DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7/1940 str. 29 <-- 29 --> PDF |
oduzeti. Sela su sa tim pašnjacima raspolagala kao sa svojom imovinom. Sela su bila obvezana činiti državi izvjesne usluge: davali su vojnike ili su čuvali drumove i prilaze preko granica države. Pravo paše po ramazanskom zakonu iz god. 1858., koji je vrijedio za tadašnje područje Bosne i Hercegovine ostalo je sve do danas na snazi sa manjim izmjenama u pogledu plaćanja kolibarine i ipašarine. iNa bosanske i hercegovačke planine izgonila su sela iz južnih srezova svoju stoku na planine, plaćajući kolibarinu a ako vlasnik stoke nije imao svoje kolibe, onda je svoju stoku gonio kao sumjesnik i morao je plaćati odmjerenu pašarinu po komadu sitne ili krupne stoke. Na crnogorske pašnjake: Korab, Krčin, Bistricu i Stogovo izgoni stada pastirsko pleme Mijata, koje je u ove krajeve došlo nakon kosovske bitke, prešavši Šar plan´nu. U 16. vijeku nastalo je islamiziranje ovog plemena a tada dolazi i tursko nomadsko pleme Juruci iz Male Azije, koje je u 15. vijeku prešlo na balkanski poluotok. Juruci su zauzimali pašnjake´ od Mijaka na silu, pa se je između njih razvila ogorčena borba, u kojoj su na koncu pobijedili Mijaci i iskorijenili juručko pleme, o čemu svjedoče razni nazivi kao: »Juričko groblje« na Korabu i Bistrici i mnogi mjesni nazivi na navedenim planinama. Ni na bosanskim planinama nije bio pastirski život miran. Često je dolazilo do sporova i krvavih borbi između pojedinih sela radi prava na pašu. U vrijeme ratova i buna .planine su ostajale puste i neiskorišćavane, jer su se pastiri bojali navala neprijatelja, koji im je često otjerao čitava stada stoke, a pastire poubijao. Za to se je u stara vremena išlo na planine sa puškom u ruci te su posebni pouzdani ljudi osiguravali oružjem prelaze preko previja i dolina. Na crnogorskim pašnjacima, naročito na prostranom pašnjaku Sinjajevini, postoje tako zvani »Katuni« . Izgon stoke na ovu planinu vrši se iz doline rijeke Zete i to je stoka iplcmena Bjelopavlića, a iz doline Morače izgoni se stoka čuvenog plemena Moračana. Taj izgon traje 3 do 5 dana, dok pastiri dođu u svoja ispašišta — katune — koji kao i na bosanskim planinama leže u ´vrtačama, uvalama i dolinama, da bi se tako stoka i ljudi lakše zaštitili od nepogoda vremena, kurjaka i neprijatelja. Ti su katuni obrazovani po bratstvima, plemenima, selima i vojnim jedinicama, te leže ispod najvećih vrhova, gdje zemljište nije podesno za poljoprivredu. Na takim katunima ima dovoljno stočne hrane, snježnika i vrela od čega zavisi život stoke i pastira. Za napoj išta stoke svuda na planinama služe lokve, koje su nastale u vrtačama i nabijene su crljenicom zemljom da voda bolje drži. Ovu crljenicu zemlju zbiju pastiri konjima, goneći ih unaokolo kao na gumnu. Često čobani iskopaju u laporima rupe, gdje se skuplja kišnica ili donose iz jama ili provalija snijeg i tope ga na suncu, da bi napojili stoku ili oprali rublje. Ima slučajeva, gdje čobani skupljaju snijeg i pokrivaju ga slamom ili sijenom, da se odmah ne otopi na vrućem ljetnom suncu. Žene i djeca svakog jutra donose na leđima u uprtama komade snijega i leda i slažu na te hrpe. Čobani se spuštaju pomoću račvastih drveta u provalije i pećine i odatle u burilima i kacama iznose vodu za piće iz podzemnih izvora. Snabdijevanje stoke i ljudi vodom na planinama kaošto se vidi jedan je od najtežih problema. Na planinskim pašnjacima nema nijednog drveta, gdje bi se stoka i ljudi za vrijeme nevremena mogli skloniti a radi te ogoljelosti su rijetki i izvori na planinama.. Sve kolibe i staje svih planinštara pravljene su primitivno od kamena ili cd drveta. Kolibe i staje na kraškim i kamenitim pašnjacima pravljene su od suhozida i pokrivene kamenim pločama ili raženom slamiom, dok su u crnogorskim katunima 363 |