DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3/1943 str. 3 <-- 3 --> PDF |
HRVATSKI ŠUMARSKI LIST GODINA 67. OŽUJAK 1943. Dr. VLADIMIR SKORIC (Zagreb): HOLANDSKA BOLEST BRIESTOVA DIE ULMENKRANKHEIT 1. Pojava bolesti Već je godine 1921. po prvi puta D. Spierenbur g opisala veoma značajno sušenje i propadanje briestova, koje se počelo javljati u Nizozemskoj počam od 1919. godine. U prvom radu nije još došla do zaključka da li je ta bolest zarazna ili možda uvjetovana drugim vanjskim utjecajima. Već iduće godine objavila je drugu radnju u kojoj dolazi do rezultata da joj je uspjelo iz oboljelih briestova često uzgojiti u čistoj kulturi gljivu, koja imade karakterističnu plodnu formu zvanu Graphium, no kadšto i neke bakterije. Ona je dapače izvršila i umjetne infekcije, no nedovoljno poznavanje načina zaraze nije dovelo do toliko karakterističnih znakova bolesti da bi mogla stvoriti pouzdan zaključak o uzročnoj vezi te gljive i ugibanja briestova. Kratko vrieme iza toga izlazi studija M. B. S c h w a rzove »Das Zweigsterben der Ulmen, Trauerweiden und Pfirsichbaume « gdje dotjerano izvođenje čistih kultura dovodi uviek do istog rezultata t. j . do čiste kulture gljive, kojoj ona daje ime Graphium ulmi M. B. Schw. Istodobno joj uspjeva dokazati da ta gljiva imade još jednu plodnu formu zvanu Cephalosporium. Njezini pokusi zaraze sa tom gljivom u jesen dovode je do zaključka, da je ona uzrokom ugibanja briestova i ako ti znakovi propadanja niesu bili toliko određeni kao oni u prirodnim prilikama. Isto tako dolazi do zaključka da bakterije, koje je prigodice izolirala iz bolesnih briestova ne stoje ni u kakovoj vezi sa tom bolešću. Kraj svega toga javlja se B r u s s o f f sa tvrdnjom da mu je iz bolesnih briestova uspjelo uzgojiti u čistoj kulturi bakteriju, koju je nazvao Micrococus ulmi, te da je s njom uspio umjetnom zarazom izazvati spominjanu bolest briestova. Brussoff nije ostao osamljen sa tom svojom tvrdnjom, jer su ga u tom sliedili i neki drugi doduše malobrojni pisci. Nakon što su 1927. von Linde n i Zennec k također stalno iz bolesnih briestova izolirale Graphium ulmi, te dokazale da nastupa venuće briestova i u filtratu tekućine u kojoj je kultiviran Graphium, razplamsala se opet polemika između dvaju protivnih tabora. Jedni su dokazivali da je uzrok bolesti Graphium ulmi, a drugi da su uzročnici te bolesti bakterije. Da bi taj spor izveli na čistac poduzeli su ponovno ta istraživanja mikolog Wollenwebe r i bakteriolog S t a p p. Pokusi ovog posljednjeg, da sa bilo kojom bakterijom izoliranom iz bolesnih briestova, pa i originalnim kulturama Brussoffa, izazove njihovo ugibanje doveli su do negativna rezultata, te je dapače istom uspjelo dokazati, da su tako zvane čiste kulture Brussoffa mješavina raznih organizama što najbolje svjedoči o nadasve manjkavoj tehnici Brussoffa. Nasuprot tomu je Wollenweberu uspjelo u punoj mjeri potvrditi prijašnja istraživanja onih, koji su navodili Graphium ulmi kao uzročnika bolesti i to ne samo time što mu je svagda uspjevala čista kultura gljive iz zaraženih briestova i nalaz micelija gljive u trahejama, već je još važnije, uspjelo mu je umjetnom zarazom tom gljivom izazvati tipično oboljenje i ugibanje briestovih stabalca. Istovremeno sa Stappom i Wollenweberom izvršila je takova istraživanja i Ch. B u i s m a n, koja je također došla do istog rezultata, no pri tom opsežnim infekcionim pokusima dokazala da je najpovoljnije doba za infekciju 65 |
| ŠUMARSKI LIST 3/1943 str. 4 <-- 4 --> PDF |
mjesec lipanj i srpanj. Konačno je istoj uspjelo dokazati da Graphium ulmi imade i savršenu plodnu formu, koju je nazvala Ceratostomella ulmi (Schw.) Buism. ( = Ophiostoma ulmi (Buism.) Nannf). Već jeMarcha l naslućivao da, su podkornjaci raznašaći te bolesti, a B e t r e m je bio mišljenja da oni to čine prilikom regeneracionog žderanja, što su kasnije jasno i nedvoumno potvrdila istraživanja Fransena i Buismanove. Što se tiče proširenja te bolesti iz Nizozemske, prvog njenog žarišta, u druge zemlje moramo istaknuti da je to usliedilo upravo napadno brzim korakom, jer nisu mogle biti pravodobno poduzete mje re zaštite pošto u to doba još nije bio poznat njezin jedini način raznošenja po podkornjacima. Na taj način javila se ta bolest već 1921. u Njemačkoj, Belgiji i Francuskoj, 1926., 1927. u Austriji i Engleskoj, 1928.—1929. već je ona poznata u Poljskoj, Češkoj, Švicarskoj, Rumunjskoj, Ugarskoj i Hrvatskoj, možda istodobno ili nedugo zatim u Bugarskoj i Italiji. Nešto kasnije godine 1930. već ju nalazimo i u Sjedinjenim američkim državama, kraj svega toga što se tamo primjenjuje veoma oštar nadzor nad uvozom živih bilina, živih biljnih djelova i sjemena. Bolest je u svim spomenutim zemljama prouzročila ugibanje briestova u velikim razmjerima, pa tako i u nas prieti da upravo izkorjeni briest u našim šumama. 2. Opis bolesti . Posvuda gdje rastu briestovi bilo to u šumi, u parkovima, uz puteve ili u ogradama opaža se da oni više ili manje trpe od jedne veoma karakteristične bolesti. U prvoj polovici lipnja opažamo da pojedina stabla ili skupine stabala imađu mlohavo, obješeno lišće. Nakon nekoliko dana vidimo da listovi posmeđe kao da su vatrom opaljeni, brzo padaju na zemlju, a grane koje su u to doba još slabo odrvenjele zakrive se na vršku. Vršni listovi takovih grana opadaju najzadnji, pa takve izkrivljene grane sa 2—3 suha lista na vrhu izgledaju kao »zastavice«. Opi sano naglo venuće i TDropadanje može nastupiti i kasnije tečajem sjedine, no ako je takav gubitak lista u pojedinih stabala nastupio dosta rano kao posljedica te bolesti, događa se da gole grane kasnije u lieti još iednom prolistaiu, no tada su ti listovi maleni i malobroini. Kadkad zapažamo da u bolesnih stabala istjeraju na deblu i debljim granama spavajući pupovi nove izboike, koji su tada u listu dok je čitavo stablo bez lišća, no često je slučaj da takovi izbojci ubrzo uginu nakon što su se tek pojavili. Opisani znakovi značaini su za akutno obolenje (si. 1). Ta se bolest javlja i u blažem obliku tako da su samo pojedine grane bez lišća, a krošnja je u cielosti prorieđena i lišće žućkaste boje. U najblažem obliku javlja se tako da drveće kasnije lista, pojedine grane uopće ne listaju, a ponešto lišća pada ranije dok ie još preostala krošnia zelena. Ovaj posljednii način propadanja karakterističan je za kronično obolenje. Pod kraj vegetacije ugibaju stabla potpuno, kora se lupi, a SI. 1. Akutna forma brijestove bolesti (orig) drvo postaje suho, no imade ih 66 |
| ŠUMARSKI LIST 3/1943 str. 5 <-- 5 --> PDF |
dosta, koja su tečajem vegetacije pokazivala suho lišće i grane, ali ipak ne ugibaju već iste godine. Prije opisane vanjske znakove bolesti prate i veoma značajne unutarnje promjene u drvu grana i debla, te nam ove mogu poslužiti kao pouzdani znak te bolesti i u onim slučajevima, gdje nas vanjski znaci ostavljaju u dvojbi. Prerežemo li bolesne grančice p9preko vidimo u vanjskim godovima brojne smeđe točke ili samo s jedne strane ili i naokolo goda, a često puta su godovi djelomično ili u cielosti posmeđeli (si. 2.). Odlupimo li koru na takovim granama, tada ta posmeđenja probijaju na površinu drva ili u obliku kraćih ili duljih tamnih pruga ili potamnjenjem čitavih djelova drva. Te se promiene javljaju sam o u drvu bolesnih briestova, a nikad u onom zdravih briestova, pa su prema tomu potpuno siguran znak zaraze gljivom Ceratostomella ulmi (Schw.) Buism. Kod pretrage na te unutarnje znakove moramo postupati veoma oprezno, te moramo u prvom redu započeti opažanje na drvu najtanjih oboljelih grana, a istom onda SI. 2. Poprečni presjek bolesnih brestovili grana možemo pretragom sve debljih i na kojemu se vidi posmeđenje vanjskih godova debljih grana, pa i samog debla ustakao posljedica bolesti (orig.) noviti, kako je daleko doprla bolest" u drvu. Takove pretrage nam jasno pokazuju da bolest počinje sa tankih grana te se širi sve dalje put em debelih grana u deblo, aodtudiusam k o r i e n. Razlog za taj način napredovanja bolesti postati će nam potpuno jasan istom nakon što upoznamo, kako započinje sama zaraza odnosno bolest. Kod pretrage jako oboljelih stabala vidimo da promjena boje u godovima dopire i u sam korien, no često ju nalazimo i u više godova. Dapače nailazimo i na takove slučajeve gdje su u nutrini neki godovi oboljeli pa iza njih shede zdravi i nepromjenjeni, a iza ovih opet bolesni, što nas sve upućuje na višekratnu infekciju višegodišnje bolesti prije nego nastupi potpuno obamiranje određenog stabla. Posljednji slučaj pokazuje i to da bolest ne prelazi iz jednog goda .u drugi, već potiče od ponovnih infekcija u raznim godovima. U godinama kad su godovi normalne boje vidn o je da vanjske prilike nisu pogodovale zarazi u toj godini. Prema dosadanjim iskustvima riedak je slučaj da stabla, koja su nakon prve infekcije i promjene u odgovarajućem godu izbjegla zarazu u kojem kasnijem godu, izbjegnu kasnijoj bolesti i propasti, jer je takovo jače izloženo ponovnim zarazama. Savezno sa prije navedenim napredovanjem bolesti iz tanjih grana u deblje nameće se pitanje da li može bar katkad prieći bolest iz debljih grana u tanje. Istraživanjem je utvrđeno, da doduše i to nastupa iako u neznatnom postotku, no da u pretežnom dielu slučajeva prelazi bolest iz mladih grana u starije u vezi sa stalnim novim infekcijama tih grana. Ova bolest javlja se na briestovima na raznolikim tipovima tala i uz raznoliku dubinu temeljne vode, te po svem izgleda da ovi faktori nemaju pri postanku te bolesti posebnog značenja, što se tiče starosti napadanih stabala opaženo je da su najčešće napadana stabla između 10 — 40 godina. Mlađa stabla obole veoma rietko, a ako bolest nastupa u starijih stabala tada se ona najčešće javlja u kroničnoj formi i traje dulje vremena prije njihova ugibanja. 3. Poremetnje u anatomskoj građi i životu drva, te opis uzročnika bolesti. Mikroskopskom pretragom patološki promjenjenih dielova godova je veoma lako utvrditi da su te promjene nastale u prvom redu u provodnim cievima (trahejama) i susjednom parenhimskom staničju. Sadržina parenhimskih stanica u blizini traheja je tamnije smeđe boje, a što su one više udaljene od traheja njihova je sadržina svietlija. Same traheje ispunjene su tilama i gumoznom substancom, koja- nije uviek jednake boje, te koja varira od tamnosmeđe preko cr 67 |
| ŠUMARSKI LIST 3/1943 str. 6 <-- 6 --> PDF |
vene do žute. Tile i gumozne tvari začepe traheje i tako onemogućuju kretanje vode, a poznato je da su upravo ovi najmlađi godovi, koji su redovno zaraženi baš oni koji vrše transport vode u drvetu. Kao posljedica takovog zatvaranja prolaza vode nastupa sušenje lišća i grana pogotovo naglo u časovima kad vlada sušno vrieme. Stvaranje tila i taloženje gumoznih tvari izlučuje gljiva čije se fine niti (hife) nalaze u trahejama, no osim toga bivaju djelovanjem gljive ubijenežive parenhimske stanice, koje imadu svakako važnu funkciju u pokretanju vode trahejama. Iako gumozna masa i tile veoma otešćavaju opažanje hifa gljive u trahejama možemo ih ipak tu i tamo liepo uočiti, no moramo istaknuti da njihovo pridolaženje nije baš obilno, a dapače mogli bismo reći dosta oskudno. Stoga se nameće pitanje da li gljiva prisutna u razmjerno maloj količini može proizvesti tako znatne promjene koje smo napred opisali. Da je to doista moguće dokazao je nedvoumno Brokhuize n na taj način, što je stavljao grančice i mlade briestiće u filtrat hranjive tekućine na kojoj je prije toga rasla gljiva, te na taj način doveo do postanka svih patoloških promjena u nutrini bilina, a usporedo s time i vanjskih znakova bolesti kako ih zapažamo u prirodi kod pojave briestove bolesti. Primjećujemo ipak da intenzitet tih promjena nije tako velik kao što je to slučaj pod izravnim utjecajem gljive, koja dakako stalno proizvodi novu toksičnu materiju, a koja se u hranjivoj tekućini nalazi samo u ograničenoj količini koliko je difundirala u tekućinu do časa, dok je gljiva u njoj rasla. Možda se veći intenzitet dielovanja gljiva prema onom filtratu može protumačiti i time, što stanoviti dio toksičnih tvari, koje sadržavaju gljivne hife ne prelazi u hranjivu tekućinu, ali u drvu postaje slobodan nakon ugibanja stanovitog diela hifa, te tako pojačava toksični učinak. Pokušamo li da iz zaraženih grana uzgojimo gljivu, koja uzrokuje više opisane promjene, uspjeva to uz potreban oprez dosta lagano i na raznolikim hranjivim sredstvima kao na agaru sa pivnim sladom, agaru sa krumpirovim sokom, agaru sa sokom suhih šljiva ili trešanja, no također i na drugim hranjivim sredstvima. Gljivni micelij, koji izraste iz zaraženih dijelova briestovih grana i debla biele je boje, a pokazuje veoma karakterističan rast u zonama (si. 3.). Na hifama micelija podižu se tu i tamo osovni ogranci, a na njihovom vrhu stvaraju se eliptične spore skupljene i povezane u malu glavicu izlučenom sluzi. Taj plodni oblik poznat je kao Cephalosporium. Nakon što je gljiva nešto podulje rasla u čistoj kulturi zapažamo i drugu plodnu formu, koja nastaje na miceliju u obliku tek pol mm veliki crnih stupčića, koji završavaju bjelkasto sivom glavicom sluzi u kojoj se nalazi veoma veliki broj i opet jednostaničnih bezbojnih spora, no druge veličine nego u prijašnjem slučaju. Po toj plodnoj formi ta gljiva spada u rod Graphium, a kako je kasnijim izpitivanjem Schwarzove ustanovljeno ta vrsta nije bila od prije poznata, te je stoga i dobila novo ime Graphium ulmi Schw. (Tabla I). Potrajalo je dulje vrieme da su bile poznate samo ove dvije nesavršene plodne forme gljive, te u to vrieme nije bilo moguće odrediti u koju skupinu poznatih SI. 3. Mlcellj gljive Ceratostomella ulmi (Schw.) Buism. sa karakteri-gljiva spada ova gljiva. Tek je 1932. uspjelo stićnim zonama u distoj kulturi Buismanovoj pronaći i savršenu plodnu formu u (orig.) obliku sitnih kuglastih peritecija, koji imadu nastaju asci sa askosporama. Prema tomu ta dugi kljun i u čijoj nutrini gljiva spada među gljive mješinarke (Ascomycetes), a po izgledu peritecija u rod Ceratostomella. Kako dolazi samo na briestu i imade određenu veličinu spora, te se razlikuje od svih dosada poznatih Ceratostomella vrsta, smatra se posebnom vrstom, te je dobila ime Ceratostomella ulmi (Schw.) Buism ( = Ophiostoma ulmi (Buism.) Nannf.). Stiena peritecija je veoma čvrsta te prema 68 |
| ŠUMARSKI LIST 3/1943 str. 7 <-- 7 --> PDF |
lOlANM fA I|BTO^ B OlE^T Tabla I. (orig.) tomu pruža jaku zaštitu askorsporama protiv vanjskih nepovoljnih utjecaja i tako se lakše sačuva gljiva od propasti nego je to slučaj kod Cephalosporium. i Graphium spora. Pokušaji umjetne zaraze sa tim raznim vrstama spora bjelodano su pokazali, da je jedino ta gljiva uzročnik te bolesti, jer su kao posljedica takove umjetne zaraze usliedili svi karakteristični znakovi bolesti, kakve možemp opaziti u te bolesti nastale na briestovima u šumi. Umjetnu zarazu treba izvršiti od početka lipnja do polovice kolovoza, jer je u to vrieme briest najosjetliviji za bolest, no osim toga potrebno je da u kori´ napravimo rane i unesemo spore gljive u nutrinu drva. U tom se slučaju bolest javlja već 9 do 14 dana iza umjetne zaraze, a katkad nešto kasnije, što zavisi o vanjskim vremenskim prilikama. Pokušaj da se bolest proizvede nanošenjem spora na površinu lišća ili kore bih su negativni, te je već to bilo znakom da su rane prieko potrebne za zarazu, no trebalo je ustanoviti, koji su faktori koji prouzrokuju rane i omogućuju zarazu. 4. Način širenja bolesti i raznašaći bolesti. Premda su vjetar i kiša česti raznašaći brojnih uzročnika biljnih bolesti, bilo je već od prvog časa slabo vjerojatno da imadu tu ulogu u ovom slučaju, i to s razloga što vjetar ne može da odnosi spore ove gljive čvrsto sljepljene po 69 |
| ŠUMARSKI LIST 3/1943 str. 8 <-- 8 --> PDF |
moću sluzi. Kiša, iako bi mogla vršiti takovo širenje nakon razkvašivanja sluzi, to bi usljeđivale zaraze samo na neposrednu blizinu, a bolest bi u tom slučaju napredovala polagano i sporo. Kako se ta bolest širi velikom brzinom vidi se već iz njezinog naglog širenja u Evropi, pa prema tome otpada mogućnost znatnijeg širenja kišom. Uvažimo li činjenicu da je brzo prebrodila ocean i pojavila se na briestovima u Sjedinjenim državama trebalo je tražiti nosioce bolesti, koji su to kadri izvesti u srazmjerno kratkom, vremenu i na dosta velike udaljenosti. Opažanje, da su bolesni briestovi redovno sekundarno obilno zaraženi od velikog i malog briestovog likotoča (Scolytus scolytus F. i Scolytus multistriatus Mrsh.), a pogotovo da je u čistim kulturama gljiva iz kotionica tih likotoča pronađena i «. SI. 4. Trag regeneraclonog velikog SI. 5. Velild brestov Ilkotoč na djelikotoča u pazušcu tankih grana lu regeneracijonog žderanja (po (orig.) Boepke.u) gljiva veoma nalika na Graphium ulmi bila je pobudom da je Marcha l izrazio sumnju da spomenuti insekti stoje u vezi sa širenjem te bolesti. Neovisno o tom pronašli suWollenweberiStapp u zibkama kukuljica istih insekata koremije od Graphium ulmi. Ipak ni jedan od prije spomenutih autora nije dalje posvećivao pažnju i pridavao značenje gornjim činjenicama, pa je tek J. G. Bet r e m pokušao učiniti vjerojatim da savršeni insekti bivaju u zibkama natovareni sporama gljive, te da prilikom regeneraclonog žderanja vrše prenos gljive u grane drugih stabala. Ovaj zaključak Betrema, koji se osnivao samo na opažanjima, potvrđuje eksperimentalno već Roepke, a pogotovo Fransen i Buismanova opsežnim pokusima. Već je poznato iz prijašnjih istraživanja da mužjaci i ženke obaju likotoča prije nego spolno dozore obavljaju regeneraciono žderanje oko 2 tjedna u pazušcima 2—3 godišnjih grana, pa je veoma lako naći vidne tragove njihova žderanja u obliku malih brazdica izgrizenih u kori na spomenutim mjestimja. (SI. 4 i 5). Te brazdice kasnije zarastu, pa se često i jedva zamjećuju, no odlupljivanjem kore kraj takvih brazda često se nalaze prvi početci briestove bolesti. Od posebna je interesa činjenica da insekti vrše regeneraciono žderanje u prvom redu samo n a zdravim stablima, a jajašca odlažu samo na slab oi oboljelo drveće. Fransen i Buismanova da dokažu pouzdano tu vezu vršili su pokuse sa insektima, koji su se boravkom u čistim kulturama gljive nakrcali njezinim sporama. Zatim su ih prenosili u pazušce grančica i pustili da tu vrše regeneraciono ždera 70 |
| ŠUMARSKI LIST 3/1943 str. 9 <-- 9 --> PDF |
nje u malim kavezima, te su postigli u veoma brojnim slučajevima uspješnu zarazu i pojavu bolesti. Da bi jače poduprli taj dokaz hvatali su i insekte u naravi, te i njih polagali u kaveze na pazušcima grana da utvrde hoće li se i u tom slučaju bolest javiti, jer bi to značilo da insekti i u prirodnim uslovima prenose gljivu sa kojom su došli u doticaj za vrieme njihova razvoja u zibci. I u ovom slučaju bila je česta posljedica pojava briestove bolesti, no ne u tako visokom postotku kao što je to u prvom slučaju, jer se u naravi ne javlja gljiva u svakoj zibci pogotovo ne u tolikom obilju kao u umjetnim kulturama. Te eksperi mente podupiru izapažan ja u prirodi time što u godinama sa slabom pojavom tih insekata opada jakost obolenja, a/ u krajevima gdje insekata nema, nema niti bolesti. Najznačajnije je u tom pogledu pojava bolesti u Sjedinjenim državama, gdje bolesti nije bilo sve do 1930. godine, a kad se te godine pojavila tad je pronađena na američkim briestovima samo na uskom području luka gdje su se uvozile klade evropskih briestova. Dapače izpitivanja da li su podkornjaci dovezeni sa tim kladama, nosioci gljive, pokazala su pouzdano da je to slučaj, jer je često iz njih izolirana u čistoj kulturi gljiva uzročnik briestove bolesti. Iz svega napred navedenog jasno proizlazi značenje tih insekata za pojavu bolesti, no preostaje nam još jedno pitanje, a to je da li je time moguće protumačiti i brzo širenje bolesti. Zaista su pokazala istraživanja Fransenova da su ti insekti vrsni zrakoplovci, te lete visoko u visini krošanja najviših stabala, a F e 11 je utvrdio da insekti jedne generacije obično dopiru na daljinu od 20—25 milja, no imađe slučajeva gdje proputuju i udaljenost od 50—115 milja. Pripomenemo K da veliki likotoč imade u jednoj godini 3—4 generacije, a mali 1—2 generacije, to nam navedene osebine lako mogu protumačiti brzi pohod ove bolesti u raznim zemljama. Budući pojedine generacije tih insekata prehvataju jedna u drugu, to postoji pogibelj napadaja t-ečajem cielog vegetacionog perioda, a poznavanje te okolnosti od osobita je značenja za suzbijanje. Radi visokog lieta tih insekata naročito su izložena zarazi visoka stabla, no i ona koja se nalaze na rubu sastojina i na osami bivaju naročito rado napadana, jer povoljnije temperaturne prilike jače pogoduju razvoj insekata. Osim spomenuta dva insekta, koji su prema dosadanjim iztraživanjima najvažniji raznašaći bolesti, navode neki i neke druge likotoče kao nosioce gljive, pa se tako spominju Scolytus pygmaeus F., Se. laevis Chap., Se. sulcifrons Rey, Se. affiniš Egg., Se. ensifer Eichh., Se. kirschi Skal. i Se. demaisoni Egg. Iako ovi liktoči imadu lokalno možda neko značenje, nije njihovo prenošenje toliko sigurno utvrđeno kao za velikog i malog briestovog likotoča. 5. Vrste napadanog drveća Od briestove bolesti trpe sva tri naša briesta, a podležu joj i američki briestovi Ulmus americana, U. fulva, U. alata, U. thomasii, U. serotina i U. crassifolia, te dapače napada i srodnika briestova drvo Zelkova keaki. Neke azijske vrste briestova kao Ulmus pumila i U. pumila pinnato-ramosa, iako nisu potpuno odporne protiv te bolesti mogu se dobro odhrvati. Ipak njihova velika podvrženost napadaju gljive Nectria galligena ne čini ih podesnima niti za parkove. Ulmus parvifolia i njeni srodnici U. Shirasawana, U. Sieboldii i U. Sieboldii coreana, također azijske vrste, otporne su protiv bolesti, te bi se mogla preporučiti njihova upotreba u parkovima. Prema iztraživanjima Buismanove i Wentove spadaju sliedeće azijske vrste: Ulmus macrocarpa, U. laciniata nikkoensis i U. Wilsoniana, među one, koje su manje osjetljive za tu bolest, a isto to vriedi i za evropske vrste U. foliacea Dampieri, U. foliacea monumentalis, U. foliacea Wredii, U. glabra fastigiata, U. hollandica Hillieri, U. hollanđica vegeta i U. procera Berardii, no ipak one nisu podesne za kulturu. Stoga je veom a važn a spoznaja da se među evropskimi briestovima nalazi pojedinih individua, koji uz ine povoljne osebine pokazuju veću otpornost protiv briestove bolesti. Među takove otporne selekcije spada i briest »Christine Buisman« (Ulmus fohacea br. 24.) koji potiče iz Španije, i već se sada obilno uzgaja u Nizozemskim biljevištima. Premda i u otpornih vrsta usljeđuje bolest ostaje ograničena na blizinu mjesta zaraze, te je bez posljedice za dalji razvoj i opstanak takvih briestova. 7i |
| ŠUMARSKI LIST 3/1943 str. 10 <-- 10 --> PDF |
6. Borba protiv briestove bolesti U tu svrhu vršeni su brojni pokusi, da se upotrebom raznih kemijskih sredstava sprieči napada likotoča na drvo, njihovo pomnažanje, a po tome i kasnije regeneracijono žderanje. fe^tisti«.« U najviše slučajeva završeni su ti pokusi sa slabim uspjehom, a kad je upotreba kemijskog sredstva uspješna tada je preskupa. Stoga je potrebno da se upotrebe drugi putevi i načini kako bi uništili likotoče i na taj način onemogućili dalje širenje bolesti. Prva mjera sastoji se u tom da sva bolesna i od likotoča zaražena stabla oborimo, koru ogulimo i spalimo, ako taj posao obavljamo za vrieme vegetacije. U slučaju da guljenje kore obavljamo u zimskim mjesecima tada je dovoljno samo okoravanje, jer će nježne ličinke i kukuljice poginuti djelovanjem zimskih nepogoda. Ipak u prvom slučaju, premda palimo koru, moramo voditi brigu i o kukuljicama, koje su za vrieme okoravanja pale na zemlju, te bi mogle da se razviju i do savršena insekta. Stoga u tom slučaju mjesto na kojem se vrši skidanje kore poprskamo otopinom paradichlorbenzola u petroleju (20 ccm 10 "´» otopine paradichlorbenzola u kupovnom petroleju emulgiramo u 1 litri kišnice sa dodatkom 20 grama kalijskog sapuna). Kako ovaj postupak imade tu nezgodnu stranu da okorano drvo gubi na vriednosti vršeni su pokusi ne bi li se dalo potapanjem trupaca u vodi ubiti sve razvojne stadije insekta, a da pri tome ne bude potrebno gulenje kore. Pokusi ove vrste pokazali su da je doista moguće 5 mjesečnim, potapanjem u vodi uništiti insekte u deblima ljetne sječe, no ona jesenske i zimske sječe potrebno je držati u vodi barem 7 mjeseci. Upotreba lovnih stabala nije se u ovom slučaju pokazala podesnom. Konačno da se oneinogući pomnažanje likotoča na materijalu, koji potječe od gljivom zaraženih stabala, no koja još nisu napadnuta od likotoča, pokušala se zaštita na sličan način kako su to učinili Tragardh i Butovitsch protiv smrekovih podkornjaka. Doista pokrivanje složaja debala ili trupaca sa slojem šumske zemlje debelim 20 cm sačuvalo ih je od napada likotoča i omogućilo njihovu dalju pravovremenu odpremu. U istu svrhu može se upotrebiti i potapanje u vodi u istom trajanju kako je to gore navedeno za već od likotoča napadnuto drvo. Ogromni gubitci, koje je ta bolest prouzročila posvuda u Evropi, pa i u nas, tako da upravo prieti pogibelj izčezavanja briesta, a obzirom na već utvrđenu činjenicu da imade oblika evropskih briestova, koji su po svojoj prirodi veoma otporni protiv te bolesti nuka nas da pomišljamo i na ovaj put zaštite. U tu svrhu bilo bi potrebno višegodišnje opažanje pojedinih točno označenih briestovih stabala, koja su se u centrima najjače zaraze ipak održala. Od takvih stabala trebalo bi prikupiti sjeme i uzgojiti mlade biljke, koje bi se onda podvrgavale umjetnoj zarazi sa gljivom Ceratostomella ulmi (Schw.) Buism. i tako utvrdilo da bi one i pod tako ekstremno povoljnim prilikama za zarazu ostaju zdrave ili bar veoma otporne. Od tuda bi potekao u pozitivnom slučaju materijal za regeneraciju naših briestovih šuma, koje se nalaze u propadanju. Nesumnjivo je da je to posao mučan i dugotrajan, no valjalo bi ipak jednom započeti u spoznaji da: »Nihil sine magno lahore natura dedit mortalibus«. LITERATURA 1. Arnaud G. et Barthelet J.; La malađie đe l´orme. Revue đe la Pathologie veget. et d´ Entomologie agric. XVIII. 1931. p. 28. 2. Atanasov D. i Martinov St: Zagivaneto na bresta. Godišnik na sofijskia universltet. Agronomičesti fakultet v. XI. 1932.-33. 3. Betrem J. G.: De lepenziekte cn de lepenspintkevers. Verslagen en Mededeellnger van den Plantenziektenkundigen Dienst te Wageningen No 60, p. 3. — Tijdschr. over Plantenzlekten 36. pp 273—289, 1929. 4. Broekhulzen S: Wondreakties van hout. Proefschrlft. Lelden. 1929. 5. Brussoff A.: Die hoUandische Ulmenkrankheit, eine Bakteriosis. Centralblatt fUr Bakt. 2. Abt. 63. 1925. 6. Idem: Das tjbergreifen von Micrococcus ulmi auf Ahorne und Linden. Zeltschrift ftif Pflanzenkt. 36. No. 9—10. 1926. 7. Idem: tJber das durch Bakterlen verursachte Sterben der Ulmen und anđerer LaubbSume. Mltt. d. deutsch. dendrol. Gesellsch. 38. 1927. 8. Bulsman Chr.: Ceratostomella ulmi de geschlachftelijke vor|tn van Graphium ulmi Schwarz. Tijdschr. over Plantenzlekten XXXVIII blz. 1—^8. 9. Idem: Over het voorkomen van Ceratostomella ulmi fSchvvarz) Buism. in đe natuur. Tijdschr. over. Plantenzlekten 38. p. 203—204. 1932. 72 |
| ŠUMARSKI LIST 3/1943 str. 11 <-- 11 --> PDF |
10. Clinton G. P., Me Cormick F. A.: The Dutch Elm. disease, Graphium ulmi in Connecticut. Science 81, N. 2090 pp. 68-70 1935. 11. Felt E. P.: Dutch Elme ćUsease control and the elm bark borer. Joum. Econ. Entomology 27 p. 315. 1934. 12. Idem: Bark Beetles and the Dutch Elm Disease. Joum. Econom. Entomol. 28. p. 231-236. 1935. 13. FVansen J. J.: Enkele gegevens omtrent de verspreiding van de door Graphium ulmi Schwarz, veroorzakte iepenziekte door de iepenspintkevers, Eccoptogaster (Scolytus) scolytus F. en Eccoptogaster (Scolytus) multistriatus Mrsh, in verband met de bestrijdlng dezer zlekte. Tijđschr. over Plantenziekten 37. pp. 49-63 1931. 14. Fransen J. J. en Buisman Chr.: Infectieproeven op verschillende iepensorten met behulp van iepenspintkevers. Mededeel. No. 19. van het lepenzlekten — Comitć. 1935. 15. Fransen I. I.: De verbreiding van Ceratostomella ulmi (Schwarz). Buism door den wind. Tijđschr. over Plantenziekten 43. pp. 218-223. 1937. 16. Idem: Iepenziekte, iepenspintkevers en beider bestrijdlng. Proefschrift. Wageningen 1939. 17. Goidanich A. et Goidanich D.: Lo Scolytus sulcifrons Rey (Coleoptera- Scolytidae) nella diffusione del Piremocšte Ceratostmella (Graphium) ulmi (Schvvarz). Buisman nell Emilia. Laboratorio di Entemologla e Laboratorio di Biologia del R. Istituto Superlore Agrario di Bologna 7. pp. 145-163. 1934. 18. Kalandra A. i Pfeffer A. Prispevek ke studiu graphiosy na jilmech Lesnicka Prace XIV p. 1-17 1935. 19. Liese J. u Butovitsch B.: Das Ulmensterben in den Auerevieren, seine Ursache und seine Bekiimpfung. Deutsche Forst-Zeitung 46. No. 48. pp. 1111-1116 1931. 20. von Llnden u. Zenneck L. Untersuchungen Uber das Ulmensterben in den Bestilnden der stiidtischen Gartenvenvaltung der Stadt Bonn und anderer Orte. Centralblatt fUr Bakteriologle 2. Abt. 69. 1927. 21. May C. u. Gravatt G. F. The Dutch elm-disease. U. S. Department of Agrlc. Circular 170. 1931. 22. Marchal E.: Rapport sur les resultats des recherches effectućes a la station de Phytopath. de 1´ fitat h Gembloux, sur la maladle de 1´ orme. Buli. de la Soc. Centr. Forestlžre de Belgique, 35,34 annše sociale pp. 162-164. 1927. 23. Roepke W. K. J.: Verdere gegevens omtrent de iepenziekte en den iepenspintkever. Tijđschr. over Plantenziekten 36. pp. 231-237. 1930. 24. Idem: Beknopt verslag over de verkzaamheđen betreffende de iepenziekte, veiTicht op het Laboratorium voor Entomologie te Wageningen 1935—1936. 25. Schvvarz M. B.: Das Zweigsterben der Ulmen, Trauerweiđen und Pfirslchbttume. Meded. Phyt. Lab. »"VVillie Commelin Scholten V. 1922. Baarn. 26. Spierenburg D.: Een onbekende ziekte in de iei)en. 1. Versl. en. Meded. van den Plantenz. Dienst. Wageningen 18. 1921. 27. Idem: Een onbekende ziekte In de iepen 2. Versl. en Meded. van den Plantenz. Dienst. Wageningen 24. 1922. 28. škorić V.: Holandska bolest brijestova. Naš Vrt 1933. 29. Tragard I. & Butovitsch V.: Redogorelse for Barkborrekampanjen efter Stormharjningarna 1931—1932. Meddelanden fran Statens Skogsforsoksanstalt, Hafte 28 No. 1. 1935. 30. Went J. C: Verslag van de onderzoekingen betreffende de iepenziekte, verricht op het phytopath. labor. »Willie Commelin Scholten te Baarn, gedurende 1936. 31. Verslag van de onderzoekingen. .. gedurende 1937. 32. Idem.: Verslag van de onderzoekingen. . . geđuređe 1938. Tijdschrift over Plantenziekten45. pp. 52-74. 33. Compilation of the investigation on the susceptibility of different elms to Ceratpstomella blmi Buisman in the Nederlands. Photopath. Zeitschrift XI. pp. 181-201. 1938. 34. Went. J. C: Verslag van de onderzoekingen... gedurende 1939. 35. Went. J. C.: Verslag van de onderzoeikingen... 1940. 36. Westerdijk J. en Buisman Chr.: De iepenziekte. Rapport over het onderzoek verricht op verzoek van de nederlandsche Heidemaatschapplj. 37. Wilson M. & Wilson M. J. F.: The occurence of Dutch elmdlsease in England. The Gardenćrs Chronicle 73. 1928. 38. Wollenweber H. W. & Stapp C: Untersuchungen Uber die als Ulmensterben bekannte Baumkrankheit. Arb. Biol. Reichsanstalt fUr Land. u. Forstvvirtschaft. XVI. Heft. 2. p. 283. — 324. 1930. ZU8AMMENFASSUNG In der vorliegenden Studie wird auf Grunđ eigener Untersuchungen und der einschiagrlgen Literatur die Erscheinung und der Verlauf der Ulmenkrankheit in unseren Waldem behandelt. Nach der Schilderung der Biologie des Krankhelterregenđen Pilzes und der krankheitverschleppenđen Bastkafer werden die Ratschlage ftir die BekSmpfung der Krankheit gegeben sowie die Anregung zum Aufsuchen vviđerstanđsfahlger Ulmen-Rassen. 78 |