DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1-2/1944 str. 13     <-- 13 -->        PDF

gline t. j . one ostaju na mjestu raztvaranja prakamenja. Upotrebljavaju se za izradu
porcelana.


U drugu grupu dolaze najčišće nap lavi je ne (sedimentarne) glin
e. Sastoje se od kremena i aluminijevog oksida sa veoma malo željeznog oksida.
Boje su biele ili crvenkaste, sive i dr., a nakon pečenja postaju biele, sive, crvenkaste
ili žućkaste. Veoma su plastične i ne tope se u porcelanskoj vatri. Upotrebljavaju
se za izradu samotnih opeka, posuda za talenje metala, finijeg i običnog
suda, fayenče-a i dr.


Za nas su od najvećeg interesa gline treće grupe, kamo se ubraja lončarska
glina, glineni lapor, škriljasta glina i ilovača.


Lončarska (plastična) g 1 i n a je obično plavosiva, zelenkastosiva ili
žuta. Nakon pečenja postaje žućkasta ili crvenkasta, što potječe od željeza, koje
je uviek prati. Često sadržava i vapna, ali se ipak ne pjeni u kiselinama, i tada čini
prelaz glinenom laporu. Plastična je, kadkada u veoma velikoj mjeri, a u vatri
se topi. Neke su vrste veoma slične glinama, koje se ne tope, ali se daju lakše razmrviti
i lakše se raztvore u vodi. Lončarska glina je jako razprostranjena osobito
u tercijarnim i aluvijalnim naslagama. Najbolja je u naslagama mrkog ugljena. Upotrebljava
se za finije opeke, criep, lončiće za peći, lončarsko posuđe, slabije vrsti
fayence-a, dakle svagdje, gdje nije potrebno jače pečenje.


Glinen i lapo r je smjesa od 15—20% vapna, 50—75% gline i najviše 25%
pieska. Zbog velikog sadržaja vapna pjeni se u kiselinama. Boje je sivobiele ili
žućkastobiele, sivožute, zelenkaste, crvenkaste, smeđe, a nakon pečenja postaje
manje ili više crvenkast. Opip je hrapav, lom neravan, školjkast, rjeđe je lisnatog
sastava. Često je svjež i mekan, a na zraku stvrdne. U donjim slojevima je gušći
i tvrđi nego u gornjim. Prilično je plastičan, topi se. U njemu se često nađu veći
komadi tvrđeg lapora, koji su bogatiji kamenom i vapnom. Često prelazi s jedne
strane u lončarsku glinu, a s druge strane u škriljastu glinu. Nalazi se uviek u
slojevima, ali je jako izpucan, i lako se raztvara i razpada u žućkastosivu zemlju.
Upotrebljava se uglavnom za pravljenje opeka i za prostije lončarsko posuđe.


Škriljasta glina je sive boje, koja od primjesa ugljena prelazi u crnkastu.
Vapna, pieska i željeznog oksida gotovo i nema. Izmiešane sa vodom daju
veoma žilavu i raztegljivu masu. Opip je mastan, ali ne prianja uz jezik tako
jako kao glina, niti ima miris gline. Nalazi se u naslagama ugljena, djelomice u
naplavljenom zemljištu, osobito na obalama rieka i jezera, a na ušću rječina čini
obično deltu. Vrlo često čini i donju podlogu tresetišta. Škriljasta glina nije tako
razprostranjena kao ilovača niti dolazi u tako debelim naslagama. Upotrebljava
se kao i; glineni lapor za opeke i za lonce.


Ilovača je najmlađa vrsta glina i ima najviše primjesa. Ona se sastoji
od gline i pieska. Žutu ili smeđu boju dobiva od primjese željeznog oksidhidrata.
Često sadržava tinjca i vapna, zbog čega se pjeni u kiselinama. Veoma je mekana,
lako se mrvi, malo je plastična, veže prilično, ali ne daje čvrstu masu. Kad se izpeče,
postaje crvena, smeđe do prljavo crvena, a kad se zažari, topi se u plavosivu
ili zelenkastosivu drozgu. Nalazi se u naplavljenom, zemljištu dolina, kotlina i nizinskih
brežuljaka, kadkada u naslagama 10—30 m debelim. Ako u ilovačama ima
mnogo pieska, prelazi u pješčani lapor, a ako sadrži mnogo vapna, prelazi u lapor
i vapnenasti lapor. Upotrebljava se za opeku i ćerpič.


Sposobnost glina za pravljenje opeka. Ako se gline valjano, stručno prirede,
mogu se sve upotrebiti za pravljenje opeka. Praktički ne dolaze za pravljenje
opeka u obzir sve vrste glina, jer bi njihovo priređivanje bilo preskupo. Obično
se izaberu one gline, koje već po svojoj prirodi imaju takav sastav, da se od njih
mogu proizvesti čvrste i trajne opeke, što se od dobrih opeka u prvom redu traži,
odnosno, da imaju takav sastav, da se mogu napraviti i drugi proizvodi u odgovarajućoj
kakvoći. Za pravljenje opeka ne smiju gline biti premastne, t. j . ne smiju
sadržavati više od 80% čiste gline, a ne smiju biti ni odviše postne, t. j . ne smiju
sadržavati ni više od 60% pieska. To proizlazi već iz dosada rečenoga. Znamo već,
da se mastne gline težko prerađuju odnosno izmiese u jednoličnu masu, da lako
izpucaju i da se jako stegnu, kad se izpeku. Opeke od odviše postnib glina lako se
izmrve. Take bi se gline morale, prije nego što bi se mogle upotrebiti za pravljenje
opeka, prirediti primiešavši mastnim glinama pieska ili drugi kakav materijal
odnosno« dodavši postnim glinama više čiste gline. Takvo priređivanje glina izis-;
kuje dakako razne troškove, te može proizvodnju opeka dovesti u pitanje, jer


11