DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 8-9/1941 str. 4     <-- 4 -->        PDF

JOSIPU KOZARCU


O TRIDESETPETOJ GODIŠNJICI NJEGOVE SMRTI


(ZUR ERINNERUNG AN JOSIP KOZARAC ANLÄSSLICH SEINES


35.
TODESTAGES)


Šumsko gospodarstvo, pa bilo ono makar kako maleno, vezano je
za život ljudskih koljena. Sto u šumi uzgaja jedno koljeno, rijetko će
kada dorasti, da to uživaju njegova djeca. Redovno će, možda, istom unučad
moći uživati napore svojih djedova. Takva je, eto, bit i narav šumskoga
gospodarstva.


Imajući pred sobom vječno pomladjivanje naroda, a onda i vječno
javljanje potreba, napori u šumskom gospodarstvu oko uzgajanja, njege
i čuvanja šuma, najvidljiviji su primjer čistoga i vedroga altruizma, čiste
ljubavi za svoj narod, za njegova naredna pokoljenja, a onda i ljubavi
za održavanje i obnavljanje najljepšega dara božjega — šume.


Ime Josipa Kozarca, negdanjeg skromnog šumara u Lipovljanima,
poznatoga i proslavljenoga hrvatskog književnika, vezano je duboko i
jako za naše šumsko gospodarstvo. Svojim pronicljivim umom uvidio je,
što znači promišljeno uzgajanje i održavanje šume u našoj Posavini, a
poglavito hrasta; brojkama je nastojao izraziti gubitke, koje trpi šumsko
gospodarstvo, kad mu se ne posvećuje dužna i potrebna pažnja; obrazloženim
opažanjima biologa, kojemu je u ono vrijeme malo1 ravna bilo i u
velikom stranom svijetu, upozoravao je na teške posljedice neracionalnoga
šumskoga gospodarstva uopće, a u prvom redu u našem Misiru, u
našoj Posavini. Imajući za uporište bogato znanje u svim granama šumarstva,
davao je promišljene prijedloge za što bolje gospodarenje u
slavonskoj šumi, u prvom redu za provadjanje onakovih uzgojnih mjera,
koje će osiguravati život hrasta u Posavini, a st time će osiguravati i bogate
prinose.


U stručnim raspravama, koje piše u našem Šumarskom Listu i u
stranim stručnim časopisima, na njemačkom i madjarskom, iznosi svoja
gledišta poglavito iz područja uzgajanja šuma, koja mu pronose ime i u
stranom svijetu, a koja pronose i ime našemu narodu. Kad brani svoje
poglede, koji se uvijek temelje na stručnim dokazima, nesavitljiv je kao
punodrvni slavonski hrast, a otmjen u izlaganju kao pravi sin naše bo


gatesto imenice.
Šokadije.
Listajući Š
Josipaumarski
Kozarca,
List
koji
tamo
je svojim
od 1885. pa
jakim
sve
perom
do 1906.
puniosusrećemo
njegove
čestra336




ŠUMARSKI LIST 8-9/1941 str. 5     <-- 5 -->        PDF

Od god. 1896.—1898. uredjuje iz Vinkovaca Šumarski List; napušta
uredništvo, kad mu se je zdravlje počelo lomiti. Godine 1898. nagovaraju
ga drugovi i prijatelji da ide u mirovinu u Zagreb i da pored uredništva
Šumarskog Lista preuzme i tajništvo šumarskog društva. Medju šumarima
se i danas priča o Kozarčevom odgovoru: »Prenesite mi Vinkovce u
Zagreb, pa ćemo se laglje pogoditi«. Nije htio napustiti svoj kraj, svoju
posavsku šumu.


Zaustavljamo^ se na godini 1906. U broju 9 javlja Šumarski List, da
se je ugasio život Josipa Kozarca. U broju 11 iste godine, u izvještaju o


XXX. redovitoj skupštini hrvatsko-slavonskog šumarskog društva, ondašnji
tajnik Andrija Borošić, sa dubokim bolom u duši, obavještava hrvatske
šumare o njegovoj smrti ovako: »A najveći gubitak zadesio nas je
smrću nikada neprežaljenoga druga, slavljenog hrvatskog književnika a
začasnog člana našega društva, Josipa Kozarca, kr. državnog šumarnika,
koji je svojim zlatnim perom u velike obogatio i našu knjigu šumaricu«.
Mi se s dubokom zahvalnošću sjećamo Josipa Kozarca o tridesetpetoj
godišnjici njegove smrti. U njemu gledamo svoga pravoga čovjeka, i čovjeka
uma i čovjeka srca: duboko poznavajući čimbenike, koji su u narodno-
gospodarskom životu od bitnoga utjecaja na narodni život i njegovu
budućnost, davao je svojim stručnim raspravama promišljene smjernice
za uzgoj najskupocjenijih naših vrsta šumskoga drveća — hrasta i jasena;
osjećajući što je potrebno za preporod našega sela, isklesavao je u svojim
djelima lijepe knjige likove, koji će ostati vječno svježi i vječno
mladi, kao što se i život našega sela vječno osvježava i vječno pomladjuje.


Pisana riječ je živi glas; kao nevidljivi duh ona se kreće po zemlji.
Ona je živa misao onoga, koji se je, možda i davno, preselio u vječnost.


Ljudski se životi gase i granitni spomenici, polagano ali sigurno,
nestaju — ali ostaje čovjekova misao, koja se knjigom prenosi od koljena
na koljeno. Djela i misli Josipa Kozarca ostati će trajno medju nama.


Neka je svjetla i trajna uspomena Josipu Kozarcu!


Hrvatsko šumarsko društvo
Hrvatski Šumarski List


337