DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1941 str. 16 <-- 16 --> PDF |
lng. PAVLE FUKAREK (Sarajevo): PRVI PRILOG POZNAVANJU MUNIKE ILI SMRČA [PINUS HELDREICHÜ CHRIST VAR. LEUCODERMIS (ANTOINE) MARKGRAF1 (ERSTER BEITRAG ZUR KENNTNIS DER PANZERKIEFER) Medu šumskim drvećem Balkanskog poluotoka ističu se u prvom redu neke četinjače. To je na prvom mjestu Pančićeva omorika (Picea omorika Pančić), zatim motika ili bugarski b j e 1 a mura (Pin us peuce Qrisebach), a onda m u n i! k a ili s m r č (P ii n u s H e 1 dr e i c h ü Christ var), kojoj su namijenjeni ovi redci. Pančićeva omorika proučena je, može se reći, gotovo u tančine. 0 njoj imamo vrlo mnogo pisanih podataka i nekoliko značajnih monografija starijeg i novijeg datuma, a postoje i daljnja nastojanja, da se njeno poznavanje i proučavanje obuhvati sistematski 0 mol i ci nalazimo isto tako vrlo mnogo pisanih podataka, a što je najglavnije, ona je iscrpno i pregledno obrađena u monografiji profesora Dimitrova.1 Prema tome daljnje njeno proučavanje olakšano je samim time, što su svi! važniji podaci o njenom rastu i osobinama skupljeni i pregledno obrađeni na jednom mjestu. Sa munik/o m nije u potpunosti isti slučaj. Od godine 1863, kada se je u botaničkoj literaturi pojavio prvi opis ove, u ono vrijeme nove i zanimljive vrste bora na Balkanskom poluotoku, nije se smanjilo zanimanje za nju do današnjih dana. U toku njenog daljnjeg proučavanja nižu se opisi njenih staništa i osobina po gotovo svim botaničkim časopisima i knjigama, koje se bave proučavanjem flore balkanskih zemalja. Pojavljuju se i veće rasprave i radovi!, u kojima nalazimo značajne podatke o zanimljivom pridolaženju ove vrste u najvišoj šumskoj regiji visokih planina Balkanskog poluotoka. Među prvima, koji su munici posvetili mnogo pažnje, bili! su znameniti botaničari Dr. Günthe r Beck , F r a- n,j o F i a 1 a, šumar Geschwind i Karlo M a 1 .. U novije vrijeme doprinjeli su mnogo upoznavanju ovog drveta prof. Dimitrov , Sto j a n o v i S t e f a n o v, pa Dr. Müller, Dr. Markgraf i drugi. Kad bismo htjeli nabrajati sva botanička djela i rasprave, koje obrađuju mimiku, morali bismo sastaviti popis od preko dvije stotine pisaca i djela. Već time, što su ovi podatci porazbacani na toliki! broj rasprava i djela, vrlo je teško upoznati se i samo sa onim, što je najvažnije ustanovljeno i istraženo za ovu vrstu drveća i što je, možda, najpotrebnije da se zna o njenim osobinama. Možda je ovaj posao bio do sada zanemaren iz razloga, što većina šumarskih stručnjaka smatra mimiku kao drvo sporedne važnosti. Ona, 1 .. Dimitro v — Molika — Pinus Pence Griseb. Monografija. Preveo sa bugarskog tog. 0. Krstić, Skoplje 1933. U izdanju: »Balkanske privredne biblioteke«. 348 |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1941 str. 17 <-- 17 --> PDF |
navodno, nema nikakve naročite vrijednosti za šumarstvo a jedino značenje ima kao botanička rijetkost naših šuma. Na temelju njenog sporograsta i relativno teškog uzgajanja došlo se je do tih na prvi pogled ispravnih zaključaka. Međutim, kod toga su zaboravljeni njeni nevjerojatno skromni zahtjevi na dobrotu tla, odnosno njene sposobnosti, da raste i da se razvija na takvim zemljištima i u takvim nadmorskim visinama, gdje ostalo šumsko drveće ili uopće ne uspijeva ili se razvija u kržljave i bezvrijedne oblike. Danas, kada je problem pošumljavanja Krša postao neobično važan, jer su posljedice ogoljavanja vrlo teške, vrijednost munike, na određenim staništima, pojavljuje se u sasvim drugom vidu. Za pošumljavanje viših planinskih predjela, u kojima nastanak gologa Krša ima najteže posljedice, nema možda prikladnijeg drveta od munike. Isto tako i ii mnoge druge sterilne površine Krša najbolje će se i najsigurnije pošumiti sa ovom vrstom. Zaštita od usova (lavina), na koju se kod nas danas još ne obraća nikakva pažnja, pokazati će pravu vrijednost munike. Prema svemu tome treba s punim pravom ovoj vrsti drveća u buduće posvetiti mnogo veću pažnju. Namjera mi je, da u nekoliko priloga prikazem pregledno dosadašnje rezultate istraživanja i opažanja o ovoj vrsti drveća. Kao prvi prilog uzeo sam pitanje geografskog raširen ja, koje ima kasnije poslužiti kao osnova za daljmje proučavanje i upoznavanje. Već samo pitanje utvrđivanja areal a munik e dovodi nas do važnih zaključaka o ekologiji ove vrste, o ćemu će biti i ovdje govora. Ostala pitanja, koja se odnose na ovu vrstu, obradit ću u narednim prilozima. * Da bi se temeljito upoznali sa ovom vrstom drveća, potrebno je na prvom mjestu, da se upoznamo sa njenim naučnim i narodnim nazivima, a na taj način ukratko i sa historijatom njenog otkrića. Prvi naučni latinski naziv ovome drvetu dao je švicarski botaničar Christ . On je, proučavajući porodicu borova, našao u herbaru B o i ssiera primjerke jedne vrste bora, koje je na tesa.lskom Olimpu sabrao botaničar Th. Heldreich i označio imenom »P i n u s Pinaster? Ait« Cr ist je odmah vidio, da se ovdje radi o jednoj sasvim novoj vrsti i dao se je na njeno proučavanje. Rezultate tih svojih proučavanja objavio je 1863 godine u raspravama švicarskog prirodoslovnogdruštva u Bazelu (Cris t 1). Novu vrstu nazvao je u počast njenogpronalazača Pinus H e 1 d r e i c h ü -C h r i s t. U isto vrijeme sakupljao je bilje i sjemenje za bečke botaničke vrtove Franj o Mal y u Krivošijama i na Orjenu i ovdje je naišao na velike sastojine jednog njemu do tada nepoznatog bora. Sakupivši grančice i češere toga drveta, donio ih je sa sobom u Beč. Za to se je zainteresirao poznati botaničar A n t o i ne i uzeo je te grančice i češere na proučavanje. An to ine je smatrao, da ima pred sobom novu do tada još neotkrivenu vrstu pa joj je dao naučno ime prema svjetloj boji njene kore Pinus 1 epco d er mi s. (A ntoi n e 2). Nešto kasnije iza članka, koga je o tom drvetu napisao Antoine, piše Cris t (3) da je njegov Pinus Heldreichü samo jedna forma u mladosti ovoga po Antoine-u opisanog drveta, i smatra, da je to drvo jedna vari 349 |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1941 str. 18 <-- 18 --> PDF |
jacija crnog bora, ispravljajući mu naziv u Pinus Laritio var leucodermis. Iza toga se je u upotrebi zadržao Antoineov naziv Pinu s leuco dermi s i danas ćemo naći najviše opisa i podataka o tome drvetu pod tim nazivom. Tome je možda najviše doprinjeo u ono vrijeme jedan od najboljih poznavaoca flore Balkanskih zemalja, Dr. G. Beck , koji se tim nazivom služi u svim svojim vrlo značajnim radovima. I sam je B e ck (4) kod svog prvog susreta s tim drvetom na planini Prenju mislio, da je pronašao jednu novu, botaničku vrstu. U prvom izvještaju sa ove ekskurzije maziva on to drvo Pinu s P r e n j a, no kasnije ispravlja sam taj naziv pošto je ustanovio, da je to isto ono drvo koje je već prije našao F r. M a 1 . na Orjenu. Češki botaničar E d. Form a ne k (5) proučavajući floru Epira naišao je na planini Pindu na neke borove, koji su mu se učinili zanimljivi. Prema mjestu nalaza nazvao ih je imenom Pinu s P i n d i c a i objavio je njihov opis. Materijal, koji je sabrao Formanek prilikom svojih putovanja, pregledao je Dr. V an d as (6) i među ostalim ustanovio, da su grančice od Pinu s Pindic a u herbaru — grančice običnog crnog bora, a nikako neke nove nepoznate vrste.2 Na istom mjestu na planini Pindu sabrao je grančice i češere ove Formanekove Pinus Pindica i botaničar S i n t en i s. Pregledom je ustanovljeno, da ovi primjerci Sinteni´sa potječu od prave munike (Sintenis — Iter thessalicum 1896 Nr. 962!). Kasnije se je ustanovilo, da na istom staništu na planini Pindu raste i crni bor i munika, pa postoji mogućnost, da je Formanek zaista našao pravu mun´iku (što bi odgovaralo i narodnom! nazivu koga je zabilježio), ali da je pogriješkom u herbar sabrao grančice običnog crnog bora. Prema tome neki autori uzimaju i ovaj Formanekov naziv kao sinonim za muniku. (Vidi o tome još Nova k [7] i Adamović [8]). Botanički naziv Pinus magellensis Schouw odnosi1 se na jednu vrstu klekovine (Pinus montana Mili.), koju je Schou w (9) pronašao na planini Monte Majela u srednjoj Italiji. Među ostalim zabilježio je Schouw, da je na planini Monte Polliho u južnoj Italiji našao jednu vrstu bora, koju nije znao, da li da je pribroji k svojem Pinus magellensis-u ili k crnom boru.8" Na planini Monte Pollino našao je kasnije Bi agi o Long o (10) sastojine prave munike, pa su prema tome neki talijanski botaničari (F i o r i 11) smatrali, da je munika već prije bila poznata Schouwu, samo što ju ovaj nije dobro označio. Najnovija istraživanja Dr. Markgraf a (12) pokazla su, da ta vrsta ima dvije jasno istaknute varijacije. Jedna se od tih varijacija ističe i sa nekim razlikama u građi češera a onda i time, što je mnogo bržeg rasta. Za naziv vrste uzima Markgraf Christov naziv Pinu s H e 1 d r e i- c h i i pošto je taj stariji od Antoine-ovog, pa prema tome ima prvern^ 2 Dr Vatrdas piše o tirn primjercima iz Formanekovog herbara slijedeće: »Pinus pindica Form, a tyipica P. migrieante Host, non diversa, cum P. leueodermi Ant. hon confundenda.« 3 Originalni primjerci Pinus magellensis, koje sam imao prilike vidjeti u herbaru Muzeja u Sarajevu (Dörfler-Herbarium normale No 4097 leg. G. Rigo) nemaju sa našom mimikom ništa zajedničkog i bez sumnje pripadaju jednoj vrsti klekovine. (Pinus montana Mili). 350 |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1941 str. 19 <-- 19 --> PDF |
stvo.4 Varijaciji, koja ima brži rast (apofise češera plosnate), a koja je utvrđena do sada samo na tri staništa, daje ime var. ty/pica — smatrajući da ona odgovara primjercima, koje je Heldreich prvi put našao. Za ... druge varijacije uzima Antoineov naziv — var. leucodermis. Ovu nomenklaturu preuzeo je i F i t s c h e u (13) u najnovijem izdanju Beissnerove knjige o koniferama. Prema tome je naziv naše muinike, one varijacije, koja ima sporo prirašćivanje i koja dolazi općenito u svim staništima, Pinus Heldrei´chii Christ, var. 1 eiu cod e r m i s (An t o i n e) M g i. U literaturi Nijemaca nalazimo također više raznih naziva za to drvo. Najčešće se tu susrećemo s nazivom Panzerkiefer ili P a n- Slika 1. Karakteristična ispucalost kore mimike (Hranisava). Foto: Fukarek zerföhr e — prema gotovo pravilno poredanim višekutnim pločama na koril, koje kod tog drveta izgledaju slične viteškom oklopu. (Vidi sliku br. 1). Kod Nijemaca su u upotrebi negdje još i nazivi — W e i s s r i n- d i g e Kiefer (bjelokori bor), Seh langenhau t-K i e f e r (zmijokori bor) ili H e 1 d r e i ii cjh s K i e f e r (Heldraihov bor). Narodni naziv Bugara za to drvo je — crn a m u r a, za razliku od molike (Pinus Peuce Orisb), koja je bjela mura. Ova razlika u nazivima osniva se na boji krošnje (iglica), koja je kod munike, iz daljine gledana, tamnija nego krošnja molike. Talijani ovaj svoj bor iz Kalabrije i Bazilikate nazivaju — i 1 p i n o 1 a r i c a t o, pravije P i ö c a (prema B. Longo 10). 1 Ovo je već Hayek (90) naglasio i u svojim radovima usvojio ovaj naziv kao ispravniji. 351 . * |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1941 str. 20 <-- 20 --> PDF |
Zanimljivo je, da je literatura zabilježila više raznih narodnih naziva toga drveta u Grčkoj. Za područje Olimpa izgledaju svi ti nazivi manje više slični, te su oni možda, radi teškoće jezika krivo zabilježeni. Chris t (1) bilježi (prema navodu Heldreich-a) naziv — rhemoaga; Boissier (14) (također prema navodu Heldreich-a) — rem tala, a prema M a i r e et Petit men gin u (15) ovaj je naziv — rompolo. Na planini Pindu zabilježio je Formanek narodni naziv za svoju Pinu s Pindica — rh obol os, a Maire et Petitmeng in sličan naziv za muniku — r o b u o 1 o. Markgra f (12) je u Albaniji zabilježio dva narodna naziva za muniku. Na mjestu, gdje rastu obje varijacije zajedno, narod ih dobro razlikuje i za svaku ima poseban naziv. Var. t . p i c a nazivaju — p i s h ekuqe — crveni bor, avar. leucodermis — pischebardhe — bijeli bor. Dr. Bošnja k zabilježio je. da Arnauti na našoj teritoriji nazivlju muniku — g v e n. Narodni naziv toga drveta u našim krajevima je različit. Panči ć (16) je prvi zabilježio njegov naziv -— »munika« sa napomenom, da narod u Crnoj Gori pod tim imenom to drvo vrlo dobro razlikuje. Naziv »m u n i k a« najčešće je kod nas u upotrebi. Iz Pančićevih radova prenesen je u stručne knjige, te je tako taj naziv došao u stručnu upotrebu. Tomu nazivu slični su još neki lokalni! nazivi, primjerice mulik a (Sandžak) i muljika (Orjen). Iz iste osnove potječu nazivi moljika i mol je vi na, koje je zabilježio Beck. Naziv munika ili još bolje m u n j i k a, koji se također čuje, dade se vrlo lahko dovesti u vezu sa munjom — gromom. Nije isključeno, da je narod tim nazivom nazvao to drvo htijući istaknuti česte udarce gromova u ovo istaknuto i smolom bogato drvo.4a Šumarski savjetnik Belamarić čuo je od seljaka u Hercegovini, da se to drvo zove muljika zbog njegove kore, koja je svjetlo sive boje kao riječni mulj. U Hercegovini je češći naziv za to drvo — smr č ili smrčik a i prema njemu nastali, su neki mjesni nazivi kao: Smrčeva kosa, Suva smrčevina itd. Naziv munika , osobito naziv mulik a ima svoju nezgodnu stranu u tome, što je vrlo sličan nazivu molike (Pinus Peuce Grisb), i s ovom se može vrlo lahko zamijeniti. Petrović (17) piše, da se to drvo na Koritniku jednostavno naziva — bor, doćim crni bor je tamo — pitomi bor.5 Bošnjak saopćuje u pismu, da to drvo u Prokletijama takođe zovu samo — bor, ali se čuje još i naziv »1 uč e v i n a«. Košanin (26) bilježi, da taj bor na Sar planini (Seoce) zovu »c r n i b o r«, jer je molika tamo »bijeli bor«, a pravog crnog ili bijelog bora tamo uopće nema. * Prelazeći na daljnja izlaganja vrijedno je da se upoznamo sa geografskim raširenjem i! staništima ovoga bora. S time u vezi potrebno je prethodno istaći neke glavne i općenite karakteristike raširenja i pridolaska ove vrste. *a Vidi o tome i članak — Đ. Orli ć — U zubačkim i krivošijskim planinama — u Hrvatskom planinaru 1938. str. 320. Za crni bor poznat je naziv lučika, koji je u upotrebi kod Hercegovaca. 5 Dr. Petrović je zabilježio također, da munikove češere na Koritniku zovu bočke. Raspitkivao sam se u Hercegovini za neki slični ili posebni naziv za češere munike, ali sam mogao doznati, da tamo za to nemaju nikakav poseban naziv, nego češere zovu šišarice ili šešarke, isto kao i one crnog i drugih borova. 352 |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1941 str. 21 <-- 21 --> PDF |
Kao osnova poznavanja raširenja munike mogu nam odlično poslužiti zanimljiva istraživanja Dr. Koša ni na (18). Ko sanira je u više rasprava iscrpno obradio vegetaciju tzv. tercijernog bilja, tj. bilja i šumskog drveća, koje potječe još iz tercijerne vegetacije našeg kopna. On stavlja ovdje na prvo mjesto oba naša endemna bora — munik u i moli k u. Sjeverna granica njihovog areala primaknuta je obalama Jadranskog, Jonskog i Egejskog mora i proteže se po planinskom lancu, kome je početak na Čvrsnici i Prenju u Hercegovini te »ide sjevernom Crnom Gorom (planina Sinjavina)6, prelazi Prokletije nešto malo istočnije od Žljeba, polovi Šar planinu i ide na jug do Peristera, gdje skreće na istok i prelazi vijencem Nidže na Pirin, Rilo i Rodope.« Za samu muniku važe ove granice sa manjim izmjenama i nadopunama, koje su nastale otkrićem novih staništa, sve do Peristera. Odavde se prekida ova granica tako, da izvan područja, koje je tako ograničeno sa istoka i sjevera i koje se od Peristera odnosno Galičice pruža na jug do ispod planine Pinda imamo dvije sasvim odijeljene skupine staništa, i to skupinu na Pirimu i Ali Botušu u Bugarskoj i skupinu Zapadna granica areala sasvim je primaknuta obalama Jadranskog i Jonskog mora. Ona ide sa sjevera na hercegovačkim planinama Čabulji i Prenju, prolazi sredinom Crne Gore ispod Moračkih Brda, prelazi na južne obronke Komova, zatim prolazi Albanijom preko Tirane, Elbasana i Berata, te ma jugu zaokružuje planinu Pind. Kao što je bio slučaj kod istočne granice areala, i ovdje imamo dvije grupe staništa van ovih povučenih granica, i to staništa na Orjenu i Lovćenu i staništa u Akrokeraunskim planinama, južno od Valone. Ovako shvaćen areal munike sastoji se iz jednog centralnog dijela i četiri odjelite grupe staništa. K tome treba još dodati staništa u Kalabriji i Bazilikati u Južnoj Italiji, koja se jedino nalaze van Balkanskog poluotoka i koja su istovremeno najzapadnija staništa munike. Iz toga izlazi, da je centralni areal munike jedan relativno uzan pojas, koji se proteže paralelno sa obalama Jadranskog i Jonskog mora, na većoj . manjoj udaljenosti od morske obale. U pogledu sjeverne odnosno za muniku i istočne, granice areala, već je i sam Košanin naglasio, da ona ne označuje samo »termičku granicu već i zonu različite vlažnosti.« U ovom području uslijed blizine mora kiše su obilnije i češće nego u sjevernijim kontinentalnim predjelima. Klimatski karakter ovoga planinskog lanca, na kome se nižu staništa munike, izražen je u obilju zračne vlage i oborina, koje ovamo donose tople i vlažne struje Mediterana. Ove se zračne struje od mora kreću kroz duboko usječene doline rijeka, oplakuju okolne planine i na svom uzlaznom putu u planinskim predjelima dolaze u dodir sa hladnim kontinentalnim strujama; tu se naglo ohlađuju, a posljedica toga su stalne i obilne oborine u cijelom tom prelaznom području. Ako pogledamo meteorološku kartu tih predjela, na kojoj su povučene izohiete, vidjet ćemo, da se područje najviših godišnjih oborina proteže po istom tom planinskom lancu, na kome se-nalaze staništa munike. 6 Ovdje treba unijeti neke ispravke pošto su staništa na Durmitoru i Bjelopoljskoj Bjelasici sjevernija, odnosno istočnija od onih na planini Sinjavini, a ta´kođer i stanište na Berimu kod Čečeva (koje je kasnije sam Košanin otkrio) mnogo istočnije od Žljeba. 353 |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1941 str. 22 <-- 22 --> PDF |
Anomaliju u tom pogledu čine staništa u Sandžaku kod Plevalja I staništa kod Negbina u Srbiji. Ova se staništa nalaze u čisto kontinental nim predjelima, pa stoga, kao i zbog drugih razloga, nisu unesena u ovaj areal. 0 ovim staništima bit će još posebno govora. Južna i zapadna granica areala jele (Abies pectinata Mili) ismrče (Pi c e a excelsa Lk.) na Balkanskom poluotoku gotovo se poklapa sa sjevernom odnosno istočnom granicom areala munike. Odnos ovih areala vrlo zanimljiv. Staništa munike u sjevernom i istočnom dijelu svog protezainja sastaju se sa staništima jele odnosno smrče. Takav slučaj imamo, primjerice, na sjevernim i istočnim granicama planina Prenja i Čvrsnice u Hercegovini. Oranica između ovih areala nije oštra i izrazita. Unutar areala jele odnosno smrče nailazimo još na pojedine skupine rnunika, ali tu ti tolikoj mjeri prevladavaju mlađe otpornije i bolje prilagođene vrste, jela ili smrča, a poglavito bukva, koja čini glavnu vrstu u tim šumama, da o nekim izrazitim staništima munike ovdje ne možemo govoriti. Muniku nalazimo ovdje samo još ondje, gdje se uslijed osobina zemljišta nisu mogle naseliti spomenute vrste. Lijep primjer za to pružaju nam1 i staništa na planini Bjelašnici (Hranisava), gdje munika tvori jedan isprekidani uzani pojas na gornjoj granici visoke šume, na strmim kamenitim rebrima il na stijenama, koje se gotovo okomito ruše sa vrha planine. Nekoliko skupina munike na stijenama, koje su postepeno već zauzele smrča i donekle bukva, sasvim je potisnuto i pokazuje jasan prijelaz u čista smrčeva staništa. Prema ovome izilazi, da munika nalazi optimalne uvjete uspijevanja i naseljavanja u prelaznim kontinentalno mediteranskim (submediteranskim) predjelima. Ovakva staništa su visoke planine uz samu morsku obalu i oni planinski predjeli, koji se nalaze iznad dubokih riječnih dolina mediteranskih pritoka. Glavna karakteristika staništa munike su spomenuti odnosi prema mediteranskim saobraćajnicama tj. prema riječnim dolinama, koje su otvorene prema Mediteranu. Ova zanimljiva činjenica, i ako poslije kraćeg razmatranja jasno upada u oči, nije bila tako jasna mnogim istraživačima. Glavni je razlog bio za to, što su se kroz literaturu uporno provlačili mnogi netočni navodi o staništima, pa se tako nije mogla dobiti jasna i pregledna slika o raširenju munike. Tako nalazimo još i u skorašnjem vrlo zapaženom članku Dr. Markgraf a (12) naveden priličan broj ovakvih netočnih staništa. Saževši sve ovo, što je ukratko rečeno o staništima munike, dobivamo jasnu sliku njenog raširenja. Ako se poslužimo priloženom skicom staništa (vidi s 1 i k u b r. 2) vidimo, da su gotovo sva staništa skupljena oko većih rijeka, pritoka Jadranskog i Jonskog mora, dakle u poriječjima rijeka: Neretve, Morače, Cijevne, Bijelog i Crnog Drina, Mati, Arsena, Semena, Vojuše i Škumbe. Staništa na planinama Pirinu i Ali Botušu u Bugarskoj spadaju u istu kategoriju staništa, pošto se il ona nalaze nad dolinom rijeke Strume, pritoke Egejskog mora. Druga kategorija staništa bila bi ona, koja se nalaze u planinama, koje se gotovo neposredno uzdižu sa morske obale. Ovamo spadaju staništa na Orjenu, Lovćenu u Akrokeraunskim planinama kod Valone, na Olimpu i staništa u Kalabriji i Basilikati u Južnoj Italiji. U prvu kategoriju staništa spadaju planine oko srednjeg toka rijeke Neretve, ogranci Prenja, Čvrsnice i Čabulje. Ovdje je utjecaj mediteranskih struja jasan i očit. Stanište na planini Preslici, nad Neretvinim pri 354 |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1941 str. 23 <-- 23 --> PDF |
tokom Trešanicom, i stanište iznad sela Orušće u planini Visočici, svojom ekspozicijom1 jasno pokazuju smjer, odakle dolaze struje iz Neretvine doline. Na najsjevernijm staništima, na planini Hranisavi, dopiru vjetrovi i tople struje iz doline Neretve preko nižeg Ivanjskog sedla i preko blagih padina Žepske planine. Analogno ovim odnosima staništa oko doline Slika 2. rijeke Neretve, nalazimo sličan raspored u slivovima rijeka Morače i Cijevne, a naročito je ovaj odnos karakterističan za poriječje Crnog i Bijelog Drima. Ovako postavljen odnos staništa munike ispada nam još jasniji, kada uspravimo netočno navedena njena staništa, što ćemo i učiniti na kraju ovoga priloga. 355 |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1941 str. 24 <-- 24 --> PDF |
Potrebno je ipak naglasiti, da je današnje raširenje munike pod velikim utjecajem čovjeka; osim toga i druge otpornije vrste šumskog drveća igraju kod toga značajnu ulogu. 0 tome će biti govora u jednom od narednih priloga. Konačno, radi boljeg upoznavanja staništa, treba istaknuti relativno strogu vezanost munike za vapnenu podlogu. Na svim staništima, na kojima sam do sada imao prilika promatrati mimiku a to su hercegovačke planine Prenj, Čvrsnica, Visočica, Preslica; bosanska Hranisava te crnogorske planine Durmitor, Snijavina, Moračka Brda i Komovi — ona dolazi na podlozi od trijadičkih i jurskih vapnenaca i dolomita. I prema podatcima u literaturi1, njena staništa u drugim planinama vezana su na vapnenac. K. M. MiiMe r (19) drži, da je mimika mnogo strožije vezana za vapnenu, nego molika (Pinus Pence Grisb) za silikatnu podlogu. Iznimku čini samo mali broj staništa munike, koja dolaze na silikatu. Na ovim staništima, u najmanju ruku, munika pokazuje smanjenu vitalnost. Tako na pr. na planini Galičici u Macedoniji, prema jednom pismenom saopćenju T. Soške , nađen je na silikatu samo jedan njezin »fertilni šib«. Prema Dr. Petrović u (17) munika na silikatnoj podlozi raste i na Devetku u Nerodimskom srezu, te kod Cerovačkog Vrha u okolini Ošljaka. Također i Dr. Bošnja k saopćuje (pismeno), da na Čaf-Boru dolazi na silikatnoj podlozi. Zanimljivo bi bilo ispitati ova staništa i usporediti ih sa onima u najbližoj okolici, koja se nalaze na vapnencu. Dr. P etrovi ć zaključuje, da je mimika »krečna biljka«, ali da može izuzetno doći i na silikatnoj podlozi. Što se tiče njenog visinskog prostiranja valja ukratko reći, da se njena stabla nalaze već u visini od cea 900 do cea 1800 metara nadmorske visine. Donja granica njenih sastojina nije jasno izražena. Nju nalazimo kao pojedinačna stabla ili manje skupine u bukovim submontanim šumama, a na mjestima i u društvu sa grabom i drugim vrstama Carpi netuma . Njene sastojine pretežno čiste ili sa vrlo malo primjesa drugih vrsta nalazimo tek na gornjoj granici prirodnih visokih šuma. Optimum i glavno prostiranje ide od cea 1000 do 1600 metara. Na planinama Preriju i Čvrsniici munika tvori pojas između bukovih subalpinskih šuma i pojasa klekovine. Ove sastojine su jednolične i sa vrlo malo primjesa, grmlja ili drveća. Gornja granica njenog dopiranja također nije jasno izražena. Iznad njenih zatvorenih sastojina nalazimo je u grupama ili pojedinačno sa klekovinom ili na otvorenim položajima i u visinama do 1800 metara. Prema Hayek u (90) dopire munika na sjevernoj strani! planine Olimpa gotovo do 2500 m. nadmorske visine. I. OKOLINA RIJEKE NERETVE7 /. Bjelašnica planina u Južnoj Bosni (jugozapadno od Sarajeva) Na ovoj su planini dva veća staništa munike, koja su međusobno jasno odjeljena i prilično udaljena. Između njih nalazi se poveće područje visokih šuma (Lanište — Lapov dol), u kojem nema ni jednog stabla munike. To je potrebno istaknuti!, jer neki autori oba ova staništa označavaju kao jedno pod nazivom »Bjelašnica planina«. Osim razlike u lokalitetima, 7 Ovu grupu staništa označuje Markgraf (12) sa nazivom »Stamgebiet der Narenta (Neretva) im der Herzegowina und Bosnien«. 356 |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1941 str. 25 <-- 25 --> PDF |
ekspoziciji i nadmorskoj visini, ova dva staništa razlikuju se međusobno i jasno istaknutim ekološkim, a naročito sociološkim odnosima. a) Hranisava planina. Pod tim nazivom poznat je sjeverni dio planine Bjelašnice, koji se strmo ruši, gotovo okomitim stijenama, na šumski predjel Mehinu Luku. Ovdje se staništa mimike nalaze u uskom, samo mijestimiice proširenom isprekidanom pojasu, na gornjoj granici visoke šume, ispod spomenutih okomitih zidova planine. Ovaj pojas isprekidan je točilima kamenja i plazmama usova (lavina). Lokaliteti staništa su: ispod Male Hranisave (iznad lovačke kuće Mehina Luka), Crvene Stijene ispod Velike Hranisave (Hadži-Hasanovog vrha), nekoliko manjih skupina unutar visoke šume jele, bukve i smrče iznad Paljike, i konačno Slika 3. Stanište mimike na planini Preslici. Foto: Fukarek na vapnenačkim stijenama Kozjače. Ovo stanište na Kozjaci utvrđeno je danas kao najsjevernije stanište munike — 43°44´45" sjeverne širine. Ta je staništa otkrio svojevremeno ornitolog Reiser (vidi Kerner 20), a F i a 1 a (21) ih označuje kao »nedaleko od Opančaca:* jedan circa 6 km dugi šumski pojas, koji se sastoji iz starih stabala, gotovo bez podmlatka. « Opančak je jedna istaknuta glavica u gornjoj visoravni planine, dosta udaljena od ovih staništa tako, da ovaj naziv može dovesti do zablude. Stanište na Kozjaci, prema jednom primjerku u herbaru zemaljskog muzeja u Sarajevu (leg. H. Ritter), označeno je i! nazivom »stijene iznad vrela Kradenika«, što odgovara oznaci šireg lokaliteta. * Točno bi bilo: Ojpančak. Pisac. 357 |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1941 str. 26 <-- 26 --> PDF |
b) Preslica planina. Stanište na ovoj planini spada u sjeverozapadni hercegovački dio planine Bjelašnice, koji pada spram doline potoka Trešanice, jednog od pritoka rijeke Neretve, Ono se nalazi u stijenama Visa i ii Pieševca, iznad sela Brđani (blizu istoimene stanice na željezničkoj pruzi Sarajevo—Mostar). Ove stijene nalaze se ispod velikog područja jelovih i bukovih šuma, te prema tome na relativno niskom položaju. Glavni dio staništa nalazi se na grebenu Qolog Brda. Ovo stanište je jedno od najlakše pristupačnih staništa; od željezničke stanice može se do njega doći za nepun sat laganog hoda. Međutim, na veliku žalost, ovo je stanište sigurno jedno od najopustošenijih. Qotovo po cijelom području stoje pa- Slika 4. Mlade mutiike na grebenu Qolog Brda (Preslica). Foto: log. Fu´karek njevi i leže podpaljena i oborena stabla. Teren je opustošen intenzivnom pašom toliko, da nigdje nema traga nekom podmlatku. Na sjevernoj strani Golog Brda i Pieševca te nešto u strmim nepristupačnim stijenama, sačuvalo se je još nekoliko manjih skupina. Prema pričanju mještana, ovdje je nekad mimika tvorila velike i lijepe sastojine, kojih danas nema. Na njihovom mjestu, gdje teren nije strm i plitak, naselila se je bukva, a pod gusto sklopljenim bukovim sastojinama naći ćemo još gdjegdje po koji neistrunuli panj munike. Prema jednoj fotografiji iz H em pel-Willi e lm a (22) na strani 160, može se zaključiti, da su tu rasla lijepa i visoka stabla još u nedavnoj prošlosti. 358 |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1941 str. 27 <-- 27 --> PDF |
2. Visočica planina Na ovoj planini sigurno je utvrđeno do sada samo jedno stanište i to u Bijelim Stijenama (Borova Qlava 1643 m) iznad sela Grušča blizu Dugog Polja. To je stanište prvi put označio F i a 1 a (23) prema usmenom saopćenju Reilsera. Stanište se nalazi u strmim, prema sjeverozapadu eksponiranim stanijenama vapnenca i rastrošenog dolomita. U zapadnom produženju ovog staništa nadovezuju se manje skupine muneke i crnih borova unutar bukove sastojine (predio Humac iznad sedla Krstac). Na istom mjestu, kod Fial e (23), nalazimo (također prema saopćenju Reise r a) navedeno il stanište »u zidinama Lađanice dola«. Ovdje je, navodno, Reise r našao »primjerak« munike odnosno »samo jedno Slika 5. Stanište munike u Bijelim stijenama na planini Visočiei. Foto: Fukarek drvo između hiljada crnih borova«č (Vidi i Fial a 21). Uzaludno sam tragao za ovim primjerkom i obašao sam cijeli predjel oko doline Lađanice, no munike tamo, nažalost, nisam nigdje našao. Moguće je, da je ona tu nekad rasla, pa je u međuvremenu posječena. Iz tog razloga ovo stanište treba označiti za sada još kao sumnjivo, dok se eventualno ne nađu neki sigurniji dokazi. 3. Prenj planina Na ovoj planini nalaze se sigurno najljepše sastojine munike. Prema Bečk u (24), koji ju je tu prvi pronašao i! proučio, tvori ona ovdje jedan značajan pojas vegetacije u najvišoj šumskoj zoni, koji se proteže gotovo 359 |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1941 str. 28 <-- 28 --> PDF |
kontinuirano oko cijele planine, isprekidan samo mjestimice okomitim stijenama. Već Beck bilježi gotovo sva glavna staništa na ovoj planini! i njenim ograncima. Tako spominje Borašmcu (leg. Degen ) Bjelašnicu, Veliku Kapu, TIsovicu, Kantar, Prenj, Četinje, Herac, Lupoglav, Zelenu Qlavu, Polica, Glogovo i! dolinu potoka Bijele. Fial a (21) još dodaje k ovim staništima i stanište na Riječici (Lešini ) iznad varošice Ostrošca, a Petratsche k (25) navodi lokalitete probnih stabala munike u Bukovom Lazu i Dubokom Potoku (?) u dolini potoka Idbra. Prema navodima staništa, koje je naveo Beck, izgledalo bi, da munika na ovoj planini pokriva samo njene vrhove i najviše planinske kose. Međutim kod Bečka su samo označeni glavni predjeli, u kojima dolaze staništa munike, pa je potrebno pojedina staništa točnije označiti. Na Zelenoj Glavi, najvećem vrhu planine, nema nigdje ni jedne jedincate munike. Da bi dobili što pregledniju sliku rasporeda staništa munike na ovoj planini, poslužit će nam priložena skica (Vidi slik u b r. 6.). Na ovoj skici označena su sva staništa munike, koja su do sada poznata u predjelima oko rijeke Neretve. Staništa na planini Prenju, a isto tako i ostala staništa, označena su, prema zabilješkama na terenu, bez nekog naročito točnog premjeravanja. Za našu potrebu, za upoznavanje samog rasporeda ii karaktera njenih staništa, ovakvo označavanje može podpuno zadovoljavati. Da bi se lakše i preglednije moglo na skici pratiti ova staništa u savezu sa opisom u tekstu, povezali smo ih u više izrazitih skupina. Te se skupine nižu na sjevernoj strani planine, od istoka prema zapadu, zatim prelaze na južnu stranu planine i idu od zapada na istok pa se konačno vežu za početnu skupinu. a) Boračka Draga. U zapadnom produženju doline, u kojoj leži Boračko jezero, nastavlja se duboko u planinu usječeni fluvio-glacijalni prodor Boračke Drage. Oko nie se nižu staništa munike: Breza, Boračka Mera, Vodeni Kuk, Lišaj, Rudo Polje (Rudi! Doći, Ruda Lastva?), Brdnici Somine, Ravna Planina, Crvenica, ispod Poslušnika i ispod Samograda. Ova staništa u luku okružuju Boračku Dragu od istoka prema zapadu. b) C r n o Polje — Jezerce. Nastavljajući se na staništa u sti* jenama Boračke Drage nalaze se i unutar subalpinske bukove šume, koja pokriva veliki! dio kraške visoravni Crnog Polja, pojedine veće skupine munike. Nekoliko takvih skupina nalazi se oko planinarske kuće »Prijatelja Prirode« iznad vrela Čezme. Na Crnopoljskom Osobcu i prema sedlu Prevorcu (Prijevorac), zatim od Bunar Lokvice na Tvrđi, na Poslušniku i na Borašnilci nalazimo vrlo lijepo razvijene munikine sastojine manjega prostranstva. Na Osobcu (2026), na njegovim južnim i zapadnim padinama, u Vlasnom Dolu i Velikim Barama nastavljaju se sastojine munike (dobro očuvane i gotovo bez ikakvih stranih primjesa) i, protežu se prema Jezercu, gdje se razbijaju u nekoliko manjih skupina (Stolovi, padine Taraša; »Izgorjela koliba«). c) Konjička Bijela. Između Borašnice i Velike Kape kao u nekom pravilnom luku okružuju strme stijene izvorište i gornji tok potoka Konjičke Bijele. Ove stijene su obrasle gotovo na cijelom svom protezanju većim i manjim sastojinama munike. Počevši od padina Borašnice — staništa se protežu ispod Tvrđe (Zubca), Osobca, u Skoku, Sačmaliu ispod Taraša, u Rakovom Lazu, pod Velikom Motikom u Mlječnom Dolu, 360 |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1941 str. 29 <-- 29 --> PDF |
Slika 6. 36 L |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1941 str. 30 <-- 30 --> PDF |
ispod Velike Kape, ispod kote 1830, na Dudića Kukovima i nastavljaju se preko Ploče u Pasje Doline. Iz zidova Osobca, Taraša i Velike Motike munika prelazil na gornju visoravan planine i ovdje tvori nekoliko krasnih sastojina. koje graniče sa borom — klekovinom. d) Konjička Bjelašnica — Ti sovica — Id bar Najveći i najljepši kompleks sastojina mimike nalazi se na jugozapadnim padinama Konjičke Bjelašnice iznad doline Tisovice (vidi sliku 10). Ove sastojme vežu se preko Tisovice i gornjeg Idbra sa sastojinama oko Crnih Kosa, ispod Cetinia i Međuprenja. Staništa su ova: ispod Podotiša, iznad Ivrde Vode na Bjelašnici, ispod Gradine, na glavicama u dolini Tisovice Slika 7. Stare mimike iznad Lučina u planini Prerija. Foto: Dr. Radivoje Simonović ispod Kantara, Vrela za Kantarom (samo nekoliko osamljenih stabala) i u dnu Tisovice. Na K. Bjelašnici oko Pasjih Dolina i oko stanova Bjelašnica (na kamenitim glavicama unutar bukove šume), kota 1520, kota 1559, Borova Olava, (okolo starih stanova velika množina niskih od stoke obrštenih razasutih primjeraka), Smrč, na putu sa Bjelašnice u Rapte, Djevojački Kuk, zatim prelaze preko Gornjih Tonatišta, Zmijhica, Bukovog Laza ispod Tisovice, obuhvataju gornji tok Idbra te prelaze preko Crnih Kosa, Gole Glavice, Točila, Grebena ispod Cvitinja (Cetini a) na Letukin Grad, Letukino Obi je, Međuprenj (Milanova koliba), u Gvozdinama. Burin Klis (Risovac), Suvu Smrčevinu i Veliki Stog. Ponešto odijeljeno od ovog niza dolazi: munika na strmim stijenama Rječice i Lisine (Lešine) iznad doline potoka Idbra. 362 |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1941 str. 31 <-- 31 --> PDF |
I e) Glogovo — Luč i ne. U ovoj grupi! staništa munika dolazi u strmim stranama gornjeg toka potoka Mostarske Bijele, ma Preniskom Gvozdu, na padinama Heraća i u dolini Lučine na mnogo mjesta (vidi sliku 7). Na Glogovu, iznad stare lovačke kolibe, munika tvori lijepu sastojinu, koja se penje gotovo do vrha Velikog Prenja (vidi sliku kod Maly-a 27) i prelazi na strane, koje su okrenute Lučinama. Na raskršću puteva, koji vode sa Glogova u Tisovicu i u Lučine, nalazi se jedna veća sastojina munike, u kojoj su sva stabla vrlo karakterističnoe sabljastog rasta. U gornjem dijelu doline Lučina, na padinama Lupoglava i Galica, Slika 8. Munikova sastojina na Velikom Preriju. Debla pokazuju sabljast rast usljed pritiska snijega. Foto: Dr. Radivoje Simonović mumika dolazi u malim skupinama na izloženim nepristupačnim stijenama. f) Poljica — Pri tres — Gruča — Bijele Vode. Ova su staništa na južnoj strani planine vrlo zanimljiva, ali su radi svoje teže pristupačnosti još slabo proučena. Od istočnih padina Lupoglava prelaze manje skupine (i tzv. samice — osamljena stabla) na Borni Do, Poljica, prelaze u Strmi D6 na stanove Kosovac, oko provalije Pritres, uspinju se na padine Kapljuca i Velike Babe, prelaze ispod Male Vršine na Ploče i stanove Gruča te preko vrela Ledenice, Rive (kota 1635), Domazetove kolibe pokraj Jezera uspinju se na Kamenac i Plavac i prelaze na Bijele Vode. Na Bijelim Vodama okružuju stanove Obalj i preko Prevorca i Siverdija spajaju se sa staništima Boračke Drage. 363 |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1941 str. 32 <-- 32 --> PDF |
4. Porim i Prislab planina Ova staništa nadovezuju se na ona u planini Prenju ispod Bijelih Voda. Neki autori ih pribrajaju masivu Prenja, a neki ih opet izlučuju kao posebne. Ona se nalaze na jednoj međuplanini, koja čini prelaz između Prenja i mostarskog Veleža. U blizini njihovoj nalazi se veliki šumski! masiv Crna Gora, u kome nema staništa munike, iako bi! mnogi lokaliteti odgovarali zahtjevima ove vrste.* Staništa na Porimu i Prislab planini, prema tome, vrlo su zahvalna za proučavanje. Njih je otkrio V a n d a s (28), kasnije ih bilježe D i m i t i z (29) i drugi sa naznakom Rujišta i Velike Drage. 5. Čvrsnica planina. Staništa na ovoj planini, koja se proteže iznad doline rijeke Neretve, zapadno od planine Prenja, bilježi prvi Bec k (30). Kod njega nalazimo Slika 9. Borašnica i strme njene strane koje padaju spram Bijele. Mimika prekriva gotovo cijelu stranu (Prenj planina). Foto: Fukarek posebno označene pojedine dijelove ove planine: Plasu, Mamicu, Muharnicu i Malu Čvrsnicu. Kasnije je utvrđeno, da na Mamici nema muinike. Fial a (31) označuje nova staništa u Maloj Čvrsnici i to Smrčevu Olavu, Vezoviea stan, Daviidovića stan i pri dnu Jelenka (»pod Jelenkom«). Iz pripovijedanja pastira doznao je Fiala, da su »onuda bile oveće šume« od vrste Pinus leucodermis, koje su planinštaci posjekli za gorivo i građu svojih koliba. Bošnja k (32) označuje staništa Masna Luka, Međuplasa i Plasa »u suvislim šumama, u pojasevirna širokim više od 200 m (Masna Luka). Pojedinačno i u malim skupinama prelazi i 1800 m, i svuda po Velikoj i Maloj Čvrsnici i Plaši.« Zanimljivo je njeno prildolaženje sa mediteranskom vrstom — Salvia officinalis na Javorku u Plaši. * Ovo pitanje treba još proučiti, naročito zbog toga što je Crna Gora jedan prašumski, prilično neispitani, kompleks. 364 |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1941 str. 33 <-- 33 --> PDF |
Prema priloženoj skici dolazi staništa na masivu Plaše — na Plasa grebenu, Lolinjaku, pod lokvom Crepuljom, oko stanova Jagre na Braniče vcu, na putu za Drijenč, u točilima i stijenama Drijenča, na Ravnom Drijenču (oko lovačke kolibe) u Klapavicama, na južnim» padinama Velikog Sljemena, na vrelu Zastolju, na Malom Sljemenu prema Raulji, na Raulji — i protežu se preko Muharnice u Valu pod Velikim Velincem. Na skici nisu označena staništa u Muharnici, pošto još nisu detajtiije pregledana il istražena. U prodoru Dive Graboviee nastavljaju se ova staništa sa Plasa grebena i idu strmim padinama preko vrela Jelenka ispod Oštrovače i Drinjače na Strmenicu, gdje nailazimo na prekrasne visoke eksemplare i dalje po strmim stranama ispod Hajdučkih Vrata, ispod Lokve pod Vel. Slika 10. Sastojina muoike u stranama Konjičke Bjelašnice nad Tisovicom (Prenj planina) Foto: Fukarek Viliincem, ispod Velikog Kuka prelaze na Medžed, Dubravu, Preslicu i na strme strane Paljike. Oko planinarskog doma H. P. D. »Bjelašnice« pod Velikim Viiincem, muniku nalazimo kao osamljeno i uslijed jakog vjetra, koji tu vlada, kao nisko i nešto zakržljalo drvo (Kulidžanov i Spasin stan). U Maloj Čvrsnici staništa su pod Jelenkom, u Težovnici oko Lokve Vijarak, zatim oko Vejzovića i Davidovića stana, te otuda prelaze u strme stijene, koje se ruše u dolinu Drežanke. Ovdje se nalazi jedno od najinteresantnijih staništa u terasama Strmoglavnice i na Kozlovom vratu. U stijenama, koje se nastavljaju prema sjeverozapadu od Strmoglavnice (Borova Olava, Oruđe, Draga), nalazimo muniku na više mjesta sve do 365 |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1941 str. 34 <-- 34 --> PDF |
visoravni Bara. Ova staništa (na slici označena isprekidanom linijom) nisu još detaljno pregledana. Na sjevero-zapadnim padinama planine prema jezeru Blidinja, munika tvori vrlo prostrane i lijepe sastojine u Mrcinoj Dragi i na Pržulji iznad Masne Luke. U smjeru prema Sovičkim Vratima nalazimo je još Slika 11. Mimika u dolini Tisovice na Prcnj planini. Slika 12. Munika ispod stijena Male Hranisave. Foto: Fukarek na nekoliko mjesta (Risovac, a vjerojatno i na Orolovom Kuku, što još treba sigurno utvrditi). 6. Čabulja planina Na ovoj planini, koja se nadovezuje na planinu Čvrsnicu, od koje je odijeljena dolinom Drežanke, nalazi se nekoliko većih staništa munike. Ova je staništa prvi otkrio Bec k (24), alii uz to otkriće nije naznačio 366 |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1941 str. 35 <-- 35 --> PDF |
pojedine lokalitete. Istom Handel-Mazzett i (33) označava stanište Runjeva Kosa u najgornjem dijelu Drage, koje pripada ovoj planini. D r. Bošnja k (34) spominje Veliku Vlainju iznad doline Drežanke, a D r. Siraonovi ć (pismeno) stanište Krkovaču. U stijenama, koje se uzdižu iznad Drežanke, na ovoj planinu nalaze se veće skupine nekih četimjara, koje bi, po svoj prilici, mogle biti munike. Do njih je vrlo teško doći i bit će potrebno, da se bolje ispitaju. Ova staništa, zbog nesigurnosti o njihovom položaju, označena su na skici isprekidanom linijom. (Široka Točila, Laštve, Nad Vilinim Poljem više Vrda). Slika 13. Mlada munika u zatravnjenom točila Male Hranisave Foto: Fukarck U ovom pregledu dat je u kratkim crtama popis svih do sada poznatih staništa munike na planinama Bjelašnici, Visočici, Prenju, Čvrsnici odnosno u području rijeke Neretve. Kod nabrajanja pojedinih staništa izostavljeni su detaljni podaci o visinskom položaju, ekspoziciji, karakteru sastojine, pratiocima itd., pošto je to jedno opširno pitanje, o kome će bitil govora u jednom od narednih priloga. U vezi sa ovim staništima treba istaći zanimljivu činjenicu, koja se je već i Bečk u (35) učinila značajnom: da u planinama Veležu, Crvnju, Leliji, Zelengori, Volujki i Maglicu, premda su i! one u glavnom izgrađene od trijadičkih i jurskih vapnenaca, nema ni jednog staništa munike. Ove nabrojane planine protežu se između munikinih staništa u okolini rijeke Neretve i njenih staništa u sjevernoj Crnoj Oori na Durmitoru i Sinjavini Ova činjenica još je jedan od značajnih dokaza, koji govore u prilog tvrdnji, da se s t a 367 |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1941 str. 36 <-- 36 --> PDF |
ništa munike nalaze u jasnoj ovisnosti od mediteranskih struja, koje dolaze dolinama većih rijeka u k o p n o. Zanimljivo je, da na planini Veležu kod Mostara, koja se nalazi nad dolinom rijeke Neretve, nema nigdje ni jednog stabla munike. Ovome je glavni razlog, što su povoljna staništa, strme i okomite stijene, u kojima bi se mogla naseliti munika, okrenute sjeveru. U ostalim prirodnim staništima munika, kao eminentno drvo svijetla, zauzima južne i jugozapadne ekspozicije, pa prema tome na ovoj planini ne nalazi povoljne uvjete za naseljavanje. Pitanje, koje bi se ovdje moglo postaviti, da li je ona nekada možda i rasla na ovoj planini, vrlo je teško riješiti!. Utjecajem čovjeka i paše mnoga su se njena staništa znatno izmijenila i suzila, pa prema tome ne bi bilo nemoguće, da je i sa planine Veleža vremenom iskorijenjena. Slika 14. Munika u. točilu Drijenča u planini Čvrsnici. Foto: Suljagić II. PRIMORSKE PLANINE U OKOLICI BOKE KOTORSKE. /. Planina Orjen Na ovoj planini nalaze se klasična staništa, u kojima se je F r a n j o Mal y prvi puta susreo sa sastojinama ovoga drveta. Antoin e (2), prema pričanju F. Maly-a, označuje ova staništa sa nazivom »Krivo š i i e«, d i s t r i k t Risano (Risan), na planinil B j e 1 o j GoriO r j e n u, gdje munika čini lijepe sastojine i odatle prelazi i u Crnu Goru. D r. V a n d a s nešto kasnije spominje staništa na Gubaru, a prema njemu Fiiala (21) i Beck (4) označuju daljnja staništa na grebenima 368 |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1941 str. 37 <-- 37 --> PDF |
Prase, Vučijeg Zuba i Gnjile Grede, (Beck (4) osim toga navodi Jastrebicu, Štirovnik, Subru i jugozapadne obronke planine, otkuda munika prelazi sve do Konjskog u Hercegovinu, dok se na drugoj strani protežu njene sastojine sve do Nenovog polja u Crnu Goru. Adamovi ć (36) dodaje spomenutim ´staništima još i Pazuu, Zubački Kabao, Svitavac i Bugainju Gredu, a A. 0 1 i v a (37) Dobrošticu i također (pismeno) staništa na Maloj Subri, Orjenskoj Lokvi, Borovniku i Crljenoj Gredi. Prema tome staništa rnunike pokrivaju sve grebene i kose ove planine. Ova staništa su, sigurno, među svima jedna od najzanimljivijih i mjima bi bilo vrijedno posvetiti posebnu pažnju kod istraživanja.* 2. Planina Lovćen Na ovoj planini nalazi se samo jedno stanište munike i to na vrlo strmim i nepristupačnim strminama -grebena Štilrovnika. Tu je muniku otkrio još godine 1868. botaničar T. Pichler (vidi Pit to ni 38) i pri tome zabilježilo, da to drvo ovdje sačinjava prostrane sastojine, a mještani da sijeku i snose njegovo drvo za ogrijev u Kotor. U točnost ovoga navoda posumnjao je Bec k (30). On je, vjerojatno na temelju putnog izvještaja P a nč i ć a (39), koji je za planinu Lovćen od borova zabilježio samo crni bor, smatrao, da je ovo stanište pogriješno zabilježeno. Prošlo je zatim dosta vremena dok se je ovo putanje raščistilo. Tek Adamovi ć (40) ispravlja nepotrebnu sumnju Bečka, pošto se je sam uvjerio, da na toj planini sigurno raste munika. Ada m o v i ć, međutim, nije više tu našao neke prostrane sastojine, nego samo još circa 200—250 stabala munike na vrlo strmim padinama planine, koje su gotovo nepristupačne ljudskoj nozi. Ovaj srazmjerno mali broj stabala, i još k tome na jednom od vrhova planine, koji leži van uobičajenih planinskih puteva, mogao je vrlo lako umaći pogledima istraživača. U novije vrijeme ovo potvrđuje i Rohlena (41). III. SJEVERNA CRNA GORA I PODRUČJE RIJEKE MORAČE /. Planina Durmitor Za ovu planinu postojao je već od ranije jedan sumnjiv podatak o pridolaženju nekog bora, navodno molike, na sjevernim njenim obroncima. Kod Roleo e (42) nalazimo zabilježeno, prema jednom usmenom saopćenju Reis er a, koji! je opet to saznao od mještana, da na obroncima oko Male Crne Gore, iznad kanjona potoka Sušice, u stijenama, raste molika (Pin us peuce Grisb.). Prema jednoj bilješci — sam Reise r kasnije primjećuje, da se to odnosi na muniku, pošto ona dolazi i u susjednim planinama, Sinjavini i Morač´kim Brdima. Međutim, do po * Prema jednom elaboratu izrađenom za te predjele (još iz 1910. god.) vidi se, da munika dolazi i na mjestima zvanim Privor, Kakspna Greda, Duge, Dobri Dd, Glavica više Ledenice (više Ade) i pod Gubarom. U gospodarskoj osnovi ove su šume zajedno sa dijelovima Štirovnika, Jastrebice i Gubara predviđene kao servitutne šume sa probirnom sječom i proredama bukve. Dio tih šuma na Praši, Vučjem Zubu, Jastrebici (Kršljivi mramor), Međugorju, Boroviku i Buganji Gredi uzet je kao zaštitn e šume , a u manjem dijelu predviđa se sječa bukve probirnom sječom u svrhu prodaje. Riješenjem (banske uprave u Cetinju (br. 21255/34) proglašen je veći dio ovih šuma kao »stalno zaštitu e.« 369 f |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1941 str. 38 <-- 38 --> PDF |
tvrde jedne ili druge pretpostavke nije došlo ni do današnjih dana. Kroz to područje prolazili su mnogi botaničari, ali nisu nigdje ništa zabilježili o nekoj naročitoj vrsti bora, premda bi im to istaknuto drveće svakako moralo pasti u oči. Na stranama iznad potoka Sušice, u strmim stijenama, raste obični crni bor, od koga je danas, nakon »g ospodaren j a« jedne firme, kako sam mogao doznati, ostalo vrlo malo primjeraka na životu. Međutim, na suprotnoj, južnoj strani planine nalazi se jedno sigurno utvrđeno stanište mimike u blizini! katuna Dobri Do, ispod Žute (Boljske) Grede, u klancu Kliještina, iznad doline potoka Komarnice (Dragišnica), jednog pritoka rijeke Pive. Ovo je stanište otkrio D r. Bošnja k (43). Iste godine (1934.) naišao sam i ja na to stanište (vidi F u k a r e k 44) prilikom uzaludnog traganja za Pančićevom omorikom u Drobnjacima. 2. Planina Sinjavina (Sinjajevina) Već u radovima geologa Hass e rt a (45) nalazimo zabilježeno, da u najvišoj zoni ove planine dolazi! primorski Pin us hale pen sis u velikim sastojinama. Ovaj podatak za ovu mediteransku vrstu, na tako visoikom planinskom staništu, bio je odmah jasan nekim botaničarima (vidi Ro h len a 42), da se mora odnositi ili na muniku ili na crni bor. Nešto kasnije otkriva Reise r (46) na toj planini veće sastojine muniike i prema tome je potvrđeno, da se je Hassertov navod o alepskom boru odnosio na muniku. I. B o š n j a k (43) spominje ova staništa i označuje ih »pod Jablanovim Vrhom na vrh Lipova, po okomitim stranama, koje se sa lijeva ruše u potok Plašnicu«. Ovom staništu treba pridodati još dva sigurno utvrđena staništa u sjeverozapadnom dijelu planine. Ta se staništa nalaze na Borovoj Olavi i Ćulavu u blizini katuna Mileee, iznad doline Štitarice. Stanište u gornjem dijelu Bistrice u Mišovića Borju zabilježio sam prema pismenom saopćenju ing. Velimira Jakića iz Plevalja. 3. Moračke planine Spomenuti geolog Hasser t (45) zabilježio je također, da alepski bor »u visini od 1650 m. iznad mora potiskuje bukve, i na Sinjavini susjednom području Somine planine«. Istovremeno, kada je otkrio staništa mimike na planini Sinjavini, zabilježio je Reise r (46) njena staništa i u Gornjoj Moračil. Točnije podatke u literaturi o ovim staništima za sada još nemamo. Jedna skupina tih staništa nalazi se oko Babjeg Zuba, Stola i Torina. Ovdje, između Moračkog Gradišta i Oble Glave te na suprotnim južnim padinama, oko Dedovog Dola, nalaze se vrlo lijepe sastojine munike, prilično očuvane, sa snažnim il. izgleda, vrlo starim stablima. Prema pričanju pastira — ove se sastojine protežu dalje na sjevernoj strani planine, ispod Babjeg Zuba, a na južnoj strani ispod Stola i u Kokorincu. Druga grupa staništa nalazi se na suprotnoj strani iznad Morače, u predjelu oko Moračke Kape. Veća staništa nalaze se ovdje ispod Gradine i oko katuna Jovur. Ove sastojine su, na žalost, u velikoi mjeri, u ono doba kada sam ih obilazio, bile uništene. Danas vjerujem da su tamo jedva preostali pojedini primjerci munike. Naročito je veliko uništavanje ovih sastojina oko katuna Jovur, gdje sam naišao na mnoštvo svježih panjeva, a mogao sam i utvrditi, da su kolibe stočara građene isključivo od drveta munike. Na Somini planini, u kojoj nisam bio, zabilježio sam 370 |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1941 str. 39 <-- 39 --> PDF |
stanište prema Hassertovom podatku. Stanište ispod Manitog Jezera i Piperske Lukavice zabilježeno je prema pričanju mještana i prema vlastitom opažanju, ali za veće udaljenosti. U ovom planinskom kompleksu vidio sam na više mjesta, na primjer u Grlu ispod Vragodola i u Bljušturnim dolovima, sastojine nekih visokih četinjača, za koje, zbog velike udaljenosti, nisam mogao sigurno utvrditi, da li su munike ili obični crni borovi. \ 4. Planina Bjelasica Staništa u ovoj planira otkrivena su tek u najskorije vrijeme. Ona se nalaze u sjevernom dijelu u tzv. Bjelopoljskoj Bjelasici, koja je mnogo manje posjećivana nego što je to slučaj sa južnim i jugozapadnim dijelom planine oko Kolašina i Biogradskog jezera, koji je i relativno dobro istražen. U južnom dijelu planine, koja se ovdje sastoji u glavnom iz silikatnog kamenja, nije nađeno do sada nikakvo stanište muiike. Staništa na ovoj planini nalaze se na vapnencima, kojih ima u sjevernom njenom dijelu, a otkrio ih je Nova k (47) na mjestima Lastve, Bardov do, Novakov do i Čukari. Ova se staništa nalaze oko 20 km na jugu od varošice Bijelo Polje. Prema izjavi šumarskog savjetnika Belamarića — nalaze se ova staništa u blizini velikog pašnjaka Omar. Za područje sjeverne Crne Gore navedene su četiri planine, u kojima se nalaze staništa munike. U svim tim planinama, sigurno, postoje još neka nepoznata staništa, koja bi trebalo istražiti. I na plaiinama, koje se nadovezuju ma ovo područje, primjerice na Maganiku i Kameniku, prema prilikama terena mogla bi se pronaći! nova staništa munike. Na žalost, ove planine još su vrlo slabo istražene, pa se s toga konačna riječ o staništima munike u tom području ne može još dati. Prema jednom saopćenju ing. V. Jakića ima vrlo mnogo munike i u Rovačkim Brdima kod Kolašina. IV. PODRUČJE RIJEKE CIJEVNE /. Komovi O ovim staništima prvi javljaju Beck i Szyszytowicz (48). Beck , koji je pregledao i proučio botanički materijal, koga je Szyszy towic z sabrao u tim krajevima, utvrdio je staništa munike ma Humu Orahovskom8 iznad naselja Korita, na padinama planine Cebese, kod sela Mokrog u izvorištu rijeke Tare, kod Katuna (Katuny) na planini Širokar i u šumi Peručici. Spomenuti geolog H a s s e r t (45) navodi, da na Komovima dolazi srednjeevropska limba (P. cembira) , što se sigurno ima odnositi na muniku, kao što je to bio slučaj sa njegovim navodom alepskog bora na planini Sinjavini. Kod jezera Rikavac u blizini staništa na Širokaru nalazi se jedno novo stanište munike (između planine Kokure i kote 1434), koje bi tre balo još istražiti i sigurno utvrditi. Drugo novo stanište u ovom području nalazi se na Planinici iznad Vučijeg potoka, sjeverno od staništa Širokar, na mjestu zvanom Binđa. Ovdje mimika dolazi u stijenama k jugu okre nutim, u uskom pojasu iznad mješovite šume bukve i jele. Beck et Szyszytovicz bilježe: »in pasouis Livady montis Hum Orahovski«. 371 4 |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1941 str. 40 <-- 40 --> PDF |
Stanište munike u šumi Peručici, koje navode Bec k i Szyszy towicz , izgleda da je pogriješno zabilježeno. B. Milo j evi ć (49) navodi, da u »južnoj podgorini Komova, u dolini Peručice, koja je okrenuta J. I., četinara uopšte nema; listopadna šuma ovdje dopire do visine od 1600 m i graniči se neposredno sa travnim regionom.« R oh 1 e na (41) bilježi jedno stanište molike (P. peuc e Q r i s b.) u vilsokom gorju, na desnoj obali riječice Peručice. Negdje u istom području na Komovima »otkrilo« je Roh lena srednjeevropski Larix dec id u a, te prema tome njegovi ostali podatci ne smiju se uzeti za potpuno sigurne. Na mjestu ispod katuna Carine, iznad doline potoka, od kojeg se nešto niže stvara riječica Peručica, nalazi se jedna grupa nekih borova, do kojih nisam mogao bliže doći!, nego sam ih samo iz daljeg promatrao. Ti bi borovi mogli biti munike; za svaku sigurnost trebalo bi ovo stanište »u šumi Peručica« još bolje istražiti. Na sjevernim padinama Komova, između vrhova Kučkog i Vasojevićkog Koma, u Međukomlju, iznad doline Ljubaštice, otkrili su D r. R. Simonović i Dr. J. Poljak (50) jedno sasvim novo stanište munike. Markogra f (12) u ovo područje broji i stanište na planini Mojanu (prema Baldacci kod Bečka), zatim »jugoistočni masiv Cemdola « odnosno Cijevne (također prema Baldacciu , koji ovdje muniku zove »pino«) i gorski lanaic Parun u sjevernoj Albaniji (prema Nopc a 51). Ovim staništima potrebna je jedna sigurna revizija. V. PODRUČJE BIJELOG I CRNOG DRIMA U prelaznom području k slivu Bijelog Drima (sliv rijeke Ibra) nalaze se staništa munike na planini Zeletinu kod sela Kuti, iznad Kutske rječice, koje navodi D. Petrovi ć (17). Na planinskom lancu Trojan spominje pridolazak munike Schwerin (52) prema saopćenju Dr. Schutt a, a D r. Bošnjak potvrđuje ovo stanište pismeno, sa naznakom, da oko karaule Trojan, u visini od cea 2000 metara, munika tvor? čitave šume, a neki njeni primjerci su ogromnih dimenzija. Na planini Rusuliji, prema Dr. Kušanu (53), dolazi munika u klancu Žljebu na najpristupačnijim i strmim mjestima!. Na iistoj planini spominje D. Pe trovi ć (17) stanište na Četi. Dr. Urban (54) bilježi, da raste i na Maja Popadiji u visini cea 1650 metara, pod sedlom Karaula. (Prema Dr. Bošnjaku ovdje raste sporadično). Dr. Bošnjak (pismeno) saopćuje također i stanište Zastan pod Maja Rosit, koje su otkrili D r. R. Simonović i D r. J. Poljak. Za sjeveroistočne Prokletije (prema Košaninu: »Rugovsko - meto>hijske planine«) navodi D r. Bošnja k (55), da je u njima »veliko bogatstvo munike«, te spominje ´stanište na Štediimu, u uvali između Rusulije i Alinice, u tzv. »Vilinskom Kršu« (po albanski »Krš Zanovet«), gdje munika (Bošnjak je naziva muljika) dolazi u zajednici sa molikom. I. Rudsk y (56) spominje također obilno pridolaženje munike u ovim planinama. K. Mal y (57) navada staništa: Jezerce Cirk kod Vušanja, iznad doline Šala na Maja Kakinjes kod Abata (leg. F. Barcat a cum Dr. Patsch). 372 |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1941 str. 41 <-- 41 --> PDF |
J a v o r k a (58) bilježi staništa na Maja Hekurave i to prema Dragobiju, u dolini Valbone (u visini od 1600—2000 m.), oko jezera »l´kiemi ponarit«, te staništa Bungaj i Kolgecaj. Haye k (59), prema botaničkom materijalu, koga je skupio D ö r f1 e r, označuje stanište munike iznad »Bješka mase«, iznad pojasa bukve (od 1800 m na više), u planini Kakinji (Maja Kakiš), zatim (Hayek 60) blizu Gusinja u gornjoj šumskoj regiji Fuša Rudnices. Prema D. Petrović u (17) staništa munike obrazuju u planinama oko Peći: veliki luk. Staništa se tu nižu počevši od Qolog Brda ma planini Žaru (jugoistočno od Dečana), preko »Jedova idući za Pločicu«, u Rugovskoj Klisuri prema selu Štupelju, na južnoj strani brda iznad sela Kućišta, na Maja Vjelokuti, za tim (prema Stevi Ivanoviću kod D. P e t r o- v i ć a) u riječici Sušici na Bjelopačkom kamenu, na Haranovom Vrhu, (na već spomenutoj Četi kod Žljeba u Maja Rusoliji), ispod Belega na putu, koji vodi iz Metohije za Ibar i Tutin, te konačno kod Crvenih Voda, gdje se završava ovaj luk. Nova staništa u ovom području navada Nova k (47) — i to na Vaganici u Djevojačkom Kršu, na Čakoru i u Kotlovima iznad Pećke Bistrice. Dr. Bošnja k (55) je isto tako vidio u Rugovskoj Klisuri, na desnoj strani iznad riječice Bistrice, iznad jedne sastojine molike (P. peuce Grisb.) »visoko gore« neke borove bijele kore, za koje misli da bi mogli biti munike, (možda stanište prema selu Štupelju prema D. Petroviću). U centralnim Prokletijama mimika dolazi prema Dr. Biošnjak u (pismeno) još u Bogičevićskim Kršima i na Čaf-Boru (ovdje pojedinačno na silikatnoj podlozi i u društvu sa molikom). Bošnja k nalazi mimiku i u šumi manastira Dečana, ali misli, da je ona ovdje kulturom unesena. Na Berimu kod Cečeva. sjeveroistočno od Peći (30 km zapadno od Kosovske Mitrovice), prema saopćenju Ktošanina, nalazimo kod Mar k graf a (12) zabilježeno jedno, nešto osamljeno i! odjeljeno stanište. Isto stanište potvrđuje i D. Petrovi ć (17) sa naznakom, da se nalazi na Savinoj Vodi kod Berims´kog Kamena, iznad sela Cečeva. D. Ptrovi ć (17) piše, da je vidio nekoliko stabala ovoga bora i »na Devetku spram rečice Topila« u Nerodiimskom kotaru, a također mu. se čini, da kod sela Baca, u gornjem toku rijeke Ibra, na mjestu Borovaru, dolazi nekoliko mladih borova, koji bi mogli biti munike ili crni borovi. Ova staništa zahtijevaju da se još ispitaju i sigurno utvrde. Na ova nabrojana staništa nadovezuju se u južnom produženju staništa na planinama Paštriku, Koritniku, Dalici (Djalici) i Korabu, koja su već poznata i Ko š an imu. Prema D. P e t r o v i ć u (17) ima najviše ovoga bora kod Prizrena na planini Koritniku, gdje obrazuje prostrane šume u visinama do 2000 m. nad morem, spuštajući se do 1200 m. iznad sela D. Rapče. J a v o r k a (58) navodi ova staništa: M. Koritnik — iznad potoka Ljuma na »Podbregja« (nadm. vis. cea 1700 m.), zatim M. Djalica Ljums iznad Bičaja (cea 1900 m.) te M. Korab — iznad Radomira (cea 1400) (1 e g. K ü m m e r 1 e). Na Korabu je našao muniku, prema Markgraf u, (12) i D imo n i e. Staništa na Djalici (Qjaliqua e Lumes) potvrđuje Markgra f (12) i Maly (57). U Šar planini, koja se nadovezuje istočno na planinski, lanac Pa- štrik—Korab, nalaze se također staništa munike, koja nalazimo spomenuta 373 |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1941 str. 42 <-- 42 --> PDF |
. već kod Košanina (61). Markgraf (12) označuje planinu sa »Schar-Dagh.« Tu se spominje stanište na brdu Ošljak. Iz radova I. Rudsko g (62) vidimo, da je tu, u stvari, nekoliko staništa i to: iznad Prevalca, predjel »Popovo Prase« iznad sela Mušnikova (u visini od 1450-1800 m). u okolini Sevca (Struge, Bele Vode, Berova Glava u visini od 1350-1600 m.), zatim na zapadnoj padini Ošljaka, na južnoj strani Kodža-Balkana iznad Virova (ove padine »obrasle su skoro do vrha starom, dobro očuvanom munikovom šumom«). Konačno spada ovamo stanište na prevoju Virova, gdje se nalazi mimika u skupinama sa smrčom i drugim vrstama. T. S o š k a (pismeno) pribraja ovamo još stanište na Ostrovici (Sevce) kod Prizrena (serpentin) i stanište na planini Koprivniku.9 ! VI. SLIVOVI RIJEKA MATI, ARSENA, ŠKUMBE I SEMENA Markgra f (12) veže sa skupinom staništa na Koritni´ku, Jalici i Korabu staništa u istočnoj Mirditi u Albaniji. Ova staništa pripadaju slivu rijeke Mati odnosno, njene pritoke Fandi, pa je to razlog, da se i ona navedu odvojeno. Ovamo spadaju staništa u Mnela-gorju, koja je, prema Apfelbec k u (63), pronašao Winegu t sabirajući neke Coleoptere. 1 Markgra f (12) potvrđuje ova staništa. Na nešto južnije položenoj planini Mal i Šenjitu (Mal i Sheit — Sveto Brdo) kod Oroša nalazi muniku Apfelbeck , gdje raste grupimice (»horstweise«) u strmim stjenama. Već od prije spominje No pc sa (64) šume limbe (P. cembra — »Zirbelkiefer Waldungen«) na Malil Šenjt-u i u Skaljanima. Ovo stanište potvrđuje Maly (57) prema materijalu, koga je skupio Apfelbieck, a također i Markgra f (12), vjerojatno na osnovu vlastitoga istraživanja. Bornmülle r (65) bilježi u ovom području stanište munike na Čaf e Štogutu kod Bucaja u distriktu Škreli, gdje ova dolazi u strmim stijenama, na gornjoj granici šume (cea 1400 m. nadm. vis.). Markgra f (12) navodi i stanište na planini Kumra e Lures istočno od Mal i Šenjita. 9 U ovom pregledu data su staništa prema geografskom kriteriju. Većina autora uzima u obzir i administrativno političke, državne i druge granice, što nikako ne odgovara potrebama biljne geografije. Iz tih razloga je kadkada vrlo teško po mjesnom nazivu odrediti točno neko stanište. Uslijed pomanjkanja detaljnih karata ovih predjela, navedena staništa, na žalost, nisam mogao sistematski srediti uz najbolju volju. Ovom prilikom želim upozoriti na vrlo dobre geografske karte raširenja pojedinih vrsta drveća u Macedoniji, koje su izradili ing. H. Em i Drag. S. Petrović, i na kojima su označena pojedina staništa munike. Drag. S. Petrović, u saopćenju o površinama šuma Južne Srbije (Šumarski list 1935. sv. 8 i 9—10 str. 379 i 463) daje ove podatke za muniku: Površina čistih — mješovitih sastojina Kotar Nerodimski — ha 56 ha „ Gorski 970 „ — „ Šarnplaninski 521 „ 160 „ Pećski 92 „ 76 „ Is točki 144 „ — „ Odnosno, svega skupa 1.727 ha čistih i 292 ha mješovitih sastojina munike. (Kod mješovitih sastojina označena je površina, koju munika zauzima u dotičnoj smjesi. 374 |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1941 str. 43 <-- 43 --> PDF |
U slivnom području rijeke Arsena raste munika, prema Mark graf u (12) na planini Mal i D a j t i t istočno od Tirane. U slivu rijeke Škumbe dolazi na Mal i Shpatitu južno od Elbasana (također prema Mark graf u 12). U slivu rijeke Semena Markgra f nabraja staništa na planini Tomoru, istočno od Berata, na Qur i Topit planini, blizu Ohridskog jezera, na visoravni Gjonomadhe zapadno od Korče10 te konačno na planini Qaiičici, jugoistočno od Ohridskog jezera, gdje ju je našao iKošanin , a T. S oš k a saopćuje, da je tu nađen samo jedan fertilni šib ovoga drveta. VII. AKROKERAUNSKE PLANINE Prvi podatak o pridolaženju munike u ovim planinama je interesantan navod Baldacc,i-a (66), prema kome ovdje, .. brdu Kiore, »P i- nus Mughus« tvori »visoke šume« (boschi) Bal da cei (67) piše o tome na drugom mjestu, da klekovina »Pinus Mughus constituit Silvas in m. Kiore e. 1. d. Logara usque ad nunmum (Acroceraunia)!« Adamo v i ć (68) je među prvima posumnjao u ovaj Baldacci-ev podatak o rastu klekovine i smatra, da bi se mogao odnositi! samo na mimiku. Na prevoju Logara, tik uz brdo Kiore, nalazi se stanište munike, koje Markgraf citira prema Novaku (Repe rt. B e i h. 45 (1927) 4 Ann. 3) i koje je godine 1930. stavljeno pod zaštitu, te prema tome i Baldacciev navod o klekovini ima se smatrati kao navod o mimici. VIII. PODRUČJE RIJEKE VO.IUŠE Planina Pind u Epiru Za ovu planinu vezan je nalaz Formanekov e Pinus pindica. Premda je Vanda s (vidi naprijed) doveo u pitanje posebnu vrstu ovoga bora, kasnije su Haussknecht (69) i S e n t e n i s na ovoj planini sabrali za herbar primjerke prave mimike. Maiire et Petitmengi n (15) nalaze, da ovdje mimika raste u društvu s crnim borom. Prema tome više autora potvrđuju sigurnost i tačnost ovih staništa, koja se nalaze na prevoju Zvgos, zatim na brdu Sina u Malakasi, odmah do prevoja Zygos. K ovim staništima treba pridodati i nešto zapadnija staništa na brdu Kuruna u Nemerika gorju, na bivšoj grčko-albanskoj granici i staništa kod Papingona, u planinama južno od Konice, koja prema Baldacci-u citira i potvrđuje Ma r k g r a f (12). Primijetiti treba, da M a i r e et Petitmengin (15) spominju na Pindu i stanište »iznad Said Pasche«, koje poslije nije više potvrđeno. 1 Haussknechto v navod staništa » in m. Peristeri supra Chalici«, koji je poslužio kao osnova netačnom navodu, da na rnacedonskom Perisieru istočno od Prespanskog jezera također raste munika, odnosi se na jedan predio u planini Pindu, koji nosi! ovaj naziv. IX. PLANINA OLIMP U TESALIJI Na ovoj planini našao je botaničar H e 1 d r e i c h prvi puta ovo drvo već u godini 1851, te su prema tome staništa na ovoj planini najprije poznata. H e 1 d r e ic h, odnosno Christ, Boi ssier i drugi, kojima je 10 Prema jednom podatku Bourcata u Revue de Geograf. 10 (1922) 53 (citirano prema Markgrafu 12). 375 |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1941 str. 44 <-- 44 --> PDF |
H e 1 d r e i c h poslao grančice ovoga zanimljivoga drveta, i koji su prvi pisali o tome nalazu, na žalost, ne spominju nikakve točnije lokalitete staništa munike na ovoj planinu. A d a m o v i ć (8) također spominje samo velike šume munike na planini Olimpu. Tek kod H a . e k a (70) nalazimo točno označene pojedine lokalitete staništa, koje je on u zajednici sa Handel Mazzetti-em iobašao i istražio. Staništa su, prema tome: na južnim padinama planine, iznad regije jele, iznad Sparnosa .)11. Steno udolini Mavroiongo (H. M.), na putu za Kalyvia, u visini od 700—1300 m., (H. M.), na padinama spram doline Enipeo (H.), u dolini Enipeo iznad Ag. Dionysios (H. M.), na usponu za Maltu (H. M.), na istočnoj padini vrha Skala .. M.). na Kalyvia Vrissula oko 1800 m. (H. M.). Također i prema jednoj fotografiji! iz knjižice M. Kure-Lemont Oiympe — Paris et Neuchäte l 1923. navodi Haye k stanište munike u gornjem dijelu doline Xerolakki. X. PIRIN I ALI BOTUŠ PLANINA Jedina staništa munike istočiije od rijeke Vardara nalaze se na planinama Pirinu i Ali Botušu u Bugarskoj. Već Velenovsk y (71) postavlja pretpostavku na temelju jedne dobivene grančice nekog bora, da negdje na Rodopama ili na Trojanskom Balkanu raste »b o s am s k a P i n u s leucodermi s.« Sam on, na žalost, nije proslijedio ovim tragom tako, da je to pitanje ostalo otvoreno. A damo vic (72), naprotiv, nakon botaničkog istraživanja nekih bugarskih planina naročito ističe, da mimika u ovim planinama nigdje ne dolazi. Tek godine 1924. objavljuju Stojanov i Stefanov (73) sigurne podatke o pridolaženju munike na bugarskim planinama11´*. U jednoj raspravi Dimi t rova (74) nalazimo za Pirin planinu navedena staništa: El Tepe; oko rijeke Benderice (Bansko), oko izvorišta Bjele-rjeke (Mekonijsko), Džindžiricit i Suhidol (Bansko). Kod M. Müller a (19) nalazimo u jednoj detaljnoj mapi unesena ova staništa munike na planini Pirinu. Također i Paskov (88) daje iscrpan popis i opis ovih staništa. O pridolaženju munike na planini Ali Botušu nalazimo iscrpne podatke kod S t o- j an ova (89). Zanimljivo je uzgred istaknuti, da su ova bugarska staništa poznata tek od 1924. god. a ograničena su samo na dvije planine, pa su i pored toga bugarski učenjaci svojim radovima obogatili literaturu vrlo značajnim prilozima i mnogo doprinijeli za poznavanje ove vrste. XI. JUŽNA ITALIJA U prvim se je vremenima istraživanja i proučavanja munike i njenih staništa držalo, da to drvo dolazi samo na malo planina Balkanskog poluostrva. Postepenim otkrivanjem novih staništa širio se je poznati areal munike na Balkanskom poluotoku. Kao najzapadnije njeno stanište smatra se stanište Runjeva Kosa na planini Čabolji . Hercegovini, koje je otkrio Hande 1-M a z z e 11 i (33). Međutim godine 1905. otkriva B i a g i o Long o (10) njena staništa u Kalabriji i Basilikati, na najjužnijem dijelu 11 Staništa koja je otkrio Hayek, označena su sa (H.), a koja je otkrio Handel- Mazzetti sa (H. M.). 11a Ova je staništa otkrio šumar K. Baikuše v još 1897. godine prema P ask ovu (88). 376 |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1941 str. 45 <-- 45 --> PDF |
Apeninskog poluotoka. Ovo otkriće daje jak dokaz u prilog hipotezi o tercijernoj povezanosti kopna Balkanskog i Apeninskog poluotoka. Prema Fiori u (11) mimiku su u njenim [talijanskim staništima stariji botaničari smatrali nekom drugom vrstom i tako je označavali Tako iu je S c h o u w doveo u vezu sa svojim već spomenutim Pinus magellensis, Tenor e (1846) i Biond i (1880) smatraju je jednim varietetom Pinus nigriicansa, a Parlatore (1867) i Te r raci a in o (1890) kao Pinus laritio. B. Long o (10) navada njena staništa u planinama: La Spina kod Laurie u Basilikati, na Monte Pollinu, na planinama Orsomarso il na Monte Montea u Kalabriji, Na planini Monte La Spina stanište je Campo dal Qaldo, a na M. Pollina staništa: Pietra del Castello, Porta di! Pollino, Dolcedorme sur Serra della Ciavole, Sera Crispo, Piano del Carpino i Piano di Pollino. Ova staništa spominju u svojim radovima Fior i (11), Adamo v i ć (75) i W. L ü d i (76). I Dr. Markgraf, prema materijalu, koga je dobio izravno sa svih ovih staništa, od taljanskih šumara, potvrđuje pridolazak i istovjetnost ovog drveta sa balkanskom munikom. * Prema dosadašnjim istraživanjima i poznavanju munike izlazi, da je ona raširena samo na Balkanskom i u najjužnijem dijelu Apeninskog poluotoka. To se, svakako odnosi na njena prirodna staništa. Međutim postoje u literaturi neki navodi, da to drvo raste i u Maloj Azijii. Tako navada Schweri n (52), da je dobio sjeme »bjelokorog bora (Pinus Heldreiehu Christ)« od Dr. Karl a B o 11 e-a, koje je navodno potjecalo iz Male Azije. Točan lokalitet ili neki drugi! podatak, koji bi se odnosio na stanište drveća, sa kojih je sakupljeno to sjeme, nije mogao Schweri n doznati. Iz toga razloga sumnja i sam u istinitost navedenog porijekla toga sjemena. Izgleda, da je to sjeme skupljeno negdje na Olimpu, pa je uslijed neke pomutnje označeno, da potječe iz Male Azije. Drugi podatak o staništu munike u M. Aziji nalazimo kod prof. Bernhard a (77), koji piše, da mu je botaničar S t ö g e r s saopćio, da je vidio ovaj bor gdje raste na planini Murat Daglu. Na žalost, spomenuti Stögersje u međuvremenu umro, pa se ovaj podatak nije mogao ispitati točnije. Iz jednog opširnog članka istog Bernhard a (78), u kome obrađuje raširenost vrsta borova u Maloj Aziji, moglo bi se zaključiti, da munika tamo nigdje ne dolazi. Pokušao sam ovo pitanje riješiti, pa sam se obratio s upitom izravno na turske šumare, no, na žalost, nisam do danas o tome dobio nikakvog odgovora. Vjerujem, da su oba gornja navoda o pridolaženju munike osnovana na pogriješnom opažanju ili na zamjenjivanju geografske oznake, pa stoga držim, da se navod o pridolaženju munike u Maloj Aziji ima za sada odbaciti. I o netačnim staništima munike, od kojih su se neka uporno provlačila kroz literaturu i tako spriječavala točan pregled raširenja ovo drveta, vrijedno je kazati nekoliko riječi. U nedavno izašlom djelu botaničara Markgraf a (12), iz koga su crpljeni glavni podatci o staništima munike u Albaniji, nalazi se zabilježen priličan broj ovakvih netačnih sta.ništa, pa je potrebno to ispraviti. Prvo stanište, kc.je Markgra f navodi u svom popisu staništa — stanište na planini Vitorogu kod Donjeg Vakufa u srednjoj Bosni — 377 |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1941 str. 46 <-- 46 --> PDF |
otkrio je navodno ornitolog Reiser . U blizini šumarske kuće Ljuša na ovoj planini vidio je Reiser neke borove, koje isprva smatra munikama. Ovaj podatak za to stanište nalazimo zabilježen kod Bečk a (24). Međutim je kasnije sam Reise r utvrdio, da su njegove munike na planini Vitorogu obični, — Pious nigra. Ispravak Reiserov naveli su. već Ginzberger i Maly (79), pa je to stanište time brisano. Stanište munike na planini Vranu, koja leži sjeverno od planine Čvrsnice u Hercegovini, prvi spominje Bec k (30). Međutim Bec k piše da »i na Vran planini, i to u području Veliki Vraffl, na sjevernim obroncima dolaze neki borovi, koji su po svim izgledima munike«. Prema tome Bec k nije mimiku na toj planini vidio, nego ju je negdje iz daljine, vjerovatno sa obronaka planine Čvrsnice, promatrao. Zapravo je vidio neke borove, za koje nije ni sam bio siguran da li su doista munike. Ovu planinu kao stanište munike nalazimo zabilježenu i kod nekih drugih autora, ali se oni uvijek pozivaju na Bec k ov e podatke i ostavljaju ih bez komentara. Jednom prilikom obašao sam dio planine Vrana, ali tamo nigdje nisam naišao na muniku. U predjelu Veliki Vran nalaze se veće grupe klekovine (Pinus Mughus), koje iz daleka gledane liče na neke visoke sastojine konifera. Prema tome ovo stanište treba označiti kao nesigurno i eventualno sačekati sigurnije podatke o tome. Navod Kerner a (80) da »u Bosni ležećoj planini Crnoj Gori« raste munika, također nije tačan. Planina Crna Qora u Bosni leži na priličnoj udaljenosti od slivnog područja Neretve, i na njoj, sasvim sigurno, nema mi jedne jedincate munike. Ovaj navod osnovin je vjerojatno na pogriješnoj oznaci planine, a odnosi se na Crnu Goru (Jelovinu), a to je dio podgorja planine Prenja u Hercegovini. Da li se taj podatak može odnositi i na predio Crnu Goru kod Ziemlja u blizini munikinih staništa na Porin i Prislab planini, ne može se sigurno kazati, pošto, navodno, u ovom području nema nigdje munike. Nyman o v (81) podatak, da munika raste na planini Romaniji!, daleko je od svake točnosti. Iz samog tog podatka, pošto je navedeno da se Romanija planina nalazi! u Hercegovini, a Prenj planina u Južnoj Bosni, izilazi, da je pogriješno naznačen. Na planini Romaniji istočno od Sarajeva dolaze samo crni i bjeli borovi. Isto tako i Gross i Kneucker (82) daju nam jedan neobičan podatak o staništu munike. Oni su muniku, navodno, vidjeli u stijenama iznad rijeke Vrbasa, nad putem koji vodi iz Jajca u Banja Luku. Ova dva botaničara sudjelovali su na jednoj ekskurziji bečkog botaničkog društva po Bosni i Hercegovini, pa su smatrali, da je munika opće raširena u tim tzv. ilirskim krajevima. Na osnovu te pretpostavke oni su borove, koji su sigurno crni borovi, ali nešto neobičnijeg rasta u vapnenastim stijenama nad Vrbasom, smatrali za munike. I u području planine Maglica, na jugoistočnoj granici Bosne i Hercegovine, navodi se medu ostalim1 i jedno stanište munike. Raniji istraživači ovoga područja (Beck ) naročito su naglašavali pomanjkanje staništa munike u planinama, koje se nalaze između njenih staništa okolo Neretve i njenih staništa u Crnoj God. To se odnosi na planine Crvanj, Leliju, Zelen Goru, Volujak, a također i na Maglić. Dr. Bošnja k (83) izvještava sa jedne ekskurzije u područje planine Maglica, da tamo muniku sam nije nigdje vidio. Međutim nešto kasnije, na drugom mjestu (Bošnja k 43) piše, da su njegovi planinarski drugovi Dr. Simonović 378 |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1941 str. 47 <-- 47 --> PDF |
i Dr.-Poljak našli mimiku u Vali, između planine Volujka i Maglilća. Ovo stanište trebalo bi da se nalazi negdje na strmim stijenama iznad potoka Suhe sjeverno od Trnovičkog jezera. Meni je taj predjel vrlo dobro poznat i obašao sam gotovo sva mjesta, gdje bi! se eventualno mogla zadržavati munika. Na žalost, nigdje tamo nisam vidio muniku, a borovi, koji rastu u stijenama Ploča i Makaza kod sedla Prijevora na podgorini planine Maglica, obični su crni borovi. Iz pisanja Dr. Simonović a izgleda, da je i ovdje slučaj sa zamjenom crnog bora i munike. Ovo stanište prema tome nije potpuno sigurno, te bi ga trebalo ponovno istražiti. I borovi, koji se nalaze na Stocu iznad Sutjeske, u blizini Suhe, nisu munike nego su, sasvim sigurno, obični crni borovi. Planina Golešnica kod Velesa u Macedonijil također se spominje među staništima munike, te ju nalazimo zabilježenu i među staništima kod Mar k graf a (12). Prvi podatak o nekom pridolaženju munike na ovoj planini nalazimo kod Maly-a (57). Na temelju jednog češera, uz koga je bilo označeno mjesto nalaza »Alibegica na planini Golešnici«, koga je donjeo sa jedne naučne ekskurzije Apfelbeck , naveo je Maly ovo stanište. Košanin, koji je dobro poznavao ovu slikatnu planinu i nigdje na njoj nije našao muniku. posumnjao je u ovaj podatak i upozorio Maly-a na mogućnost neke griješke. Na temelju toga upozorenja utvrdio je Maly, da je stvarno taj, po Apf e lbeck u sabranu češer, pogrješno etiketiran i da ga je ovaj vjerovatno negdje sabrao u sjevernim Prokletijama, gdje je također prolazio za vrijeme te iste ekskurzije. Ovaj ispravak objavio je Mal y (84) u Glasniku Zemaljskog Muzeja, pa je prema tome ovo potpuno kontinentalno stanište munike brisano. Prema jednoj bilješci Bec k (30) pretpostavlja, da bi regija četinara na planinama Bertiscusu i Peristeru u Macedoniji mogla biti sastavljena od munike. I Haussknechto v podatak staništa munike na »Peristeri supra Chalici« izgleda, kao da potvrđuje ovu predpostavku. Kako smo vidjeli naprijed. Haussknechtovo stanište »P e r is t e rj« nalazi se na gorju Pind u Epiru. Na samom Peristeru u Macedoniji, koji je izgrađen iz silikata i pragorja, pronašao je Griisebac h velike sastojine svoje Pi n us peuc e — molike, a kasnije je sigurno utvrđeno, da ovdje na ovoj planini nigdje ne dolazi munika. Kad je već riječ o molici, treba ispraviti i neke netačne navode o raširenju toga drveta. Ing. S. Radulovi ć u jednom zapaženom članku o molici (86) piše da se »na planinama Bosne gube najsjeverniji) po-* sljednji tragovi toga drveta«. Za to navodi, da »postoje radovi Karl a Maly-a (Glasnik zem. muzeja za B. i H.) Dr. J. Pančića i drugih. Koliko je meni poznato. K. M a 1 v, a mi P a n č i ć ni itko drugi nije tako nešto napisao. Najsjevernija staništa molike nalaze se negdje u području Komova i u okolici Šekulara kod Berana Prema tome molike nema nigdje u Bosni niti do nje dopire, a ing. Radulović je vjerojatno moliku zamjerilo sa munikO´m u pogledu ovoga podatka.12 * 12 Naknadno sam ustanovio da istu pogriješku čini D i mi t ro v u svojoj raspravi o M o 1 i c i, a također i K. M. Müller (19), pa bi bilo možda vrlo potrebno ovo pitanje raščistiti. 379 |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1941 str. 48 <-- 48 --> PDF |
Na početku ovoga priloga naglašeno je posebno značenje nekih kontinentalnih staništa munike. Ta se staništa ističu između ostalih nekim svojim naročito karakterističnim osobinama, pa im stoga treba posvetiti il posebnu pažnju. Jedno takvo čisto kontinentalno stanište navodi se za planinu Murtenicu u Srbiji, u zlatiborskom kotaru. O ovom staništu piše prvi P a n č i ć (16) i to, da raste »u Velikoj Murtenici ispod Ziatibora drvo, koje naš narod i u Crnoj Gori razlikuje pod imenom munike. Ono je opisano pod imenom Pinus leuoodernis«. Na drugom mjestu piše Panči ć (85), da je on našao »dva divlja grma ovog drveta u blizini sela Negvina«, a od mještana je doznao, da to isto drvo raste u velikoj množini na susjednoj planini Murtenici. D r. A dam o vi c (68) nešto kasnije obilazi ove krajeve i piše, da je uzaludno pretražio cijelu Murtenicu; u njoj nije našao nil jedno jedino drvo munike, nego veliko mnoštvo običnih crnih borova. Prema tome Pančića su mještani krivo obavijestili misleći valjda da je mimika isto što i obični crni bor. Murtenica planina prema tome otpada kao stanište munike, a ostaje samo lokalitet kod sela Negvina (Negbine). Na tome mjestu, gdje je Pančić vidio svoja dva »divlja grma« munike, našao je A dam o vi ć još samo jedno drvo. Drugo je bilo u međuvremenu posječeno. I samom Adamoviću ovaj nalaz munike na jednom tako niskom (700 m nad morem), čisto kontinentalnom staništu izgledao je neobičan. S obzirom na to, da nema nigdje u blizini većih prirodnih sastojina munike i! da su nađena navodno samo dva njena stabla (još k tome na rubu jedne oranice), zaključivao je, da je ovo drveće poniklo iz sjemena, koga su ovamo donijele ptice. Ornitolog Reise r je za potvrdu ove mogućnosti ustanovio, da je sjeme munike iz izmetina ptice krstokljuna (Loxia curvirostra L.) zadržalo klijavost. Ovo zanimljivo stanište bilo bi vrijedno da se dalje istražuje. Mogao sam doznati, da je prije nekoliko godina (1935 g.) i ovo jedino preostalo stablo munike posječeno. I Košani n (18) je zabilježio jedan zanimljiv podatak o jednom drvetu munike na Zlatiboru. On piše, da jedno drvo munike na toj planini služi seljanima kao zapis . To znači, da od tog drveta praznovjerni prolaznici otsjecaju pojedine komadiće, koji im onda služe kao amajlije protiv »uroka« ili za neke druge vračbine. Po svoj prilici to drvo nije bila munika, već prije crni bor. Mogao bi biti to> il jedan od onih »zlatni h boro v a«, koji se spominju na Zlatiboru. Sasvim je sigurno, da to drvo više tamo ne postoji, pošto mi o njemu dobri poznavaoci šuma i flore te planine nisu znali ništa kazati. Moguće je to isto ono drvo, koje je i Pančić otkrio. Konačno nam preostaju jedino još tako zvana sandžačka staništa munike. Prvi put nalazimo zabilježeno kod Bečk a (30), da postoje, prema pričanju Reisera, staništa munike u Donjim Matarugama kod Plevalja. Sam B e c.k smatra, da su ova, kao i ona po Pančiću otkrivena staništa u Srbiji, još nesigurna i da ih treba još preispitati. Kasnije pišu o tim staništima Oinzberger i Maly (79), da se nalaze »u sjevernoj Crnoj Gori, kod Plevalja u Sandžaku Novi bazar«, ali ne spominju uz to ništa podrobnije. Tek kod Aschers ona i Graebnera (87) nalazimo bliži podatak, da prema izjavi V. Čurčića raste munikovo »jedno jedino veliko drvo iznad manastira Dubovice na visoravni Donje Mataruge«. Iza ove bilješke ne nalazimo o tim staništima ništa više zapisano u litera 380 |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1941 str. 49 <-- 49 --> PDF |
turi. Markgra f (12), vjerojatno zbog male sigurnosti, ispušta ovo stanište iz svoga popisa. D. Petrovi ć (17) puše također, da u Sandžaku nije nigdje naišao na mimiku. Vjerovatno bi ovo stanište palo sasvim u zaborav, da u najskorije vrijeme nije donjeo kustos sarajevskog muzeja D. S e r g i j e v s k i jednu grančicu i dva češera sa jednog drveta bora iz Sandžaka. Pregledom je utvrđeno, da ova grančica i češeri potječu od jednog drveta munike. Mjesto, gdje raste ovo drvo, nalazi se u blizini sela Ljutići, na visoravni Donje Mataruge, nedaleko spomenutog manastira Dubovice. Prema fotografiji toga drveta, koju je sa sobom donio Sergijevski, vidi se, da je to visoko drvo, neobično jako razvijene krošnje, koja u mnogome odstupa od tipične krošnje munike. Sabrani češeri pokazuju također neka manja odstupanja od češera munike sa hercegovačkih staništa. Zanimljivo je, da je i ovdje slučaj sa samo jednim osamljenim drvetom. Mještani su pričali Sergijevskom, da su prije bila u blizini još dva mlada primjerka, ali da ih je neko posjekao. Ing. Velimir Jaki ć, u vezi s ovim staništem, saopćuje ml, da u Kamenoj Oori i kod sela Obarda, nedaleko od Donjih Mataruga, ima također po jedno drvo munike. Iz do sada sakupljenih podataka O´ pridolaženju munike na kontinentalnim staništima, mogu se izvući zanimljivi zaključci. U prvom redu je zanimljivo, da na svim- staništima dolazi samo po jedno ili dva osamljena stabla. Sitne morfološke razlike češera, naročiti rast i eventualno neke anatomske razlike, koje još nisu istražene, dovode do zaključka, da se možda ovdje radi o nekoj varijeteti ili o nekoj klimatskoj formi munike. Pitanje, da li su nekoć na tim mjestima postojale veće sastojine toga drveta, ili je možda točna Adamovićeva predpostavka o prenosu sjemena po pticama, nije još riješeno. Sva ta pitanja čekaju buduća istraživanja i rješavanja. * Iz ovoga pregleda staništa i iz priložene skice (SI. 2) dade se pregledno upoznati današnje geografsko raširenje munike. Uslovljenost pridolaska, klimatski, edafski, i ekološki faktori, razlogom su, što je današnji areal munike razbijen u veliki broj malih otoka. 0 njenom geološkom porijeklu i razvoju postoje različite teorije. Postoji hipoteza, da je razvojni centar munike prije glacijalne periode bio negdje u planinama sjeverne i srednje Albanije. Za vrijeme glacijacije munika se je povlačila bliže mediteranu, a nastankom ponovne toplije klime vraćala se je najlakšim putevirna, kroz doline rijeka, natrag na svoja stara staništa. Zanimljivo je usporediti nekadašnje protezanje diluvijalnih glečera i današnja staništa munike. U gotovo svim planinama, u kojima se nalaze današnja staništa mimike.^ nađeni su tragovi glečerskih cirkova i morena (primjerice u planinama Čvrsnici, Prenju, Durmitoru, Sinjajevini, Komovima, Zeletinu i Prokletijama). Upravo na tim odsjecima, gdje sp se protezali ledenici, nalazimo najljepše i najprostranije (u koliko ih nisu ljudi i stoka oštetili) sastojine munike. Ove i još mnoge zanimljive činjenice nisu do danas istražene i njima treba posvetiti osobitu pažnju. Možda je za nauku zanimljiv historijat i razvoj ovih staništa mu nike, ali za nas je najvažnije današnje stanje, u kojima se nalaze ta sta 381 |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1941 str. 50 <-- 50 --> PDF |
ništa. Rješenjem ministarstva šuma jl rudnika broj 30723/36 od 15-1-1937 na osnovu §§ 121 i 126 Zakona o šumama13 određena je zabrana sječe stabala munike »s razloga, što je ta vrsta drveća u prirodu dosta rijetka«. Sječa stabala munike dozvoljava se samo u naučne svrhe ili iz šumskouzgojnih razloga a i u tom slučaju mogu se sjeći samo defektna (za život nesposobna) stabla. Međutim, munika se mjestimice sječe nemilice. Neka njena staništa nisu danas ništa drugo, mego panjišta. S obzirom na pridolaženje ove vrste na takvim terenima, gdje osim nje gotovo ni jedno drugo drvo ne može pružiti tlu sigurniju zaštitu, nije,ni čudo, što se na mjestima gdje su posječena stabla munike, stvaraju počeci bujica i vododerina. Možda je danas k r a j m j e v r i j e m e, da se pvo drvo zaštiti jakim mjerama, ne samo zbog toga, što je prirodna rijetkost, nego da bi se zaštitilo i ono zemljište, na kome o n o r a s t e. LITERATURA 1. Christ H. — Uebersicht der Europäischen Aibietineen (Pinus Lin.) — Naturf. Gess. Basel III. (1863), str. 549. 2. Antoine F. — Pinus leucodcrmis Ant. — Österreichische Botanische Zeitschrift XIV (1864), str. 366. (Isto u posebnom izdanju (1865) sa 2 fotografije). 3. Christ M. — Beiträge zur Kenntniss europäischer Pinus-Arten Flora. N. F. 1867, str. 83. (Regensburg). 4. Beck Dr. Q. — Flora von Südbosnien -und der angrenzenden Herzegowina — Annai. d. naturh. Hofmus. II. 1887, str. 60 (38). 5. Formanek Dr E. — Zweiter Beitrag zur Flora von Serbien, Makedonien und Thessalien — Verhandlungen des naturforsch. Vereines Brunn 1896, str. 9 i 20. 6. Vandas Dr. C. — Reliquiae Formanekianae Brunae 1909, str. 533. 7. Novak Dr. F. — Pinus pindica a Pinus magellensis — Rozpravy II. Tfidy Češke Akademie. Ročnik XLIV (1934) č. 18. 8. Adamović Dr. L. — Die Panzerföhre in Pindus Gebiete. — Österrechicsche Botan. Zeitschr. 1906, str. 487. 9. Schoiuw J. — Les Coniferes d Italie, sous les raports geographiques et historiques. Ann. d. Se. Nat. (Bot.) Ser. III T. III (1845), str. 233. 10. Longo B. — Intorno al Pinus leucodermis Ant. Annali di Botanica Vol. V. Fase. 2 (1907), str. 115—131, sa nekoliko fotografija. 11. Fiiori Adriano — II Pino Laricato — L´Alpe — Rivista forest. Italiana. Ann. XVIII (1931), str. 4012. Markgraf Dr. F. — Die Panzerkiefer — Mitteilungen der Deutschen Dendrolog;schen Gesellschaft 43 (1931), str. 250. 13. Fitschen J. — Handbuch der ´Nadelholzkunde, Berlin 1930, str. 402. 14. Boissier E. — Flora orientalis. Vol. V. 1884, str. 697. 15. Maire R. et Petitmengin M. — Etude des Plantes Vasculaires recoltees en Grece (1904). Nancy 1907, str. 234. 16. Pančić Dr. J. — Flora kneževine Srbije — Beograd 1874, str. 638. 17. Petrović S. D. — O šumskom drveću u Južnoj Srbiji. — Šumarski List (1934), str. 471 18. Košanin N. — Geološki i geografski momenti u razviću flore Južne Srbije. — Zbornik radova posvećen J. Cvijiću — Beograd 1924. 13 Vidi Šumarski list br. 3/4 1938. str. 201. — Zabrana sječe stabala Pančićeve omorike i mimike. 382 |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1941 str. 51 <-- 51 --> PDF |
19. Müller K. M. —´ Pines pence und Pinus leucodermis in ihren bulgarischen Wuchsgöbieten. —- Mitteilungen aus d. Staatsforstverwalt. Bayerns 1928, s.tr. 76. 20. Kerner A. — Schedae ad floram eksiccatam Austro-Hungaricam VI. (1893i), str. 105. 21. Fiala F. — Zwei interessante Nadelhölzer des bosnischen Waldes — Wissenschaftliche Mitteilungen aus Bosnien und d. Herzegowina Bd. I. (1893, s. 570. 22. Hempel Q. und Wilhelm K. — Die Bäume und Sträucher des Waldes. Knjiga I., str. 158 (sa više slika). 23. Fiala F. — Botanički prilozi. — Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini. Knjiga .. (1892), str. 187. 24. Beck Dr. Q. — Flora von Bosnien, der Herzegowina und des Sandžak Novi pazar. — Wissensch. Mitteilungen aus B. u. H. 9 (1904), str. 410. 25. Petratsehek — »Bosnien und die Herzegowina auf. d. Millenium Ausstellung ji Budapest« — str. 272 i dalje. 26. Košanin Dr. N. — Četinari Južne Srbije — Glasnik skopskog naučnog društva knj. 1. sv. 1. (1925), str. 249. 27. Maly K. — Dendrologisohes aus Ilirien — Mitteilungen d. Deutschen Dendrol. Gesellschaft Nr. 42. (1930), str. 134. 28. Vandas Dr. K. — Neue Beiträge zur Kenntnis der Flora Bosniens und der Herzegowina — Sitzungsbericht d. k. böhm. Gess. d. Wiss. (1890i), str. 280. 29. Dimitz L. — Die forstliche Verhältnisse und Einrichtungen Bosnien und d. Herzegowina. 30. Beck Dr. G. — Die Vegetationsverhältnisse der Illyrischen Länder (1901), str. 353. 31. Fiala F. — Prilozi flori Bosne i Hercegovine — Glasnik Zem. Muzeja u Đ. i H. 1896. sv. 8 i 4, str. 318. 32. Bošnjak Dr. K. — Iz Hercegovačke flore. — Glasnik Hrvat, prirodoslov. društva God. XLI—XLVIHI (1936), str. 18. 33. Handel-Mazzetti Dr. H. — Eine botanische Reise in Bosnien und d. Herzegowina. — Sonderaibdr. aus d. XV. Jahrber. d. Naturwissen. Orientvereins Wien 1910, str. 21. 34. Bošnjak Dr. K. — Cafoulja planina. — Hrvatski planinar 1935, str. 99. 35. Beck Dr. G. — Die alpine Vegetation der südbosnisch-herzegowinischen Hochgebirge. — Verhandl. d. K. zoolog.-´botan. Gess. in Wien 1888, str. 788. 36. Adamović .Dr. L. — Die Pflanzenwelt Dalmatiens. Leipzig 1911, str. 115. 37. Oliva A. — Botanička ekskurzija na planinu Subru — Hrvat, planinar 1940, str. 109. 38. Pittoni J. C. — Thomas Pihler´s Reise nach Dalmatien und Montenegro im Jahre 1868. — Österreichische Boten. Zeitschrift. 1869, str. 155. 39. Pančić Dr. J. — Botanische Bereisung von Montenegro im Jahre 1873. Österreichische Botan. Zeitschrift 1874, str. 84. 40. Adamović Dr. L. — Die Panzerföhre im Lovćengebirge. — Magyar, botan. Lapok 1908, str. 200. 41. Rohlena J. — Fünfter Beitrag zur Flora von Montenegro. — Aus dem botan. Inst. d. Böhm. Univers, in Prag II — 433. Sitzungsber. 1911 (1912) str. 113. 42. Rohlena J. — Ueber der Verbreitung der Pinus peuce Gris. in Montenegro. Allgemeine Botanische Zeitschrift 1907, str. 75. 43. Bošnjak Dr. K. — Prilog poznavanju durmitorske vegetacije. — Acta Bofanica Vol. X. (1935) str. 17. 44. Fukarek P. — Picea omorika Panč., njena vrijednost u šumarstvu i pitanje njenog areala. Šumarski List 1935, str. 504. 45. Hassert Dr. K. — Beiträge zur physischen Geographie von Montenegro. Ergänzungsheft Nr 113 zu i»Petermans Mitteilungen« 1895, str. 166. 46. Reiser Otmar — Materialien zu einer Ornis Balcanica. Bd. IV. — Montenegro. 1896, str. 28. 383 |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1941 str. 52 <-- 52 --> PDF |
47. Novak Dr. F. — Pirn Heldreichii Christ stationes novae. — Presfia. Včstnik československe botaničke společnosti v Praze. Vol. XI. (1932). 48. Beck Dr. Q. et Szyszytowicz Dr. I. — Plantae ä Dre Ign. Szyszylowick in itinere per Cernagoram et in Albania adjecemte anno 1886 lectae. — Rospr. i Spraw. Wydz. matem. przyr. Akad. Umiejet. Tom. XIV. Krakov (1888), str. 46. 49. Milojević B. 2. — Komovi. — Glasnik geografskog društva sv. XIX (1933), str. 61. 50. Poljak Dr. J. — Komovi. — Hrvatski planinar 1932. Sv. 2. str. 39. 51. Nopcsa. — Geographie und Geologie Nordalbaniens. — Geolog. Hung. 3 1929. 52. Schwerin Dr. F. — Botanische und forstliche Mitteilungen über Koniferen. — Mitteilungen d. Deutsch. Dendrol. Gesellsch. 1929. str. 164. 53. Kušan Dr. F. — Nalazišta runolista u sjeveroistočnim Prokletijama. Hrvatski planinar 1936, str. 20. 54. Urban Dr. S. — Na vrhovima Prokletija. — Hrvatski planinar 1938, str. 60. 55. Bošnjak Dr. K. — Botanička ekskurzija u Prokletije. — Priroda XXVM 1937, str. 12. 56. Rudski I. — Botaničke znamenitosti Štedima u Crnoj Gori. — Priroda XXV (1935), str. 107 (sa jednom slikom). , 57. Maly K. — Saopštenja o dešavanju nekojih Pinus-vrsta na ´balkanskom poluostrvu. Glasnik Zem. Muzeja u B. i H. XXXII 1920, str. 212. 58. Javorka Dr. A. — Additamenta ad floram Albaniae VII. Anthophyta. Magyar Tudomänyos Akademia Balkän-kutatäsai. III. 1926. St 219. 59. Hayek Dr. A. — Zweiter Beitrag zur Kenntnis der Flora von Albanien. Denkschrift. d. K. Akademie d. Wissensch. in Wien. Mat.-natw. Bd. 99 1924, str. 108. 60. Hayek Dr. A. — Beitrag zur Kenntsnis der Flora des Albanisch-Montenegrinischen Grenzgebiete. — Denkschrift d. k. Ak. d. W. Mat. natw. Bd 94. 1917. str. 132. 61. Košanin N. — 0 vegetaciji severoistočne Aribanije. — Glasnik Srpskog Geografskog Društva Sv. 3 i 4 1914, str. 20. 62. Rudski I. — O vegetaciji planine Ošljaka. — Glasnik Hrvatskog Prirodoslovnog društva 1929—1936, str. 125. 63. Apfelbeck V. — Neue Koleopteren gesammelt während einer Forschungsreise nach Albanien und Monitenegro. Sitzungsberichte der K. Akademie d. Wissenschaften Mth.-natw. Klasse Bd. CXVI. Abt. I. 1907, str. 20. 64. Nopcsa F. — Das Katholische Nordalbanien. — Foldrajzi Közlemenyek. Budapest, godina ? str. 44. 65. Bornmüller J. — Zur Flora von Montenegro, Albanien und Mazedonien. — Magyar Botanika! Lapok XXXII. (1933), str. HO. 66. Baldacci A. - Itenerari Albanesi. — Bolletino dela Societä Geografica Italiana. Fase. VI, VII, Villi. Roma (1900), str. 687. 67. Baldacci A. — Rivista critica della collezione botanica fata nel 1892 in Albania. — Malpighia Anno 1894, str. 76. 68. Adamović Dr. L. — Die Pflanzengeographische Stellung und Gliederung der Balkanhalbinsel. — Denkschrift d. Math.-Naturwis. KI. d. Akad. d. Wissenschaft. Bd. LXXX. (1907), str. 436. 69. Haussknecht C. — Syrnbolae ad floram graecam. — Mittheilungen d. Thüringischen botanischen Vereins N. F. .1.. (1897), str. 222. 70. Hayek Dr. A. — Ein Beitrag zur Kenntnis der Vegetation und der Flora des thessalischen Olymp. — Beihefte zum Botanischen Centraltolatt Bd. XLV. (1928), Abt. II, str. 236. 71. Velenovsky J. — Flora Bulgarica. — Supplementuro I. (1898), str. 360. 72. Adamović Dr. L. — Die Verbreitung der Holzgewächse in Bulgarien und Ostrumelien. Denkschrift, d. K. Akad. d. Wissensch. Math.-natw. Kl. Bd. 84. (1909), str. 635. 73. Stojanov N. i Stefanov B. — Flora na Blgarija. Sofia (1924), str. 58. 384 |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1941 str. 53 <-- 53 --> PDF |
74. Dimitrov T. — Isledvane na sjemenni material! ot bora Pinus leucodermis Ant. — Godišnjik na Sofijskija Universitet (1927), str. 256. 75. Adamović Dr. L. — Die Pflanzengeographische Stellung und Gliederung Italiens. Jena 1933. 76. Lüdi Werner — Beitrag zur regionalen Vegetationsgliederung der Appeninhalbinsel. Ergebnisse der Intern. Pflanzgeogr. Excurs. 1934. Bern 1939, str. 212. 77. Bernhard R. — Fagus orientalis Lipsky im Taurus. — Mitteil. d. Deutschen Dendr. Gesellschaft. 1938, str. 22. 78. Bernhard R. — Die Kiefern Kleinasiens. — Mitteil. d. Deut. Dendr. Gesellschaft. 1931, str. 29´—50. 79. Ginzberger Dr. A. u. Maly K. — Exkursion in die iHyrisehen Länder 1906, str. 114. 80. Kerner — Schedae ad floram excisskatam austro-hungaricam. Vienae 1881—1898. 81. Nyman — Conspectus florae Europae. Supplement II. 1889—1890, str. 283. 82. Gross L. u. Rneucker A. — Unsere Reise nach Istrien, Dalmatian, Montenegro, der Hercegovina und Bosnien. Allgemeine Botanische Zeitschrift No. 11. 1900, str.56. 83. Bošnjak Dr. K. — Na nepoznatim i poznatim stazama u Crnoj Gori. Hrvatski planinar 1932, str. 300. 84. Maly K. — Ispravak k´ mojem radu: Saopštenja o dešavanju nekojih Pinus-vrsta na balkanskom poluostrvu. — Glasnik Zem. Muzeja s B. i li. 1923, str. 162. 85. Pančić Dr. J. Dodatak »Flori Kneževine Srbije« 1884, str. 215. S6. Radulović Ing. S. — MoLka na planinama Nidže-Kožuf. — Šumarski List. 1939, tor. 7, str. 373 87. Ascherson P. u. Graebner P. — Synopsis der Mitteleuropäischen Flora 2. Aufl. Bd. I. Leipzig 1913, str. 330. 88. Paskov I. — Razprostranenieto na černata mura (P. leucodermis) v Pirin-planina. — Gorski Pregled god. XVIII (1932) str. 31S. 89. Stojanov N. — Vrhu rastitelnostta na pl. Ali Botuš. Godiš, na Sofijsk. Univ. Fiz. m. fakultet, kn. XVII. 1920. 90. Hayek Dr. A. — Die Panzerföhre u. ihr Vorkommen auf dem thessalischen Olymp. — Centralblatt für das gesamte Forstwesen 1926. Heft 5/6, str. 143. ZUSAMMENFASSUNG Zu den seltenen Holzarten der Balkanhalbinsel gehört auch die Panzerkieier. Angaben -und Abfassungen über die Panzerkiefer, ihre Standorte, Wachstumsart und Eigenschaften finden wir in verschiedenen — meist ausländischen — Zeitschriften und Büchern zerstreut. Der Autor nahm sich vor, dies ziemlich umfassende Material über die Erforschung dieser Holzart in einigen Beiträgen zu ordnen, zu erweitern und übersichtlich klarzulegen, dies umsomehr, da die Panzerkiefer wegen ihrer geringen Ansprüche auf den Standort eine wichtige Rolle in der Karstaufforstung spielen wird. — Der Zweck dieser Beiträge ist, endlich ein klares und übersichtliches Bild über die Verbreitung und Eigenschaften dieser interessanten Holzart zu bekommen. An erster Stelle bringt dieser Beitrag die Geschichte der Entdeckung dieses Baumes und die Namen, die dieser in der wissenschaftlichen Literatur erhalten hat. — Der erste Entdecker der Panzerkiefer war der Botaniker Theodo r Hel d reich , der sie auf dem Berge Olymp vorfand. Dr. H. Christ , ein schweizer Botaniker, gibt ihr die erste wissenschaftliche Beschreibung und den Namen Pinu s H e 1 d reichii. — Etwas später entdeckt diese Baumart Franz Maly auf dem Orjen Gebirge und Fran z Antoin e gibt ihr die wissenschaftliche Beschreibung, sowie den Namen Pinus leucodermis. Nachher bekam die Panzerkiefer die Namen Pinus p r e n j a nach Günther Beck und Pinus p ia d i c a nach Eduard Formanek. 385 |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1941 str. 54 <-- 54 --> PDF |
Nach neuzeitlichen Forschungen Dr. Markgraf s hat die Panzerkiefer zwei Variationen, die sich nach mehreren Merkmalen unterscheiden und zwar, eine Varia tion, die dem Funde Heldreich s auf dem Olymp, die andere dem Funde Malys. auf dem Orjen Gebirge entspricht. Markgra f gibt als genau und richtig dieser Art den Namen Pinus Heldreichii Christ und den Variationen die Namen: — typica Markgraf und — 1 e u c o d e r m i s (Antoine) Markgraf. Ferner ist die Verbreitung der Panzerkieler im geographischen Sinne dargestellt, wobei die Aufzeichnungen K o š a n i n s und anderen erwähnt sind, die schon früher den Zusammenhang der Standorte dieser Holzart mit klimatischen und geologischen Faktoren und anderen Vorgängen bestätigten. Besonders wird die Abhängigkeit der Standorte vom Einflüsse der mediteranen feuchten Luftströmmungen, die durch tiefe Täler der grossen Flüsse ins Land eindringen, betont. Karakteristisch für die Stand orte der Panzerkiefer ist die Tatsache, dass diese im überwiegenden Falle die Hänge erwähnter Flusstäler streichen. Der Verfasser teilt die Standorte der Panzerkiefer in folgende Gruppen: I. Stromgebiet der Neretva und Umgebung II. Das Gebirge in der Umgebung von Kotor III. Nord-Montenegro und das Gebiet des Flusses Morača IV. Flussgebiet der Cijevna V. Flussgebiet des schwarzen und weissen Drim VI. Flussgebiet der Mati, Arsen, Skumba und Semeni VII. Das Akrokeraunische Gebirge bei Valona VIII. Flussgebiet der Vojuša IX. Olymp Gebirge in Thessalien X. Pirin und Ali-Botosch Gebirge im Bulgarien XI. Süd-Italien, Calabrien und Basilicata. In diesem Beitrage wird festgestellt, dass in der Literatur einige Gegenden als Standorte der Panzerkiefer unrichtig angegeben sind. An erster Stelle kommt hier in Frage das Vorkommen der Panzerkiefer in dem Gebirge von Klein-Asien (beziehungsweise Murat-Dagh Gebirge). — Der Autor ist der Meinung, dass die bestehenden Angaben sehr zweifelhaft sind und demnach kann er diesen die Richtigkeit nicht zusprechen. Unrichtig sind auch die Standorte der Panzerkiefer auf dem Gebirge Vitorogin Mittelbosnien (nach Reiser bei G. Beck), Vran Gebirge (nach Beck), Crna gora in Bosnien (nac h Kern e r), Romania Gebirge östlioh von Sarajevo( nac h N y m a n), das Flusstal des Vrbas zwischen Jajce und Banja Luka (nac h Gross und Kneuder), das Maglić Gebirge (nach Dr. Simonović und Dr. Pol jak bei Dr. Bošnjak) und das Gebirge Golešnica bei Veles (nach Apfelbecik bei M a J y). Besondere Aufmerksamkeit widmet der Verfasser den ausschliesslich kontinentalen Standorten der Panzerkiefer. Nach Angaben Dr. Pančić sind in der Nähe des Dorfes Negbine am Rande des Murtenica Gebirges in Serbien zwei Stämme der Panzerkiefer vorgefunden, die in der Zwischenzeit, leider, gefällt sind, welches die Erforschung dieses Standortes ziemlich erschweren wird. Einzelne Stämme der Panzerkiefer findet man noch immer in Sandžak (bei den Dörfern Ljutići und Obrade, und´ in der Kamena gora) vor. Das einzelne Vorkommen dieser Stämme ist sehr merkwürdig und es wird einer gründlichen Erforschung dieser Gebiete benötigen um gültige Schlüsse betreffs dieser Standorte zu ziehn. — Zum Schlüsse wird die Notwendigkeit betont, die einzelnen Standorte der Panzerkiefer unter Naturschutz zu stellen, zwecks Schonung und Erhaltung dieser seltenen und hochinteressanten Holzart. ^^ Der Verfasser 386 |