DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1941 str. 18 <-- 18 --> PDF |
jacija crnog bora, ispravljajući mu naziv u Pinus Laritio var leucodermis. Iza toga se je u upotrebi zadržao Antoineov naziv Pinu s leuco dermi s i danas ćemo naći najviše opisa i podataka o tome drvetu pod tim nazivom. Tome je možda najviše doprinjeo u ono vrijeme jedan od najboljih poznavaoca flore Balkanskih zemalja, Dr. G. Beck , koji se tim nazivom služi u svim svojim vrlo značajnim radovima. I sam je B e ck (4) kod svog prvog susreta s tim drvetom na planini Prenju mislio, da je pronašao jednu novu, botaničku vrstu. U prvom izvještaju sa ove ekskurzije maziva on to drvo Pinu s P r e n j a, no kasnije ispravlja sam taj naziv pošto je ustanovio, da je to isto ono drvo koje je već prije našao F r. M a 1 . na Orjenu. Češki botaničar E d. Form a ne k (5) proučavajući floru Epira naišao je na planini Pindu na neke borove, koji su mu se učinili zanimljivi. Prema mjestu nalaza nazvao ih je imenom Pinu s P i n d i c a i objavio je njihov opis. Materijal, koji je sabrao Formanek prilikom svojih putovanja, pregledao je Dr. V an d as (6) i među ostalim ustanovio, da su grančice od Pinu s Pindic a u herbaru — grančice običnog crnog bora, a nikako neke nove nepoznate vrste.2 Na istom mjestu na planini Pindu sabrao je grančice i češere ove Formanekove Pinus Pindica i botaničar S i n t en i s. Pregledom je ustanovljeno, da ovi primjerci Sinteni´sa potječu od prave munike (Sintenis — Iter thessalicum 1896 Nr. 962!). Kasnije se je ustanovilo, da na istom staništu na planini Pindu raste i crni bor i munika, pa postoji mogućnost, da je Formanek zaista našao pravu mun´iku (što bi odgovaralo i narodnom! nazivu koga je zabilježio), ali da je pogriješkom u herbar sabrao grančice običnog crnog bora. Prema tome neki autori uzimaju i ovaj Formanekov naziv kao sinonim za muniku. (Vidi o tome još Nova k [7] i Adamović [8]). Botanički naziv Pinus magellensis Schouw odnosi1 se na jednu vrstu klekovine (Pinus montana Mili.), koju je Schou w (9) pronašao na planini Monte Majela u srednjoj Italiji. Među ostalim zabilježio je Schouw, da je na planini Monte Polliho u južnoj Italiji našao jednu vrstu bora, koju nije znao, da li da je pribroji k svojem Pinus magellensis-u ili k crnom boru.8" Na planini Monte Pollino našao je kasnije Bi agi o Long o (10) sastojine prave munike, pa su prema tome neki talijanski botaničari (F i o r i 11) smatrali, da je munika već prije bila poznata Schouwu, samo što ju ovaj nije dobro označio. Najnovija istraživanja Dr. Markgraf a (12) pokazla su, da ta vrsta ima dvije jasno istaknute varijacije. Jedna se od tih varijacija ističe i sa nekim razlikama u građi češera a onda i time, što je mnogo bržeg rasta. Za naziv vrste uzima Markgraf Christov naziv Pinu s H e 1 d r e i- c h i i pošto je taj stariji od Antoine-ovog, pa prema tome ima prvern^ 2 Dr Vatrdas piše o tirn primjercima iz Formanekovog herbara slijedeće: »Pinus pindica Form, a tyipica P. migrieante Host, non diversa, cum P. leueodermi Ant. hon confundenda.« 3 Originalni primjerci Pinus magellensis, koje sam imao prilike vidjeti u herbaru Muzeja u Sarajevu (Dörfler-Herbarium normale No 4097 leg. G. Rigo) nemaju sa našom mimikom ništa zajedničkog i bez sumnje pripadaju jednoj vrsti klekovine. (Pinus montana Mili). 350 |