnu općinu odgovaralo bi maksimiranje u iznosu od 100% od osnovne državne zemljarine. Međutim za ostale imovne općine trebalo bi kod maksimiranja ići! mnogo na više, ako bi se htjelo izbjeći onesposobljenje općinskih uprava za vršenje svojih dužnosti uz sadanje zakonske uslove. No ako bi se pristalo na to, da se općinama prizna visok postotak općinskih prireza, onda od takovog maksimiranja privreda ne bi imala većih materijalnih koristi, jedino bi se donekle olakšala kalkulacija troškova proizvodnje, koja je uz sadanje prilike gotovo nemoguća. Kako smo naprijed istakli, da šumska gospodarstva, koja se vode po načelu prekidnog gospodarenja, nemaju otkuda da namiruju svoje poreske obaveze, ako nemaju dovoljno za sječu zrelih sastojina, potrebno je da se porez na prihod od šuma ubire jedino od onih prihoda, koji su faktično ostvareni, gdje je supstanca stvarno otuđena od šumske produkcije i predstavlja ubiranje plodova. Ovaj zahtjev je pravedan i hitno je potrebno da se ostvari, ako se hoće izbjeći propast šumskih posjednika" Međutim ako se taj zahtjev ostvari, onda mnoge upravne općine gube jedno od najvažnijih vrela prihoda, pa tako dolazimo do zaključka, da svaka poreska reforma, koja bi donijela neke koristi šumskoj privredi, mora da započne i da se omogući reformom općina i općinskog zakonodavstva. ´ Država je ekonomski! dovoljno jaka, da privremeno pristane na smanjenje poreskih prihoda s naslova zemljarine, pogotovo kad ovi prihodi ne igraju toliko važnu ulogu u državnom gospodarstvu. Poreska administracija u velike bi se olakšala, kada bi poreske uprave bile riješene dužnosti da ubiru poreze tamo gdje su stvarno neutjerivi. Međutim ako se općinama uzme ili) ograniči prirez na zemljarinu, one bi se u vrlo čestim slučajevima onesposobile za vršenje svojih funkcija. Zbog toga je u prvom redu potrebno, da se izmijeni zakon o općinama, pa da se može sistematski pristupiti reformi našeg poreskog zakonodavstva u cilju saniranja šumske privrede. 557 |
| ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 44 <-- 44 --> PDF |
Zaključak. Iz prednjeg razmatranja slijede ovi glavni zaključci: 1) U našoj državi su godine 1928/29 stari zemljišni katastri obnovljeni, a gdje ih nije bilo, osnovani su novi. Ovaj ogroman posao izvršen je u neviđeno kratkom vremenu, pa su se kod toga morale potkrasti neke greške, koje imaju za posljedicu relativne nepravednosti u pogledu oporezivanja. Ove greške mogu se ispraviti revizijom katastra, koju predviđa zakon o neposrednim porezima. Potrebno je, da šumski privrednici za vremena prikupljaju statističke podatke, na osnovu kojih će u pojedinostima dokazati nepravilnosti^ tražiti, da se te nepravilnosti prigodom revizije katastra isprave. 2. Šumska privreda opterećena je porezom na prihod od zemljišta, te je u poreskom zakonu posve izjednačena sa poljoprivredom. Na taj način podržaje se fikcija, da šuma odbacuje svake godine neke prihode, od kojih treba da plaća porez, bez obzira da li se u tim šumama gospodari potrajno ili ne. Međutim šume, u kojima se ne gospodari potrajno, već prekidno, ne odbacuju nikakav prihod, dok pojedine sastojine ne postanu zrele za sječu. ´ Pošto poreski sistem ne uvažava ove specijalne okolnosti šumske privrede, utjeruju se porezi na prihod i u onim slučajevima, kada nikakvi prihodi nisu ostvareni niti će se moći ostvariti još kroz duge decenije. Posjednici šuma, koji moraju plaćati porez, a nemaju prihoda od objekta, koji je oporezovan, nužno moraju doći u krizu. 3. Dopunski porez na zemljarinu je onaj poreski oblik, u kojem u našoj državi dolazi do izražaja načelo progresivnog oporezivanja jačih gospodarskih subjekata. Ovo poresko načelo je socijalnog izvora, a baš socijalni obziri i motivi diktiraju, da se u pogledu šuma kolektivnog vlasništva malih seljačkih posjednika učini iznimka od pravila, te da se taj dopunski porez ne razrezuje na ovu kategoriju šumskog posjeda. Brisanje dopunskog poreza je jedina značajna poreska olakšica, koja se može provesti bez znatnih priprema i predradnja, jer tangira samo državu, koja bi mogla da snosi, u interesu svoje privrede il iz socijalnih obzira, izostatak nekih poreskih prihoda. 4. Općinski prirezi u najvećoj mjeri terete šumsku privredu baš u onim krševitim krajevima, gdje je prihodna sposobnost tla najmanja, a šuma jedina vrst moguće kulture tla. Postoji hitna potreba, da se ti prirezi maksimiraju i ograniče s obzirom na prihodnu sposobnost zemljišta, ali ovo ograničenje ne može se provesti, dok se ne reformira zakon o općinama, il dok se upravnim općinama ne osiguraju neka druga, još neiskorišćena poreska vrela. U koliko takovih poreskih vrela ne bi bilo, potrebno je da se općinama u siromašnim krajevima iz državnih sredstava osigura neka potpora u ime naknade troškova za vršenje državnih poslova u prenesenom djelokrugu. R L S U M t. Vu que nos forets sont grevees des imipöts de toutes sortes d´une maniere vraiment ecrasante, l´auteur plaide une reforme du Systeme de l´imposition des forets existant actuellement chez nous. 558 |
| ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 27 <-- 27 --> PDF |
darenja, jer je očigledno, da je baš ta razlika zadnji razlog, koji! opravdava različit postupak kod oporezivanja šuma. Ovo razlikovanje je potrebno, kako smo vidjeli na osnovu konkretnih primjera. Ing. P 1 a v š i ć tumači tu razliku navodima, koje je iznio Endres medu inim i u svojoj knjizi »Forstpolitik«. Na strani 886 (II. izdanje) Endre s tvrdi, da kod prekidnog šumskog gospodarenja ima da se oporezuje samo zemljišna renta, »weil hier ein Holzvorratskapital mit eigenem Zinsertrag nicht vorhanden ist«. Dakle Endres smatra, da u prekidnom gospodarenju ne postoji kapital drvne zalihe, pa pošto ne postoji, ne smije ni da se oporezuje. Mišljenja sam, da je ovo gledište Endresovo vrlo teško prihvatljivo. Kod prekidnog šumskog gospodarenja ne postoji drvna zaliha samo u onom slučaju, kada je šumsko zemljište golo, dakle u doba kada je stara sastojina posječena, a nova još nije osnovana. Čim je šumsko sjeme niklo, već imademo neku, makar minimalnu drvnu zalihu. Ova zaliha raste uporedo sa starošću sastojine. Ako uporedujemo drvne zalihe naših posjednika, koje smo nazvali sa A i B, to će A, koji gospodari potrajno, imati veću drvnu zalihu tako dugo dok šume posjednika B nisu postigle starost od po prilici pol ophodnje. Nakon toga će zaliha drvne mase u šumi, koja se gospodari prekidnim načinom, biti trajno veća od one u šumama, sa kojima se gospodari potrajno. Neposredno pred sječu imat će posjednik B dvostruko toliku drvnu zalihu kao posjednik A. Drvna zaliha u šumama posjednika B je sama po sebi odmah upotrebljivo dobro, ali s obzirom na gospodarsku svrhu, koju si je zadao posjednik B time. što je odredio 100 godišnju ophodnju, ta je drvna zaliha preduslov, da se postigne neki produkcijom cilj, dakle je produkcijono sredstvo. Kada toj drvnoj zalihi u prekidnom gospodarstvu ne možemo poricati značaj produkcijonog sredstva; onda joj ne možemo poricati ni karakter kapitala. Nijedan ekonomski stručnjak, recimo organ ministarstva finansija, ne bi mogao shvatiti, da drvna zaliha, koja ima značaj produkcijonog sredstva, u potrajnom gospodarenju ima ujedno i značaj kapitala, koji odbacuje kamate, koje treba oporezovati, a produkciono sredstvo u prekidnom gospodarstvu da nema značaj kapitala, ne odbacuje kamate, koji bi se mogli oporezivati. Dolazimo do zaključka, da je Endre s doduše uvidio praktičnu potrebu da se šume u prekidnom gospodarenju na neki drugi! način oporezuju nego u slučaju, kad se s njima gospodari potrajnim načinom. Predložio je smanjenje godišnjeg poreza za šume u prekidnom gospodarenju u iznosu od 70—80%, ali! je i nakon toga ostalo neriješeno pitanje, koja je ona glavna razlika, zbog koje treba primijeniti različit postupak oporezivanja već prema načinu gospodarenja. Ako se povratimo na naša prednja istraživanja, vidimo, da je praktična razlika u tome: a.) što posjednik šuma, koje se gospodare u prekidnom gospodarenju, mora plaćati porez na prihod od zemljišta bez obzira na okolnost, što taj prihod nije ostvaren, a ne može se ni ostvariti, ako se hoće pridržavati gospodarskog cilja. b.) Kod prekidnog gospodarenja treba da se plaća porez na prihod čitav vijek ranije, nego što se taj prihod ostvari. Kada si posjednik šuma, s obzirom na ovaj veliki vremenski razmak između plaćanja poreza i 541 |
| ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 26 <-- 26 --> PDF |
100 godina ranije, nego što je ostvaren, a ako vrijednost tih podavanja obračuna sa kamatima na kamate, onda dobije rezultat, koji mu pokazuje, da je vrijednost tih podavanja gotovo jednaka, ako računa sa šumskim kmatnjakom, a tri i četvrt puta veća od ostvarenog čistog prihoda, ako računa sa kamatnjakom, koji u općoj privredi važi kao minimalni t. j . sa 5%: Osim toga posjednik B ne može da ta podavanja vrši od prihoda, koje mu odbacuje poreski objekat, već mora u tu svrhu ulagati prihode, koje crpi! od neke druge svoje privredne djelatnosti ili od nekog drugog svog kapitala. Na osnovi toga posjednik B ima razloga da tvrdi, da ga porez na šume u ekonomskom pogledu upropašćuje. Međutim je taj porez na šume određen prema onim istim načelima, prema kojima je određen za posjednika A, a za ovog smo utvrdili da nema razloga da se tuži na pretjerano opterećenje zemljišta sa državnim porezom. Na taj način konačno smo došli do problema: Da li je potrebno da poreski zakon za prekidno šumsko gospodarenje predvidi neki drugi postupak i1 neku drugu ljestvicu opterećenja i razrezivanja poreza, nego za slučaj da se radi o oporezivanju šuma, u kojima se gospodari potrajnim načinom. U uvodu smo istakli, da se šumarski stručnjaci nisu složili u svojim pogledima na to pitanje. Ing. P 1 a v š i ć, na osnovu Endresovog teorema, zastupao je mišljenje, da kod prekidnog gospodarenja godišnji iznos poreza treba da iznosi samo 20—30% one svote, koju treba da plaća posjednik šume, koji gospodari potrajnim načinom, koji svake godine ubire plodove od šuma. Ing. P e r u š i ć zastupao je mišljenje, da ne postoje nikakvi razlozi takovom diferenciranju poreza s obzirom na okolnost, da li se radi o prekidnom ili potrajnom šumskom gospodarenju. U ovom spornom pitanju mi smo došli do zaključka, da je ekonomska situacija posjednika, koji gospodari prekidnim načinom, posve drugačija, nerazmjerno teža od situacije posjednika, koji gospodari potrajnim načinom. Prema tome u načelu mi prihvaćamo stanovište, kako je iznio Ing. Plavšić, i smatramo da gledište Ing. Perušića nije ispravno, jer ignorira ekonomsku situaciju ovih dvaju gospodarskih subjekata. Posjedniku šume bilo bi mnogo pomoženo, kada bi se porez smanjio za dvije trećine u onim slučajevima, gdje se gospodarstvo vodi prekidnim gospodarenjem. Međutim pojavljuje se pitanje, da li bi se ovom olakšicom mogli služiti oni posjednici šuma, koji su u smislu paragrafa 56 zakona o šumama dužni da vode strogo godišnje gospodarenje, a to su najvažnija kategorija nedržavnih šumskih posjeda u većini banovina. Ako bi oni dokazali, da u stvari gospodare prekidnim načinom, što im zaista ne bi bilo teško dokazati, došli bi u sukob sa zakonom o šumama; ako bi se pak branili od optužaba na osnovu zakona o šumama, morali bi žrtvovati olakšice na osnovu zakona o porezima. Nastupila bi neka pravna i administrativna anomalija, koju bi se teško dalo ukloniti, osim predviđanjem čitavog niza iznimnih slučajeva u dotičnim zakonima. Na taj bi se pak način načinila prava zbrka u samim zakonima. Da dođemo do nekih konkretnih zaključaka, potrebno je da ustauovimo, u čemu je zapravo razlika između potrajnog i prekidnog gospo 540 |
| ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 17 <-- 17 --> PDF |
konkretnih podataka u tom pravcu. Iz tih podataka vidimo, da je katastarski čisti prihod od šuma II. i III. klase boniteta nešto veći od katastarskog čistog prihoda susjedne oranice VII. ii VIII. klase boniteta, a u nekim slučajevima i V. i ii VI. klase boniteta oranica. Ako promatramo ljestvice katastarskog čistog prihoda, koje izdaje ministarstvo finansija, odelenje za katastar ii upravu državnih dobara, onda vidimo da se razmjerno često dešava, da je katastarsku čisti prihod oranica VII. i VIII. klase boniteta veći od prihoda od šuma I., II., pa ji III. klase boniteta u istom srezu. Iz ovoga se povlači zaključak, da je u našem katastru nepravilno obračunan prihod od šuma spram prihoda od oranica. Međutim na ovaj način dokazivanja nepravilnosti zemljišnog katastra mora se primjetiti slijedeće: Bezuslovno važi opće pravilo, da produkcija cerealija u prosjeku odbacuje znatno veći čisti prihod od zemljišta, nego što je u stanju da ga poluči šumsko gospodarstvo. Ovo stanje stvari toliko je puta već dokazano ii teoretski i praktički na osnovu statističkih podataka, tako da na tom pitanju ne treba gubiti vrijeme. Međutim ne smije se gubiti iz vida, da je ovo ekonomsko pravilo opće prirode. Ovdje se suprotstavljaju dvije prirodne grane kao takove, ali ovo pravilo ne znači, da šumsko gospodarstvo na konkretnoj stojbini u svakom slučaju mora da odbacuje manji čisti prihod od zemljišta, nego što bi ga odbacila poljoprivreda na tom istom zemljištu. Za apsolutno šumsko zemljište znamo, da uopće, nije podesno za poljoprivredno iskorišćavanje, dakle na tom zemljištu šumsko gospodarstvo odbacuje veći čisti prihod, nego što bi ga odbacila poljoprivreda, ako bi se takovo gospodarstvo pošto poto htjelo uvesti. Ali i: na relativnom šumskom tlu imamo slučajeve, gdje je uzgoj šuma rentabilniji nego uzgoj cerealija. Uzgoj cerealija traži mnogostruko veću upotrebu ljudske radne snage. nego što je to slučaj u šumarstvu. Ako je plodnost dotičnog poljoprivrednog zemljišta slabija, ako se radi n. pr. o oranicama VII. ili VIII. bonitetnog razreda, a uz stanovite uslove i o oranicama V. i VI. bonitetnog razreda, onda vrijednost konačnih produkata (cerealija) samo u slaboj mjeri vraća troškove uložene u obradu. Čisti zemljišni prihod je manji1, nego što bi bio, kada bi se na tom mjestu uzgajala šuma, jer manju vrijednost produkata nadoknadi i premaši dobitak, koji je polučen time, da za uzgoj šume nije potrebno u tolikoj mjeri trošiti ljudsku radnu snagu. Osim apsolutnog šumskog tla u biološkom pogledu morali bismo razlikovati i apsolutno šumsko tlo u ekonomskom pogledu. Ova dva područja rijetko se kada podudaraju. U krajevima na niskom stepenu kulture ljudska radna snaga slabo se cijeni, a na drugoj strani imaju životne namirnice veću cijenu nego u krajevima sa razvijenom privredom. Posljedica takovog stanja jeste, da ekonomski: subjekti smatraju, da su postigli ekonomsku korist poljo privrednim iskorišćenjem onih zemljišta, koja bi svaki šumar proglasio kao apsolutno šumsko tlo. Prividni ekonomski uspjeh je rezultat velike važnosti, koja se pridaje i manjim količinama životnih namirnica — žita, krumpira ltd-, dok se ljudski rad slabo cijeni, jer taj rad donosi slabe koristi. U privredno i kulturno zaostalim krajevima naše države iskori šćuju se u poljoprivredi takova zemljišta, koja seljaci iz bogatijih kra jeva ne bi htjeli obrađivati. 531 |
| ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 16 <-- 16 --> PDF |
osnovica uzeti maksimalni mogući prihodi. Takav sistem mora nužno da izaziva nezadovoljstvo porezovnika. Nakon što smo u kratkim potezima osmotrili metode rada, koje su primjenjivane kod izračunavanja čistog katastarskog prihoda od zem ljišta, treba da se ponovno osvrnemo na kritike, koje su iznijeli šumarski stručnjaci, koji su se bavili problemom oporezivanja naših šuma. Paušalni postupak, koji je primjenjivan kod izračunavanja novog katastarskog čistog prihoda, je razlog da izračunatim podacima ne mo žemo pokloniti onu vjeru, koja bi bila potrebna. Vidjeli smo, da postoji teoretska mogućnost znatnih pogrešaka kod određivanja osnovice za porez na prihod od zemljišta, a specijalno s obzirom na šumsko gospodarenje moramo ustvrditi, da nisu sa dovoljnim intenzitetom proučavane prilike i prihodne sposobnosti naših šuma. Paušalnim postupkom oko određivanja novog čistog katastarskog prihoda od šumskog zemljišta u stvari su prenesene i sve mane starog katastra s obzirom na šume i na novi zemljišni katastar. Ing. P 1 a v š i ć citirao je u svom članku pritužbe Hrvatsko-slavonskog šumarskog društva odnosno spomenicu, koju je sastavio vlastelinski šumar Danhelovski. Moramo da konstatiramo da nepravilnosti starog šumskog katastra nisu reparirane novim zemljišnim katastrom. Prema tome postoji mogućnost, da katastarski čisti prihod na šume nije pravedno izračunan. Na osnovu tih teoretskih mogućnosti naravno ne možemo ustvrditi, da je to zaista i učinjeno. To bismo mogli dokazati samo na osnovu konkretnih statističkih podataka za konkretne šume i za konkretne posjednike šuma. S ovog vidika opažamo, da je ispravno i tačno vođenje šumarske statistike u prvom redu u interesu samih posjednika šuma. Kada bi svaki posjednik šuma iz vlastite inicijative vodio tačnu statistiku, dobio bi u prvom redu tačan uvid u stanje svog posjeda, uvid u mogućnost prihoda, koje može učekivati od svog posjeda, pa bi iz toga mogao povući korisne zaključke za svoje gospodarstvo. Ovakovi statistički podaci bili bi posjednicima šuma potrebni i u cilju obrane svojih ekonomskih interesa. Kod nas je šumarska statistika veoma nepopularna, svi se tuže na nju. Kada državne vlasti traže statističke podatke o nedržavnim šumama, digne se prava bura negodovanja iz redova posjednika šuma, žale se da im država nalaže nepotrebne i skupe radove. Međutim kada bi posjednici šuma sami uvidjeli potrebu vođenja statistike, kada bi ju vodili iz vlastite inicijative, onda bi na osnovu svojih podataka u najkraće vrijeme mogli udovoljiti zahtjevima državnih vlasti, a da zbog toga ne bi trebali da izvrše neke spomena vrijedne napore. Doklegod se budu statistički podaci sakupljali samo na pritisak državnih vlasti, oni neće biti točni, a takav nepripremljeni rad nalaže i veće troškove posjednicima šuma. Ono što je mogao usput da zabilježi, mora na nalog državnih vlasti posebno da istražuje. Gospoda Ing. P 1 a v š i ć i Ing. P e r u š i ć naročito su prigovorili našem zemljišnom katastru, da izračunani prihodi od poljoprivrednog i šumskog zemljišta nisu u pravilnom omjeru. Šumsko gospodarstvo odbacuje znatno manji prihod od zemljišta, nego što ga odbacuje poljoprivreda, produkcija cerealija. Takav prigovor prvi je postavio Ing. M. M a r k i ć u svojoj knjizi »O krajiškim imovnim općinama«, gdje je na strani 42 i 43 naveo niz 530 |
| ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 15 <-- 15 --> PDF |
Osim toga treba uvažiti, da komisije za utvrđivanje katastarskog čistog prihoda odnosno za utvrđivanje količnika u krajevima, gdje je postojao katastar zemljišta, nisu bile obvezane da analiziraju prihodnu sposobnost svih vrsta kultura i svih njihovih boniteta, već su izabrale nekoje kulture, za njih izračunale količnik, pa se je onda pomoću tih količnika izračunao količnik grupe. Praksa komisija bula je takva, da se nije izračunavao količnik za šume. Komisija za utvrđivanje prihoda od zemljišta, koja je obrazovana na temelju propisa 51. 21. zakona o neposrednim porezima, donijela je naime zaključak, da se količnik nema izračunavati za šume, jer bi takovo izračunavanje zahtjevalo il suviše vremena, a prihodne prilike kod šumarstva su veoma komplikovane. Tako je došlo do toga, da kod stvaranja novog zemljišnog katastra odnosno kod izračunavanja čistog katastarskog prihoda od šumskog zemljišta šume u stvari nisu ni! istraživane u pogledu svoje prihodne sposobnosti u sadanje doba. c) U čl. 22. uredbe o djelokrugu rada komisija za utvrđivanje prihoda od zemljišta nalazimo uputstva u pogledu izračunavanja čistih prihoda od šuma. Ovdje nalazimo i slijedeći pasus: »Kako su za sreske tipove šuma uzete većinom šumske parcele raznih javnih tijela (država, općine) i vlastelinstava, to će državni organi prikupiti sve potrebne podatke u prvom redu od dotičnih šumskih nadleštava i uprava«. I ako se ova uputstva u praksi nisu izvršivala, ipak su važna sa načelnog stanovišta. Smatram, da je ova odredba uredbe u protivnosti sa propisom čl. 16. stav 2. zakona o neposrednim porezima, koji! propisuje odnosno definira katastarski čisti prihod kao novčanu vrijednost srednjeg prinosa zemljišta, koji se može uz običn o gospodarenje postići. Uredba u stvari pretpostavlja, da šumsko gospodarstvo, kako ga nalazimo kod države, imovnih općina ili vlastelinstava, predstavlja obični način gospodarenja, koji prema tome odbacuje i srednje prihode. Međutim poznato je, da su ta šumska gospodarstva najnaprednija, jer raspolažu sa dovoljno stručnjaka. Kada se stavljaju kao osnovica za određivanje šumskih prihoda, to ovo znači, da se srednj i prinos proračunava na osnovu gospodarskih prilika naših najbolj e upravljanih šuma. Ogromna većina naših posjednika šuma ne može da postigne te prinose, jer nemaju stručne uprave i jer nemaju dovoljno kapitala, da bi se bavili intenzivnim šumskim gospodarenjem. Racijonalnil šumski gospodar na osnovu takovog stanja stvari ne može da postigne neki višak prihoda kao nagradu za svoju privrednu djelatnost, jer su njegovi najviši mogući prihodi uzeti kao normala, od koje se plaća porez, a kapitalno slabiji posjednici! šuma, koji nemaju stručne uprave, ne mogu da poluče one prihode, za koje ih zadužuje država prigodom obračunavanja katastarskog čistog prihoda. Međutim se u ekonomskoj literaturi ističe kao glavna prednost osnovnih poreza (Grundsteuer) njihova uzgojna djelatnost. Time da država utvrdi! neki srednji prihod od zemljišta kao bazu za oporezivanje, daje ambicijoznim gospodarima mogućnost da postignu neki višak prihoda, koji faktično nije oporezovan. Na drugoj strani! mora nemarni gospodar plaćati porez i! na one prihode, koje nije ostvario zbog svog nehaja. Ova uzgojna djelatnost osnovnih poreza otpada u onom slučaju, kada su kao poreska 529 |
| ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 14 <-- 14 --> PDF |
količnik, kojim se je katastarska čista vrijednost zemljišta, izražena u krunama, imala pretvoriti u katastarski čisti prihod izražen u dinarima. U krajevima, koji su potpadali pod bivšu A. U. monarhiju, izuzev Bosnu i Hercegovinu, postupalo se tako, da su na uzornim zemljištima na području izabranih uzornih srezova pojedinih »ekonomski sličnih grupa« izračunani novi katastarski čisti prihodi, ti novi prihodi podijeljeni sa starim prihodima, pa se tako došlo do količnika, to jest do onog broja, kojim treba pomnožiti stari katastarski čisti prihod za pojedinu kulturu i bonitet, da se dobije novi katastarski čisti prihod. Kod toga se služilo i metodom interpoliranja. Kada su na taj način izračunani količnici za sve vrste kultura i boniteta, koje su zastupane u dotičnom uzornom srezu, pomoću tih količnika izračunan je novi katastarski čisti prihod za sve uzorne srezove dotične grupe. U tu svrhu trebalo je za svaku parcelu u tim srezovima već prema vrsti kulture i klasi boniteta izračunati novi katastarski čisti prihod. Zbrajanjem novih katastarskih čistih prihoda svih parcela u tim uzornim srezovima, dobivena je suma novih katastarskih čistih prihoda u tim uzornim srezovima. Podjeljenjem sume novih katastarskih čistih prihoda sa sumom starih katastarskih čistih prihoda dobiven je glavni količnik, koji je zaokružen na cijeli broj. Ovaj. glavni ili konačni količnik naziva se prema uredbi »količnik grupe«, to je onaj broj, kojim se umnože svi katastarski čisti prihodi iskazani u starom katastru, bez obzira na vrst kulture ili klase boniteta, da bi se dobio novi katastarski čisti prihod. Količnik grupe važi za sve srezove, koji pripadaju istoj »grupi ekonomski sličnih srezova«. Visina sadanjeg poreskog opterećenja pojedinih krajeva i pojedinih vrsta kultura je neposredna posljedica veličine izračunanog količnika, kojim je stari katastarski čisti prihod pretvoren u novi katastarski čisti prihod. U koliko su pojedine vrste kultura tokom vremena iz specijalnih razloga postale rentabilnije, to je ova povećana rentabilnost imala utjecaja na visinu izračunanog čistog katastarskog prihoda i onih vrsta kultura, kod kojih se rentabilitet nije povećao ili se dapače smanjio. U krajevima, gdje se tokom vremena razvila industrija ili su sagrađene nove prometne veze, od toga su imale koristi više ili manje sve vrste privrede, a također i sve vrste kulture zemljišta. Međutim ako uzmemo u obzir specijalno šumarstvo, to je poznato, da sa porastom pučanstva porastu i troškovi čuvanja šuma u tolikoj mjeri, da šumsko gospodarstvo postaje gotovo nemoguće. Iz vlastitog iskustva poznato mi je, da su neke šume u neposrednoj okolici! Bjelovara morale biti iskrčene i daljnje uzgajanje šuma napušteno, jer je gradski proletarijat u tolikoj mjeri navaljivao na te šume. da su troškovi čuvanja postali veći od prirasta vrijednosti. Međutim metodom količnika i ove su šume sa velikim količnikom uvrštene u visoki razred čistog katastarskog prihoda, pa je zbog toga daljnji opstanak šuma u tom kraju opće ugrožen, jer posjednik šuma ne nalazi računa, da ih dalje podržava. Ova pojava, da porast rentabiliteta pojedinih kultura ne mora da automatski poveća i rentabilitet svih ostalih kultura, naročito upada u oči u pogledu šuma u blizini većih gradova, ali manje upadno dolazi gotovo svuda do izražaja. Zbog metode preračunavanja starih katastarskih čistih prihoda u novi k. č. prihod pomoću količnika grupa, po mom mišljenju, relativno najviše i najčešće su oštećeni posjednici šuma. 528 |
| ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 37 <-- 37 --> PDF |
Naše nedržavne šume većim dijelom su iscrpljene. Prevladavaju mlade šume, koje za sada ne mogu još odbacivati prihoda. Mnogi posjednici šuma već danas nemaju mogućnosti da plaćaju javne daće od šuma, jer ove nisu još zrele za iskorišćavanje. Neki od njih za sada još udovoljavaju svojim poreskim obavezama na taj načih da protivno načelima raciljonalnog šumskog gospodarstva sijeku šume, koje nisu zrele za sječu, sve više uništavaju tehničke uslove za potrajno šumsko gospodarenje, kvare omjer dobnih i debljinskih razreda. Za nekoliko će godina i ovi posjednici imati samo mlade šume, od kojih neće moći crpsti nikakovih prihoda, državni fiskus će se morati odreći svojih zakonom priznatih prihoda, jer će ti prihodi biti neutjerivil. Na osnovu takovog stanja naših šuma moramo odlučno kazati, da naš poreski sistem zemljarine na šumsko tlo ne odgovara više. Da se spasi šumarstvo kao važna privredna grana u našoj državi, hitno je potrebno da se pristupi temeljnoj reformi oporezivania šuma. Potreba takove reforme zato je hitna, jer mnogi posjednici šuma udovoljavaju svojim poreskim obavezama uz cijenu uništavanja poreskih objekata, pa ako će se reforma dulje odgađati, nastat će štete, koje će se teško moći reparirati, trebat će možda jedan vijek, da naše šumarstvo opet dođe u ravnotežu. Reforma zakona o neposrednim porezima treba da se izvrši u ovom pravcu: Zakon treba da prizna biološku činjenicu, da turnus šumske produkcije nije jedna godina, već najmanje nekoliko decenija, a prosječno jedno stoljeće. Prihod od šuma nije prosječni godišnji prirast vrijednosti, već je prihod jednak vrijednosti one drvne mase, koja se faktično u šumi posiječe, izluči iz produkcijonog procesa i upotrijebi za podmirivanje ekonomskih potreba. Porez se ima plaćati samo na one prihode koji su faktično ostvareni, a ne na izračunani godišnji prosjek. Zbog toga se porez na prihod od šuma ne može naplaćivati u jednakim godišnjim ratama, bez obzira da li je u šumama sječeno ili ne, već se ima platiti samo onda, kada je zaista sječeno. Prema tome je potrebno da se donese zakonska odredba, da zemljišta, koja su u zemljišnom katastru označena kao šuma, ne podleže plaćanju poreza na prihod od zemljišta (zemljanim). Prihodi od šuma imaju se oporezovati po načelima, koji su uzakonjeni za »porez na prihod od preduzeća« (tečevina), a poreska stopa se ima posebno odrediti: s obzirom na dugi turnus produkcije u šumskoj privredi. Koje koristi očekujemo od ovakove reforme poreskog sistema? Šumoposjednik, koji posjeduje samo mlade ili pretežno mlade sastojine, koje u sadanje doba ne odbacuju prihoda, neće ovaj šum. posjed osjetiti kao neki nepodnositi teret, već će sa voljom prionuti racionalnom uzgoju šuma. Kolektivni šumski posjedi, kao što su sela, seoske operne, zemljišne zajednice i imovne općine, neće više biti prisiljeni da sijeku mlade šume u naponu svog prirasta samo zato, da mogu plaćati javne dažbine. Neće se uništavati poreski objekti samo zato, da se udovolji,poreskim oba vezama. 551 |
| ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 36 <-- 36 --> PDF |
moramo utvrditi, da te parcele donose koristi u vremenskim razmacima dugima po nekoliko decenija, a kod mnogih vrsta drva produkcijoni proces traje dulje od jednog stoljeća. Tome nasuprot oranice, livade i ostale poljoprivredne kulture daju svake godine ekonomski plod, bilo da se taj plod sastoji u sjemenu ili pak u čitavoj masi biljke, kao što je to n. pr, kod livada, trstika itd. Dok svaka pojedina šumska parcela odbacuje ekonomske koristi tek u dugačkim vremenskim razmacima, može ipak posjednik šuma da svake godine ubire koristi od šuma, ali samo u onom slučaju, ako gospodari potrajnim načinom. Međutim ovaj način gospodarenja nije ovisan samo o voljil posjednika šuma, već je ovisan o strukturi njegovih šuma. Posjednik šuma može potrajno sticati prihode od šuma, ako su te šume u pogledu starosti tako raspoređene, da svake godine po prilici jednaka površina sastojina postigne sječnu zrelost, te se može iskoristiti, Dakle tehnički! preduslov za potrajno šumsko gospodarenje jeste približno normalan raspored dobnih razreda. Ako se pak radi o šumama, u kojima se gospodari! prebornim načinom, onda je tehnički preduslov za potrajno šumsko gospodarenje približno normalni! raspored debljinskm razreda. Ako se u šumama potrajno gospodari, te se svake godine siječe po prilici jednak godišnji etat, onda se i! na šumarstvo može proširiti poreskil sistem, koji je bio najprije primijenjen na poljodjelstvo u užem smislu, sistem zemljarine (Grundsteuersystem). I ako to proširivanje zemljarine na šumarstvo sa teoretskog stanovišta nije pravilno, jer turnus produkcije u šumarstvu nije jedna godina, već prosječno traje 100 godina, ipak ova teoretska greška kod potrajnog šumskog gospodarenja ne izaziva nekih značajnih praktičkih poteškoća za posjednika šume. Sistem zemljarine ima jednu značajnu odliku u tome, što je vrlo praktičan. Poreska tehnika ubiranja zemljarine vrlo je jednostavna, nakon što su izvršene izvjesne predradnje: izmjera zemljišta i sastav zemljišnog katastra. Razrezivanje poreza vrši se svake godine na stalnim osnovama, tako reći automatski!. Ova poresko-tehnička okolnost je bez dvojbe velika prednost, pa se zato taj sistem i ne može na brzu ruku zabaciti. Međutim ako ovoj tehničkoj prednosti stoji nasuprot ekonomska šteta, koju prouzrokuje takav sistem oporezivanja, onda držim da se mora žrtvovati tehnička prednost, kako bi se uklonile ekonomske štete, od kojih trpe pojedini posjednici šuma, a također i državna šumarska, te uopće nacionalna privreda. Ako se postavlja pitanje, da li! poreski sistem zemljarine odgovara ekonomskim prilikama naše šumske privrede, onda se mora prije toga odgovoriti na pitanje, da li struktura naših šuma u okviru pojedinih šumskih posjeda predstavlja tehničku mogućnost, da se vodi strogo godišnje potrajno gospodarenje, da li je raspored dobnih odnosno debljilnsk´ih razreda naših šumskih posjeda takav, da bar pretežna većina važnih šumskih po sjednik a u sadanj e dob ask o gospodarenje ? mož e voditi : potrajn o šum Na ovo pitanje moramo odgovoriti: Nije . 550 |
| ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 31 <-- 31 --> PDF |
stojine, ne odbacuju gotovo nikakove prihode u današnje doba. Sadanjit vlasnici tih mladih sastojina jesu moderni privrednici, kapitalistički preduzimači, koji su i u svojstvu posjednika šuma primjenjivali ekonomska načela mjerodavna za današnju kapitalističku privredu. Kada su stekli iskustvo, da zbog toga, što su vlasnici šuma, moraju redovito godišnje ulagati znatne svote u ime plaćanja poreza i ostalih javnih dažbina, da moraju da plaćaju upravu ii čuvanje šuma, onda su si posve prirodno postavili pitanje: što će im donijeti til kapitali, ta sredstva, koja ulažu u šumsko gospodarstvo? Oni su morali! od tekućih prihoda ostalih svojih preduzeća izdvajati znatan dio prihoda, te ih ulagati u šume. Međutim kada su postavili pitanje, kada će im šume vratiti te izdatke, koji su za njih imali značaj poslovnih investicija, morali su se uvjeriti, da će to biti! tek u dalekoj budućnosti. Ako su ispitivali rentabilitet ulaganja kapitala u mlade šume, mogli su se uvjeriti, da rentabilitet ulaganja nije nikakav, već da praktično oni gube gotovo sav novac, koji ulažu za plaćanje poreza ü ostalih javnih daća na šume kao i za troškove uprave. Da su taj novac ulagali u bilo koje preduzeće, donio bi im mnogostruko veći profit. Ovi privrednici nisu htjeli i nisu mogli prihvatiti načelo, da se šumski kapital rentira sa najviše 3% kamata, jer su oni taj kapital mogli na drugom mjestu ulagati sa ukamaćenjem i do 10%, a u nekim poslovima možda i više. Posljedica takovih spoznaja je bila, da se najednom poslije rata pojavila ogromna ponuda za prodaju velikih šumskih kompleksa. Kao prodavaoci nastupala su razna dionička društva, koja su nekada kupila od šumoposjednika (aristokrata) šume zajedno sa zemljištem. Nadalje su nastupali kao prodavaoci i razni šumski! veleposjednici, većinom stari aristokrati, koji su uspjeli da svojevremeno steknu sječne dozvole za velike šumske komplekse, a nakon što su šume u cjelosti ili većim dijelom bile eksploatisane i nisu više odbacivale prihoda, nastojali su da se riješe posjeda, koji je za njih značio samo izdatke, za koje nisu bili sigurni, da li će im se ikada povratiti. Neki od tih posjednika mladih šuma jednostavno nisu imali ni finansijskih mogućnosti da namiruju izdatke za porez i za upravu, pa su tako bili prisiljeni da se riješe svoga posjeda. Treba dakle konstatovati, da su ekonomski naobraženi i verzirani posjednici šuma, koje su bile mlade i nisu donosile prihoda, poduzeli j;ve i! sva, da se riješe tog svog pasivnog preduzeća, da ga likvidiraju. Pošto zbog propisa zakona o šumama nisu smjeli i mogli da šume iskrče, tražili su kupca, koji će kupiti šume i dalje sa njima gospodariti. Ako nisu mogli naći kupca, pokušavali su pod raznim izlikama da si ishode dozvolu za krčenje. Činjenica, da su svi posjednici mladih šuma, koji su po svojoj struci ii naobrazbi pripadali staležu modernih privrednika, poduzimali sve, da se riješe svojih šuma, može da posluži kao praktični dokaz, da je gospodarenje sa mladim šumama pasivan posao, a i najjednostvniji rentabilitetni račun dokazuje nam, da je to zaista tako. Razlog toj pasivnosti treba tražiti glavnim dijelom u okolnosti, da je posjednik mladih šuma, sa kojima gospodari po načelima neprekidnog gospodarenja, dužan da plaća znatne svote novaca u ime poreza i ostalih javnih daća, dok mu poreskii objekat donosi samo minimalne prihode od proreda ili mu pak ne donosi nikakvih prihoda. 545 |
| ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 30 <-- 30 --> PDF |
a.) Privatni šumski veleposjed je nekada u krajevima Slovenije, Hrvatske i Slavonije, Vojvodine i Srijema bio relativno vrlo jako zastupan. U šumama se je dosta konzervativno gospodarilo, a naročito u onima, koje su bile vlasništvo fideikomisa. Strogo se pazilo, da užitci ne prekoračuju prirast, a osim toga su te šume imale ii vrsne šumarske stručnjake kao upravitelje. Mnogi od naših najistaknutijih šumarskih stručnjaka bili su u službi privatnog šumskog veleposjeda. Ovaj veleposjed bio je većim dijelom u rukama starih ili novijih aristokratskih porodica. Prvi znaci neke degeneracije i nazadovanja ovih šumskih posjeda počeli su se opažati! već prije rata. Ova je pojava bila u vezi sa općim opadanjem ekonomske jakosti aristokracije, koja je imala velike zahtjeve na život, tražila je najviši mogući životni standart kao pravo, koje pripada njihovoj društvenoj klasi. Mnoge aristokratske porodice zapale su tokom vremena u dugove, pa su bile prisiljene da u svojim šumama sijeku više nego bi bilo u skladu sa načelima potrajnog gospodarenja. Osim toga su neki aristokrati smatrali, da je uputno da likvidiraju svoj šumski posjed, te da kapital ulože u industriju, slijedeću pri tome tendenciju, koja se opaža također kod aristokracije u Engleskoj i Francuskoj. Na. taj način došlo je već pred rat do prodaje i sječe velikih šumskih kompleksa, a često se dešavalo, da su šumsko-industrijska društva kupovala čitave šumske posjede zajedno sa zemljištem i! drvnom masom. Tako su nastala neka dionička društva, koja su bila u posjedu većinom mladih šuma, pošto su stare zalihe brzo likvidirala. Nakon rata nastao je pravi bijeg aristokrata od šumskih posjeda. Glavni momenti odnosno uzroci toj pojavi bili su strah pred naviještenom agrarnom reformom, neki od ovih stranih aristokrata neugodno su se osjećali u zemlji, gdje su bila ukinuta njihova privilegija, te su oni postali običnim građanima. Neki od aristokrata imali su većinom same mlade šume, koje im nisu donašale gotovo nikakvih prihoda. Ipak je neki dio starih zemljišnih posjednika uza sve to čvrsto ostao na svom posjedu, nastavio sa konzervativnim i strogo potrajnim iskorišćavanjem šuma. Ovi su se još i danas održali, te predstavljaju rela-j tivno uzorna šumska gospodarstva u našoj državi. Kod njih se ni danas ne pojavljuje kritičko pitanje, od kuda namiriti troškove za javne daće i za upravu, već su to solidno fundirane ekonomske jedinice. Međutim, kako je već naprijed rečeno, mnogi stari posjednici šuma došli su u gospodarske poteškoće već prije ili odmah poslije rata, šume su pretjerano iskorišćavali, pa je znatan dio šuma došao u ruke posjednika, koji su u prvom redu htjeli da iskoriste postojeću drvnu zalihu. Naročito u Slavoniji imamo ogromne površine mladih jednodobnih sastojina, koje su vlasništvo raznih šumsko-industrijskih preduzeća ili privatnih privrednika, koji su nekada od starih aristokratskh porodica pokupovali čitave šumske komplekse, te ih eksploatirali već prije ili tek u prvim godinama poslije rata, kada je konjunktura na tržištu drva bila najjača. Ovi novi posjednici šuma bili su kapitalno dovoljno jaki, da bi mogli podmirivati troškove uprave i poreza. Međutim ove mlade šume, koje su nastale na mjestu, gdje su nekada rasle stare i prastare hrastove sa 544 |