DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1941 str. 6 <-- 6 --> PDF |
Dr LJUBOMIR MARAKOVIČ: JOSIP KOZARAC KAO UMJETNIK (JOSIP KOZARAC ALS SCHRIFTSTELLER) Kad je pred tri godine izišla zbirka odabranih južnoslavenskih novela u njemačkom prijevodu, premda su u njoj bila imena, koja su ušla već u svjetsku književnost, ipak je njemačka kritika »otkrila« u toj čitavoj zbirci kao najdragocjeniji i najizabraniji prilog Kozarčevu novelu »T r i dan a ko d si n a«. Bez sumnje je kod toga sudjelovala činjenica, da se danas posvuda, pa i u njemačkoj književnosti, naglašuje značenje seljačkog života i povezanosti sa zemljom. Možda je donekle mjerodavna bila i činjenica, da je Kozarac tu prikazao čisti: primitivni; život pravog seljačkog življa (u svezi sa životom grada) — dok je drugdje stranca privlačilo više šarenilo balkanske egzotike, te je miislio, da će i ovdje naći nešto slično. A bez sumnje je mnogo značio i Kozarčev zdravi pogled na taj seljački život, bez sentimentalne raznježenosti, bez bolesne želje za senzacijama kao kod onih drugih, koji su spomenuti. Ali se ipak sud njemačke kritike nije ticao samo sadržaja i sadržine iz piščeva gledanja na stvar, nego baš i same umjetničke vrijednosti te male, ali značajne pripovijetke. Jer smo je čitali svi nekad u čitankama, čitali smo je, vjerojatno, prerano a da bismo pravo mogli prosuditi njezinu ljepotu, a kasnije nam se činila kao »previše poznata«. Moram doduše priznati, da se lično meni duboko utisnuo u dušu lik i sedamdeset-godišnjega starca, seoskog postolara, i sina mu Ivana, odvjetnika, i njegove gospođe i! male Vikice, sve to još iz V. razreda gimnazije kada sam prvi put čitao tu pripovijetku. A mislim, da bi i! drugi, kad bi se malo pobliže ispitali, osjetili, da su im još u duši ti ljudi onako živi istiniti, kako ih je s nekoliko majstorski opaženih i nabačenih crta isklesao Josip Kozarac. Ali! što je naročito snažno u toj, kako bi se obično reklo, »neznatnoj stvarčici«, to je neobično izoštren smisao za zbiljnost i s tilm u vezi izvrsna kompozicija pripovijetke. Budući da se ograničio na sama tri dana, pisac ne mora ubrzavati pripovijedanja, ne mora stvarati prenaglih skokova nii nerazumljivih kratica u radnji. Sat po sat prati on pažljivo svoga putnika, i o svakoj gotovo minuti smije dati računa. Tako i mora biti!, ako hoće da zbiljski dokaže, kako je sin poslom preopterećen, te jedva uhvati koju minutu, da progovori s ocem, kojega već pet godina nije vidio, i kojega voli iskreno sinovljom ljubavi. Ali ta potreba, da uzastopce slijedi sve što se događa, daje ovdje Kozarcu istiniti ritam života, puls zbivanja, kakav rijetko osjećamo kod naših pripovjedača i kojim Kozarac postizava konačni sjajni efekat ove pripovijetke: poprijeko između ubrzanog, grozničavog, vrtoglavog tempa u gradskoj jagmi za radom i zaradom i između tihog, polaganog, promišljenog rada i života u mirnoj seoskoj zabiti. A gdje se Kozarac uspeo do vrhunca umjetničke zrelosti, to je prizor rastanka oca i sina. Kozarac je potpuno zaboravio, da je drugdje negdje govorio o pokvarenosti grada, o popravljanju sela, o modernim tekovinama za selo i o zdravijem životu za grad: on ovdje vidi samo ljude, i to ljude, od kojih nitko nije a priiori dobar ni a priori loš, nego naprotiv. Nije ovdje — kao drugdje — možda 338 |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1941 str. 7 <-- 7 --> PDF |
žena kriva, što svojom neumjerenom željom za sjajem.i raskošju goni muža na sricanje, a sama rasipa. Sve, što radi, radi ona radi njihova zajedničkog položaja, radi njihova ugleda u društvu i bolje zarade svoga muža. A ni mala Vikica nije nikakvo prokšeno ni razmaženo gradsko čudovište, nego samo dijete, koja silom prilika »živi u umjetnoj atmosferi gradskog odgoja« te se zgraža, kako djed »ništa ne zna«, ali odmah iza toga svojim nepokvarenim srcem i naivnim djetinjim žarom tješi: starca, da će on »sve to već naučiti«. Kozarac je ovdje sačuvao ničim nenatrunjen osjećaj za najdublju tragiku: tragiku neotklonive sudbinske povezanosti!, na kojoj se ne da ništa izmjeniti. Samo stari djed na rastanku ne želi nikad više vidjeti kako to krhko dijete kljukaju znanjem dok gladno čeka, kad će se vratiti otac s jedne od bezkrajnih sjednica. A sinu zahvalno odbija onih trideset forinti, što mu ih je ovaj mjesečno slao. Mnogo je to značilo za oca, a sinu će donijeti možda samo jedan sat počinka na dan, pa ipak... Pa ipak, kad ga već ne može da rodi na novi, drugi život, neka mu dade bar mrvu drugoga, odmornijega i ljepšeg života. »I na to se starac i sin isplakaše padnuvši jedan drugom oko vrata. A kad se isplakaše, odoše svečane i mučeći do kolodvora, odakle za čas dva željeznica odnese starca onomu svetomu, rodnom pragu, koji nam je to miiliji što je bliži čas, kad ćemo se zanavijek s njime rastati.« Kozarac možda ni sam nije osjećao, koliki je velik bio u tom času kada, završujući ovu sjajnu pripovijetku, nije pomišljao na život, nego na smrt. Jer ta nas misao uvije rješava uskoće, tjesnoće, mučnine i tegobe života i njegovih zahtjeva. Starac je doduše nazvao grad »Sodomom i Gomorom« — ali nije proklinjao nikoga i ništa. Istina, on tvrdi, da je »zgriješio« protiv sina, kad ga je »tjerao da uči«, ali odmah iza toga kaže, da ga je htio učiniti sretnim. A sreća — to je onaj najdublji problem, kod kojega se ljudi najteže razumiju, i zato se bez prigovora i odgovora otac i sin rastaju šuteći — ali s v e č an o. Kozarac nije uzalud toliko volio Shakespearea, a bez sumnje je čitao i Goetheova »Fausta«, i ako o tom nigdje ne govori: oni su ga naučili, da je sreća najveća iluzija ljudskoga života. I kad se spozna ta istina — najbolja je šutnja. Sam pisac za čudo nije pravo poznavao vrijednosti ovoga dragulja, što ga je dao hrvatskoj književnosti. U svojoj toliko puta pretiskivanoj autobiografiji nastoji protumačiti, šta je sve htio kazati svojim većim pripovijetkama i šta ga je na to navelo, da ih napiše, a zatim zaključuje: »moji su ljubimci med mojim pripovijestima: Tr i ljubav i i Mir a K o do 1 i ć e v a, —novel« bez tendencije, ispjevane po onoj Radičevićevoj »da zagudim, da mi srcu odlane u grudi...« Ostalih crtica (Slavonska šuma. Naš Pilip, Dona Ines i t. d.) ne ću ovdje nil spominjati, to su sitne sličice, napisane, da ispune prazninu onih većih.« I premda kaže, da ih »ne će ni spominjati«, navodi bar neke od njih. a »Tri dana kod sina« za čudo uopće i ne spominje. Da je Kozarac volio svoje »Tri ljubavi«, razumljivo je, jer su to intimne uspomene iz mladosti. Ali rijetko je kojemu piscu uspjelo, da takvim, većinom nezrelim, doživljajima dade pravi sjaj poezije i dubljinu, koju oni vjerojatno nisu . imali. Rijedak je slučaj Flauberta, koji kroz cio svoj život nije mogao pregorijeti svoje dječačke ljubavi, koja je učinila bezpredmetnim sve, što je kasnije u tom, smjeru doživio. Tomu osjećaju zahvaljujemo jedan od najjačih i najistinskijih romana svjetske književnosti. A Kozarčeve »Tri ljubavi« nisu od togatakva kova. 339 |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1941 str. 8 <-- 8 --> PDF |
A što se tiče »Mire Kodolićeve«, čudno je, kako Kozarac u potpunom previđa i tek ako očitu tendenciju. A tomu je bez sumnje razlog taj, što je on tendencijom smatrao svoju borbu za konkretne, materijalne ili, blaže rečeno, realne potrebe života: ono čim je on htio, poput svoga zemljaka Reljkovića, Slavonca popraviti, ogaditi mu njegove mane i prikazati mu život ljepši, bolji, sretniji, kakav bi mogao imati, kada bi htio pokušati glas svoga zabrinutog duboko zamišljenog pripovijedača. Kozarac nije birao svoje šumarsko zvanje samo zato, što je volio divnu, otajstvenu slavonsku šumu, nego i naročito za to, što mu je to zvanje omogućivalo da živi na selu, da bude među narodom, da ga upozna sve dublje i sve bolje, i da ga, obogaćen tim znanjem, uzmogne podići i usrećiti. Ali kod »Mire Kodolićeve« je nešto drugo. Tu se Kozarac bori! za pravo žene kao individua u modernom društvu. Bori se čak toliko, da dolazi do — za onda kod nas svakako nečuvenog — zaključka: rastave braka. Kako to, da je Kozarac zaboravio, da je i ovdje i te kako tendenciozan? On je zaboravio, da je Kodoliea teško opteretio — možda i preko mjere, a Vukovića možda i suviše idealizirao. A zaboravio je to, jer mu je bila na umu gotovo isključivo Mira Kodolićeva i! njezina sudbina. Možda mu je pri tom lebdio pred očima lik koje zbiljske žene, koju je poznavao. Mirina je figura svakako jedna od najživotnijih, što ih je stvorio Kozarac. Možda se baš tome ima zahvaliti, da je upravo u »Miri Kodolićevoj« jedna od umjetnički najfinijih, artistički najistančanijih slika, što ih je stvorio Kozarac: »Noć je bila vedra, topla, kada se Vuković gluhim ulicama vraćao u svoj dvorac; pravilne sjene kuća prostirale se po širokoj ulici kao smeđa paučina, utkana u svjetlu svilu mjesečine ...« Prema neobičnoj, odabranoj ljepoti ove slike i Ojalski je svojim ugođajima prirode dosta konvencionalan, a da i ne govorimo o Novaku, Kumičiću i Kovačilću, koji imaju drugih prednosti, ali istančanosti u slikanju ovako uz put, bez namjere, da se mnogo opisuje, nema kod njih — nema je sve do Leskovara. No iipak je zaplet i rasplet pripovijetke očito udešen prema temi: žena treba da obrazovanjem razvije svoj individualitet, pa će tek onda moći prosuditi, da li je muž dostojan, da joj bude drug u životu. Ta tema, koja nema ništa manje faktično značenje za život od onih, gdje Kozarac govori! o mrtvim i živim kapitalima, o svjetlu i tmini slavonskoga svijeta, o strastima i lošim navikama Tene i Biser Kate, o prednostima »službe zemlji« i bezsmislenošću činovničkog gradskog života — znači također tendenciju. A ipak Tena nije ništa manje zanimljiv lik od Mire Kodolićeve, niti je njezin pad i njezin preporod u tolikoj mjeri »tendenciozan«, da ne bi bio zanimljiv i uvjerljiv. Što, u toj pripovijetki, inače tako punoj životne istine, smeta, to je nagomilavanje stvarnih problema, koje pisac ne može ni izdaleka obraditi, koliko bi trebalo. »Tena« bi morala biti ili veoma opsežan, krupan roman, ili čitav niz pripovijesti o pojedinim pitanjima, kojih se pisac samo usput dotakao. Ali previše jasno tematski konstruktivna kompozicija »Mrtvih Kapitala« čini se da pokazuje, da Kozarčev talenat nije bio prikladan za izvođenje djela duga daha, dok ga majstorski sastav kraćih pripovijesti kao »Tri dana kod sina«, »Oprava« i đr. svrstavaju u prvi red naše novelistike. Tko zna, nije li i bolest, pa preopterećenost poslom u zvanju i drugo koješta skrivilo, da se nije mogao zadubsti u izradu većih djela? Fragmentarni oblik »Živih Kapitala«, kako je objavljen poslije piščeve smrti, čini se da bi bio dokaz za to. Kozarac nije 340 |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1941 str. 9 <-- 9 --> PDF |
imao to svoje djelo gotovo »u glavi«, nego je pripovijedao na mahove ono, što bi mu u taj čas bilo u duhu najizraženije. A da li bi bio našao dovoljno vremena i strpljivosti, da sve to skladno i umjetnički uravnoteženo poveže i izgladi, to ne znamo. Svakako je u tom pogledu znamenita podloga za studij Kozarčeva rada onaj oblik »Tene«, kako je sada objavljen tiskom u njegovim »Sabranim djelima«, prema piščevu prvotnom rukopisu. Tu su izneseni i svi pojedini Kozarčevi popravci i promjene teksta. Iz njih se vidi, koliko je Kozarac bio savjestan u biranju najljepšega izraza, u traženju najplastičnije riječi, naročito kada je trebalo da ocrta samu svoju Tenu i ljttde oko nje. Jer oo je tu Tenu volio, on je nije opravdavao, ali ju je razumio, on ju je osudio, ali i podigao. Ljubav prema svom slavonskom življu, koji je toliko volio, te mu je ta ljubav utisnula pero u ruke, da piše »tendenciozna« — kako on kaže — djela, učinila je, da je tako stručno i tako vjerno opažao i one sitne crtice u tipovima, u djelovanju i u mišljenju svojih Slavonaca, od kojih je satkao tako živi i »vječnoženski « lik Tene. A od tih se crtica i sastoji život. Koliko god Kozarac opravdano prigovara sam sebi »tendenciju« t. j . nerazmjerno jako isticanje praktičnog, konkretnog poblema, kojim hoće da pouči, toliko on nije svjestan istine, da je unatoč svemu tomu tako bliz životu i da mu je sam život dao njegove najjače i najljepše inspiracije. A to je u umjetnosti najvažnije. 341 |