DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 7-8/1943 str. 24     <-- 24 -->        PDF

Mjestanac je skoro neprobojan za korjenje i vodu, pa može, naročito u hladnijim
podnebljima, postati koban za razvoj vegetacije. Takva mjesta, na kojim izbija
mjestanac na površ´nu, lako ćemo zapaziti u imovinskoj šumi, jer su tamo nasadi
bora vrlo´ prorieđeni i slabi, a često su ta mjesta i podpuno gola.


Kalcijski se karbonat slaže tek u sloiu C, i to ili u obliku tankih uloženih sloieva
ili uz korjenje bilja, stvarajući značajne vapnene tokove u debljini 3—5 cm.
Korjenje, koje se često nemože osloboditi tog ovoia, ugiba. Griiss (1913.) misli, da
su uzrokom stvaranja tih ovo´ja posebne gljivice, koje žive na samom korjenju te
stvairajući encime obaraju kalcijski karbonat. Volk ......) na.slućuie, da je ugibanje
drveća na piescima često u vezi sa blizinom sloja C, u kome se kalcijski karbonat
taloži. Treitz (1927.) je ustanovio za pieske Somogy-a, da su siromašni na vaonu te
da su u tom pogledu srodniji vrištinama Sjeverne Njemačke, nego piescima Velike
panonske nizine. (Alfolda).


Značajno je za pieske, da vrlo lako propuštaju vodu. Ipak leži temeljna voda
na Podravskim piescima većinom na dubini od 3 i pol metra, a negdie još bliže površini
(po Sandoru). Kako se piesak brzo osuši, vlaga, koja leži izpod zaštitnog, suhog
površinskog sloja nemože se dalie izparivati, jer je prekinuta veza između nje
i atmosfere. Mitscherlich (1927.) je dokazao, da grubo, neobraslo pješčano tlo izpari
tri puta manje vlage, nego polje posijano sa zobi.


Sandor (1911.—1912.) misli, da su b e r e c i, t. j . vlažna polja i močvare, koji
okružuiu pieske, nastali za .^.... vlažnih perioda uslied izdizanja nivoa osnovne
vode. Fini mulj splavljen sa pješčanih sipina pomješao se sa močvarnim detritusom
stvorivši tako crnu bercčku zemlju.


3. Podnebne prilike Podravskih piesaka.
Pored tla i podnebne su prilike od velikog značaja za razvitak vegetacije, te
ćemo se ovdje ukratko osvrnuti na podatke, štcrnam ih pružaju u tom pogledu najbliže
meteoroložke postale. Dok se đurđevačka kišomierna postaja, koja nam je poslužila
za izračunavanje količin e oborina , nalazi u neposrednoj blizini tih
piesaka, leži meteoroložka postaia višeg reda u nešto udalieniioi Koprivnici. Prema
podatcima kišomjerne postaje u Đurđevcu za godine 1893.—1910. dao je Sandor
(1911.—1912.) prvi kratki prikaz o količinama oborina, što ih primaju Podravski
piesci. Služeći se još neobjelodanienim izvještajima same postaje našao ie Sandor,
da glavni oborinski maksimum pada u mjesec listopad, a sporedni u kolovoz. Mi smo
se oslonili na podatke o oborinama iz g. 1893.—1910. što ih za Đurđevac navodi
S k r eb .930.), zatim na godišnja izvješća Geofizičkog zavoda u Zagrebu za godine
1914.—1922., te konačno na mjesečne izvieštaje same postaje Đurđevac za godine
1.934.—1939.. dakle svega na podatke iz 33 godine. Prema našem računu primaiu
Podravski piesci sliedeće količine oborina u prosieku (prvi broj označuje srednju
mjesečnu množinu oborina, a drugi pokazuje koliko postotaka od godišnje množine


padne u pojedinim mjesecima):
I. II. III. IV. V. VI. VII. VIII. IX. X. XI. XII. Godišnje
5.38. 39.7fi 5fiR? 71 .5R Rfi.43 8. 76 8?-06 78.97 71.97 96.27 69.06 61,8.5 858.72 mm
6,1% 6,5 ?4 8,3% 10.0% 10,4"/» 9.6% 9.1% 8,3% 12,2% 7,9% 7,l"/o 100"/o


Naša križaljka pokazuje, da glavnigodišnji maksimum obori n-a
pada u listopad, kao što je to našao i Sandor, dok se drugi, sporedni
maksimum javlja u svibnju i lipnju, za razliku od Sandorovog sporednom
oborinskog maksimuma u mjesecu kolovozu. Najmanje padne oborina u
zimskim mjesecima, kao što ie to ustanovio i Sandor. Znatna je srednja godišnja
količina oborina u Đurđevcu, koja iznosi 858.72 mm. naročito ako je uzporedimo
sa sredniom podišnjom količinom oborina ostalih dielova Panonske nizine, a posebice
Alfolda. koji često ne nrimi niti 500 mm godišnie. Podravski se piesci
razlikuiu od alfoldskih piesaka dakle ne samo obzirom na
sastav tla, već i obzirom na količinu primljenih oborina.


Pored količine oborina za nas je od naročite važnosti poznavanj e glav ni
h vietrova . Nas zanimaju u nrvom redu iaki vjetrovi, koji moeu pokretati
nie^^ak. Prema križalici, što je po Sokolowu (1894.) donosi .Sandor (1912.), vjetar,
koii ima brzinu od 10 metara u i^kundi, može pomaknuti na ravnom tlu sa miesta
pieščana zrna u nromierii od 0.5—1 mi-n, dok tai isti vjetar odnosi sitnili piesak
..1. daleko. U našoj je križaljci uveden samo broj vjetrova, koji su puhali u raz


210