DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1941 str. 6 <-- 6 --> PDF |
Dr LJUBOMIR MARAKOVIČ: JOSIP KOZARAC KAO UMJETNIK (JOSIP KOZARAC ALS SCHRIFTSTELLER) Kad je pred tri godine izišla zbirka odabranih južnoslavenskih novela u njemačkom prijevodu, premda su u njoj bila imena, koja su ušla već u svjetsku književnost, ipak je njemačka kritika »otkrila« u toj čitavoj zbirci kao najdragocjeniji i najizabraniji prilog Kozarčevu novelu »T r i dan a ko d si n a«. Bez sumnje je kod toga sudjelovala činjenica, da se danas posvuda, pa i u njemačkoj književnosti, naglašuje značenje seljačkog života i povezanosti sa zemljom. Možda je donekle mjerodavna bila i činjenica, da je Kozarac tu prikazao čisti: primitivni; život pravog seljačkog življa (u svezi sa životom grada) — dok je drugdje stranca privlačilo više šarenilo balkanske egzotike, te je miislio, da će i ovdje naći nešto slično. A bez sumnje je mnogo značio i Kozarčev zdravi pogled na taj seljački život, bez sentimentalne raznježenosti, bez bolesne želje za senzacijama kao kod onih drugih, koji su spomenuti. Ali se ipak sud njemačke kritike nije ticao samo sadržaja i sadržine iz piščeva gledanja na stvar, nego baš i same umjetničke vrijednosti te male, ali značajne pripovijetke. Jer smo je čitali svi nekad u čitankama, čitali smo je, vjerojatno, prerano a da bismo pravo mogli prosuditi njezinu ljepotu, a kasnije nam se činila kao »previše poznata«. Moram doduše priznati, da se lično meni duboko utisnuo u dušu lik i sedamdeset-godišnjega starca, seoskog postolara, i sina mu Ivana, odvjetnika, i njegove gospođe i! male Vikice, sve to još iz V. razreda gimnazije kada sam prvi put čitao tu pripovijetku. A mislim, da bi i! drugi, kad bi se malo pobliže ispitali, osjetili, da su im još u duši ti ljudi onako živi istiniti, kako ih je s nekoliko majstorski opaženih i nabačenih crta isklesao Josip Kozarac. Ali! što je naročito snažno u toj, kako bi se obično reklo, »neznatnoj stvarčici«, to je neobično izoštren smisao za zbiljnost i s tilm u vezi izvrsna kompozicija pripovijetke. Budući da se ograničio na sama tri dana, pisac ne mora ubrzavati pripovijedanja, ne mora stvarati prenaglih skokova nii nerazumljivih kratica u radnji. Sat po sat prati on pažljivo svoga putnika, i o svakoj gotovo minuti smije dati računa. Tako i mora biti!, ako hoće da zbiljski dokaže, kako je sin poslom preopterećen, te jedva uhvati koju minutu, da progovori s ocem, kojega već pet godina nije vidio, i kojega voli iskreno sinovljom ljubavi. Ali ta potreba, da uzastopce slijedi sve što se događa, daje ovdje Kozarcu istiniti ritam života, puls zbivanja, kakav rijetko osjećamo kod naših pripovjedača i kojim Kozarac postizava konačni sjajni efekat ove pripovijetke: poprijeko između ubrzanog, grozničavog, vrtoglavog tempa u gradskoj jagmi za radom i zaradom i između tihog, polaganog, promišljenog rada i života u mirnoj seoskoj zabiti. A gdje se Kozarac uspeo do vrhunca umjetničke zrelosti, to je prizor rastanka oca i sina. Kozarac je potpuno zaboravio, da je drugdje negdje govorio o pokvarenosti grada, o popravljanju sela, o modernim tekovinama za selo i o zdravijem životu za grad: on ovdje vidi samo ljude, i to ljude, od kojih nitko nije a priiori dobar ni a priori loš, nego naprotiv. Nije ovdje — kao drugdje — možda 338 |