DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 10-12/1943 str. 38 <-- 38 --> PDF |
Budući da u klimatski i edafski slčnim odnošajima Sjeverne Amerike raste velik broj vrsta, koje bi mogle rasti i u Srednjoj Evropi, već se poki;išava na osnovi biljnosocioložkih značajki uzgajati vrste, koje pripadaju sličnim zadrugama. Dakle, kod uzgoja egzota de se za pronalaženjem podjednakih staništa u domovini i noovoj postojbini. Kod toga se pazi i na uzporedbu građe zadruge, u kojoj dotična vrsta odnosno rasa od prirode raste, sa odgovarajućom ovdješnjom šumskom zadrugom. Tako se našlo, da se u zapadno-evropskoj šumskoj zadruzi kitnjaka i običnog graba mogu uspješno uzgajati američke vrste: Rohinia pseudacacia, Liriodendron tulipifera, Celtis occidentalis i dr. Za bagrem vriedi to i kod nas. Kod uzgoja egzota, a isto tako kod uzgoja domaćih vrsta, poklanja napredno šumarstvo osobitu pažnju rasama . Pitanje rasa postalo je danas vrlo aktuelno i važno. Poznato je, da se pojedina rasa može odlkovati posebnim šumsko-uzgojnim, a i tehnoložkim svojstvima. Savezno s time napredno šumsko gospodarstvo temelji svoj rad na uzgoju što vrednijih rasa. Kao primjer u ovom pogledu spominjemo od domaćih vrsta crni bor. On se od prirode stere od Španjolske do Male Az´je i Krima. Najsjevernije se proširio do Donje Austrije. Međutim, areal mu je znatno raztrgan. Po anatomskim značajkama i morfoložkim osobinama, kao i prema staništu utvrđeno je više njegovih od´´ka, odnosno rasa. Kod nas dolazi u obzir austr´jski crni bor, primorski crni bor i dalmatinski crni bor. Dakako, da unutar pojedinih odlika odnosno rasa ovog bora postoje izvjestne biljnosocioložke razlike. Nije prema tome za nas isto, da li za pošumljivanja u području Primorja upotrebljavamo biljke crnog bora, koje potječu iz sastojina u unutrašnjosti, ili iz autohtonih primorskih crnoborovih šuma. Od stranih vrsta može nam kao osobito liep primjer u ovome pogledu poslužiti duglazija. Ona bi se u Evropi mogla, s oHzirom na velike razlike u vertikalnoj razprostranjenosti u svojoj domovin´, uzgajati u glavnom u području smreke, jele, kao i bukve, a isto tako i u području kitnjaka i graba. Međutim, za svako od tih područja valjalo bi pronaći odgovarajuću rasu, a u tome pogledu mogla b: nam sociologija bilja biti od znatne pomoći. Ima još jedna važna veza sociologije bilja sa naukom o uzgajanju šuma. Kako se tu radi zapravo o najvišem dosadašnjem razvojnom stupnju te nauke, spomenut ćemo zauzput neke važnije momente iz njene prošlosti Nauci o uzgajanju šuma u Evropi udareni su temelji zapravo koncem 18. stoljeća, kad je G. L. Harti g izdao knjigu »Anweisung zur Holzzucht fiir Forster und die es werden wollen« (1791.). U tom djelu sadržana su prva, ali dakako posve obćenita pravila o uzgajanju šuma. U Pfeilov u »De deutsche Holzzucht« iz 18fi0. g. obraća se po prviput veća pozornost staništu. Značajna je tu ut)uta: »Pitajte drveće, kako raste. Ono će vam dati bolji odgovor, nego što je to u knjigama «. U Gaverov u »Waldbau« iz 1878. g. obrađuju se pomnije staništni čin- ben´ci. Tu se Gaye r živo zalaže protiv »fihtomanije«. koja je već tada bila u punom jeku. U Borggreveov u »Holzzucht« iz 1885. g. udaraju se temelji uzgajanja šuma na obćenitim biljnogeografskim zasadama. Mayro v »Waldbau« iz 1908. g. pridaje vel´ku važnost toplini i vlazi. Tu se uzgajanje šumskog drveća osniva na t. zv. tetratermama, t. j . podatcima za toplinu i vlagu za vrieme 4 ljetna mjeseca. Ti su pogledi kasnije prlično izmienjeni utjecajem P a v a r i-a. B ii h lero v »Waldbau« iz 1918. i 1922. g. stajvlien ie na osnovi znanstvenih izstraživanja i izkustava u praksi. Denglero v »Waldbau« iz 1930. g. temelji se na staništnim činbenicima, a Rubnerov o djelo »Die pflanzengeographischen Grundlagen des Waldbaus« iz 1934. g. na biljno f?eografsko-ekoložkim osnovama. U D e nglerovu i Rubnerovu djelu sadržane su zasade današnje nauke o uzgajanju šuma. Najnovij i pogledi nauke o uzgajanju šuma idu za utvrđenjem najpodesnijih uzgojnih mjera, koje će se odnositi na pojedina značajna š u m s´k o - v e g,etacijska područja. Dakle, nauka o uzffajaniu šuma razvija se zapravo u pravcu produbljivanja staništni h odnošaja pojedinih krajeva, a svoj rad dovodi pri tome u sklad sa zasadama soci ologije bilja. Da se uzgajanje šuma zaista izgrađuje prema pojedinim šumsko-vegetacijskim područj´ma, dokazom je djelo ove vrste, koje je 1936. g. napisao Westvel d za šume Sjeverne Amerike. U tome djelu razdieljeno je odnosno područje na 18 regiona, a kod pojedine regione (na pr. regiona borovca) op´sani su podrobnije ekoložki odnošaji, te iztaknute šumsko-uzgojne, a ujedno i uređajne i obranbene mjere (14). » 308 |