DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 12/1941 str. 18 <-- 18 --> PDF |
OBRAZLOŽENJE Zakonskom odredbom o prestanku krajiških imovnih obćina skida se s dnevnog reda jedno pitanje, koje je od početka obstanka imovnih obćina, a osobito u posljednjih dvadeset — trideset godina, bilo neprestano otvoreno, i o kojem se vrlo često javno razpravljalo. Kad je razvojačena Vojna Krajina, donesen je godine 1871. zakon o odkupu prava na drvo, pašu i uobće na šumske proizvode, koje Su upravo imali krajiški stanovnici u državnim šumama u Vojnoj Krajini. Poslie toga stvorene s zakonom od godine 1873. Krajiške imovne obćine i to tako, da je jedna polovina šuma ostala u vlastničtvu države, a druga je predana krajišnicima, da iz tih dodieljenih šuma trajno pokrivaju svoje potrebe. Prema tome je stvaranjem imovnih obćina bio razriešen svoje vrste feudalni odnos, koji je postojao između krajišnika i vojnih vlasti. Stvaranjem imovnih obćina nastao je dvojaki šumski posjed: na jednoj strani posjed države, kojim su upravljale najprije vojne oblasti a kasnije ministarstvo poljodjelstva, i na drugoj strani posjed imovnih obćina, koje su njime gospodarile autonomno pod nadzorom Hrvatske zemaljske vlade u Zagrebu. Prilikom dodjeljivanja šuma imovnim obćinama, t.. j . prilikom segregacije — valjalo je imovnim obćinama, dodieliti šumske Ipovršine, koje će svojom proizvodnjom biti u stanju, da godišnje daju toliko drveta, koliko će biti potrebno krajišnicima, i osim toga davati toliko drva, da svake godine bude na razpolaganju stanovita količina drveta, koje će se unovčiti za pokrivanje raznoliki´h izdataka, koji su vezani s upravom. Razumljivo je, da je valjalo misliti s jedne strane na trajnu proizvodnju šumskih proizvoda, a s druge strane na potrebe krajišnika, imajući pred očima, da će se i njihov broj, a prema tome i njihove potrebe umnožavati. Da se načelno tako i mislilo, dokazom su odredbe u spomenutom zakonu iz 1873., gdje se predviđaju i razpoložbe sa suviškom, koji će imovnim obćinama preostati iza namirenja redovitih izdataka. Prema tome bili su svi pravoužitniei imovnih obćina uvjereni, da će površina šuma, koja je dodieljena ´pojedinoj imovnoj obćini, biti dovoljna, da u punoj mjeri pokrije prije svega sve potrebe pravotižitnika, jer je zakonom bilo predviđeno, na što se sve imaju trošiti suvišci. Međutim već u samom početku, pa i kod stvaranja imovnih obćina, pojavile su se poteškoće, koje su se kroz minulih sedamdeset godina njihova obstanka sve više povećavale tako, da su dovele do stanja, koje je postalo neodrživo u punom smislu te rieči. Razloge za te poteškoće nalazimo s jdne strane u samom postupku, kako su se stvarale imovne obćine, a s druge strane u događajima, koji su se zbili u minulih sedamdeset godina. Odmah po stvaranju imovnih obćina ustanovilo se ovo: 1. Imovnim obćinama dodieljene šume nisu ni izdaleka bile dovoljne, da i pored najboljeg gospodarenja pokrivaju trajne potrebe pravoužitnika i sve izdatke, koji su s upravom šuma vezani. 2. Šume, dodieljene imovnim obćinama bile su u vrlo mnogo slučajeva -u neposrednoj blizini naselja ili između sela tako, da su se nalazile na trajnom pogazu i ljudi i stoke, i nije ih bilo moguće ni uz sve napore sačuvati, da bi davale barem približno normalnu proizvodnju, a naročito ih nije bilo moguće čuvati u posljednje dvadeset i tri godine, kad se demagogijom i nesavjesnim radom protuhrvatskih vlada nastojalo uništiti sve ono, što bi moglo hrvatskom narodu biti od koristi. 3. Razpored dobnih razreda, koji je jedan od glavnih uvjeta za trajno namirivanje potreba, bio je u šumama, koje su prilikom segregacije pripale imovnim obćinama, u najviše slučajeva daleko od normalno«, jer je bilo i suviše starih šuma, koje su smatrane doraslima za sječu i kojih se sječa obrazlagala upravo s tom dorastlošću. 526 |