DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 48     <-- 48 -->        PDF

izliječe, jer ono ne leži toliko u samoj prirodi koliko u posjedovnim pri


likama i s njima u vezi u povećanim zahtjevima pravoužitnika na za


jedničko dobro.


Dva zahtjeva, tako reći dvije fiksne točke pojavljuju se kod rje


šavanja kraškog pitanja. One imperativno zahtijevaju, da se o njima


vodi računa, a to su:


1. Kraškim stanovnicima treba na jednoj strani obezbijediti ogrijev
i druge šumske proizvode, neophodne (u granicama racijonalnog trošenja)
za domaće potrebe, a na drugoj strani treba im omogućiti ishranu
tolikog broja stoke, koliko je potrebno, da prihodi od stočarstva pokriju
manjak u prihodima od ostalih grana poljoprivrede u pojedinom seljačkom
gospodarstvu. To nije samo stečeno pravo, koje od vajkada pripada
svakom seljačkom posjedu na kršu i radi kojega većina seljačkih
posjeda i nema svojih vlastitih šuma i pašnjaka, nego naprosto nije drugačije
moguće, jer je kraški stanovnik toliko siromašan, da često nije u
stanju da kupi kruh i sol, a kamo li da kupuje drva ili! ugljen. Stoka pak
stanovnicima je potrebna koliko radi prehrane, obuće i đubra toliko i
kao rezerva za slučaj elementarnih nepogoda, koje su na kršu vrlo česte
(suša i krupa) i koje ih često sile, da od te rezerve vade zadnji adut pred
pogibijom od gladi.
2. Šume na kršu moraju se (radi indirektnih njihovih funkcija) ne
samo održati u današnjoj prostranosti, nego se moraju još i proširiti na
račun pašnjačkih i golih površina, ako se hoće, da se putem šuma spriječi
neminovna katastrofa ogoljivanja kraških krajeva do pustoši. Treba
samo vidjeti, koliko hiljada vagona plodne zemlje odnesu rijeke, potoci
i bujice za vrijeme svake veće kiše sa kraške površine u more (tako se
često puta od same rijeke Neretve Jadransko more zamuti od zemlje
sve do Splita), pa da se shvati, kakvu štetu proces ispiranja i erozije
čini narodnoj privredi, a to još u kraju, koji je i te kako željan plodne
zemlje, gdje pojedinci dane i dane rade, da bi iskopali toliko zemlje,
koliko je potrebno, da se može posaditi jedna loza.
Međutim istodobno zadovoljenje ovih pod 1. i


2. navedenih zahtjeva odnosno imperativa pod dana
š n j m je uslovima nemoguće iz slijedećih razloga:
1. Podmirivanje svih potreba, na koje pravoužitnici komunalnog
dobra imaju pravo, iziskivalo bi racionalno gospodarenje u granicama
posibiliteta tla i sastojine; a zavadanje racionalnog gospodarenja iziskivalo
bi postavljenje stručnih uprava sa dovoljnim brojem čuvarskog
osoblja, što bi još više opteretilo i onako pasivne i zadužene općine.
2. Umjetno pošumljavanje golijeti i pašnjačkih površina u većim
razmjerima iziskivalo bi najprvo veća finansijska sredstva, a na drugoj
strani, pošumljavanjem bi pravoužitnici bili prikraćeni na pašnjačkim
površinama, što bi dovelo do poremećenja ekonomske ravnoteže i dosljedno
tome do protivljenja pravoužitnika tome pošumljavanju.
3. Bez obzira na to, da bi sprovađanje strogog planskog rada — a
taj bi bio potrebit, ako bi se pod postojećim okolnostima htjelo donekle
približiti cilju — iziskivalo velike javne kredite, dobar upravni i čuvarski
aparat, svjestan i disciplmovan narod, ipak pitanje šuma na kršu ne bi
bilo definitivno riješeno, jer forma komunalnog posjeda, kakva je u Dalmaciji,
ne daje nikakve garancije za održavanje i unapređenje šuma.
562