DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1941 str. 8 <-- 8 --> PDF |
A što se tiče »Mire Kodolićeve«, čudno je, kako Kozarac u potpunom previđa i tek ako očitu tendenciju. A tomu je bez sumnje razlog taj, što je on tendencijom smatrao svoju borbu za konkretne, materijalne ili, blaže rečeno, realne potrebe života: ono čim je on htio, poput svoga zemljaka Reljkovića, Slavonca popraviti, ogaditi mu njegove mane i prikazati mu život ljepši, bolji, sretniji, kakav bi mogao imati, kada bi htio pokušati glas svoga zabrinutog duboko zamišljenog pripovijedača. Kozarac nije birao svoje šumarsko zvanje samo zato, što je volio divnu, otajstvenu slavonsku šumu, nego i naročito za to, što mu je to zvanje omogućivalo da živi na selu, da bude među narodom, da ga upozna sve dublje i sve bolje, i da ga, obogaćen tim znanjem, uzmogne podići i usrećiti. Ali kod »Mire Kodolićeve« je nešto drugo. Tu se Kozarac bori! za pravo žene kao individua u modernom društvu. Bori se čak toliko, da dolazi do — za onda kod nas svakako nečuvenog — zaključka: rastave braka. Kako to, da je Kozarac zaboravio, da je i ovdje i te kako tendenciozan? On je zaboravio, da je Kodoliea teško opteretio — možda i preko mjere, a Vukovića možda i suviše idealizirao. A zaboravio je to, jer mu je bila na umu gotovo isključivo Mira Kodolićeva i! njezina sudbina. Možda mu je pri tom lebdio pred očima lik koje zbiljske žene, koju je poznavao. Mirina je figura svakako jedna od najživotnijih, što ih je stvorio Kozarac. Možda se baš tome ima zahvaliti, da je upravo u »Miri Kodolićevoj« jedna od umjetnički najfinijih, artistički najistančanijih slika, što ih je stvorio Kozarac: »Noć je bila vedra, topla, kada se Vuković gluhim ulicama vraćao u svoj dvorac; pravilne sjene kuća prostirale se po širokoj ulici kao smeđa paučina, utkana u svjetlu svilu mjesečine ...« Prema neobičnoj, odabranoj ljepoti ove slike i Ojalski je svojim ugođajima prirode dosta konvencionalan, a da i ne govorimo o Novaku, Kumičiću i Kovačilću, koji imaju drugih prednosti, ali istančanosti u slikanju ovako uz put, bez namjere, da se mnogo opisuje, nema kod njih — nema je sve do Leskovara. No iipak je zaplet i rasplet pripovijetke očito udešen prema temi: žena treba da obrazovanjem razvije svoj individualitet, pa će tek onda moći prosuditi, da li je muž dostojan, da joj bude drug u životu. Ta tema, koja nema ništa manje faktično značenje za život od onih, gdje Kozarac govori! o mrtvim i živim kapitalima, o svjetlu i tmini slavonskoga svijeta, o strastima i lošim navikama Tene i Biser Kate, o prednostima »službe zemlji« i bezsmislenošću činovničkog gradskog života — znači također tendenciju. A ipak Tena nije ništa manje zanimljiv lik od Mire Kodolićeve, niti je njezin pad i njezin preporod u tolikoj mjeri »tendenciozan«, da ne bi bio zanimljiv i uvjerljiv. Što, u toj pripovijetki, inače tako punoj životne istine, smeta, to je nagomilavanje stvarnih problema, koje pisac ne može ni izdaleka obraditi, koliko bi trebalo. »Tena« bi morala biti ili veoma opsežan, krupan roman, ili čitav niz pripovijesti o pojedinim pitanjima, kojih se pisac samo usput dotakao. Ali previše jasno tematski konstruktivna kompozicija »Mrtvih Kapitala« čini se da pokazuje, da Kozarčev talenat nije bio prikladan za izvođenje djela duga daha, dok ga majstorski sastav kraćih pripovijesti kao »Tri dana kod sina«, »Oprava« i đr. svrstavaju u prvi red naše novelistike. Tko zna, nije li i bolest, pa preopterećenost poslom u zvanju i drugo koješta skrivilo, da se nije mogao zadubsti u izradu većih djela? Fragmentarni oblik »Živih Kapitala«, kako je objavljen poslije piščeve smrti, čini se da bi bio dokaz za to. Kozarac nije 340 |