DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 12/1941 str. 21 <-- 21 --> PDF |
0 SABIRANJU I ČUVANJU BILJA Razvoj primijenjenih šumarsko-bioloških nauka, a osobito razvoj nauke o biljnim zadrugama — sociologije bilja, koja treba da postane osnova proučavanja i bonitiranja i naših šumskih zemljišta, sve više traži od šumara-praktičara temeljito poznavanje ne samo šumskog drveća i grmlja, nego i svega nižeg zeljanog bilja koje raste pod krošnjama drveća ili na slobodi. Poznavanje niskog zeljanog bilja ima često presudnu važnost u prvom redu kod šumsko-uzgojnih radova. Da ne zalazimo u preopširno obrazlaganje važnosti, koju ima biljna sociologija za praktično šumarstvo, navesti ću samo neke, lakše pristupačne radove iz toga područja, koji iznose detaljnije značenje i metodiku rada biljne sociologije. To su u prvom redu radovi prof. Dr. Ive Horvata o b i 1 j n o - s oeio loškiin istraživanjima šuma u Hrvatskoj (Glasnik za šumske pokuse br. 6 iz 1938.), zatim Sociologija bilja i poljoprivreda (Glasnik Ministarstva poljoprivrede, god. VIII. br. 27 iz 1930.) te radovi o specijalnim istraživanjima vegetacije naših planina, objavljeni u Radu Akademije znanosti i umjetnosti (Knjiga 238 iz 1930. god., knj. 241. iz 1931. god.). Od stranih pisaca vrijedni su pažnje radovi B raun - Blanquet a i njegove biljno-sociološke škole u Montpellieru (naročito »P f 1 a n z e nsociologie « od Braun-Blanqueta) zatim razni radovi D e n g 1 e r a, Hartman na i Aichingera objavljeni u; časopisu Sil vi (Forstliche Wochenschrif t »Silva«), pokraj velikog broja drugih, koji su razasuti po gotovo svim stručnim šumarskim i botaničkim časopisima. Kao osnova soiološkog istraživanja vegetacije služi dobro poznavanje nižeg i višeg bilja. Tome poznavanju treba posvetiti mnogo vremena, truda i studija, a uz dobru priručnu literaturu neophodna su i praktična proučavanja. Za šumara-praktičara na terenu vrlo je teško pitanje pribavljanja potrebne stručne literature, a za sistematsko proučavanje biljaka i za njihovo određivanje potrebne su često vrlo skupe priručne knjige. U pomanjkanju literature može se poći i drugim dugotrajnijim, ali isto tako uspješnim putem — a to je samostalno sabiranje biljaka u prirodi. Na putovanjima i šetnjama po šumi treba sakupljati sve nepoznate biljke. Sabrane biljke treba spremiti i dobro sačuvati, tako, da ih možemo prvom zgodom poslati kojem botaničaru ili botaničkotm zavodu na određivanje. Svrha je toga sabiranja posredno upoznavanje sa nazivom i osobinama dotične biljke. Dobro sabrana i očuvana bijlka, kojoj je botaničar odredio naziv, uz poznavanje njenih statusnih osobina, može uvijek u herbaru dobro poslužiti za usporedbu sa sličnom ili istom biljkom, nađenom na drugom mjestu. Međutim moram istaknuti jednu činjenicu, na koju su me već više puta upozorili i zbog koje sam bio pobuđen ovo napisati. Naši botaničari, kojima šumari donose svoj sabrani biljni materijal na određivanje, više puta su mi se požalili na nemogućnost točnog određivanja takvog, »šumarski « sabranog materijala. Šumari na svojim putovanjima, ako se nakane na sabiranje biljaka, čine to često bez dovoljno obzira i pažnje, da svak u biljk u p r avil no sakupe i sačuvaju. Kratko rečeno: šumari ne sabiraju biljke, nego jednostavno^ uz put pokupe ono, što im se čini zanimljivim, pa bilo to samo neki list, cvijet ili grančica. Još manje pažnje posvećuju čuvanju. Razumljivo je, da se iz sabranih fragmenata neke biljke ne može ništa odrediti. Cesto takav posao dovodi do nemilih razočaranja, a posljedica je redovno ta, da većina šumara poslije prvih neuspjelih pokušaja baci o klin svako daljnje sabiranje i proučavanje bilja. Šumari u svojoj službi dolaze više nego možda itko drugi u priliku, da proučavaju i najzabačenija prirodna područja, pa je prema tome veliki nedostatak nedovoljno poznavanje pravilnog sabiranja i čuvanja bilja. Tim povodom napisao sam ovo nekoliko redaka i nadam se, da će oni ipak koristiti. 529 |