DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 8/1940 str. 43 <-- 43 --> PDF |
PROPAGANDA ŠUMARSTVA ČUVAJMO NAŠE ŠUME.* »Šuma to je bašta gde čovječija ruka nije posadila baš ni jednoga struka.« Vite jele i omore, zeleni borovi, stoljetni hrastovi, guste krošnje stoljetnih bukava, mirisne lipe, naše sveto slavensko drvo pod kojim su se nekada naši pradjedovi molili Bogu i dijelili pravdu, to je naše bogatstvo i naš najveći narodni imetak, na čemu nam zavide mnogi evropski narodi. Stoljećima je šuma rasla pružajući nam u izobilju koristi, skrivajući u sebi narodne vođe, junake i mučenike od neprijateljske najezde i sile. Iz naših šuma su često uskaklvali ;u sela i gradove naši narodni junaci, da pruže zaštitu i pravdu i da čuvaju slobodu svojih milih i dragih. To nas opominje, da ovaj prirodni i pradjedovski amanet čuvamo i njegujemo, kako bi njegova vrijednost još i uvećana ostala našim pokoljenjima. Tako ćemo izvršiti svetu i rodoljubivu dužnost, po kojoj će nas i buduća pokoljenja rado spominjati. Pogledajte te gorostasne jele, omore, bukve, hrastove i borove, tih pet najvažnijih naših vrsta drveća, koji su kao divovi ponikli na našoj rođenoj grudi iz sitnog sjemena! Pa da se ne divimo´ moći i snazi veličanstvene prirode? A čovjek, razumno biće, ne ustručava se, da iz objesti ili kobnog nerazumijevanja jednim zamahom sjekire radi neznatne vlastite koristi uništi to dragocjeno stablo, za čiji se je život godinama i godinama brinula darežljiva priroda ili da radi dobivanja paše i male koristi od poljoprivrede podmetne požar, koji za tren oka uništi najljepše šume i opustoši dotični kraj sa svima zlim posljedicama. Pa zar se tako uništava naš narodni imetak? Šumi se od najstarijih vremena nije davala gotovo nikakva važnost. Ona je sa svojim ogromnim površinama — jer je malo bilo žiteljstva, a time i malo potrebe za ziratnom zemljom — bila svačija i ničija. Tako su isto i razne koristi iz šuma bile ničije, odnosno svačije, pa se nije osjećala ni potreba, da se o njoj vodi ozbiljna briga. Takvo je stanje naših šuma u Bosni, Srbiji i Crnoj Gori bilo još prije 700 godina, kad je narod u gustim šumama i daleko od ljudskih naselja vrebao ljutog neprijatelja, da mu se osveti. Tako su još sasvim slobodno namirivane sve one skromne kućne potrebe na drvetu, jer o kakvom iskorišćavanju šuma u to doba nije bilo ni govora a nije se ni osjećala potreba, da se o sječi šume vodi računa. U pogledu svojine današnjih državnih šuma u stara vremena treba napomenuti, da su u to doba bili u Bosni Hercegovini na snazi turski zakoni i propisi. Pre.r.a otomanskom zakonu iz godine 1858. utvrđeno je, da je na državnom zemljištu slobodno svakome sjeći drvo i napasati do onoga mjesta, dokle se čuje ljudski glas, dok izvan granica ljudskog glasa šumsko zemljište nije bilo ničije t. j . »Mevat«. Šuma je po odredbama toga zakona bila dakle svačija i ničija, a tek je godine 1869. otomanska uprava donijela šumski zakon, kojim je korišćenje stavljeno pod izvjesne zkonske propise. Gdje je poslije bespravne i obijesne sječe ostalo nešto šumskih izdanaka naročito u niskim šumama — današnjim šikarama — to je nerazumna popaša, naročito koze do kraja uništila. Zemljište je postalo golo i neplodno ili samo sa ostacima kakvog ljekovitog bilja: kadulje, vrijeska, lincure, sčanika i dr. Na nekim je mjestima, udaljenim od sela ostalo još drveća i tome bi se moglo pomoći, da još danas čovjek ne sječ e i ove zadnje ostatke i ne iskopava panjeve i žile, kako bi uništio * Predavanje čitano na beogradskom radiju n svrhu propagande šumarstva. 417 |