DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 4-5/1940 str. 8 <-- 8 --> PDF |
Mnoge odredbe u statutima kazuju nam, kako ćemo vidjeti, da su naši primorski krajevi već dosta rano došli u drugo razdoblje spomenutog razvitka šumskog gospodarstva. Ali čini se, da se je malo tko držao izdanih odredaba, a dokaz tome daju nam nepregledne kraške pustoši i to ne samo u zaleđu naših primorskih krajeva, već i u najbližoj okolini gradova i naselja na obalama Jadrana. U ovoj rspravi prikazat ćemo sam postanak statuta i iznijeti ustanove iz nekih statuta, koje se tiču šumarstva odnosno vođenja šumarske politike tadanjih vlasti. Kad se je u V. vijeku svršio proces raspadanja ogromnog i divno izgrađenog organizma rimske imperije u mediteranskoj oblasti, našli su se pojedini dijelovi njegovi, jednako u središtu kao i na bližoj i daljoj periferiji, pred novim uslovima života. I ako su veze, koje su ih vezivale uz Rim, već i ranije bivale slabije, tako da su u stvari bile u glavnom fiskalnog karaktera i imale su služiti da se iz provincija namaknu finansijska sredstva za caput orbis, ipak je bio u cijelom carstvu puls rimski i po njemu su morale pojedine zemlje udešavati svoj život. A kad su sve te veze prekidane, valjalo je da svaki dio potraži u sebi i u svojoj bližoj okolini uslove svog opstanka. Među tim provincijama zauzima svakako Dalmacija — i po svom položaju i po kulturnoj, strateškoj i geopolitičkoj važnosti — jedno od najvidnijih mjesta. Već u kasnom carstvu bila je ona jedna osobito privlačna točka, o kojoj su državnici i vojskovođe vodili ozbiljna računa, a na njenom tlu odigrava se tako reći it posljednje poglavlje imperije. A kad je carstvo propalo, pruža nam ta pokrajina u svom razvoju jednu nadasve zanimljivu sliku, kojoj inače ne možemo lako naći poredbe. Kad je ime rimsko bilo konačno lišeno u očima barbara svakog straha i poštovanja, učestale su provale različitih naroda još i više nego je to ranije bilo. Dalmacija je postala najprije dijelom istočno-gotske kraljevine Teodora Velikog, a malo zatim utjelovio ju je Justinijan bizantskom carstvu, pošto je unilštio državu Teodorikovu. Ali i to bijaše kratkog vijeka, jer krajem VI. stoljeća počinju u ove krajeve sudbonosne provale Slavena, a Hrvati se na prekretnici VI. i VII. stoljeća javljaju u Dalmaciji, da se onda u njoj stalno nasele. Kako Hrvati nisu bili u mogućnosti da osvoje utvrđene gradove, u koje se je bilo sklonulo i koje je branilo staro stanovništvo, naselili su se oni na otvorenim mjestima van gradova, dok se je u gradovima održao romanski živalj odnosno ostaci ranijeg pučanstva uopće. Pored gradova, starosjedioci naselili su još i otoke, tako da u Dalmaciji imamo poslije dolaska Hrvata dva etnička elementa jedan pored drugog: Romane u gradovima i na otocima, a Hrvate van gradova u otvorenim mjestima. Ali još je zanimljivija činjenica, da su se na dalmatinskom teritoriju obrazovala u to vrijeme i dva državopravna odnosno administrativna tijela: jedno je bila država Hrvata, a drugo je bila tema (provincija) bizantinske, imperije, koja je nosila ime Dalmacije. (Themom nazivala se u bizantinskoj imperiji! jedna administrativna jedinica). Ta bizantinska provincija sastojala se — prema navodima cara Konstantina Porfirogeneta — iz gradova Zadra, Trogira, Splita, Dubrovnika i Kotora i osim toga iz nekih otoka i nije dakako imala među sobom teritorijalnog kontinuiteta. Na taj je način i posve razumljivo, da ona i nije bila za život sposobna, tako da je postojala više de jure nego de facto, a u stvari su 206 |