DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7/1940 str. 35 <-- 35 --> PDF |
I vi ć inž. Martin , šum. viši pristav 7. grupe od Direkci´j šuma u Sarajevu k šumskoj upravi u Olovu; Žarković ing. Pantelej, šum. pristav 8. grupe od šumske uprave u Ogaru, petrovaradinske imovne općine k šum. upravi u Klenku; za šefa šum. -uprave iste I. 0.; Gi n cil j ing. Sergij , čin. pripravnik 8. grupe od Direkcije šuma Petrovara dinske imovne općine Sremskoj Mitrovici, za šefa šumske upr. u Ogaru; Pavli ć inž. Ante , viši savjetnik 4. grupe 1. stepena od Odjela za šumarstvo Banovine Hrvatske k Kr, Banskoj upravi u Novom Sadu; Sadžakovl ć T i m o t i j e, tehnički manipulant 10. grupe od Direkcije šuma u išu, k šumskoj upravi u Loznici; Lačani n Dušan , čin. pripravnik 9. grupe od računovodstva Direkcije šuma Vinkovci k Direkciji šuma u Novom Sadu; B o j i ć inž. B 1 a ž o, šum. pristav 8. grupe od šumske uprave u Gor. Milanovcu, u istom svojstvu k šum. upravi u Štip; Civš a inž. Dušan , šum. savjetnik 6. grupe od Direkcije šuma u Sarajevu k Direkciji šuma u Čačku; J o v a n o v i ć inž. Nikola, šum. viši pristav 7. grupe od šumske uprave u Loznici k šumskoj upravi u Doroslovu; Kosonogo v inž. P a v a o, šum. pristav 7. grupe od šumske uprave u Plevlju, k Direkciji šuma u Čačku. KNJIŽEVNOST ING. DR. MILAN MARINOVIĆ: OSNOVI NAUKE O UPRAVI ŠUMAMA Kako treba organizovati upravu u našim šumama u cilju da bi producirale što veće vrijednosti? Ovo je pitanje sa kojim´ se bavi naša stručna javnost već decenijama. To pitanje nikako ne silazi sa dnevnog reda. Svi smo osvjedočeni, da današnje stanje uprave i organizacije stručnog šumarskog rada ne odgovara postojećim potrebama, pa sveudilj tražimo nešto bolje, prikladnije. U doba dok se počima sa velikopoteznom reorganizacijom države na bazi samouprava, i u šumarskim redovima oživit će nasto janja, da se tom zgodom nađe prikladne1 forme za organizaciju stručnog šumarskog rada. Sretan je slučaj, da smo baš u to doba dobili knjigu, koja raspravlja o osnovama nauke o upravi šumama. Profesor univerziteta Ing. Dr. Milan Marinović nam je dao opširnu radnju, gdje nam rasvjetljuje osnovne probleme uprave šumama, a također nam prikazuje, kako su ta pitanja riješena u europskim i važnijim vaneuropskim zem 1 ama. Materiju, koju obraduje, autor je razdijelio u četiri glavna djela ili glave;, kako ih naziva. U prvoj glavi raspravlja o organizaciji uprave, u drugoj o organima šumske uprave, u trećoj o organizaciji šumarskih naučnih istraživanja, te konačno u četvrtoj glavi o organizaciji fizičkog rada u šumi. Najvažniji i najopsežniji je svakako prvi dio, koji govori o organizaciji uprave, a materija je razdijeljena na više odjeljaka. Ponajprije nam autor na osnovu opširne literature prikazuje sam problem kao što j historijski razvoj o upravi šumama. Kod toga nam opširno citira stručne šumarske i pravne pisce, a konačno rasvjetljuje pro blem i sa gledišta nauke o radu. Nakon toga prelazi na konkretna pitanja, pa posebice raspravlja o upravi šumama kod raznih kategorija šumskog posjeda. 369 |
| ŠUMARSKI LIST 7/1940 str. 36 <-- 36 --> PDF |
Predaleko bi nas odvelo, kada bismo htjeli da bar približno prikažemo sadržaj Marinovićeve knjige, a to nije ni svrha ovih redaka. Iz bogatog sadržaja htio bi istaknuti neka pitanja, koja su po mom mišljenju najaktuelnija, i o kojima se u našoj stručnoj literaturi već odavna vodi rasprava. U prvom redu se pita, gdje se nalazi težište sveukupne stručne uprave šumama, boje su upravne jedinice najvažnije u općem sistemu uprave. Držim, da će nova knjiga mnogo pripomoći da se i u torn pitanju razbistre pojmovi. Za autorovo shvaćanje je karakteristična ova rečenica: »Opšte je mišljenje, da je glavni zadatak šefa uprave da rukovodi prirodne sile i energije i da ekonomisanjem proizvodi nove vrednosti; kod toga rada administracija dolazi tek u drugi red, kao pomoćno sredstvo.« (str. 82). Kad je autor na taj način opisao djelokrug šefa šumske uprave, upada nam u oči, da se taj djelokrug gotovo posvema podudara sa općim šumarsko-političkim zadatkom, koji važi za čitavu struku. To ne znači, da samo šefovi šumske uprave imaju taj cilj i zadaću, već znači, da je njima stavljeno u dužnost da budu neposredni izvršioci tog zadatka. Oni se nalaze u prvoj liniji borbe za svladavanje prirode, koja se vodi u cilju, da bi nam priroda služila i pružala nam sredstva za podmirivanje naših potreba. Sva pozadina treba da podupire prvu liniju u kojoj se vodi neposredna borba, sve sile, koje su na raspoloženju treba da što više ulaze u prvu liniju, a oni, koji ostaju u pozadini treba da sve svoje snage upere u pravcu, da se što bolje osigura uspjeh prve linije. Iz toga slijedi, da je težište uprave šumama u šumskim upravama, one su najvažnija upravna ustanova i upravna jedinica. Hipertrofija srednjih i viših instancija često puta prouzrokuje slabljenje najniže i najvažnije upravne jedinice. Time u vezi je i pitanje upravnog sistema. Poznato je to pitanje iz berbe, koja se je vodila a djelomično se još i danas vodi između pristaša takozvanog jednostavnog ili nadšumarskog sistema s jedne strane te složenog ili revirnog sistema s druge strane. Autoru moramo biti zahvalni, da je to pitanje iscrpivo obradio, a naročito nam je vanredno pregledno prikazao evoluciju teg spora. U polemici, koja se je i kcd nas vodila, probkm je često puta posve krivo postavljen. Pitalo se je naime: Koji sistem je bolji — dali nadšumarski ili revirni? Postavljalo se je pitanje da li šefovi uprava treba da budu fakutetski obrazovani ili je dovoljna srednješkolska naobrazba? Takav način postavljanja pitanja je mnogo doprineo, da se poveća zbrka pojmova. Pisac je međutim stvari postavio na pravo mjesto. Pitanje nadšumarskog ili revirnog sistema ne može se apstraktno rješavati, već se mora u svakom konkretnom slučaju uvažavati postojeće prilike. Svakako je cilj za kojim idemo, da šefovi uprava imaju što temeljitiju teoretsku naučnu spremu. U borbi, koja se vodi između čovjeka i prirodo, čovjek uvijek ipobjeduje samo pomoću svog znanja. Poznavanje prirodnih pa i ekonomskih zakona je najvažniji preduslov za uspješno rukovođenje prirodnih sila u cilju stvaranja novih vrijednosti. Međutim, ako se za šefove šumskih uprava postavlja samo fakultetski obrazovane ljude, time još nije ostvaren šumsko poli ički zahtjev, nije proveden nadšumarski upravni sistem. Potrebno je da se ostvare i drugi uslovi, koji tek omogućuju, da šefovi uprava korisno primjenjuju svoje znanje. Kod nas imademo šumskih uprava sa teritorijalnim područjem u površini cd 50.0! 0 ha i više. Šefovi takovih šumskih uprava nisu više u stanju, da neposredno na terenu rukovode šumsko gospodarstvo, već su prisiljeni da se povuku u pozadinu, u svej ured i da otale dirigiraju šumsko-gospodarskim poslovima te da inspiciranjem steku noki uvid o tome, kako su izvršene njihove naredbe. Šef šumske uprave na taj način postaje administrativni činovnik, kome su podređeni i dodjeljeni kao izvršni organi gotovo posvema neobrazovani čuvari šuma, koji silom prilika moraju vršiti najvažnije stručne poslove u šumi. Ovakav sistem uprave apsolutno se ne može nazvati nadšumarskim sistemom, već je to naprotiv .pogoršano izdanje revirnog sistema. Kod pravog 370 |
| ŠUMARSKI LIST 7/1940 str. 37 <-- 37 --> PDF |
revirnog sistema izvršni organi su razmjerno dobro obrazovani, imaju nižu ili srednju šumarsku školu, dok naši čuvari šuma imaju obično samo nepotpunu osnovnu školu. Prema tome nije pitanje u tome, da li imaju šefovi šumskih uprava fakultetsku spremu već je glavno pitanje u tome, da li postoji realna mogućnost, da oni svoje visoko stručno znanje na djelu primjenjuju. To je kriterij za raspoznavanje nadšumarskog i revirnog sistema. Nadalje je u Marinovićevoj knjizi naročito opširno obrađen problem »unifikacije« i »bifurkacije« državne šumarske službe. Država ima u pogledu šumarstva dvije glavne dužnosti: upravlja svojim šumama a osim toga država kao nosioc vlasti, kao imperij, nadzire šumsko gospodarstvo u svim šumama u državi. Sporno je pitanje u tome, da li upravitelji državnih šuma trebaju da budu ujedno nadzornici nad svim šumama svog područja, u kom slučaju govorimo o unifikaciji šumarske službe ili pak treba funkcije nadzora odijeliti od funkcija uprave te nadzor povjeriti posebnim organima — to je bifurkacija državne šumarske službe. Ovaj potonji sistem zaveden je i u našoj državi te je dioba nadzora i uprave provedena kroz sve instancije. Autor nam se predstavlja kao odlučan protivnik bifurkacije u državnoj šumarskoj službi. Glavni razlozi, koji autora navode, da se protivi razdvajanju državne šumarske službe u dvije posve razdijeljene grane, mogu se — slobodnim načinom — opisati ovako: Mi smo šumari po svojoj spremi pozvani, da aktivno rukovodimo prirodnim snagama, da gospodarimo u šumi u cilju produkcije što većih vrijednosti. Naš poziv je aktivni rad. Ako se šumarska služba organizira na načelima razdvajanja gospodarskih i nadzornih funkcija, onda znatan dio šumarskih stručnjaka ne dolazi do toga, da svoje radne sposobnosti aktivno manifestira. Organima državnog šumarskog nadzora stavlja se u dužnost, da vode nadzor nad izvršivanjem zakona o šumama i ostalih državnih šumarskih propisa. Ovaj položaj sam po sebi diktira neki pasivni stav, nadzorni organi .. sudjeluju aktivno u šumskoj privredi već slično kao´ suci ili policija promatraju, da li je negdje prekršen zakon kako bi primenili zakonske sankcije. Šumarski nadzorni organi često puta su osuđeni da pasivno promatraju, kako se ogrješuje o osnovne prirodne zakone, skrštenih ruku moraju promatrati, kako se uništavaju šume ili se pak S njima tako postupa, kao da je glavni cilj da se poluči što manj e prihode od šuma. Šumarski stručnjak kao organ državne vlasti zbog svog položaja ne smije i ne može da upotrebi svoje znanje po svojoj volji, ne smije da uspostavi prirodni poredak u šumi, već mora pasivno promatrati nerazumno gospodarenje sve dok isto nije prekoračilo pozitivne zakone, sve dok šumoposjsdnik ili koje drugo lice nije učinilo prekršaj u smislu zakona. Pa i onda kada je prekršen zakon, šumarski stručnjak u ogromnoj većini slučajeva ne bude pozivan, da ispravi počinjene grješke već je njegova dužnost samo u tome, da izazove kaznene sankcije, da kazni prekršitelja. U mnogim slučajevima ovi prekršitelji ni nisu subjektivno krivi. Oni gospodare kako znadu i mogu na osnovu svoje manjkave spreme dok onaj, koji bolje razumije taj posao mora pasivno promatrati, kako nestručnjak pada iz jedne pogrješke u drugu. Ovakav pasivni položaj u kome se nalaze nadzorni organi, može se opravdano kritikovati sa dviju gledišta. U prvom redu ovakav položaj ne odgovara psihološkoj (predispoziciji šumarskog stručnjaka, jer si je on izabrao zvanje tehničara i ekonomista. Sa druge se strane ovakav položaj mora kritikovati i sa stanovišta državnog. Dioba šumarskih stručnih organa na upravne i nadzorne ima za posljedicu, da je velik dio šumarskih stručnjaka izbačen iz radnih formacija, što znači, da ti organi samo u manjoj mj´eri mogu manifestirati svoje stručno znanje i radne sposobnosti. 371 |
| ŠUMARSKI LIST 7/1940 str. 38 <-- 38 --> PDF |
Pristaše sistema bifurkacije ističu, da šumarski nadzorni organi vrše velik i važan rad na polju propagande šumarstva, oni daju savjete i upute posjednicima šuma pa tako i aktivno sudjeluju kod uprave i gospodarenja sa šumama. Tome nasuprot ističe Dr. Marinović one momente, koji otežavaju ovaj propagandistički i savjetodavni rad šumarskih nadzornih organa. U prvom redu ističe, da su nadzorni organi ujedno i organi šumske policije. Dužnost im je da prijave sve prekršaje zakonskih odredaba, kako bi se primjenile kaznene sankcije protiv krivaca. Posjednik šuma osjeća se nekako ugrožen, čim stupa u kontakt sa nadzornim organom. Zbog toga se ne može pojaviti ono intimno povjerenje, koje treba da vlada n. pr. između liječnika i bolesnika ili između praktičnog gospodara i njegovog gospodarskog savjetnika. Ako bolesnik ne kaže liječniku svu istinu, uzalud će se ovaj mučiti, da otkrije pravi korjen zla. Kao daljnju zapreku uspješnom propagandističkom radu nadzornih organa treba spomenuti i okolnost, da su ti organi prezaposleni običnim i redovnim administrativnim radom u uredima a naročito im zadaje puno posla prikupljanje statističkih podataka. Statistiku je šumarskoj privredi razmjerno lako voditi, ako imademo posla sa šumskim gospodarstvima, koja su u svakom pogledu uređena. Ovdje se iz knjiga izvade potrebni podaci. Ako pak gospodarstvo nije urođeno, ako se ne vode gospodarske knjige, onda je vanredno teško prikupiti te podatke; često puta treba izravno u statističke svrhe obavljati razne procjene, što svakako nije racijonalno. Konačno treba spomenuti još jedan razlog koji umanjuje efikasnost propaganđist; čkog rada nadzornih organa. Pitanje je naime u tome, da li je propaganda sama po sebi dovoljno i primjereno sredstvo, da se osigura pravilno gospodarenje u šumi? Kada se radi n. pr. o njezi šuma, da li šumarski stručnjak uopće može da svoje znanje iz tog područja prenese na treća lica i da ih teoretski, sa predavanjima, uputi u zadaće i metode njege šuma? Mišljenja sam, da je to nemoguće. Mišljenja sam također, da je glavna zadaća šumarske propagande u širim krugovima pobuditi zanimanje za šumarske probleme, da se na taj način otvore nova područja, gdje će posjednici šuma sami tražiti, da šumarski stručnjaci preuzmu u svoje ruke stručno tehničke radove. Praktična su upustva, koja kod propagande možemo davati nestručnjacima, u stvari neke sheme, neke šablone, koje važe za sasma određene prilike a ako se primjene na nepravem mjestu, mogu izazvati samo štetne posledice. Stoga nije čudo. da velik dio šumara nije zadovoljan sadanjim načinom uređenja uprave šumama, nije zadovoljan sa sistemom bifurkacije. Međutim i ako smo protivnici bifurkacije to ovo ne znači, da moramo biti pristaše unifikacije. Protiv unifikacije naročito istupaju pravnički krugovi, prije svega naš najvidniji pretstavnik upravnog prava Prof. Dr. Ivo Krbek, na kojeg se autor više puta poziva. Razlozi zbog kojih se pravnici protive sistemu unifikacije su mnogo dublji nego što šumari obično priznavaju. Ne samo u šumarstvu, već i u drugim privrednim granama, pojavljuje se država u dvima funkcijama: kao privrednik i kao nosioc vlasti. Osnovno je pravno načelo, da te funkcije treba oštro razlikovati, jer se na taj način zaštićuju građanska prava privatnih privrednika. Država, kao privrednik, ima u građanskom društvu samo ona i onakova prava kako ih imaju i svi ostali privrednici, bar tako dugo dok dotična privredna djelatnost nije proglašena kao državni monopol. Treba si zamisliti kakova bi nastala situacija, kada bi državna nemonopolska preduzeća bila ujedno i nosioci državne vlasti. U ekonomskoj utakmici jednakopravnih takmičara mogla bi se služiti neekonomskim sredstvima, državnom vlašću, čim bi se država prihvatila, da u nekoj privrednoj grani istupi kao privrednik, time bi eo ipso ta privredna grana postala državni monopol. Na taj način bile bi ugrožene same osnove građanskog društva. I u šumskoj privredi možemo si zamisliti slučajeve, da državni šumski erar ima interese protivne ostalim posjednicima šuma. Međutim ti ekonomski interesi šumskog erara nisu identični sa općim državnim interesima, ne treba ih zaštićivati sred 372 |
| ŠUMARSKI LIST 7/1940 str. 39 <-- 39 --> PDF |
stvima državne vlasti ili barem ne više, nego ´interese ostalih privrednika, pa je šumski erar pozvan, da svoje interese ostvaruje ekonomskim sredstvima. Autor nam je prikazao pozitivne kao i negativne strane sistema unifikacije i bifurkacije. Na taj način pružena nam je realna podloga za objektivno rješenje aktuelnih pitanja. Na strani 159 ističe pisac, da se šumarski stručnjaci nisu zalagali za unifikaciju iz želje, da se spoje nadzorne i upravne funkcije u istom nadleštvu ili organu, već je osnovna težnja šumarske struke bila, da se emancipira od utjecaja, koji koče ili onemogućavaju pravilni razvoj i napredak. U sporu: unifikacija — bifurkacija, dolaze do izražaja dvije osnovne i opće tendencije: Prvo se traži, da pojedine grane opće uprave međusobno harmoniraju, jer sve imaju zajednički cilj i svrhu da služe dobru države i naroda. Druga je težnja svake upravne i ekonomske djelatnosti, da se svaka grana posebice razvije kolikogod je to moguće i da se uklone razlozi koji koče napredak. Svaka od ovih tendencija je ispravna i umjesna ali one si moraju međusobno podržavati ravnotežu. Svako poremećenie ravnoteža ne škodi samo dotičnoj struci, koja je potištena, već škodi posredno ili neposredno i čitavoj zajednici. Cjepanjem šumarske struke na upravni i nadzorni dio smanjene su njezine otporne snage pa se suviše jako pojavljuju utjecaji, koji koče razvoj. Potrebno je stoga naći neku drugu upravnu formu, da se ove štetne posljedice sadanjeg upravnog oblika eliminiraju. Neka mi bude dozvoljeno da u tom «pogledu iznesem i ovo svoje lično mišljenje: Šumarski stručnjaci su u prvom redu pozvani da neposredno na terenu rukovode šumsko gospodarstvo, da rukovode sa prirodnim silama. Ova djelatnost je čisto ekonomske prirode pa zato nije potrebno niti je umjesno, da organi na terenu budu ujedno i organi državne vlasti. I naš zakon o šumama predviđa tu mogućnost. Prema tome bi »prva linija šumarskih stručnjaka« imala čisto ekonomske zadatke. Državni šumski erar bi namještao svoje ekonomske upravitelje, šefove šumskih uprava a ostali posjednici šuma opet svoje, bilo svaki za sebe ili bi se udruživali u tu svrhu. I jedni i drugi bili bi jednakopravni, to jest ne bi imali nikakovih prerogativa državne vlasti. Zbog toga ne bi postojale «principijelne zapreke da upravitelji državnih šuma vrše ekonomske poslove i u susjednim nedržavnim šumama, u koliko bi se na taj način postiglo opće pojeftinjenje upravnih troškova, jer bi posao na jednom i drugom području bio posve iste prirode. Nadzor nad radom ovih šumarskih stručnjaka imao bi se vršiti u dva pravca: a) u pogledu ekonomske svrsishodnosti rada; b) u pogledu zakonitosti tog rada. Nadzor u prvospomenutom pravcu vršile bi ekonomske jedinice višeg reda, dakle direkcije šuma, a nadzor u pogledu zakonitosti šumarskog rada spada u djelokrug opće državne vlasti, kojoj su u jednakoj mjeri podvrgnute direkcije šuma državne kao i nedržavne, te podređene im šumske uprave. Ovaj nadzorni rad mogao bi vršiti malen broj specijalnih organa, iskusnih starijih činovnika, koji bi bili organi vlasti srednje i najviše instancije. Ovi organi nadzirali bi i upućivali šefove šumskih uprava a ne bi se morali baviti čisto policijskim zadacima, da traže krivce, koji su se ogrješili o zakon o šumama. Šumarski stručnjaci, koji se nalaze na terenu, neće biti organi vlasti, ali će tražiti intervenciju i pomoć vlasti, u koliko budu to smatrali potrebnim, da se usčuvaju važni javni interesi. Vlasti, a naročito nadzorne šumarske vlasti, će ocjenjivati opravdanost takovih zahtjeva ili prijava, pa će donašati svoje odluke, jer će organi šumskog gospodarstva imati pred vlastima samo položaj stranke. Držim da bi se ovakovom reformom uklonili najvažniji nedostaci koje opažamo u sadanje doba, gdje je dioba uprave i nadzora provedena kroz sve instancije. Ovakovom reformom oslobodio bi se za aktivni šumarski privredni rad i veći broj šumarskih stručnjaka, koji su sada vezani za hipertrofički razvijenu nadzornu službu. Medu 373 |
| ŠUMARSKI LIST 7/1940 str. 40 <-- 40 --> PDF |
tim o svim tim pitanjima mogu postojati i razna druga mišljenja. Poželjno bi bilo da se, povodom nove knjige o upravi šuma, razvije stručna anketa po tim pitanjima. Marinovićeva knjiga je vanredno podesna, da bude osnovica za takovu raspravu, a sva ta pitanja postaju ponovno aktuelna povodom unutarnjeg preuređenja države. Jedna od glavnih odlika Marinovićeve knjige sastoji se i u tome, što je autor dao prikaz o organizaciji i historijskom razvitku uprave šumama u gotovo svim europskim državama, kao i u najvažnijim vancuroipskim zemljama. Na taj način ova knjiga postaje priručnikom, kojim će se šumarski stručnjaci moći često puta poslužiti. Tak ) nam je omogućeno, da se svaki čas možemo osvjedočiti, kako su pojedina upravna p´tanja riješena u raznim zemljama. Organizacija uprave šumama je u najužoj vezi sa općim šumarsko političkim tendencijama. Uprava je neposredni instrumenat za izvršivanje prihvaćenih šumarsko političkih načela i ciljeva. Ako poznajemo način organizacije uprave u nekoj držav´, možemo indirektno zaključivati o njezinim općim, šumarsko-političk´m tendencijama. Stoga nam i Marinovićeva knjiga daje opći pregled o ciljevima šumarske politike u Europi kao i u važnijim vaneuropskim državama. Baš na osnovu podataka iz ove knjige vidimo, kako su različiti zadaci šumarske politike kod raznih naroda. Istina je, da svi narodi nastoje, kako bi što intenzivnije iskoristili prirodnu produkciju dobara, koja se zbiva u šumama, ali za postignuće ovog ogćeg cilja gotovo svaki narod izabire svoje posebne metode, kako bi što bolje vodio računa o datim prilikama. Upravni sistemi su samo sredstvo za postignuće šumarsko-političkih ciljeva. U svakoj pojedinoj zemlji je taj upravni sistem rezultanta općih ciljeva i specijalnih nacionalnih prilika. Autor nam je na taj način prikazao najrazličitije upravne sisteme, na koje nailazimo u Europi. Ako te sisteme analiziramo, dolazimo do zaključka, da bi i nama bile potrebne mnoge od upravnih reforma, koje su u pojedinim državama već provedene. Kada budemo rješavali pojedina pitanja mnogo će nam koristiti, ako budemo znali, kako su ih rješili u raznim državama pa ćemo za sebe izabrati onaj način, koji nama i našim prilikama najbolje odgovara. Međutim smatram, da bi bila vrlo velika pogrješka, kada bi pokušavali, da tuđe upravne sisteme kao cjeline presađujemo^ na naše domaće tlo. Nije naša zadaća, da kopiramo tuđe sisteme već nam je dužnost, da i za sebe stvorimo takav sistem uprave, koji će u najvećoj mogućoj mjeri voditi računa o našim konkretnim prilikama. Još je jedan upravno tehnički problem, koji mi se čini naročito važan za naše prilike. Pitanje je, kako organizovati suradnju između šumarskih stručnjaka i lajika u goslovima oko uprave šumama. Iz Marinovićeve knjige razabiremo da mnoge države imaju posebne institucije, gdje dolazi do suradnje između šumarskih stručnjaka i pretstavn´.ka interesenata, lajika, koji su u većini slučajeva manji posjednici šuma ili su ovlaštenici u zajedničkim šumama. Njemačka ima svoj I^eichsnähramt, gdje do takove suradnje dolazi na bazi autoritativnog režima. U Finskoj imademo okružne šumarske odbore, koji se sastoje od 3—4 člana, izabrana po demokratskim načelima. Ti odbori imaju i svoje stručno osoblje. Naročito interesantne su institucije ove vrsti u Švedskoj. Okružni šumarski odbori organizovani su na demokratskoj bazi i nose naziv »Skogswardstvrelsen«. Šumarstvo u našoj državi najviše pati od toga, što šumarski stručnjaci ne nailaze na dovoljno razumjevanja ni kod naroda ni kod vlasti. Nama se sa svih strana predbacuje, da nema dovoljno shvaćanja za narodne potrebe, da smo ekskluzivni u svoj´m zahtjevima. Ovi nedostaci sa jedne i druge strane svakako bi se ublažili, kada bi postojali neki forumi, gdje bi se sastajali stručnjaci i pretstavnici interesenata, te bi se sporazumno cdređivale glavne smjernice gospodarstva. Za uspješan napredak našeg šumarstva potreban je što uži kontakt između stručnjaka i lajika. Naša šumarska administracija je danas tako organizovana, da šumari vvrše i mnoge funkcije, za koje baš nije potrebna šumarska stručna sprema pa bi u tim poslovima bez opasnosti mogli 374 |