DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1941 str. 7 <-- 7 --> PDF |
žena kriva, što svojom neumjerenom željom za sjajem.i raskošju goni muža na sricanje, a sama rasipa. Sve, što radi, radi ona radi njihova zajedničkog položaja, radi njihova ugleda u društvu i bolje zarade svoga muža. A ni mala Vikica nije nikakvo prokšeno ni razmaženo gradsko čudovište, nego samo dijete, koja silom prilika »živi u umjetnoj atmosferi gradskog odgoja« te se zgraža, kako djed »ništa ne zna«, ali odmah iza toga svojim nepokvarenim srcem i naivnim djetinjim žarom tješi: starca, da će on »sve to već naučiti«. Kozarac je ovdje sačuvao ničim nenatrunjen osjećaj za najdublju tragiku: tragiku neotklonive sudbinske povezanosti!, na kojoj se ne da ništa izmjeniti. Samo stari djed na rastanku ne želi nikad više vidjeti kako to krhko dijete kljukaju znanjem dok gladno čeka, kad će se vratiti otac s jedne od bezkrajnih sjednica. A sinu zahvalno odbija onih trideset forinti, što mu ih je ovaj mjesečno slao. Mnogo je to značilo za oca, a sinu će donijeti možda samo jedan sat počinka na dan, pa ipak... Pa ipak, kad ga već ne može da rodi na novi, drugi život, neka mu dade bar mrvu drugoga, odmornijega i ljepšeg života. »I na to se starac i sin isplakaše padnuvši jedan drugom oko vrata. A kad se isplakaše, odoše svečane i mučeći do kolodvora, odakle za čas dva željeznica odnese starca onomu svetomu, rodnom pragu, koji nam je to miiliji što je bliži čas, kad ćemo se zanavijek s njime rastati.« Kozarac možda ni sam nije osjećao, koliki je velik bio u tom času kada, završujući ovu sjajnu pripovijetku, nije pomišljao na život, nego na smrt. Jer ta nas misao uvije rješava uskoće, tjesnoće, mučnine i tegobe života i njegovih zahtjeva. Starac je doduše nazvao grad »Sodomom i Gomorom« — ali nije proklinjao nikoga i ništa. Istina, on tvrdi, da je »zgriješio« protiv sina, kad ga je »tjerao da uči«, ali odmah iza toga kaže, da ga je htio učiniti sretnim. A sreća — to je onaj najdublji problem, kod kojega se ljudi najteže razumiju, i zato se bez prigovora i odgovora otac i sin rastaju šuteći — ali s v e č an o. Kozarac nije uzalud toliko volio Shakespearea, a bez sumnje je čitao i Goetheova »Fausta«, i ako o tom nigdje ne govori: oni su ga naučili, da je sreća najveća iluzija ljudskoga života. I kad se spozna ta istina — najbolja je šutnja. Sam pisac za čudo nije pravo poznavao vrijednosti ovoga dragulja, što ga je dao hrvatskoj književnosti. U svojoj toliko puta pretiskivanoj autobiografiji nastoji protumačiti, šta je sve htio kazati svojim većim pripovijetkama i šta ga je na to navelo, da ih napiše, a zatim zaključuje: »moji su ljubimci med mojim pripovijestima: Tr i ljubav i i Mir a K o do 1 i ć e v a, —novel« bez tendencije, ispjevane po onoj Radičevićevoj »da zagudim, da mi srcu odlane u grudi...« Ostalih crtica (Slavonska šuma. Naš Pilip, Dona Ines i t. d.) ne ću ovdje nil spominjati, to su sitne sličice, napisane, da ispune prazninu onih većih.« I premda kaže, da ih »ne će ni spominjati«, navodi bar neke od njih. a »Tri dana kod sina« za čudo uopće i ne spominje. Da je Kozarac volio svoje »Tri ljubavi«, razumljivo je, jer su to intimne uspomene iz mladosti. Ali rijetko je kojemu piscu uspjelo, da takvim, većinom nezrelim, doživljajima dade pravi sjaj poezije i dubljinu, koju oni vjerojatno nisu . imali. Rijedak je slučaj Flauberta, koji kroz cio svoj život nije mogao pregorijeti svoje dječačke ljubavi, koja je učinila bezpredmetnim sve, što je kasnije u tom, smjeru doživio. Tomu osjećaju zahvaljujemo jedan od najjačih i najistinskijih romana svjetske književnosti. A Kozarčeve »Tri ljubavi« nisu od togatakva kova. 339 |