DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9/1940 str. 26 <-- 26 --> PDF |
sivni. Ratarski rajon nalazi se na istok od linije Virovitica—Kutina, stočarski zaprema sjeverni (sjevero-zapadni) dio Banovine do rijeke Kupe, a pasivni na jug od te rijeke sa Dalmacijom i dijelovima južne Bosne i Hercegovine, koji su pripali Banovini. Treba naglasiti, da se pasivnost ovog rajona bazira samo na urodu žita, dakle je relativna, jer nisu uzeti u obzir drugi oblici privrede pa i poljoprivrede (kao na pr. duhan, voćarstvo Dalmacije, mogućnosti zarade u šumama i t. d.), dakle je ova pasivnost preko polovine Banovine rajonirana samo na bazi neposredne proizvodnje kruha. Drugim riječima: ratarski rajon ima suvišak žitka, dakle se pojavljuje kao prodavač, a u pasivnom je rajonu pomanjkanje žitka, te je pasivni rajon kupac osnovnih životnih namirnica. Vrijedno je zabilježiti, da u prosjeku narod smatra kao dovoljnu količinu žitne hrane po duši 4 q (400 kg) pšenice i kukuruza godišnje. Stočarski i pasivni rajon iskazao je 1939. god. potrebu žita od 23.000 vagona, ne računajući potrebe gradova i vojske. Ove činjenice su od najvećeg značenja i za šumarstvo. Jedno je od vrela prihoda u pasivnim krajevima i šuma, a srazmjerno svojoj površini te ostalim privrednim mogućnostima ona spada medu prve i najvažnije. Najnužnije potrebe u šumarstvu dodirnute su u dva rajona: n ratarskom i u pasivnom. Ratarski rajon traži pravo korištenja šume, dok se u pasivnom rajonu pojavljuje potreba pošumljavanja. Najnužnije potrebe prve skupine formulirane su kao: drvo za ogrjev (virovitički kotar), revizija prava uživanja šume (donjomiholjački kotar), nadjeljivanje šumom (đakovački, našički i požeški kotar), te pravo iskorištavanja šuma (đakovački kotar). K ovoj skupini spada iz pasivnih iznijeta potreba kotara Vrginmost, gdje je »za poboljšanje gospodarskog stanja potrebna i regulacija prava uživanja šume«. Od ostalih su anketiranih kotara šumarstvo dodirnuli kotari benkovački, šibenički, splitski, imotski i tomislavgradski i to iskazujući najnužniju potrebu kao potrebu pošumljavanja goli jet i. Možda će se činiti ovaj broj odgovora premalen za stvaranje nekih ma i približnih zaključaka. Malen jest, ali je karakterističan: u postavljenim pitanjima nigdje ni riječi o šumi, ali se ipak u našem kršu našlo seljaka, koji pitanje pošumljavanja stavljaju u prvi red narodnih potreba. Uvjeren sam, da bi kod neposrednog upita broj odgovora bio daleko veći. Zaključak: sam stanovnik krša osjeća potrebu pošumljavanja, pa iako to nije možda općenita pojava, važan je potstrek u pošumljvauju krša t. j . na pošumljavanju raditi u prvom redu tamo, gdje je već seljak sklon tome poslu. Dobri rezultati steći će prijatelje i u ostalim predjelima naročito, ako se ono postavi na široku bazu zadovoljenja narodnih potreba (u duhu ideja Ing. Ante Premužića), I tu vrijedi poslovica: riječi pokreću, a primjeri vuku. U potvrdu iznijetog, a jednako da se istakne pozitivan odnos seljaka spram pošumljavanja golijeti i na drugim mjestima, navodim jedan primjer iz moje prakse. Negativne su strane u štampi često naglašavane, pa neka se čuje jedanputa i pozitivan glas. Primjer je iz Bosne, iz višegradskog kotara. Nedaleko mjesta Rudo osnovana je oko god. 1925. kultura lokalnog naziva Borak (tada je bio sreski šumar u Višegradu Ing. I. Grbac). Ljudi su s nepovjerenjem i ogorčenjem gledali početak sadnje crnoga bora. S nepovjerenjem u uspjeh, a ogorčeni, što im se baš nedaleko njihovih kuća podiže kultura (branjevina). No nakon 13 godina situacija je drugačija: sadnje su dobro uspjele, pojedina crnoborova stabla premašila i 4 met. visine, vododerine (taj je predio bio goli jet) zaustavljene. Sada dolaze najbliži seljaci i traže, da se branjevina — proširi, da se ograda (od bodljikave žice) »spusti« sve do granica državnog posjeda i da se vrši daljna sadnja. Voljni su bili dati i dio radne snage besplatno. A sve ovo takorekuć pred pragom njihovih kuća. Jedino su tražili slobodan prolaz u više dijelove brda Varde, na čijim se obroncima nalazi Borak. S pošumljavanjem i sječina, i golijeti i krša u uskoj je vezi i pitanje koza. Koza je najveći neprijatelj podizanja šume: dok ovca i goveče u glavnom samo mehanički (gaženjem, odronjavanjem) uništuje ili oštećuje podmladak, koza ga ništi »od t 456 |