DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 4-5/1940 str. 33 <-- 33 --> PDF |
No uza svu hotimičnu tendenciju uništavanja prirodnog blaga eksploatator šumu ne bii mogao uništiti, makar na sječini ostao samo i po koji sjemenjak. Prirodno pomlađivanje sigurno je u 80% slučajeva, pa iako ono nije uvijek rentabilno, jer može do pošumljenja proći il koji decenij, ali neće ostatil golo tlo. Pomlađivanje, a potom i podizanje nove šume sprečava domaći čovjek pomoću svoje stoke, sjekire il vatre. Pomoću stoke čini on to neposrednom pašom. U koliko pri tom i ne dolazi do odgrizanja biljaka (ovca na pr.), to ipak u prvoj godini takovoj biljčici mnogo škodi i najmanja povreda nježne stabljike ili korjena. Zatim dolazi kresanje lista za zimsku krmu ili sječa stabala za brst pupova u rano proljeće. Sa gledišta seljaka takav je postupak posve i razumljiv. Uzmimo, da jedna šuma radi paše trpi na prirastu godišnje 50.000 dinara štete, dok protuvrijednost paše iznosil seljaku (selu) najviše 10.000 dinara godišnje. Ali zar seljak za to maril, kada mu inače izmiče lična i neposredna korist, koja je pored toga možda i jedini izvor gotovog novca. S pašom se međutim bore i drugi šumari. Sječa državne šume za prodaju, za »šverc« drugi je negativan činilac. Eto samo na području Višegradske uprave prijavljena šumska šteta godišnje predstavlja masu prirasta od preko 500 ha srednjeg boniteta! A masa neprijavljenih šteta predstavlja vjerojatno daljnjih 200 ha. Pa ni mnogobrojne zapljene izrađenog drveta, koje se u svrhu prodaje prevozi! na skupna mjesta (da se omogući prilaz većem broju kupaca i razbije komplot), nisu donijele očekivani rezultat tako da stovarišta pokazuju stalno i po koju stotinu m3 zaplijenjene građe! Sječa drveta u državnoj šumi ni s 10%, ne može se kvalificirati kao sječa iz nužde. Ona bi se mogla svesti na minimum sa kaznama, koje bi se neposredno iza sječe provodile (na pr. uvođenjem zasebnih žandarskih patrola, koje bi šumokradicu zatečenog na činu odmah uapsile i sprovele nadležnoj vlasti na hitno kažnjavanje sa što većim zatvorom). Kada se udruži i paša i sjekira, tada šuma dobije izgled, za koji je najbolji izraz ing. Pavla Vujić a »otrcana šuma« (vidi si. 1). Otrcanost šuma pojačavaju i uzurpacije. Danas (prema Uredbi MS br. 472/36 i Uredbi MS br. 559/38) uzurpacije državnog zemljišta u Bosni i Hercegovini zapravo predstavljaju zaseban pravni oblik posjeda zemljišta, u koliko je uzurpiranje izvršeno prije 1. I. 1938. god. Uzurpacije su svakako specifikum Bosne i Hercegovine kao produkt naročitog odnosa u zemljišnom posjedu između države i ostalih vlasnika, kao produkt kvalitete dotične zemlje, broja žitelja i njihovih osobina. Pored manjine privatnog zemljišta (kako je to naglasio i ing. B. Obradović , vidi zapisnik odborske sjednice JŠU-a odštampan u »Šumarskom Listu« br. 4—5 iz 1939. god.), koje je često pritiješteno »carevinom« (naziv za državno zemljište, koji se još i danas može čuti), odlučan je i porast žiteljstva. Žiteljstvo Bosne, barem brdskih krajeva, u kroničnoj je gladi. I tu glad misle izbjeći prisvojenjem »slobodnog« t. j . državnog zemljišta (»slobodno« zato, jer ga nitko od suseljana nije ogradio ili ne pretendira na nj), uzurpiranjem nekad neobraslih, a nekad i šumom obraslih površina. Mnogo puta momentano zauzeće državnog zemljišta ima svrhu samo da ga rezervira za sebe, jer su vrlo rijetki slučajevi — u mojoj praksi niti 1% — da bi zemljište već zauzeto po jednom seljaku uzurpirao drugi seljak. Nepobitna je činjenica, da 80% uzurpiranja ima svoj dublji uzrok u ne231 |