DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 4-5/1940 str. 85 <-- 85 --> PDF |
do —5°C). veg. perioda u južnom dijelu ca 150 dana, oborine 600—700 mm) obuhvata obalu Baltika, brežuljka Pommerna i veći dio Istočne Prusije. Južnu granicu ovog područja označuje Scorzonera purpurea, koja ondje ima svoju sjevernu granicu ra sprostranjeni a. Subsarmatsko područje klime (oborine 400—.500 mm, maksi mum oborina u julu, zime hladne) obuhvata nutrašnje dijelove Sjeveroistočne Njemačke. Ovdje raste pretežno bor. Tamošnja razmjerno suha i topla klima najbolje prija boru. U području brežuljaka i nižeg gorja, gdje oborine iznose 600—1200 mm, česte su vrištine i tresetišta. U srednje m i južno m njemačkom planinskom dijelu nalazi se područje četinjara. Ono se stere iznad 500 m, pa sve do gornje granice šume. U tome području iznose oborine oko 2000 mm. U području Rhein e iznosi julska temperatura 18—19", a januarska +1"C. Proljeće je obično dugačko. Oborine iznose do 700 mm. U području Bodense e uspijeva vinova loza još na 580 m. U području sjeverno-atlanske i baltičke klime čine podlogu podzolasta tla. Ti pično podzolirano tlo ima sloj ispiranja do 0,5 m debljine. U njemu je obično dobro razvijen mjestanac. Na podzoliranim tlima čini biljnu zadrugu uglavnom Calluna, a osim nje rastu ondje Empetrum i Erica, te od trava Molinia, Nardus, Festuca. Na takvim tlima redovno su dobro razvijeni treseti. Šuma uglavnom nema. Šume se po javljuju na crnom podzoliranom tlu. Na takvom slabijem tlu rastu borove šume s pri mjesom breze, a istočno od rijeke Oder raste čista bukva. U zapadnom dijelu pod zolastog područja prevladavaju hrastove šume. Smeđe zemljane podloge imaju tanji sloj ispiranja. Glina, fosforna kiselina i željezo zadržavaju se u gornjim slojevima. To su radi toga odlična šumska tla. Na njima dobro rastu listače i bor. Zemlje crnice nalaze se u Njemačkoj oko Magdeburga, u dolini rijeke Saal. One su radi slabijeg ispiranja veoma plodne. Za ljetne suše isprane soli vraćaju se ishlapom vlage prema površini. Na tim1 tlima odlično raste hrast i brijest. Humozno-vapnenasta tia južnog i srednjeg njemačkog vapnenastog gorja, tz. rendzine, obrasla su uglavnom bukvom. U poplavnim područjima rastu hrast, brijest, jasen i joha. Važniji elementi njemačke flore. U Njemačkoj nema vrsta koje ne rastu i drugdje u susjednim zemljama. Tek u Alpama ima vrsta koje su ograničene na pojedine planinske masive. Jednoličnost njemačke flore tumači se geološkim razvitkom od ledenog doba pa ovamo. U ledeno doba bila je Sjeverna Njemačka pod ledom. Alpe su bile pokrite glečerima. Flora je tada bila skučena na minimum. Kopnjenjem leda stvarala se mogućnost za uspijevanje pojedinih vrsta, koje su se ovamo proširivale iz susjednih krajeva. Obzirom na to čine danas njemačku floru vrste različitog porijekla. Ondje pridolaze atlanski, mediteranski i kaspijski elementi, a najobilniji su srednjoevropski elementi. Srednjoevropski elementi. Od ovih vrsta najznačajniji su: hrast, bukva, grab, lipa, smreka, bor, javor i jela. S njima dolaze: Allium ursinum, Polygonatum multiflorum, Lilium martagon, Arum maculatum, Asarum europaeum, Asperula odorata, Hepatica triloba, Dentaria bulbifera, Pulmonaria officinalis i dr. Za ledenog doba bile su gotovo sve srednjoevropske vrste iz Njemačke nestale. Tek najotpornije vrste, naročito one koje su danas rasprostranjenje u sjevernom dijelu Srednje Evrope,, jnogle su se onđe održati. Nestankom leda useljavale su se pojedine vrste na njemačko tlo. Tako su neke došle ovamo iz toplijih predjela Francuske, a druge sa jugoistoka i juga Evrope. Dokazano je da se bukva u Jugoistočnu Njemačku doselila sa zapada. Bor, koji je sam po sebi kontinentalac, doselio se u Njemačku sa istoka. U grupi srednjoevropskog bilja, koje dolazi u planinskoj oblasti, značajna je Astrantia major. Ova vrsta dolazi u Srednjoj Evropi, i to u položajima iznad 300 do 1000 m. Medu planinske vrste spadaju: Picea excelsa, Asplenium septentrionale, Poly 283 |