DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 20 <-- 20 --> PDF |
izgraditi narodno šumarstvo,11 kao što su pravnici očekivali, da će se stvoriti narodno pravo.12 Ni jedno ni drugo. Djelomičnom eksproprijacijom, kako smo ju spomenuli, i ograničavanjem državnih šuma nije postignut cilj. Bolje se stanje s pravom očekivalo, jer naša je država seljačka s počecima industrijske urbanizacije i u počecima stvaranjarđavoga imitiranja zapadno-evropskoga kapitalističkoga poretka, koji je zaista »na zapadu«. Zato moramo da prodemo sve djetinje bolesti toga novog početka. Seljaštvo se tomu opire, ali teško da će uspjeti. Predstavnici seljaštva očekuju od šumara, da se odnos seljaka prema šumi trajno i valjano uredi. Ja sam to 1919. god. zagovarao. Ali i danas poslije 20 godina nismo u tomu ništa učinili, jer i danas imamo raznih narodnih šumskih ekonomskih organizacija u raznim vlasničkim formacijama, a sa vrlo sličnim unutrašnjim ustrojstvo, prema njihovom postanku, kako sam ih pobrojao. Seljaci se najvećim dijelom koriste šumama, koje su u njihovom kolektivnom i individualnom vlasništvu. Kako da se započne približavanjem, pa kolaboracijom, uzadruživanjem, eventualno i postepenim stapanjem tih raznih agrarnih asocijacija, šumskih i pašnjačkih seljačkih ustanova, kao i o drugim mjerama u cilju postepenoga izgrađivanja narodnoga šumarstva prikazao sam ukratko u svojoj pomenutoj raspravi o komunalnim šumama. Nažalost niti se tko na to obazire ni po tomu što radi. To možemo objasniti samo s tim što nemamo izgrađenoga općega šumsko-političkoga programa. 0 stanju općinskoga i selskoga šumarstva u jednoj banovini podnio sam na osnovu ličnoga opažanja u 1938. god. ovaj izvještaj: »Mnoge se mlade općinske i seoske šume satiru samovoljnom sječom i ispašom. Drvom obrasle površine imaju izgled šikare, koja se ne može podići, jer što koze ne obrste, to sjekira posiječe. Zvanično se to zovu »šume«, ali su to stvarno pašnjaci, koji služe i za proizvodnju drveta. U njima ima i trave i lista, a deblji se izbojci kao po nekom nepisanom redu posijeku, jer ima uvijek stabala, koja su »zrela« za sječu i ljeti i zimi. Ako bi se htjelo primjenjivati na takve »kulture« zakon o šumama, morale bi se te površine zabraniti od svake ispaše i poslije nekoliko godina početi sa čišćenjem. Ali na izvođenje tih mjera, čak i na pokušaj da se provode, nepotrebno je i pomišljati. Isto je tako za sad neizvedivo postepeno braniti od ispaše barem nekoje udaljenije predjele tih šuma, kako bi se narod počeo privikavati na to, da ima nešto, u što dirati ne smije. Ne može se prosto zato, jer nema tko da valjano čuva takove zabrane, ni vlasnik šume ni vlasti. Počelo se ipak s tim, da selo ili općina predlaže vlasti »prijavu za sjeću«, a sreski referent na osnovu toga izradi »drvosječni predlog« i predlaže ga banskoj upravi na odobrenje. To je za sad jedini stručni posao pored pošumljavanja. U tim krajevima šume ne služe određenim svrhama po zakonu o općinama i zakonu o šumama i vrlo su mučni pokušaji da se te mlade^ šume izgrade u šume na principu potrajnosti šumskoga gospodarstva. Šume služe, kako se iz rečenoga vidi, a) za ispašu stoke i koza, b) za podmirenje životnih na 11 A. Perušić : Problemi šum. gospodarstva u našoj državi. »Jugoslavenska njiva« 1919. g. tor. 3. 12 Vidi: Dr. F. Čulinović , »Narodno pravo« u Mjesečniku pravničkoga društva, Zagreb 1938. broj 3. 74 |