DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 8/1940 str. 16 <-- 16 --> PDF |
krivaca. Što se tiče vjetrova, to ishlapljivanje raste sa brzinom vjetra; po Henselu iznosi ishlapljivanje kod vjetra od 3 m brzine 2.42 g na 100 cm2, a kod vjetra od 12 m brzine 5.82 g na 100 cm2. U pogledu mehaničkog sastava tla, ishlapljivanje je, pod inače jednakim okolnostima to intenzivnije, što su sitnije pojedine čestice, od kojih je tlo sastavljeno, dakle obrnuto proporcionalno sa dimenzijama čestica tla a to iz razloga, jer ishlapljivanje zavisi o veličini! površine svih čestica, a ova je to veća, što su sitnije pojedine čestice. Ako se, po Eseru, količina ishlapljivanja kod najfinijih zrnaca označi sa 100, onda ishlapljivanje kod krupnijih zrnaca (0.5 do 1 mm) iznosi samo 26%. Konačno zavisi intenzitet ishlapljivanja o vrsti pokrivača tla. Ovamo spada i poznati način umanjivanja ishlapljivanja putem ukopavanja površine tla, čime se stvara krupno-zrnata struktura tla sa umanjenom ishlapljivajućom površinom a osim toga se povećava broj šupljina u tlu, koje ne djeluju kapilarno. Isti, ako ne i bolji efekt, postizava se pokrivanjem zemlje kamenjem, šljunkom, pijeskom, šušnjom, lišćem, granama itd. Po Wollny-u se okopavanjem tla snizuje količina ishlapljene vode od 100 na 84, pokrivanjem sa 1 cm debelim slojem pijeska na 49; po Ebermayeru pokrivanjem sa sušnjom od 100 na 33 itd. Kako vidimo, za intenzitet ishlapljivanja vode iz tla je najvažnija struktura gornjeg sloja tla, odiosno njenog pokrivača, jer o tome zavisi količina vode koja će se u tlu moći zadržati. Time smo nabrojili u glavnom one prirodne zakone, o kojima treba kod pošumljavanja voditi računa, ako se želi i pored dugotrajne ljetne suše postići uspjeh. b) Praktični zaključci iz prednjih teoretskih razmatranja. Nije toliko suša kriva za neuspjeh pošumljavanja, kako se obično prikazuje, koliko sama tehnika i način izvadanja radova. Suša je unapred poznati faktor, pa treba s njime računati i njemu saobraziti metodu rada. Nadalje treba metodu rada saobraziti i vrsti zemljišta kao i strukturi tla. U glavnom možemo na kršu razlikovati tri tipa zemljišta sa identičnim hidrauličkim svojstvima, koja za pošumljavanje obično dolaze u obzir i to: 1. Skeletna zemljišta, kod kojih vapnenac više ili manje izbija na površinu bilo u gromadama ili slojevima, a pukotine su i prostori između kamenja ispunjeni crvenicom, pomješanom više ili manje sa pjeskom, šljunkom i humusom. Ovamo ubrajamo i naslage same crvenice u vrtačama, docima, uvalama i nizinama. 2. Zemljišta na podlozi fliša, raznih škriljevaca, konglomerata i mladih formacija, koje su pokrivene tanjim ili debljim slojem ilovaste zemlje pomješane sa šljunkom, pijeskom i humusom. 3. Eocenske i aluvijalne naslage pijeska, šljunkadrugog trošnog materijala nanijetog vodom i vjetrovima sa uzvisina u nizine. — Ovamo možemo ubrojiti i staložena točila, čunjeve nanosnog materijala itd. Prvi tip zemljišta zauzima svakako najprostraniju površinu krša, na njemu se najviše vrši pošumljavanje, a u pogledu fizikalnih svojstava je najkompliciraniji obzirom na mogućnost postizavanja uspjeha kod pošumljavanja. 390 |