DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 5/1942 str. 10 <-- 10 --> PDF |
Zakon o šumama razlikuje dva tipa šumskih zadruga, i to: prisiln e i fa kultativne zadruge. Prisilne zadruge stvaraju se za stalno i privremeno zaštitne šume, koje imaju zapravo samo tu svrhu, da organima državnih vlasti omoguće lakšu kontrolu i primjenu šumsko-redarstvenih mjera. One se ne osnivaju u interesu i po želji i slobodnoj volji zadrugara, nego su, možemo kazati, samo jedna posebna mjera za zaštitu obćih i javnih interesa. I fakultativne šumsk e zadruge , predviđene u §§ 107. i 109. Zakona o šumama, imaju osobina prisilnih zadruga, jer i u takve zadruge moraju pristupiti svi oni šumoposjednici, čije se šume nalaze u jednoj priradnoj cjelini, ako 7´> posjednika, čije šumske površine iznose više od -´/´ vrijednosti te cjeline, osnuju šumsku zadrugu. Zakon o zadrugama ne poznaje međutim nikakve prisilne zadruge, nego je, naprotiv, princip slobodnog i dobrovoljnog udruživanja naročito istaknut u §§ 3. i 39. toga Zakona, gdje je određeno, da zadrugu mogu osnovati osobe, koje pismeno izjave, kako žel e osnovati zadrugu. Pristupne izjave u neku zadrugu moraju biti bezuslovne. Zadruge, u smislu Zakona o zadrugama, temelje se dakle na principu slobodne i dobrovoljne pogodbe između više osoba, koje se obvezuju, da će nastojati svojim stvarnim udjelom kao i svojim radom postići neki zajednički cilj, koji inače kao pojedinci postići ne bi mogli, ili barem ne tako lako. Jedino ovakve zadruge mogu imati svoje idejno i moralno opravdanje. Protivno ovome načelu zadružnoga prirada — slobodnoj i dobrovoljnoj pogodbi između zadrugara — Zakon o šumama suprotstavlja načelo prinudnih mjera u cilju zaštite javnih probitaka. Ovakve institucije ne mogu se međutim ni smatrati »privrednim zadrugama« u smislu načela zadružnog pokreta. To su zapravo komunalne institucije stvorene silom zakona i posredovanju države, te imaju u prvom redu štititi javne probitke, a tek posredno probitke svojih članova, koji zapravo i nisu pravi zadrugari. Po Zakonu o zadrugama za osnivanje neke zadruge potrebno je najmanje deset osoba, koje pismeno izjave da žele osnovati zadrugu, dok su po Zakonu o šumama za osnivanje šumske zadruge dovoljne i dvije osobe. Po Zakonu o zadrugama pojedini poslovni udjeli u istoj zadruzi ne mogu biti različiti. Svi udjeli moraju biti jednaki. Kod šumskih zadruga to nije uobće moguće. Udio u šumskoj zadruzi je šumski posjed, s kojim zadrugar stupa u zadrugu. Ti posjedi su vrlo različiti i po površini kao i po stanju same šume, pa prema tome i po vrijednosti. Sve ove bitne kao i druge manje važne razlike u osnovnim načelima zadružne prirada po Zakonu o zadrugama i Zakonu o šumama ozbiljna su smetnja osnivanju šumskih zadruga, jer § 117. pomenutog Zakona o zadrugama jasno određuje, da se od dana obnarodovanja ovog zakona, mogu zadruge osnivati samo po propisima ovoga zakona. Zakon o zadrugama, koji je imao predhoditi i pospješiti osnivanje šumskih zadruga, ne samo da to osnivanje nije ubrzao, nego je, naprotiv, svojim odredbama to osnivanje skoro onemogućio. Ne preostaje nam dakle drugo, nego potražiti drugi put i druge načine za organiziranje našega seljačkog šumskog gospodarstva. Uostalom držimo, da bi šumske zadruge, osnivane po odredbama i načelima Zakona o zadrugama, bile preslaba brana golemom i snažnom valu individualnih težnja u šumskom priradu, pa su za reorganizaciju seljačkog šumskog gospodarstva potrebne mnogo radikalnije mjere; ne smijemo izbjegavati čak ni prisilne mjere. Ovakve mjere mogu se opravdati neophodnom potrebom, kako bi se što prije stalo na put suvremenom pokretu za komadanjem" velikih i u gospodarskom pogledu suvislih šumskih objekata. Istakli smo, da se naše šumsko gospodarstvo uobće, a napose seljačko šumsko gospodarstvo ne smije voditi principom najvećeg rentabiliteta, nego, prije svega, potrebama narodnog života a napose potrebama narodnog života a napose potrebama seljačkih gospodarstva. U cilju što ispravnijeg i svrsishodnijeg riješenja ovog pitanja potrebno je prema tome prije svega dobro poznavati sve one potrebe, koje naša seljačka gospodarstva podmiruju u šumi. To na sreću nije tako težak problem. Teže će se odrediti količina i opseg tih potreba, a još teže naći odgovarajući šumski objekti, odgovarajući produktivni šumski kapitali, koji bi bili u stanju svojim kapacitetom proizvodnje podmirivati sve te potrebe. Kada riješimo i to pitanje, onda konačno dolazi na red najvažniji i najdelikatniji problem: na kakve pravne 136 |