DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 8-9/1941 str. 4 <-- 4 --> PDF |
JOSIPU KOZARCU O TRIDESETPETOJ GODIŠNJICI NJEGOVE SMRTI (ZUR ERINNERUNG AN JOSIP KOZARAC ANLÄSSLICH SEINES 35. TODESTAGES) Šumsko gospodarstvo, pa bilo ono makar kako maleno, vezano je za život ljudskih koljena. Sto u šumi uzgaja jedno koljeno, rijetko će kada dorasti, da to uživaju njegova djeca. Redovno će, možda, istom unučad moći uživati napore svojih djedova. Takva je, eto, bit i narav šumskoga gospodarstva. Imajući pred sobom vječno pomladjivanje naroda, a onda i vječno javljanje potreba, napori u šumskom gospodarstvu oko uzgajanja, njege i čuvanja šuma, najvidljiviji su primjer čistoga i vedroga altruizma, čiste ljubavi za svoj narod, za njegova naredna pokoljenja, a onda i ljubavi za održavanje i obnavljanje najljepšega dara božjega — šume. Ime Josipa Kozarca, negdanjeg skromnog šumara u Lipovljanima, poznatoga i proslavljenoga hrvatskog književnika, vezano je duboko i jako za naše šumsko gospodarstvo. Svojim pronicljivim umom uvidio je, što znači promišljeno uzgajanje i održavanje šume u našoj Posavini, a poglavito hrasta; brojkama je nastojao izraziti gubitke, koje trpi šumsko gospodarstvo, kad mu se ne posvećuje dužna i potrebna pažnja; obrazloženim opažanjima biologa, kojemu je u ono vrijeme malo1 ravna bilo i u velikom stranom svijetu, upozoravao je na teške posljedice neracionalnoga šumskoga gospodarstva uopće, a u prvom redu u našem Misiru, u našoj Posavini. Imajući za uporište bogato znanje u svim granama šumarstva, davao je promišljene prijedloge za što bolje gospodarenje u slavonskoj šumi, u prvom redu za provadjanje onakovih uzgojnih mjera, koje će osiguravati život hrasta u Posavini, a st time će osiguravati i bogate prinose. U stručnim raspravama, koje piše u našem Šumarskom Listu i u stranim stručnim časopisima, na njemačkom i madjarskom, iznosi svoja gledišta poglavito iz područja uzgajanja šuma, koja mu pronose ime i u stranom svijetu, a koja pronose i ime našemu narodu. Kad brani svoje poglede, koji se uvijek temelje na stručnim dokazima, nesavitljiv je kao punodrvni slavonski hrast, a otmjen u izlaganju kao pravi sin naše bo gatesto imenice. Šokadije. Listajući Š Josipaumarski Kozarca, List koji tamo je svojim od 1885. pa jakim sve perom do 1906. puniosusrećemo njegove čestra336 |
ŠUMARSKI LIST 8-9/1941 str. 5 <-- 5 --> PDF |
Od god. 1896.—1898. uredjuje iz Vinkovaca Šumarski List; napušta uredništvo, kad mu se je zdravlje počelo lomiti. Godine 1898. nagovaraju ga drugovi i prijatelji da ide u mirovinu u Zagreb i da pored uredništva Šumarskog Lista preuzme i tajništvo šumarskog društva. Medju šumarima se i danas priča o Kozarčevom odgovoru: »Prenesite mi Vinkovce u Zagreb, pa ćemo se laglje pogoditi«. Nije htio napustiti svoj kraj, svoju posavsku šumu. Zaustavljamo^ se na godini 1906. U broju 9 javlja Šumarski List, da se je ugasio život Josipa Kozarca. U broju 11 iste godine, u izvještaju o XXX. redovitoj skupštini hrvatsko-slavonskog šumarskog društva, ondašnji tajnik Andrija Borošić, sa dubokim bolom u duši, obavještava hrvatske šumare o njegovoj smrti ovako: »A najveći gubitak zadesio nas je smrću nikada neprežaljenoga druga, slavljenog hrvatskog književnika a začasnog člana našega društva, Josipa Kozarca, kr. državnog šumarnika, koji je svojim zlatnim perom u velike obogatio i našu knjigu šumaricu«. Mi se s dubokom zahvalnošću sjećamo Josipa Kozarca o tridesetpetoj godišnjici njegove smrti. U njemu gledamo svoga pravoga čovjeka, i čovjeka uma i čovjeka srca: duboko poznavajući čimbenike, koji su u narodno- gospodarskom životu od bitnoga utjecaja na narodni život i njegovu budućnost, davao je svojim stručnim raspravama promišljene smjernice za uzgoj najskupocjenijih naših vrsta šumskoga drveća — hrasta i jasena; osjećajući što je potrebno za preporod našega sela, isklesavao je u svojim djelima lijepe knjige likove, koji će ostati vječno svježi i vječno mladi, kao što se i život našega sela vječno osvježava i vječno pomladjuje. Pisana riječ je živi glas; kao nevidljivi duh ona se kreće po zemlji. Ona je živa misao onoga, koji se je, možda i davno, preselio u vječnost. Ljudski se životi gase i granitni spomenici, polagano ali sigurno, nestaju — ali ostaje čovjekova misao, koja se knjigom prenosi od koljena na koljeno. Djela i misli Josipa Kozarca ostati će trajno medju nama. Neka je svjetla i trajna uspomena Josipu Kozarcu! Hrvatsko šumarsko društvo Hrvatski Šumarski List 337 |